Nikola Malović: Odlazak oca Moma ili dan žalosti u Boki

Dan 29. april 2020. bio je poplavljen vijestima o smrti oca Moma. I bio je to u Boki neproglašeni Dan žalosti

Čovjek nikad ne smije da dozvoli da ga čipuju, čak ni ako se više bez čipa neće moći kupiti ni prodati.

Jedna od pozadina cijelog korona-narativa, bila je kanda uvođenje nove 5G mreže po cijelom svijetu, pa i kod nas, pa i u Boki.

Orvelovske su scene gledali oni Bokelji koji su snimali, u zadnjim danima aprila 2020. g, kako se sateliti milijardera Ilona Maska dižu u nebesa, da bi tamo – podignuti u orbitu jonskim motorima – finalmente obrglili planetu Zemlju, mnoštvom od 30.000 visokotehnoloških aparata.

Iza doba od korone na Zemlji više ništa neće biti isto – glasi rečenica koja je postala fraza za mjesec i po.

I sada, jedino da je čovjek, ma ne daj Bože, čipovan i spojen na 5G, imao bi vremena da u realnom vremenu pravi kompletne dosijee svih ljudi s kojima je razgovarao tokom dugog niza godina.

Hoću da kažem da kao čovjek iz analognog vremena nisam stigao da za života napišem sveobuhvatnu knjigu o ocu Momu Krivokapiću, parohu kotorskom.

Taj gorostasni Bokelj, Crnogorac i Srbin, protojerejski namjesnik bokokotorski, skromno je poželio da se takva knjige ne rodi ipak.

U jednu mi je ruku laknulo, jer bi mi rad na knjizi punoj fotografija i dokumenata o životu i svemu što je otac Momo znao i vidio – uzeo godine, a sa druge strane želja da se objasni, iz prve ruke, kako se baš u Kotoru, gradu u kome sam se rodio, nalazi glava zmije, duvala je mojoj namjeri sve vrijeme u jedra.

Kao i kod ostalih knjiga čiji sam roditelj, imao sam namjeru da i knjiga o ocu Momu ne doživi smrt.

Oca Moma upoznao sam 2001, kada sam čudom – bez rodbinske, kumovske ili partijske veze – ja dobio posao u tadašnjoj kotorskoj Srednjoj školi. Pripala mi je čast da postanem profesor srpskog jezika i književnosti u školi koju sam i sam pohađao, te da postanem kolega mnogim mojim bivših profesorima.

Supruga i ja živjeli smo u to doba na pjeni od mora, tačno preko puta Starog grada, na Peluzici, u kući u koju je za slavu dolazio otac Momo. Mi smo pak, preseljenjem iz Beograda postali parohijani oca Moma, a on naš ispovjednik.

U prvo vrijeme supruga je bila nezaposlena, pa sam joj, u srećnim danima našeg freškog braka, dok je čistila jeftine sardune sa pjace i prigala ih, a na drugoj strani gotovila salatu od žućenice – pričao kako pamtim gdje su još djevojke u mom razredu ćakulale između sebe, krajem 80-ih godina prošlog vijeka o izuzetno lijepom kotorskom popu. Taj lijepi kotorski „pop“ bio je otac Momo, fizički superioran, intelektualni gorostas, pravi čovjek da svakome koga bi to zanimalo odgovori da je nemoguće smatrati se obrazovanim a negirati postojanje Boga.

Sjećam se kako sam se čudio kojom lakoćom otac Momo u crkvi priča jezikom za koji sam mislio da je zabranjen, iako je sve vrijeme govorio na srpskom. Svaka propovijed oca Moma bila je propovijed uvezana trobojkom. Sve vrijeme je otac Momo znao da ga slušaju i oni zbog kojih je počesto uzdizao kažiprst, ali je i privatno, jednako slobodno, pored mobilnog telefona bez izvađene baterije, govorio o vrlinama i manama najistaknutijih ljudi našega roda.

Sjećam se kako sam se s mukom spremio da se tokom prvog Velikog posta u Kotoru stvarno ispovijedim, da izbacim talog iz sebe, da se obrukam, da se unizim.Otac Momo postao je moj duhovnik.

Imao sam, sa suprugom, sreću u životu. Jer, ne događa se često, niti se događa mnogima, da uopšte imaš priliku da razgovaraš sa umom koji je mogao da bude profesor na Oksfordu, a nije, nego se povratio u Kotor, da bi tu postao čudo time što je pravoslavnu Boku vezao kao mladu lozu oko uspravne duhovne pritke.

Uspio je što mnogi nisu, da obnovi, da sebe nakalemi na drvo koje je u Boki Sveti Sava lično zasadio 1219. U moći je to ljudi čija se kičma vidi izdaleka.

Sjećam se kada nam je, tokom drugog nekog Velikog posta, u Riznici Srpske pravoslavne crkve, gdje se čuvaju, između ostalih mnogih originala, osim ikona, i knjige Dositeja Obradovića, prosvetitelja – naširoko prepričavao priključenija iz Svete zemlje! Sa oduševljenjem je i ozarenošću slikovito kazivao „kako je neizreciv osjećaj kada se u praskozorje ispenješ na Mojsijev Sinaj, i dočekaš tamo izlazak Sunca! Kako je nemoguće opisati služenje liturgije u Jerusalimu, kako je murakuo da se svakiput kada prelomiš kamen sa Sinajske gore u njemu očita šara kupine“.

Otac Momo nam je svima pokazivao, kao artefakt, kamen donesen sa Sinaja, koji kako god da se slomi, uvijek strukturom pokazuje šare kupinovog grma. To je bio onaj grm koji je gorio i nije izgarao – dok je iz njega Bog govorio Mojsiju. Oči oca Moma bile – dok je pričao o odlasku u geografiju do koje se i Sveti Sava otisnuo iz Boke – pune plavetnila, a lice puno blagosti. Hoće to kada se sjećanjem čovjek konektuje sa blagodaću koju počesto ima hodočasnik.

– Kada budeš na Svetoj Gori – kazao mi je 2016. godine otac Momo, čućeš kako u vrtu Majke Božje stalno cvrkuću ptice! – I zaista je tako bilo.

Moja prijateljica i koleginica, prof. Ljilja Čolan, nesveta a sveta sestra, uvijek je nalazila načina da dodatnim svijetlom osvijetli ionako bogato kazan portret oca Moma. Što nisam stigao da vidim sam, ona bi mi, kao neka kotorska Marta ili Marija, prenosila.

Otac Momo bi bio materijalizovana energija kod god bi hodio kotorskim ulicama, čovjek čiji se duh osjećao i poštovao i sa strane Kotorske biskupije, i sa strane Poteštatstva grada Kotora, ali i sa strane demonizovanih sektaša. Arhineprijatelji ga, dakako, nisu voljeli, ali su ga poštovali, jer mu deboto nisu mogli ništa. Otac je Momo do konca ostao um koji zadivljuje ne samo bogoslovskim znanjem, nego i količinom dobro uvezanih podataka. Ko posjeduje pismo Franciska Palovinetija, specijalnog papinog izaslanika upućeno mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu, u kojemu se predlaže da se s Lovćena ukloni Njegoševa kapela, i Njegoševe kosti jer papa želi da „dade 500 miliona lira kao pomoć za izradu Mauzoleja… da u Mauzoleju budu smeštene kosti Lucije-Crnogorske“?

Otac Momo mi je na uvid stavio nepristojnu papinu ponudu iz 1969. Da se sa vrha Lovćena, do koga se hodočastilo zbog Njegoša i srpstva, Njegoševe kosti smaknu, sa sve crkvom posvećenom Sv.Petru Cetinjskom, i da se na tom mjestu sačini mauzolej, u koga bi bilo uputno staviti kosti Sv. Ozane iliti Lucije Kotorske, nekadašnje pravoslavne djevojke iz sela Releza, koja je sišla u svijet, i u Kotoru, po Palovinetiju, što je sigurno pseudonim, „prešla u pravu vjeru“.

Otac Momo je sa druge strane imao istoriju roda u malom prstu, pa mi je natuknuo, početkom vijeka kako je čuveni Risto Kovijanić napisao najmanje dvije važne knjige od kojih je prva svima znana i može se pod naslovom „Kotorski medaljoni“ kako-tako naći na tržištu, ali je druga sasvim skrajnuta, gotovo nepoznata, tako da za „Vitu Kotoranina, neimara Dečana“ Rista Kovijanića niko ne zna. A samo se iz te knjige može vidjeti da je Kotor cvjetao u doba Nemanjića, kao glavna luka srpske srednjovjekovne države, da je kralj Stefan Dečanski odabrao najbolje meštre – Primorce da mu grade zadužbinu, te da je kasnija Mletačka vlast svako pominjanje Nemanjića naprosto zatrla. Srpske istorije tokom vjekova i vjekova kao da nije ni bilo. Kakve istorije? Upravo zlatne.

Otac Momo mi je primjerak „Vite Kotoranina, neimara Dečana“ dao na obraz, da fotokopiram i vratim. Tako je počela naša saradnja na kulturnom polju.

Ali ne odmah…

Još sam neko vrijeme predavao u Pomorskoj akademiji, koja je u međuvremenu postala pravno lice pod istim krovom sa drevnom Gimnazijom. U trenutku kada mi je vrabac sletio na prozor i progovorio, dok su pitomci radili pismeni ćirilicom, ili je to bilo onda kada su radili latinicom svejedno, shvatio sam da se Crna Gora konvertuje u Montenegro čim o tome i tice zbore, i da će mi uskoro ukinuti Srpski jezik i književnost – tradicionalno prvu po redu rubriku u Dnevniku.

Odlučio sam da dignem sidro i učinim sa suprugom nemoguće: da u Herceg Novom podignem knjižarstvo iz pepela, i po dozvoli nasljednika Jova Sekulovića koji je 1898. u Herceg Novom, tri godine prije Gece Kona u Beogradu otvorio klasičnu knjižarsku butigu – nastavim da baštinim tradiciju najstarijeg srpskog knjižarstva i izdavaštva. Tako je godine 2004. nastala Knjižara So, u gradu koji je 1382. osnovan upravo zbog trgovine solju.

Vrijeme je pokazalo da je rezultat rada, osim djece, jedino što ostaje iza čovjeka.

Iako sam od 2005. ja živio na zapadu a otac Momo na istoku Boke, gledali smo se relativno često, raznim povodima, tako da sam opet i opet, sada u novim vremenima, gledao dominantnu i dalje staturu oca Moma kako besjedi sa krstom u ruci.

Iako ga je cijelog života krasio osmijeh po kome je ostao znan, otac se Momo posebno poradovao kada sam mu rekao, godine 2016. da je štampanje novog izdanja „Vite Kotoranina, neimara Dečana“ svršen čin! To sada neće biti, naglasio sam, knjiga kao ona iz 1962. g, sa sitnim slovima, nego luksuzna fotomonografija većeg srednjeg formata, sa koricama u boji i sa zaštitnim koricama, a iznutra ilustrovana s preko sto fotografija manastira Visoki Dečani, fresaka, ikona, predmeta iz riznice, dokumenata… Lice oca Moma je blistalo. Knjigu smo u promovisali u crkvi Svetog Nikole u Kotoru juna 2016, po mom povratku sa Svete Gore.

Pa se otac Momo poradovao opet, kad sam mu sledeće godine kazao gdje je predgovor za „Gorski vijenac – bokeljsko izdanje“ napisao o. Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije, te da se novo izdanje slobodarskog ustava Crne Gore od svih prethodnih „Gorskih vijenaca“ razlikuje po tome što je posvećeno činjenici da se Njegoš školovao u Herceg Novom i da je potom nebrojeno puta boravio u Boki. Knjiga donosi fotografije svih Njegoševih spomen-ploča, svih spomen-bista, svih palata u kojima je boravio, kad i svaku Božju vezu Njegoša i Boke. Bokeljsko izdanje „Gorskog vijenca“ promovisali smo u crkvi Svetog Nikole aprila 2017.

Pa je otac Momo, sad već navinut na obnovljeno zalivsko izdavaštvo, vinom koje je sipao specifično, naglo nagnutom bocom vranca i u pravom trenu vraćenom na sto beu i jedne prolivene kapi, nazdravio u službenim prostorijama novom radu: „Uspomenama iz Boke“ Vladike Nikolaja.

Srpsko pjevačko društvo „Jedinstvo“ iz Kotora potpomoglo je izdavanje „Svetog Save u Boki“ Vaska Kostića. Na 800-godišnjicu Srpske pravoslavne crkve, promovisali smo 2019. godine u Riznici fotomonografiju koja dokazuje da je, izuzimaju Hilandar, kult Svetog Save razvijeni u Boki nego u ma kojem kraju gdje žive Srbi. Na promociji je govorio i otac Momo, srećan što smo novim tiražom kao sjemenom, posijali sjećanje na činjenicu da je Sveti Sava 1219. baš u Boki osnovao Zetsku episkopiju, preteču današnje Mitropolije crnogorsko-primorske.

Intimna istorija odnosa sa ocem Momom trajala je 19 godina.

Moj kotorski duhovni otac osjetio je između redova koje sam napisao pred Vaskrs 2020. da sam ljut veoma što moja crkva, ona ista koja je izvela cijelu Crnu Goru na ulice i trgove da nepreglednim litijama branimo svetinje – sada pristaje da se najveći hrišćanski praznik slavi gotovo ilegalno, u crkvama bez naroda. Pozvao me telefonom, i blagoglagoljiv kakav je, dugo pričao. Sa svim što je rekao morao sam da se složim. Imao sam oca Moma u uvu, a on, čak i kad je bio opširan, nikad nije napravio rečenicu bez slike. Slušalac je uvijek mogao da vizualizuje riječi koje je poslagivao taj meni mio retor.

Nije prošlo ni dvije setemane, nesveta a sveta me kotorska sestra Ljilja Čolan pozvala i prenijela kletu vijest. Da nam je umro otac! O, Bože, moj Bože! – oči su mi se napunile suzama. Otišao je najbolji i najveći među nama.

Misli u tim trenucima iskre, šta da se uradi prvo, jer je doba punog spina od korone, i zabrana je saobraćanja među zalivskim opštinama, a meni je pride, i to sam otkrio tek toga dana, istekla saobraćajna dozvola.

Boka i Crna Gora su se zavile u crno.

Dan 29. april 2020. bio je poplavljen vijestima o smrti oca Moma.

I bio je to u Boki neproglašeni Dan žalosti.

Što su sati više prolazili, manje sam osjećao žal, a više radost.

To stoga što nikakve sumnje nisam imao gdje će završiti duša oca Moma. Tokom 40 dana biće vođena da vidi rajsko naselje i adovo carstvo, i proći će mitarstva, a onda će biti ustoličena na mjestu gdje ćemo se opet sresti kada svi, ako Bog da, ustanemo iz mertvih.

Oče Momo, za života nisam s vama bio na ti, ali Te molim da se moliš Bogu za nas.

Neka Ti bude laka zemlja kao pero masline.

U potpisu fotografije: Detalj s promocija fotomonografije „Sveti Sava u Boki“, proljeće 2019.

 

Foto: N. Malović

 

Izvor Fejsbuk stranica Nikole Malovića, 6. maj 2020.

 

 

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u