Ministar unutrašnjih poslova Muslimanskog bratstva i takozvane „Vlade nacionalnog sporazuma“ iz Tripolija, kojom predsjedava Fajez el Saraj i priznatog tijela od strane Ujedinjenih nacija, iako nije ispunila nijednu klauzulu ugovora pod kojom bi trebala djelovati, potvrdio je dolazak u dio zemlje koji kontroliše general Kalifa Haftar osam ruskih borbenih aviona iz Sirije.
Vijesti su, zauzvrat, iako indirektno, potvrdili i generali Libijske nacionalne armije (LNA), koja je utemeljena i djeluje s ciljem čišćenja zemlje od islamističkih terorističkih grupa, i koju podržavaju Rusija, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati. General Haftar je po prijemu „misterioznih aviona“ izričito obećao da će u narednih nekoliko sati doći do „najveće vazdušne kampanje u istoriji Libije“.
Istovremeno je portparol Libijske nacionalne armije, general Ahmed el Mismari, ljude koju su na području Tripolija i šireg područja, koje kontrolišu islamističke milicije, sirijski plaćenici i turska vojska, pozvao da ne napuštaju kuće, najavivši niz vazdušnih napada protiv milicija koje je za spas ostatka militanata u Libiji postao turski predsjednik Erdogan. Na kraju prvog dana od ovog događaja, koji bi trebao podići borbenu spremnost Haftarovih snaga, međunarodna situacija je u potpunosti preuzela dijalektiku „prijatelj-neprijatelj“.
POLITIČKA PUSTINjA
Ruski predsjednik Vladimir Putin je u zadnjoj izjavi govorio o zdravstvenoj situaciji u zemlji i „kako su neprijatelji uništili Sovjetski Savez, ali nisu uspjeli uništiti sistem, odnosno zdravstvo, koje je SSSR stvorio“. Ali oni koji poznaju kako funkcioniše Kremlj dobro znaju da logika koju u sebi sažima izjava ruskog predsjednika ne govori samo o zdravstvu, već i geopolitičkom projektu koji je Vladimir Putin oduvijek imao za „ruskog medvjeda“.
Stoga, nije iznenađujuće što vidimo ono što se ovih dana događa u Libiji. Ipak, otvorenog prozivanja nema, što sugeriše da je planove Kremlja teško definisati. Kakav je ovo rat? Da li je ovo taktički potez Kremlja, jer je Erdogan hitno prebacio nove sirijske militante na libijsko ratište, što strateški odgovara Rusiji, ili će Moskva ići do kraja i uništiti islamističke milicije u libijskom pijesku, istovremeno oslobađajući Siriju, to je nepoznanica.
Ipak, libijska situacija govori puno više od onoga što vam dopušta da vidite. Govori jedinstven jezik u kojem se u pozadini ističe politička pustinja s nekoliko presedana. Prije svega, potpuni manjak angažmana Evropske unije, iako je Muamer Gadafi likvidiran po želji Pariza i bivšeg predsjednika Nikolasa Sarkozija, a Obama je, kako kažu, „teška srca pristao da pomogne svom evropskom savezniku“.
Manjak Evrope na tom frontu, koji prirodno gleda prema Mediteranu i susjednim obalnim zemljama Libije, naglašava ulazak dva tabora, od kojih jedan čine zemlje koje iz raznih razloga žele uništiti Muslimansko bratstvo, de fakto terorističku organizaciju, na svim frontovima, a drugi su vlada u Tripoliju, Erdoganova Turska i Katar, emirat koji se službeno ograđuje od islamskih fundamentalista, ali ih velikodušno pomaže milijardama dolara u svim dijelovima svijeta.
Teško sunce koje prži libijsku pustinju ne može sakriti prve pomake na frontu u Libiji i potvrđuje efikasnost Haftarovih snaga, uprkos nedavnom povlačenju njegovih snaga iz vazudšne baze Al-Vatija na zapadu zemlje. Čini se da je strategija Haftara, nakon odbijenog pokušaja ulaska u Tripoli prošlog proljeća, bila ovladati cijelim zapadom zemlje i trenutno je odložena. Ipak, Haftarov protivnapad planira promijeniti odnos snaga na terenu. Nove vazdušne snage će morati voditi ofanzivu koja će se vidjeti na nebu Tripolija i tu će i drugi akteri dokazivati svoju vojnu i političku nadmoć.
Ova vojna i politička nadmoć u kojoj Trampova Amerika u kolapsu i beživotna Evropa, isključujući pritajene Francuze, može odrediti razvoj situacije ne samo u Libiji, što je samo po sebi logično, već i u Siriji i uticaj Turske i Katara na Bliskom istoku i šire. Evropa je, kao što je navedeno, puna bujne retorike, ali i žrtva propale ideologije koja već dugo vremena nema nikakvog smisla.
Ali šta se događa u „malom svjetskom ratu“ u Libiji? Uz uobičajeni informacioni rat i laži turskih medija o „velikim pobjedama“, baš kao što je bio slučaj u Idlibu, gdje su turski propagandisti prikazivali prizore iz ratnih filmova i pogotke s vojnih vježbi kao „uništenje snaga Asadovog režima“, sada imamo i prve tačne informacije o onome što se događa i prema njima bi mogli pokušati razumjeti u kojem će se smjeru voditi ova bitka.
MALI „SVJETSKI RAT“
Dugo neviđeni izvještaji o vojnim operacijama na moru stižu iz Libije, uključujući upotrebu aviona. Za sada nepoznata letjelica, vjerovatno MiG-29, napala je turski trgovački brod u luci Tripoli, a turska pomorska fregata napala je položaje LNA iz libijskih voda, baš kao za vrijeme napada na bazu Al-Vatija, zbog čega su se Haftarove snage povukle na istok. Odakle ova neočekivana pomoć generalu Haftaru i kako to može naštetiti Turskoj, natpisi su ruskih medija, iako je svima jasno da avioni MiG-29 i Su-24 tamo nisu došli bez zelenog svjetla Moskve.
LNA i general Haftar nedavno su obećali fundamentalističkoj Vladi nacionalnog sporazuma u Tripoliju i njenom savezniku, Turcima, „masovan vazdušni rat“. Štaviše, predstavnici LNA već su naveli da će se „bilo koji turski objekti u Libiji smatrati vojnim ciljevima“. Ta je izjava bila povezana s pojavom neodređenog broja, od četiri do osam, aviona MiG-29 na teritoriji LNA, koji bi, kako je zamišljeno u komandi Haftara, trebali promijeniti tok neprijateljstava, koji sada ne idu u prilog LNA. Sada se, izgleda, ove prijetnje sprovode u praksi.
Ipak, prije svega, napominjemo da se nakon gubitka vazdušne baze Al-Vatija LNA nastavlja povlačiti prema istoku, zadržavajući sve položaje južno od Tripolija. Ova taktika govori da je general Haftar ipak bio vrlo dobar pitomac „Vojne akademije Frunze“ u Moskvi“ i nije komandant islamističkih bandi, koje bezglavo jurišaju ili brane nepotrebne položaje do posljednjeg čovjeka, a ako i poginu, to će biti „na Alahovom putu“, kako ih uvjeravaju njihovi „imami“. Istina je da naselja južno od Garjana prelaze u ruke milicija Muslimanskog bratstva i tursko-terorističke koalicije koja je prebačena iz Sirije u Libiju, ali za ovo ima valjan razlog. „Kongresi“ lokalnih plemena, „razmišljajući“ neko vrijeme, opet su promijenili zastavu i zaklinju se na odanost vladi u Tripoliju. To su isti ljudi koji su donedavno javno palili turske zastave.
Istovremeno, trupe vlade iz Tripolija tvrde da pripremaju napad na Tarhunu, glavno transportno središte i centar snabdevanja za Haftarove trupe koje ostaju pod Tripolijem. Islamističke milicije u ovoj situaciji jednostavno „zauzimaju“ pustinju koja je, nakon povlačenja snaga LNA sa zapadnog fronta, ostala bez vlasnika. Ovo u propagandnom smislu može biti fascinantno, ali nije fatalno. Turski mediji ujedno pozdravljaju „napad na Mizdu“, grad na pustinji južno od Garjana i izjavljuju „kako u čistoj zemlji Libije neće biti korova“.
No, Haftar je naredio da se bombarduju mostovi u Garjanu. Zapravo, to nisu mostovi, jer tamo nema rijeka, već govorimo o modernoj prometnoj raskrsnici s nadvožnjacima koje je izgradio Gadafi i složenim serpentinama kroz nekoliko prijevoja. Ako ih uspije uništiti, tada će svi napori islamističkih militanata da zauzmu pustinjske gradove poput Alasabe, koji se u Tripoliju s ponosom spominju, biti jednostavno besmisleni.
U tim uslovima, kao i obično tokom takvih neprijateljstava, dezinformacije cvjetaju na obje strane. Na primjer, u komandi Haftara tvrde da je čak 13 turskih napadačkih dronova Bajraktar, svaki po pet miliona dolara vredan, oboreno za 72 sata. Engleska verzija ove izjave čak je izmislila novu riječ, „dronesfall“, odnosno „dronopad“. Neki posmatrači tvrde da je je ovo bilo moguće zato što je LNA prešla na upotrebu ruskih sistema „Buk“ umjesto „Pancir“, koji su nesrećno izgubljeni u bazi Al-Vatija.
LAŽNI VIDEO
Analizirajući video koji je objavljen, vojni stručnjaci kažu da je to lažni video-snimak koji su proširili turski mediji, a koji navodno pokazuje zaposlene u ruskoj privatnoj vojnoj kompaniji „Wagner“ kako se ukrcavaju u avion na aerodromu Bani Valid kako bi napustili Libiju.
Vrlo brzo je laž raskrinkana, čime je Erdoganova propagandna mašinerija dobila još jedan udarac i sljedeći put će birati snimke koje je teško pronaći na internetu, a objavljeni su ranije. Iako su se mnogi poradovali zbog „poraza Rusije u Libiji“, zapravo se pokazalo da je ovaj video snimljen prije dvije godine, a prikazani avion pripada vladi Fajeza el Saraja u Tripoliju. Ono što se stvarno dogodilo je napad aviona MiG-29 na dvije mornaričke mete. Jedna je bila turski teretni brod u blizini luke Tripoli, a druga meta je bila turska vojna fregata na otvorenom moru pred gradom Sirt.
Ratni brodovi turske mornarice pojavili su se oko libijske obale odmah početkom ove godine. Sada su tamo dvije turske fregate klase Gabya: „Gökova 496“ i „Göksu 497“. To su stare američke fregate klase „Oliver Hazard Perry“ sagrađene sredinom ’70-ih, bivše „USS Samuel Eliot Morison“ i „USS Estocin“, predane Turcima 2002. i 2003. godine. Turska ih je malo modernizovala i ubacila vlastite sisteme upravljanja. To je čak najgore oružje koje ima na raspolaganju turska mornarica, ali u Ankari misle da će poslužiti za Libiju.
Turske fregate, same po sebi, ne čine veliku štetu LNA. Njihovi krstareći projektili su odavno dokazali svoju neefikasnost. Na cijelu bazu Al-Vatija ih je palo nekoliko, dovoljno da otvore put sirijskim plaćenicima i turskim borcima da uđu u napuštenu bazu. S druge strane, turske fregate još uvijek imaju dovoljno protivvazudšne odbrane da zatvore nebo nad Tripolijem. Upravo zbog toga su „misteriozni“ avioni MiG-29 prve napade izveli upravo na mornaričke ciljeve.
Sa značajnim stepenom vjerovatnosti se može tvrditi da je MiG-29 pogodio transportni turski brod, jer je crni dim bio vidljiv daleko. Prema riječima generala Haftara, ovaj je brod prevozio oružje za milicije vlade u Tripoliju. Istovremeno postoje izvještaji da su dva turska vojna transportna aviona dovezla pojačanja iz redova sirijskih militanata iz Idliba u Misratu, uporište islamističkih milicija u Libiji.
Ali ako je transportni brod pogođen, turska fregata vjerovatno nije i najvjerovatnije je protivvazdušna odbrana oborila raketu, a onda pustila „dimnu zavjesu“. Satelitski snimci pokazuju da nakon putanje rakete od 90 stepeni i odlaska dima s ekrana, na turskom brodu nema vidljivih oštećenja ili požara. U isto vrijeme nema razloga za tvrditi da je to bio „hitac upozorenja“ upućen prema napadačkoj turskoj fregati. Ali i ova verzija nije isključena, jer je fregata bila u libijskim teritorijalnim vodama i ako je novi avioni, koji lete za LNA, nisu htjeli potopiti, moguće je da su je htjeli otjerati. U svakom slučaju, odbacujući navode iz informacionog rata, fregata je gađana i nije pogođena.
Nuspojava napada aviona MiG-29 na turske mornaričke ciljeve je bila mala panika među tankerima nafte koji se nakupili u blizini Tripolija i Misrate. Neki su pobjegli daleko na otvoreno more, što je ozbiljno pogodilo planove Libijske naftne kompanije koju kontroliše takozvana „Vlada nacionalnog sporazuma“ iz Tripolija. Haftar ima odličnu strategiju i ne želi se boriti za svako selo u pustinji, već prvo želi prekinuti isporuke oružja, opreme i militanata iz Turske, što ozbiljno ugrožava Turke koji su već u Libiji. Sada je raketa promašila cilj, a sutra će turska fregata možda biti pogođena.
Istina je da Turci ne plaču toliko za svojim žrtvama kao Amerikanci ili Evropljani, ali su nedavni događaji u Idlibu pokazali da gubitak velikog broda sa žrtvama može biti prilično osjetljiv udarac za Erdogana i najbolje bi bilo da se to ne dogodi. U Ankari već prijete generalu Haftaru teškim kaznama ako „strada samo jedan turski vojnik“, ali tih su se prijetnji naslušali i Kurdi, i Sirijci i ko sve ne i niko se nije posebno uplašio.
ČIJI SU MIGOVI?
Na ovo pitanje još nema odgovora. Teorija zavjere se pojavljuje na dnevnoj bazi. Na primjer, u Minsku su neki opozicioni izvori uvjereni da su avioni bjeloruski i da piloti mogu biti iz Minska, a pretpostavlja se čak da su vjerovatnije Srbi. Za to nema nikakvih dokaza, naravno. Tvrdi se i bez dokaza da su u Minsku to već činili, odnosno da su „unajmili avione“ u UAE. Službeni Minsk po pravilu ne reaguje na takve objave, a Beograd definitivno nije zainteresovan za ovaj sukob. S druge strane, ova verzija u središte pažnje ipak stavlja Rusiju.
Ni Turci ni vlada u Tripoliju do sada nisu prikazali nikakve dokaze o porijeklu i vlasništvu aviona ili nacionalnosti pilota. Obično je dovoljan snimak razgovora između pilota, ali ovi ili komuniciraju gestikulacijama ili islamističke bande i Turci jednostavno nisu u stanju pratiti radio prijenos. Zapravo je priča s avionima iznenada otkrila da islamističke milicije Fajeza el Saraja nemaju opremu za praćenje i još uvijek ne mogu razumjeti odakle je došla ova eskadrila.
Veza s ruskom vazdušnom bazom Hmejim u sirijskoj Latakiji, jer su avioni MiG-29 navodno poletjeli odatle, temelji se na izvještajima da su neki ruski avioni tamo stigli ranije u sklopu planirane rotacije. Ali ruski avioni imaju istaknute brojeve na ploči da ih, na primjer, prostim okom prepoznaju Amerikanci i Izraelci. Jednostavno se ne mogu „odrezati“. Izrael je opremljen dvostrukim radarima za praćenje koji su u stalnoj pripravnosti kao dio sistema protivvazdušne odbrane „Iron Dome“. Teško je da bi im promakla polovina cijele eskadrile. Jedina logična ruta leta u ovom kontekstu doista ostaje „južni koridor“, od Ujedinjenih Arapskih Emirata, preko Sudana i Egipta do Kirenaike i baze u kojoj su raspoređeni.
Dakle, pitanje ko je pravi vlasnik omanje eskadrile aviona MiG-29 će dugo biti zanimljivo za sve aktere u globalnom prestrojavanju kojem svjedočimo, a u kojem Turska želi „zasluženo mjesto među velikanima“, kako vjeruje turski vođa Redžep Tajip Erdogan.
Zasad se bavimo klasičnim slučajem „nepoznatih letećih objekata“. U ovom kontekstu bi se ratne operacije novih vazdušnih snaga Libijske nacionalne armije trebale povećati kada tajanstveni avion MiG-29 dobije tehničku podršku. Letovi aviona Su-24 se za sada ne spominju i zapravo treba vidjeti šta je od toga bila istina, a šta su glasine i propaganda. I za kraj, treba reći da ovi avioni nisu dovoljni da preokrenu tok neprijateljstava u korist LNA, ali da mogu ozbiljno zagorčati život Erdoganu i Turcima i pokvariti planove Ankare, što je više nego sigurno i Erdogan to dobro zna.
Nebojša Babić je slobodni novinar, publicista i autor velikog broja tekstova i eseja o međunarodnoj politici. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Abdullah Doma/AFP/Getty Images
Izvor Novi Standard
