Srbi u BiH bi trebalo da se odreknu Srbije, Hrvati – Hrvatske, svi da se učlane u SDA i da pod vođstvom Bošnjaka brane Bosnu – to je, zbirno, poruka koju je Bakir Izetbegović uputio komšijama na prošlogodišnjem partijskom kongresu, i onomad dopunio povodom 30-ogodišnjice partije kojoj se poslije oca Alije i rođaka Sulejmana Tihića nalazi čelu.
U obraćanju, zbog pandemije tv linkom, Bakir je već u prvom pasusu sažeo cijelu poruku:
„Kada kažem ‘naš narod’, ne mislim samo na Bošnjake, mislim na sve one koji nemaju rezervnu domovinu… Na sve one koji su, zajedno sa Bošnjacima branili, i spremni su da ponovo brane teritorijalni integritet i suverenitet naše zemlje … Njenu bit koju je rahmetli Alija Izetbegović opisao kao vjeru da različite vjere i kulture mogu živjeti zajedno”.
„REZERVNA DOMOVINA“
Prije svega, pejorativnu sintagmu „rezervna domovina“ iskonstruisali su muslimansko-bosanski ideolozi i odavno je unijeli u bosanski politički diskurs, a odnosi se na Srbe i Hrvate starosjedioce u BiH i njihovu rodoljubivu vezanost na Srbiju i Hrvatsku, gdje živi većina njihovih sunarodnika.
„Srbi siju u Bosni, a vremensku prognozu gledaju na beogradskom TV dnevniku“ – govorili su prijekorno Muslimani još prije rata. Mogli su dometnuti i da su čitali Politiku i Novosti, odnosno Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, a ne Oslobođenje i Večernje novine, da su navijali za Zvezdu i Partizan odnosno za Dinamo i Hajduk, a ne za Željezničar i Sarajevo, i još mnogo toga.
Ali Bože moj, realnost je da na obje obale Drine žive Srbi – jedna nacija, jedna vjera, jedan jezik, jedna istorija, kultura, tradicija, identitet, koji je neprirodno presječen raspadom Jugoslavije kojem su doprinijeli i Bošnjaci. Da im Srbija ne bi bila rezervna domovina, Srbi u BiH stvorili su Republiku Srpsku. Ko bi onda, po Bakiru, bili „…svi oni koji su, zajedno sa Bošnjacima, branili i spremni su da ponovo brane teritorijalni integritet i suverenitet naše zemlje“?
Srbi, kao ni Hrvati, sem malobrojnih izuzetaka, niti su branili niti su sada spremni da je brane. Koliko je poznato, ti saborci u ratu, bili su jedino mudžahedini koji su dobili državljanstvo i formirali porodice u četiri bošnjačka kantona u FBiH. Sudanci, Saudijci, Alžirci i dr. zaista nemaju rezervnu domovinu: u svoje bliskoistočne zemlje ne mogu natrag jer se nalaze se na potjernicama kao islamski teroristi.
Za utjehu Bakiru povodom jubileja SDA, moglo bi i drugačije da se računa. Srbi i Hrvati su bili spremni i biće opet da brane Srpsku i „Herceg Bosnu“. Zajedno čine oko polovine stanovništva u BiH, a srpski entitet i hrvatski kantoni obuhvataju oko 75 odsto teritorije BiH. Dakle, neka se Bošnjaci na čelu SDA i njenim predsjednikom pobrinu za onu četvrtinu koju kontrolišu, i suverenitet Bosne i sto odsto njene teritorije biće bezbjedni.
BAKIROVA FANTAZIJA
Najzad, i o posljednjoj rečenici prvog pasusa: „… bit Bosne koju je rahmetli Alija Izetbegović opisao kao ‘vjeru da različite vjere i kulture mogu živjeti zajedno’ ”. On, dakle, pominje samo „različite vjere i kulture“, ali ne i narode, odnosno nacije. Ta finesa asocira na osmanski sistem mileta koji je, ne samo u okupiranoj BiH, tolerisao neislamske religije.
Tu „toleranciju“ bošnjački autori svesrdno hvale, a neoosmanista Ahmed Davutoglu čak i preporučuje, iako je podrazumijevala da pravoslavne crkve moraju da budu ukopane da ne bi nadvisile džamije, zvona nisu smjela da zvone, izrabljivani pravoslavci su bili građani drugog reda, prevjera na islam donosila je materijalne i statusne privilegije.
Alija je, iznosio kontradiktorne stavove zavisno od situacije, što je za širu publiku narodski tumačio: „Prije podne mi se čini onako, a popodne ovako“. Govorio je, recimo, i da će „Muslimani uzeti onoliko Bosne koliko mogu prosperitetno kontrolisati“; i da „nema Bosne ako je neće Srbi i Hrvati“; i da se „više ne bori za Bosnu nego za opstanak Muslimana“, ali i da je „SDA građanska stranka“ i da zato „u nazivu nema nacionalni predznak“, te da lično „predstavlja sve Bosance i Hercegovce“.
Bakir je odlučio da razvije baš ovu posljednju najnerealniju i najneproduktivniju babinu ketmansku tezu, pa je već na prošlogodišnjem kongresu najavio „otvaranje vrata SDA za sve bosanske patriote, bez obzira na vjeru i naciju“. Svjestan da ni Stambol (Ankara) ni Teheran, ni Rijad nemaju kapacitet da mu stvore islamsku državu, a da je SAD, još više EU, neće ni kao fildžan Muslimaniju od četiri kantona, Bakir razvija fantaziju o jedinstvenoj BiH sa većinskom demokratijom u kojoj će odlučivati bošnjački kao najbrojniji narod.
Simptomatično, iako su mu, tokom polusatnog izlaganja, bila puna usta Bosne, koliko i SDA, baš ni jedan jedini put nije nacionalnim imenom spomenuo Srbe i Hrvate, nego ih tek bezlično podrazumijeva u aluzijama i metoforama. Elem, on cijelu Bosnu vidi bez Srba i Hrvata.
Da li ih zamišlja preseljene u „rezervne domovine“ ili kao Bosance učlanjene u SDA? Kako je krenuo, možda do jeseni – za kada je odgodio proslavu jubileja SDA – Bakir dođe na ideju da svi Srbi i Hrvati pređu na islam kako bi Bosna postala jedinstvena. Uostalom, u Islamskoj deklaraciji piše: „Islamski pokret bi trebao i može početi preuzimati vlast čim je moralno i brojčano dovoljno jak da može oboriti ne samo postojeću neislamsku vladu, nego i izgraditi novu islamsku“.
Babo Alija, kome je posvećeno 10 od 30 minuta Bakirovog izlaganja, pred komunističkim sudom se branio da su to „samo snovi jednog vjernika i da se nigdje ne pominje Bosna“. Sin Bakir smatra da više nema potrebe ništa da prikriva: Islamska deklaracija je zvanični dokument SDA a on je, kako veli, drži na radnom stolu.
Ugledni sarajevski novinar na radu u SAD Kemal Kurspahić komentariše: „Vladajuća bošnjačka partija, koja voli da se busa u patriotska prsa predstavljajući se kao predvodnik ‘probosanskih snaga’, ovih se dana – uz 30 godina svog osnivanja – pokazala više kao element razgradnje nego jačanja bosanske države“.
Naslovna fotografija: Anadolija
Izvor sveosrpskoj.com
