Američki zvaničnici, diplomate i obaveštajci, kad im prođu mandati, imaju običaj da pišu memoare i u njima prikažu svoje delovanje na funkcijama i dužnostima koje su im tokom određenog vremena bile poveravane. Često postaju i univerzitetski profesori, istraživači, savetnici i članovi raznih tzv. „tink tenk“ grupacija i ekspertskih instituta.
Njihova sećanja mogu biti izvor vrednih podataka i saznanja, koji su u vreme dok su službovali bili skriveni od javnosti i nedostupni analitičarima, komentatorima i naučnicima. Treba ih, međutim, čitati cum grano salis, jer su motivi za objavljivanje ovakvih memoarskih knjiga različiti, a u skladu s tim i pristupi pisanju.
Neki žele da svoj rad prikažu u što pozitivnijem svetlu, drugi da umire savest, treći da ispolje naknadnu pamet u vezi sa nekim pojavama, događajima i ličnostima, a ima i onih koji se takvim retrospektivama preporučuju za neku novu službu. Po pravilu, bez obzira na to šta je u datom slučaju osnovni podsticaj za memoarsko vraćanje u prošlost, sve takve knjige su, na ovaj ili onaj način, selektivne i u manjoj ili većoj meri nužno i neizbežno subjektivne, jer odražavaju jedan lični pogled na svet i ugao gledanja koji je determinisan spletom većeg broja individualnopsiholoških, vrednosnih i ideoloških faktora.
Zato su memoari istovremeno i autobiografije, ma koliko njihovi autori naglašavali intelektualnu i kritičku distancu prema sadržini svojih sećanja, koju su odlučili da iznesu pred čitaoce. Neretko se iz memoara može više i pouzadnije saznati o osobinama njihovih pisaca i o tipologiji grupe ili „duhovne porodice“ u društvenoj stratifikaciji kojoj pripadaju, nego o događajima, pojavama i ličnostima koji naseljavaju stranice njihovih sećanja.
SLUČAJ SAMANTE PAUER
Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, vođeni devedesetih godina prošlog veka, i njihova rastuća internacionalizacija, izazvali su naglašeno zanimanje u međunarodnoj zajednicii prisustvo mnogobrojnih stranih predstavnika, posmatrača, pripadnika mirovnih snaga, izveštača i drugih poslenika „sedme sile“ na terenu unutrašnjeg sukobljavanja, od Slovenije, preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine, do Kosova i Metohije, kao i u onim delovima umiruće federacije gde nije bilo vojnih dejstava, ali gde je život bio politički obeležen i višestruko poremećen zbivanjima u neposrednom susedstvu.
U postkonfliktnom periodu nastala je obimna literatura iz domena memoarske, dnevničke i hroničarske proze koju su, kao svoj prilog osvetljavanju ratnog razdoblja, stvorili stranci koji su u različitim svojstvima duže ili kraće vreme boravili i bili aktivni na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Iako je bilo nekih inicijalnih pokušaja da se ova vredna građa ozbiljnije prouči, ona tek čeka da bude podvrgnuta sistematskom, metodološki rigoroznom, sveobuhvatnom i interdisciplinarnom istraživanju, bez površnih improvizacija i/ili tendencioznih učitavanja impulsa iz mentaliteta i ponornica mirnodopskog nastavljanja oružanih sukoba iz devedestih godina.
Pokušaćemo da na jednom svežem primeru pokažemo koliko se iz političkih memoara jedne istaknute i karijeristički ambiciozne ličnosti američkog političkog establišmenta može saznati, ali i anticipirati, o „sindromskom“ kontinuitetu određenog pogleda na stvarnost rata u Bosni i Hercegovini, a i na Kosovu i Metohiji.
U vreme kad se u SAD vodi bespoštedna borba svim sredstvima između predsednika Donalda Trampa i snaga koje je u novije vreme popularno nazivati „dubokom državom“, a koje predstavljaju na izborima poraženi liberalistički i neokonzervativni deo američkih visokih i privilegovanih društvenih slojeva, pažljivim čitanjem memoara koji su nam privukli pažnju može se uverljivo potvrditi stav da za Srbe uopšte nije svejedno ko će na narednim izborima osvojiti Belu kuću, Tramp ili Bajden.
Oni koji kod nas Srba navijaju za Bajdena, a ima ih više nego što bi bilo normalno očekivati, i za sve što ovaj isluženi političar predstavlja i podrazumeva, nastoje da uvere ovdašnju javnost kako i nije preterano važno ko će od sledeće godine osmišljavati i voditi američku spoljnu politiku, jer se njen utvrđeni kurs u odnosu na naše sudbine ni u čemu, navodno, neće suštinski promeniti. Dozvoljavamo sebi da mislimo da nije baš sasvim tako. U ovoj stvari su nam nekako bliže procene većine Bošnjaka, Albanaca, Montenegrina…
Sećate li se Samante Pauer? Verovatno da, ali pomognimo onima u čijem je pamćenju povorka američkih diplomata koji su prodefilovali posle nje na visokim funkcijama, potisnula uspomenu na ovu energičnu, suvonjavu ženu irskog porekla i oštrih crta lica, tim pre što nije reč o nekim prijatnim sećanjima.
U vreme rata u BiH, bila je dvadesetdvogodišnja mlada novinarka, izveštač iz „bosanskog pakla“ (1993-1996). Tragedija Bosne privukla je tada pažnju dušebrižnika zvučnih imena i značajnog uticaja u medijima, Džoane Baez, Bernara Anri-Levija, Suzane Zontag i mnogih drugih. Samanta Pauer je izašla na glas, i praktično utemeljila političku karijeru, knjigom Problem iz pakla: Amerika u doba genocida (2002), za koju je 2003. godine dobila Pulicerovu nagradu.
Postala je istaknuti „antigenocidni aktivista“ i jedan od najglasnijih i najupornijih zagovornika obaveze Amerike da preventivno interveniše u svim slučajevima kad nekome negde na planeti, po proceni vašingtonske administracije, prete humanitarna katastrofa ili genocid.
Časopis Tajm uvrstio je Samantu Pauer među 100 najuticajnijih ličnosti sveta. Zapazio ju je moćni istomišljenik Ričard Holbruk i ponudio joj da radi za njega, ali je ona bila dovoljno mudra da se ne zaleti, ne izgori, i da se posveti sticanju akademskih zvanja i javnog ugleda. Čekala je svoj trenutak. Dočekala ga je sa Barakom Obamom i uključila se u njegovu bitku za Belu kuću. Iako nije do kraja delio njen intervencionistički žar, budući predsednik je ocenio da će mu Samantina nepokolebljiva revnost u nekim situacijama i kontekstima biti od koristi.
Kad su prvi put zajedno večerali 2005. godine, seća se buduća Obamina bliska saradnica, na vest o tome da su snage NATO-a bombardovale srpske položaje oko Sarajeva, Samanta je zaplakala. Na Obamino pitanje „zašto te suze“, odgovorila je „osećam olakšanje, jer je Amerika spasila sav taj narod“. Obamin komentar bio je samo „hmm“… Usled svog oštrog jezika, morala je napustiti predsedničku kampanju 2008. godine, jer je Obaminu protivkadidatkinju i potonju državnu sekretarku Hilari Klinton nazvala „čudovištem“, za šta se kasnije višekratno izvinjavala.
Od 2009. do 2013. godine bila je član Saveta za nacionalnu bezbednost, a od 2013. do 2017. godine najmlađi stalni predstavnik SAD u Ujedinjenim nacijama. Zanimljivo je da je Džon Bolton, bivši Trampov savetnik za nacionalnu bezbednost, inače poznat kao „jastreb“, tada bio protiv njenog imenovanja, jer je nije smatrao „dovoljno ponosnom da bude Amerikanka“. Neki su to ironično prokomentarisali, da Samanta Pauer možda nije „dovoljno ponosna“, ali da je sasvim dovoljno tipična Amerikanka, jer se njena „učena naivnost, neistorični optimizam i ljubav prema vojnoj sili“ mogu naučiti samo u Americi.
Ambasadorkino istupanje u UN, a posebno u Savetu bezbednosti, zapamćeno je po stereotipnim intervencionističkim i antiruskim (samim tim i antisrpskim) stavovima i nestereotipnoj aroganciji i nadmenosti, na liniji čuvene američke „izuzetnosti“, koju je dosledno zastupala i ilustrovala. U debatu o nerešenim problemima na prostoru bivše Jugoslavije unosila je ostrašćenost koja je išla preko granice uobičajenog diplomatskog zastupanja i tumačenja zvaničnih stavova Vašingtona, a i elementarnog dobrog ukusa.
Smatra se da je Samanta Pauer bila među onima koji su izvršili najsnažniji pritisak na Obamu da se opredeli za sramnu i suštinski promašenu vojnu intervenciju u Libiji (2011), podržala je grubo uplitanje Saudijske Arabije u građanski rat u Jemenu i nespretno je tumačila kolebljivo postupanje SAD u vezi sa sukobima u Siriji…
ZATOČENICI „BOSANSKOG SINDROMA“
Uopšte, nije se proslavila u spoljnopolitičkim procenama i inventivnosti, kao uostalom i Obamina administracija u celini. Ali, zato je u međuvremenu napisala memoarsku knjigu Vaspitanje jednog idealiste (2019), da podseti na svoje stare zasluge i preporuči se za moguće novo prestižno političko uhlebljenje, ako Tramp ne preživi sadašnje koordinisane i usredsređene nasrtaje jurišnika ideološki (i interesno) bliskih Samanti Pauer.
S obzirom na istaknuto mesto i ulogu koju je njihova autorka imala u političkom i društvenom životu, ovi opsežni memoari od oko 500 stranica, koji pokrivaju osam godina njenog delovanja u Obaminom timu, kao i neke događaje iz privatnog kruga, naišli su na prilično zanimanje javnosti i doživeli nekoliko, mahom pohvalnih, „navijačkih“, ali i površnih prikaza.
Među kritičkim odzivima, originalnošću, ozbiljnošću i analitičkom produbljenošću izdvaja se poduži napis poznate novinarke indonežanskog porekla Kritike Varagur, naslovljen „Nema ničega zbog čega bi se trebalo izviniti. Bosanski sindrom Samante Pauer“.
Osnovna teza autorke prikaza, koja se takođe istraživački bavila balkanskom i bosanskohercegovačkom problematikom, sastoji se u zaključku da ovi preopširni i ne naročito poletni memoari nikako nisu ono što Varagur naziva bildungsmemoari“ („bildungsmemoari“ po analogiji sa terminom „bildungsroman“/ „bildungsroman“/ „obrazovni roman“ u nauci o književnosti), odnosno sećanja kao poučna rekapitulacija iskustava.
„Pauer jeste nakupila nova iskustva“, konstatuje Varagur, „ali nije jasno da li su joj ona uopšte ukresala i neku novu ideju“.
Bivša ambasadorka u UN ne iznosi nikakve podsticajne uvide i lekcije iz najznačajnijih spoljnopolitičkih pojava, događaja i procesa o kojima piše i u kojima je učestvovala. Ne komentariše ni libijski košmar, ni sirijski fijasko američke politike, a o mračnoj ulozi američkog paradoksalnog (i skandaloznog) saudijskog saveznika nema ni reči, premda nije malo onih koji drže da je odnos prema stravičnom građanskom ratu u Jemenu i tamošnjoj stvarnoj, a ne pretpostavljenoj humanitarnoj katastrofi „grobnica Obamine doktrine“… Zauzvrat, knjigom odzvanja žal, po nekim kritičarima preuranjen, za vremenima kad su principijelni i moralni dužnosnici, poput nje, služili Americi.
Zbog toga se Samanta Pauer često vraća na svoje bosansko iskustvo i politički pedigre. Kao da je stvarno živela u samo dvema zemljama, Americi i Bosni, i kao da se njen pogled na svet jednom zauvek samo u njima formirao. Sličan „bosanski sindrom“, ojačan „kosovskim“, Kritika Varagur dijagnostikuje i kod Samantinog starijeg sabrata Ričarda Holbruka.
U analitičkoj biografiji dobro nam znanog američkog „buldožer diplomate“, koji je služio u svim demokratskim vladama od kraja šezdesetih godina, na dugom putu i posrtanju od vijetnamskog do avganistanskog debakla, „Bosna“ je bila i ostala jedina svetla tačka koja mu je spasila karijeru, piše Džordž Pejker (Naš čovek: Ričard Holbruk i kraj američkog stoleća, 2019).
Imperija ne priznaje greške i nema zbog bilo čega bilo kome da se izvinjava. Ona priznaje samo ono što smatra uspehom, ma koliko politički i moralno sporan bio, a Kritika Varagur ubedljivo dokazuje da se ni „Bosna“ ni „Kosovo“, u svetlu posledica američke intervencije, ne mogu smatrati baš nekim velikim uspesima. Pogotovo u poređenju sa neuspesima.
Zaustavljanje krvoprolića svakako je poštovanja vredno postignuće, ali upravo zatočenici „bosanskog sindroma“ u američkoj politici, zajedno sa nekim Evropljanima, spremni su da dovedu u pitanje i sam Dejtonski sporazum, jer ne žele da shvate da Bosna i Hercegovina nije njihova trofejna „Bosna“, a da je rat okončan u onom trenutku kad su i Holbruk i njegovi nalogodavci to bili primorani da shvate i prihvate.
Među najinteresantnije stranice Vaspitanja jednog idealiste spadaju one na kojima Samanta Pauer opisuje svoje „saslušanje“ („hearing“) u Senatu, tokom kojeg je trebalo da se izjasni o greškama u američkoj spoljnoj politici, koje bi iziskivale izvinjenja oštećenim stranama. Na uporno insistiranje senatora Marka Rubija da odgovori na pitanje da li je Amerika počinila neke zločine, Samanta Pauer je ponavljala da se „nikada ne bi izvinila u ime Amerike i da je Amerika svetlo sveta“.
Iznerviran i u neverici, Rubio je rekao: „Tako, na pitanje da li smo počinili zločine, odgovarate da smo najveća država na Zemlji?“. „Ponavljam, gospodine, najveća država na Zemlji. Mi nemamo zbog čega da se izvinjavamo“, zaključila je svoje svedočenje autorka memoara u kojima na pet stotina stranica razrađuje ovu mantru o izuzetnosti Amerike, a kao krunski dokaz svoje podobnosti da joj neodstupno služi stalno poteže dobitni adut „Bosne“.
Da li bi bilo povoljno za Srbe, a objektivno i za sve građane BiH, da, kojim slučajem, Samanta Pauer i njena intervencionistička družina ponovo zauzmu mesta na velikom nosaču aviona, sa kojim je bivši predsednik Republikanske stranke i ambasador pri Svetoj Stolici, Džejms Nikolson, svojevremeno uporedio američku spoljnu politiku? Prosudite sami. Za njih sindromski postoji jedino „Bosna“ iz sopstvenih karijerističkih (auto)biografija, a ne Bosna i Hercegovina.
Naslovna fotografija: AP/Julie Jacobson
Izvor sveosrpskoj.com