antonic

S. Antonić: Tviter elita kao sekularno sveštenstvo

Aspiranti na ulazak u kompradorski stalež, kao i „slučajni Srbi“, preko tviter objava našeg sekularnog sveštenstva saznaju šta treba da misle o svakodnevnim dešavanjima

U Njujork tajmsu (NYT) postavljena su, ovih dana, nova pravila koja se tiču debate u medijima. Urednik u NYT, Džejms Benet, pošto je u pismima čitalaca objavio polit-nekorektan tekst senatora Toma Kotona – inače Trampovog pristaše, nateran je da podnese ostavku, dok je njegov zamenik premešten na drugo radno mesto.

Usledila je i ostavka članice uredništva Bari Vajs, koja je dovedena u list upravo zato što NYT, zbog svoje ideološke jednostranosti, nije uspeo da predvidi Trampovu pobedu 2016. godine. „To je značilo da list nema potpuno jasnu predstavu o SAD, ne razume ih sasvim“, objasnila je Vajsova u ostavci. Zato je ona angažovana kako bi prenosila mišljenja koja ne deli liberaška medijska, kulturna i politička elita, a čije je jedno od glasila upravo NYT. 

Međutim, pokret BLM 2020 doveo je „do pojave novog konsensusa, naročito izraženog upravo u NYT: istina nije proces kolektivnog otkrivanja, nego dogma koja je već poznata malom broju prosvećenih, a čiji je posao da s tom dogmom upoznaju sve ostale“, napisla je Vajsova u ostavci.

„Zato što nisam prezala da se upustim u ono što je Orvel nazvao zlomisao“, požalila se ona, „bila sam izložena neprestanim siledžijskim napadima kolega. Proglasili su me nacistom i rasistom. Maltretirani su čak i oni za koje se smatralo da su u prijateljskim odnosima sa mnom. Moj rad i moj karakter otvoreno su nipodaštavani na komunikacijskim kanalima. Neke od kolega insistirale su na tome da treba da budem izbačena iz NYT, dok su ostali uz moje ime postavljali imodžije sa slikom sekire. Neki drugi ljudi zaposleni u NYT javno su me na Tviteru klevetali kao lažljivicu i zatucanu“.

Uopšte, u uredništvu NYT, opisuje Vajsova, stvorena je atmosfera u kojoj „ako se za neki komentar ili članak zaključi da će verovatno izazvati bujicu internih reagovanja ili reagovanja na društvenim medijima, onda urednik ili autor izbegavaju da to objave. (…) Tviter, doduše, nije u zaglavlju Njujork tajmsa. Međutim, Tviter je postao njegov glavni urednik, onaj koji ima poslednju reč“, zaključila je Vajsova.

Legitimaciju otvorene prakse gušenja poslednjih tragova slobodne rasprave u vodećim američkim glasilima jasno je izrazila i nastojala da argumentuje Maša Gesen, ljubimica liberaškog establišmenta u SAD (budući da je četvorostruko nedodirljiva: kao feministkinja, kao LGBT osoba, kao mojsijevka i kao zagrižena antiputinovka).

Ona je objasnila da se nasuprot nekadašnjeg ideala novinarske objektivnosti (journalistic objectivity) sada uspostavlja novi ideal moralne jasnoće (moral clarity). To znači nazvati „objektivnu činjenicu“ (objective fact) njenim imenom, „bez pribegavanja eufemizmima“. Kao primer valjanog tretiranja „objektivne činjenice“ s pozicije moralne jasnoće u njenom tekstu navode se iskazi: „Predsednik Tramp je lažov“ ili „Predsednik Tramp je rasista“.

Oko „objektivnih činjenica“, objašnjava Gesenova, nema i ne može biti rasprave. Nekada je „novinarska objektivnost podrazumevala predstavljanje obe strane rasprave iz pozicije neutralnosti“. Toga više ne može da bude. „Neki stavovi uopšte ne bi smeli da budu predmet rasprave: ne može se raspravljati o činjenicama“.

Tako se u javnom mnjenju, preporučuje Gesenova, mora uspostaviti „sfera legitimne kontroverze“ (the sphere of legitimate controversy). Ona „ne treba da bude bezgranična“ (boundless). Objektivne činjenice su objektivne činjenice, Tramp je lažov i rasista, a mediji u tim stvarima moraju da budu isključivo na stanovištu moralne jasnoće.

* * *

Time je ogoljeno demonstriran domen i moć sekularnog sveštenstva (secular priesthood).

Taj analitički pojam uveli su Berlin i Čomski, a na prilike u Srbiji primenio ga je Lompar (ovde i ovde).

Sekularno sveštenstvo ideološka je formacija sastavljena od pripadnika inteligencije, a u službi istinskog establišmenta (danas: deep state). Svako društvo počiva na slaganju većine oko osnovnih vrednosti. No, zadatak sekularnog sveštenstva je da (re)interpretira primenu temeljnih vrednosti na moralno sporne situacije – pri čemu će interpretacija uvek biti u korist sistema (establišmenta).

Evo primera iz naše prakse. Običnom građaninu Srbije može se učiniti da je Asanž heroj, jer je razotkrio mračne tajne američkog imperijalizma, uključiv i one koje se tiču Srbije.

Međutim, sada nastupa sekularno sveštenstvo da nam objasni da je takav stav ipak pogrešan. (Jer, Asanž se usudio da ugrozi establišment. Nedopustivo!).

Recimo, Jovana Gligorijević, pomoćnica glodura Vremena i glodurka Vugla – „medijskog portala za ljude rođene u poslednjoj deceniji 20. veka i za one koji žele da misle“, kaže: „ne smatram da je Asanž heroj“; „Asanž nije novinar“, već „ego manijak bez profesionalne etike“.

„Asanž nije novinar“, objašnjava nam Gligorijevićeva, jer „novinar zaštiti izvore i pobrine se za bezbednost onih o kojima izveštava. Ne izlaže nikoga opasnosti“. Nasuprot tome, „ljudi su ubijani jer su im se imena našla u leak-ovima. Pa čak i ovde (u Srbiji – S. A) bilo je pretnji smrću“.

Ovaj stav i objašnjenje podržao je odmah i Aleksej Kišjuhas usklikom: „Aleluja!“

I ko sme da prigovori autoritetu jedne ugledne medijske radnice i jednako uglednog docenta i kolumniste Danasa?

Međutim, reč je o ponavljanju lažnih optužbi iz „ranih pokušaja diskreditacije Asanža, usredsređenih na dokazivanje“, kako se opisujue u London Review of Books, „da su otkrića Vikiliksa neposredno dovela do gubitka života američkih agenata i informanata“.

„Pentagon je uložio veliki napor da potkrepi te optužbe“, stoji dalje u LRB. „Osnovana je Radna grupa za pregled informacija, predvođena višim kontraobaveštajnim oficirom, brigadnim generalom Robertom Karom (Robert A. Carr). Posle dugog istraživanja, njegov tim od 120 (i slovima: sto dvadeset; S. A) kontraobaveštajnih oficira nije uspeo da dokaže da je ijedan od više hiljada američkih agenata i tajnih izvora u Avganistanu i Iraku izgubio život zbog otkrića Vikiliksa“.

„Kar je na sudu rekao da se u jednom trenutku činilo da nešto imaju: jedan taliban je ustvrdio da je ubio američkog informanta prepoznatog zahvaljujući depešama“, piše još u LRB. „Ali, kao što je sam Kar priznao tokom unakrsnog ispitivanja odbrane, pokazalo se da je taliban lagao: `Ime ubijene osobe nije se nalazilo u objavljenim dokumentima`“.

Stoga je nesumnjiva „činjenica da radna grupa generala Kara, kojoj su bili dostupni svi izvori Pentagona, u okeanu činjenica koje je objavio Vikiliks, nije mogla da nađe ime makar jednog pojedinca koga su zbog tih otkrića ubili talibani, Al Kaida ili neki drugi neprijatelj SAD“.

No, samo uski krug stručnjaka u Srbiji znaće da su tvrdnje Gligorijevićeve i Kušjuhasa kojima se diskredituje Asanž čista neistina. Većina tviter pratilaca i liberaške publike slediće novinarski autoritet Gligorijevićeve i levičarsko-sociološki autoritet Kišjuhasa.

Dovoljno da se Asanž okleveta.

* * *

Nije slučajno što je ova Gligorijevićkina pouka o tome šta treba misliti o Asanžu objavljena na Tviteru.

Za sekularno sveštenstvo Tviter je postao glavno opštilo za dnevnu moralku. Aspiranti na ulazak u kompradorski stalež, kao i drugi „slučajni Srbi“, upravo preko dnevnih tviter objava našeg sekularnog sveštenstva saznaju šta treba da misle o nedovoljno jasnim svakodnevnim dešavanjima (up. ovde 171-174).

Moć Tvitera – za koji vidimo da već uređuje i Njujork tajms – prvi put mi je, barem kada je reč o Srbiji, postala očevidna prilikom odstrela Zorana Ćirjakovića.

Glavna njegova progoniteljka bila je aktivna tviterašica Jovana Gligorijević, a ključni trenutak za uklanjanje iz nastave ovog odličnog predavača i oštroumnog analitičara naše društvene stvarnosti bio je ovaj tvit Jugoslava Ćosića (što sam objasnio ovde).

Valja napomenuti da naši tviter-selebritiji koriste svoj autoritet koji imaju na jednom polju da bi saopštavali pouke i za ostale sfere društvenog iskustva. Na primer, u okviru nastojanja da se u Srbiji izvrši revizija standardnog viđenja istorije – kao odveć nacionalističkog – vidimo kako ideološko-medijski radnici i NVO funkcioneri otkrivaju publici tvitera „stvarnu istinu“ o našoj prošlosti. Evo nekih primera.

ISTORIJA
Slobodan Georgiev (62.600 pratilaca): „Kosovo nije bilo srce nemanjićke Srbije (!? – S. A). Nije bilo srce ni despotovine (!? – S. A). Nije bilo srce ni ustaničke Srbije (ali je pre toga, više od dvesta godina [1557-1766] bilo srce Pećke patrijaršije! – S. A). Postalo je Srce kada se Srbija održavila (!? – S. A) posle Berlinskog kongresa“.

Biljana Lukić (108.800 pratilaca): „Na Gazimestanu su pogubljeni knez Lazar i Miloš Obilić, a srpska vojska doživela je užasan poraz uz ogromne žrtve – slavna srpska tradicija slavljenja poraza, predstavljenog kao pobeda“ (sama bitka završena je, zapravo, vojnički nerešeno, a kralj Tvrtko je čak proglasio i pobedu – S. A).

Antonela Riha (35.300 pratilaca): (na pitanje: „Šta je sporno u udžbeniku istorije u kom piše kako je `danak u krvi` omogućavao dečacima napredovanje na društvenoj lestvici?“, odgovara) „Ništa. Ne možemo vrednovati istorijske periode iz sadašnjih standarda“ (naravno, jer su ranije roditelji manje voleli svoju decu i nalazili dobre strane njihove otmice – kao što su nalazili i pozitivne aspekte Ćele kule [inovativnost u upotrebi novih građevinskih materijala] ili pozitivne aspekte turskih silovanja [prilika za povećanje genetske raznovrsnosti i nataliteta] – S. A)

Milan Antonijević (8.207 pratilaca): „Turci nisu mnogo dirali domaće stanovništvo u prvim vekovima svoje vladavine. Odmah nakon osvajanja život se vraćao, crkve su sačuvane, tako da te molim da ne vređaš one koji su nekada vladali ovim prostorima“ (naročito su Turci bili fini, nakon pada Beograda 1521, prema beogradskim Srbima, koje su kolektivno odveli na putovanje do Istanbula i tamo im obezbedili trajni boravak oko Beogradske kapije – S. A).

Redovne i omiljene teme negativnih (nipodaštavajućih) komentara našeg sekularnog sveštenstva jesu i svi uobičajeni znakovi nacionalnog identiteta.

HIMNA
Antonela Riha: „Na Bože pravde ne reagujem. Dok se neko ne digne uopšte ne kapiram da svira himna“. „Kad čujem Hej Sloveni i dalje imam impuls da ustanem, neku čudnu reakciju da se nešto događa, da npr. sledi neka svečanost, nešto važno“.

ĆIRILICA
Srđan Dragojević: „Na ćirilici insistiraju samo nepismene bitange bez pročitane knjige u životu“.

Daško Milićević: „Kad vidim ćirilicu jedva se ubedim da pročitam“.

Ivan Videnović: „Ćirilica je postala pismo mržnje. Većina uvreda, psovki i pretnji na mrežama dolaze pisane ćirilicom“.

Milan Ćirković: „`Odbrana` ćirilice je skupo i besmisleno srbovanje“.

Saša_Milenić: (ismeva) „građanske slobode i ljudska prava na rusko-pravoslavnoj ćirilici“ (da pročita pravoslavno-ćirilični Sretenjski ustav i Ustav iz 1888, pa da se javi – S. A).

Biljana Lukić: „`Poštovanje ćirilice` je preslatka floskula. Nebitno što nema nikakvo značenje (!? – S. A), baš dobro zvuči“. „Ako je ćirilica srpska, a latinica hrvatska, jesmo li svi mi sa latiničnim tastaturama Hrvati?“ (niste, ali ko se time ponosi ili je snob, ili neznalica koji ne ume da namesti tastaturu – S. A).

Branislav Mihaljev: „Apsolutno je pravilo da kad nešto piše ćirilicom, to su najobičnije fašističke baljezgarije“. „To je pismo genocida, fašizma i mržnje. Stoga ga od danas više ne koristim i blokiran sve što piše njime“.

Predrag Stojadinović: „Ćirilica i jeste zaštitni znak srpskih nacista“.

SPC
Biljana Lukić: „Molim da se crkva, pošto se izjasni o Kosovu, izjasni i povodom voznih parkova i pedofila“. „I koga sad boli uvo šta SPC ima da kaže o Kosovu? Gledam ih onako na gomili i u glavi mi jedino pitanje ko su Kačavendini jataci“. „Šta kaže SPC, za šta je kazna ova kišurina?“ (ali zapravo, šta briga Lukićku šta SPC kaže o bilo čemu, kada je ona lično opsesivno ne podnosi?; neka pusti da o mišljenju SPC vode računa oni koji razumeju da se Crkva ne može izjednačiti sa svakim jerarhom, a pogotovo ne sa svakim njihovim grehom – S. A).

Antonela Riha: „Nisam vernica. Tu smo došli do razlike između vere kao intimnog osećanja i crkve kao organizacije. Meni je svaka religija bliska, iako sam ateista, ali malo sveštenika bilo koje vere poštujem“ (ova izjava, kao kod Lukićke, zapravo znači: „Ateistkinja sam, ali najviše mrzim SPC, a to je zato što sam mnogo pametna; i ti da budeš kao ja!“ – S. A).

Goran Ješić (22.900 pratilaca): „A u čemu je problem uhapsiti popa?! Jahati je već malo nezgodno zbog korone, ali uhapsiti ga s maskom i svim merama zaštite je sasvim ok“ (a u čemu je problem reći da je Ješić paradigma suši-levičara: odrasteš u malom radničkom stanu, ali onda uđeš, kao levičar, u GSS i DS, postaneš predsednik opštine, i ubrzo, kako i dolikuje levičarskom udarniku tranzicije, kušiš stan od €250.000 u Inđiji i stan od €300.000 u Beču, pa na svoj tviter nalog okačiš petokraku uz napis „Užička republika“ i nastaviš da s levičarske visine pljuckaš po SPC [ovde, ovde, ovde, ovde, ovde, ovde, ovde, ovde…], po srpskom fašizizmu [ovde, ovde, ovde, ovde…], po nedavačima Kosova [ovde ovde ovde ovde…], po Rusima [ovde, ovde, ovde, ovde…], i po ostalim srpskim strašilima – S. A).

Marija Ratković (povodom litija u CG): „Meni je super kad ljudi telima brane crkvu i njenu imovinu koja je nastala u ratu (?! – S. A), krvi (?! – S. A) i od njihovih sopstvenih tela (?! – S. A), i ne seti se (SPC – S. A) da uloži u ljude da ih uči ili uteši, već samo traje da bi parazitirala na najemotivnijim trenucima, dalje širila moć, izazivala haos i podele“. „Ljudi, branite ljude od crkve i njenih odvratnih krvožednih uposlenika, koji štite ratne zločince, ubice, pedofile, nasilnike, lopove i kriminalce“ (ove i druge objave pomoćnice gradonačelnika Šapca za pitanja mladih pokazuju koliko je samo Ćirjaković bio u pravu kada je Zelenovićev Šabac opisao kao svojevrsnu višijevsku prestonicu Druge Srbije, za koju se sada kaže: „Hoćemo li u Šabac na autošovinizam“; za još tviter objava o SPC, svojstvenih našim građančićima, videti ovde).

KOSOVO
Pošto sam ovaj članak već odužio, odustajem od navođenja raznih smatranja i poduka o KiM koje, u svojoj čudesnoj kulturi lupetanja, daju naši selebritiji. Samo ću pobrojati opšta i obavezna mesta o Kosovu koja se, zahvaljujući neobičnom talentu autorke za skupljanje i reprodukciju negativnih stereotipa o KiM, mogu naći kod Biljane Lukić (108.800 pratilaca):

„Kosovo sa svim elementima suverene države (?! – S. A), al` je, kao, naše. Srbija kao razvedena žena čiji bivši ima novi život, a ona i dalje pokazuje burmu“ (slično i ovde; slika namenjena prvenstveno ženama; nije reč ni o kakvom „bivšem“, već o tome da ti je neko zauzeo i prisvojio deo stana, naravno da ćeš čuvati i pokazivati vlasnički list – S. A).

„Jadni ovi Srbi sa Kosova, iz uključenja u Utisak shvatam da im još nisu rekli da Kosovo nije više Srbija“ (a što onda traže da ga priznamo – da nije ipak u pitanju onaj vlasnički list?; ova objava mi je posebno slatka jer se vidi da autorka o kosmetskom pitanju donosi sud na osnovu gledanja Utiska nedelje, kao i njeno snobovsko tretiranje Srba s Kosova kao tupavih palančana – S. A).

„Da je Kosovo Srbija, pa da se Albanci asimiliraju u naše društvo, pa za koju godinu ih bude trećina nas, je l’ bi vam bili sugrađani? (a što da ne?; i ko je sad fašista? – S. A); „Zanima me kako bi, kad bi nam dobra vila vratila Kosovo, većina prihvatila da nam gro parlamentaraca budu Albanci i donose odluke o Srbiji“ („gro“ parlamentaraca bi bila petina, a u čemu je problem da i „asimilovani“ Albanci imaju predstavnike u skupštini? – S. A). „Mi zapravo ne znamo šta bismo sa Kosovom. Milo mi je kad to neko javno kaže“ (čitaj: „ja ne znam šta bih s Kosovom, onda nam i ne treba“ – S. A).

„Pretpostavljam da se znalo šta biti mora još od onog `Kosovo za patike` mitinga. Kao što se pre rata znalo da ratom Srbija ništa ne može dobiti. Životi nestaju i prolaze, preskupo plaćamo iluzije koje nam prodaju alavi egoisti“ (čitaj: „otpor je uzaludan, Kosovo je izgubljeno, brane ga samo lopovi“ – S. A).

„Ironija realnosti je da su `ne damo Kosovo` građani doveli SNS na vlast. Zato sad nek’ jadikuju u svoja četiri zida“ (pre će biti da iza SNS-vlasti stoje „Vučiću, vodi nas u EU da živimo bolje“ birači, plus Brisel i Berlin već od 2013. – S. A).

„Odbranili teritorije i Srbe u Krajini, Bosni, Dubrovniku… I na Kosovu će?“ (ne, nego: odbranili smo Republiku Srpsku [1992-1995], odbranili smo i SRJ [1999[, odbranićemo i/ili vratiti i Kosovo [kad za to dođe vreme] – S. A).

„Koliko milijardi ode u rupu bez dna na Kosovu, pitam se: borimo li se da ga zadržimo, ili da nam ga ne vraćaju“ (ako je „rupa bez dna“ – a što nam ga traže?; pre će biti da je ta zemlja vredna; a za nas, zapravo, nema cenu – S. A).

„Može li neko da objasni (povodom prištinskih taksi od 100% na robu iz Srbije – S. A), je l’ naši ljudi (Srbi – ali to je preteško izgovoriti; S. A) na Kosovu nemaju gde da kupe proizvode/hranu, ili nema samo srpskih proizvoda? Jel’ gladuju, ili štrajkuju bojkotom nesrpskih proizvoda? A oni postoje bar u okolini, ljudi mogu da kupe šta im treba ako žele?“ (o, kako smo lepi i naivni – jedino što bi morali da odu u albanske kvartove – sigurna mesta za „naše“ muškarce, a posebno za „naše“ žene i decu; što i Vi ne probate? – S. A).

„Ne mogu da zamislim ni Srbina ni Šiptara da živi na Kosovu što želi, a ne zato što ne može u bolje. A većina nas tamo nogom nije zgazila…“ (čitaj: svi žele da žive u Beogradu, ne treba nam ni jedan drugi deo Srbije u kom nismo bili, ergo, Beogradski pašaluk je OK, šta fali? – S. A).

* * *

Kako je moguće da preko sto hiljada lj1udi prati tviter-izdelke osobe koja niti je oštroumna, niti obrazovana, niti duhovita, već neprestano reprodukuje, kao što se može videti iz citiranog, opšta mesta i loše stereotipe o svemu i svačemu?

Pa baš zbog toga, rekao bi sociolog – pogotovo ako je reč o osobi koja se percipira kao poznata (celebrity), odnosno koja je na statusno višem i poželjnom socijalnom položaju.

Ne treba zamiljati da sekularno sveštenstvo deluje kao zaverenička klika – s tajnovitim i centralizovanim naredbodavcima i izvršiteljima. U njegovoj osnovi su proizvodnja habitusa i osmotski sistem oponašanja viših statusnih slojeva.

Habitus je socijalno proizveden skup dispozicija koje se na spoljni nadražaj aktiviraju automatski (ovde 52 i dalje). Recimo, od nekog čujete „Kosovo i Metohija“, i odmah, automatski, pomislite: a, nedavač Kosova, opet srpski nacionalizam, 1244-primitivac, fuj; i takvog, ovako ili onako, izbrišete.

Habitus, po pravilu, proizvode i reprodukuju više statusne kategorije kroz ukus – politički, medijski, kulturni, muzički, modni…

Habitus nije ništa drugo do pokazatelj da smo propisani ukus pounutrili, te da na nadražaje reagujemo vegetativno, bez razmišljanja. To je znak da smo toliko senzibilisani (tj. uvežbani i obučeni), da smo propisani ukus učinili svojom drugom prirodom.

Kod našeg sekularnog sveštenstva znaci političkog ukusa su, na primer, reprodukovanje sledećih iskaza (videti još ovde):

1. Neka svako čisti ispred svog dvorišta;
2. Srpski nacionalizam je najopasniji u regionu;
3. Kosovo je nezavisno, treba prihvatiti realnost;
4. Umesto Republike Srpske – građanska BiH;
5. Nije važno koje pismo koristimo (ali uvek koristimo latinicu);
6. Srpski palanački duh rodno je mesto fašizma i nacizma;
7. „Srbijanski“ je preciznije nego „srpski“ (izuzetak je: „srpski zločini“);
8. Ljudska prava i prava Srba su dve različite stvari;
9. Mi smo antifašisti i određujemo ko je ovde fašista;
10. Glavna kolonijalna opasnost je Moskva („ruska gubernija“, „ruskokolonaši“);
11. Šta će nam vojska i naoružanje, zar nije bolje da uđemo u NATO?
12. Kada zločine počine Srbi, nacionalnost je obavezna („srpski zločinci“ – „bošnjačke žrtve“), a kada je reč o zločinima nad Srbima, nacionalnost je nebitna („fašistički zlikovci“ – „žrtve fašizma“);
13. Srpska krivica može se preuveličavati („10.000 žrtava u Srebrenici“), a srpske žrtve najbolje je umanjivati („60-80.000 žrtava u Jasenovcu“);
14. Svuda ima budala (kada Hrvati bacaju Srbe u more, lupaju ćirilične table i slave Bljesak i Oluju – a ne možemo da nađemo takve primere za Srbiju);
15. Za sve su krivi političari, ko li nas posvađa (kad se govori o raspadu JU i o ratovima 90-ih);
16. E, gde su Hrvati, a gde mi (Srđan Dragojević: „10.000 mališana u Hrvatskoj sada želi da trenira fudbal; 10 000 njihovih vršnjaka u Srbiji žele da budu kriminalci, učesnici reality-ja, turbo folk zvezde, vojnici svinjske hunte“);

Ukus je sposobnost prepoznavanja distinktivnih znakova, koji „nas“ odvajaju od „njih“. Javnim pokazivanjem ukusa potvrđujemo svoje mesto u eliti, ali se i preporučujumo za kooptaciju, ako smo aspiranti da u nju uđemo.

Recimo, mladi ste, tek završili Megatrend, ne umete da pišete (što se i dan-danas vidi po vašim rečenicama bez glave i repa, tipa: „Dok srbijanska javnost razvratno flertuje sa ezoteričnim perverzijama [?! – S. A], naprednjačkoj kamarili, odgovornoj za ovaj ratnohuškački inferno u kojem živimo, kojoj evidentno, bez pardona, prolaze sve afere i skandali, muljaže i prevere, spletkarenja i skidanje kajmaka, se smeši [posle zapete enklitika?! – S. A] svetla budućnost među ljudima koji se bave mističnim i drevnim problemima [?! – S. A], dok mu oni [koji oni?! – S. A] skidaju poslednji sloj kože sa leđa“; onome ko rastumači ko kome i šta ovde radi, plaćam ručak– S. A).

Ali, eto, želite da postanete novinar i – kako ćete se preporučiti? Tako što ćete se, najpre, posipati pepelom po glavi zbog svoje nacionalističke prošlosti, pa onda u Danas-u nastaviti da ponavljate, iz teksta u tekst, sve jedne te iste fraze o srpskom nacionalizmu – jer, to su traženi distinktivni znaci ukusa – da bi vas na kraju Jovana Gligorijević primetila i uzela za svog zamenika u Vuglu (gde ćete objavljivati tekstove poput: „Zašto mlade u Srbiji stežu okovi Kosova“ i „Kosovo za patike: kako smo rušili i palili Beograd“).

Štaviše, Gligorijevićeva će vas, upravo zbog ispravno demonstriranih znakova ukusa („srbijansko društvo“, „moralne crkotine srbijanskog nacionalizma“, „velikosprski nacionalizam je neprijatelj broj jedan koji mora da bude uništen“, „žohar Ćirjaković“, „tužno je biti Srbin u XXI veku: smaraš ljude oko sebe kako ćirilica odumire, kako Kosovo otimaju, kako je Srba sve manje“, „Srbija je imala nacističku sezonu tokom devedesetih“ – „srećom da se ratni tornado završio našim porazima“), dakle, zbog svih ovih znakova ukusa Gligorijevićeva – za koju Asanž, videli smo, „nije novinar“, već „ego-manijak bez profesionalne etike“ – čak će vas proglasiti za novinara koji će „za 30 godina biti legenda“ (o ne, nije ironija – S. A)!

Neprestano isticanje znakova ukusa – a Tviter je većinom iz toga sastavljen – igra na prirodnu želju nižih statusnih grupa da oponašaju više („uspešnije“) stratume. Oponašanje ima vid kapilarnosti (trickle effect; ovde 30 i dalje), što znači da se osmotski širi društvenom hijerarhijom. Jer, oponašajući one gore, nižeplasirani imaju iluziju da će i oni ponoviti uspeh selebritija.

Ta sposobnost da se definiše ukus naziva se kulturna hegemonija (v. ovde 220, 231-2, itd; ovde 28-30, 56-7, itd; ovde). Jer, ko vlada ukusom, vlada i društvom.

Kao što postoje ukusi koji nas legitimišu kao elitu (ili aspirante), tako postoje i anti-ukusi koji nas legitimišu kao kontra-elitu („disidente“) ili kontra-aspirante („revolucionare“). Između samosvesnih predstavnika ukusa i anti-ukusa vlada kulturni rat.

Zapravo, danas se odlučujuća bitka bije u glavama ljudi, oko ukusa i kontra-ukusa. Jer, prisetimo se, svi naši najveći porazi – kako lični, tako i kolektivni – upravo su u glavi i započeli.

Tviter je jedno od najdinamičnijih i najvažnijih mesta te borbe. U Srbiji se čak 73 odsto mladih o vestima informiše upravo preko objava na društvenim mrežama (ovde 66-67). Administratori Tvitera su i inače pod optužbom da nisu neutralni (videti primere ovde). Otuda u Srbiji naši selebriti pastiri i autošovinistički udarnici iz sekularnog sveštenstva, preko tvitera i fejsbuka, imaju gotovo neomeđeno polje delovanja u omladini.

Međutim, učinci tog delovanja sekularnog sveštenstva nekako su sve slabiji. Kada sam 2003. godine objavio tekst „Misionarska inteligencija“ osećao sam se, barem među kolegama i studentima, pomalo kao bela vrana; kada sam 2007. objavio tekst „Kulturni rat u Srbiji“ već se počela oblikovati grupa javnih intelektualaca koji pružaju otpor dominantnom autokolonijalnom projektu u Srbiji; posle Lomparove knjige iz 2011. više ništa nije bilo isto; a danas već, ne samo u tviter-sferi nego i na ulici, vidi se potpuno drugačije duhovno stanje naše omladine nego što je bilo pre dvadesetak godina.

Uostalom, i sama činjenica da je naše autokolonijalno sekularno sveštenstvo spalo na to da mora da regrutuje u toj meri neobrazovan i netalentovan podmladak kakvi su primerci koje sam ovde pominjao (vidi i ovde), najbolje svedoči koliko je ceo poredak u krizi.

Dobro je sve to. Kontra-snage narastaju, a dosadašnje autokolonijalne ideološke matrice sve teže se održavaju.

Svi osećamo da živimo u prelomnom vremenu. I da sve više i od nas zavisi na koju će se stranu to vreme prelomiti. Oni su, očigledno, na putu da rat u našim glavama izgube.

A onda, Srbija zaista može postati zemlja slobode za svakog malog čoveka.

Zar ne bi to zapravo bilo sjajno?

 

Autor Slobodan Antonić

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

Izvor Iskra, 31. jul 2020.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u