Da li režim Mila Đukanovića mora pasti – da bi narod Crne Gore pokušao da se „podigne“, da bi vaskrsli pravo, pravda i principi? Šta biva kad se previdi činjenica da su za Crnu Goru skiptar Sv. Petra Cetinjskog i kivot Sv. Vasilija Ostroškog ono što je za Englesku Magna Carta Libertatum? Koliku cenu će platiti režim koji je pravoslavlje deklarisao kao najvećeg neprijatelja? Konačno, da li u nedelju, 30. avgusta, narod bira između Svetog Vasilija i pokatoličenja, NATO-a i Rusije, potiranja svega srpskog i negovanja identiteta?
ZDRAVKO KRIVOKAPIĆ
nosilac narodne koalicije „Za budućnost Crne Gore“
Ne damo svetinje – neumorno uzvikuje većinska Crna Gora više od osam mjeseci, shvatajući da braneći Crkvu branimo sve – pretke i potomke; ljudskost, solidarnost i dostojanstvo koje režim tako brižljivo pokušava da poništi u svakom od nas. Ustav i zakone zemlje koju volimo bar za nijansu više od onih koji je od nas „brane“. Temelj – na kojem ćemo sagraditi sve ono što su pojeli režimski „skakavci“.
Zakonom o slobodi vjeroispovijesti udarili su na naš ponos i zdrav razum, svjesno sijući podjele, dovodeći situaciju u zemlji do „tačke usijanja“. Zato i mora da padne – da osvježi malo. Da se pobjedonosni usklik svih onih koji se ne „htjedoše u DPS lance vezati“ – prolomi Crnom Gorom. Da „davno ispucane metke“ zauvijek odložimo i onemogućimo aktuelni režim da ponovo „izmaštava“ neprijatelje. Da donesemo slobodu i nama, ali i onima koji ih podržavaju – iz neznanja, manjka hrabrosti, ili zbog sitnih režimskih apanaža koje, u DPS sistemu, uspješno prekriju debeli „sloj“ starih uvreda. „Ratnici za mir“ moraju da padnu – da bismo mi spokojno „ratovali“ za bolje sjutra; da bi mrtvi počivali, a živi živjeli – u miru.
DPS i sateliti moraju da odu – da bi se Njegoš vratio. Da bi iz čitanki ponovo „zagrmjeli“ Zmaj i Matija… Da bismo pjevali „Prkosnu pjesmu“, vaspitavajući generacije da nikad ne budu poput ovih koji preko tri decenije vladaju Crnom Gorom – pohlepni, besprincipijelni i bezdušni; kadri da govore o antifašizmu – dok slave fašističke saradnike; da „ispjevavaju ode“ integracijama – dok kidišu na brata. Režim mora da padne – da bismo pokušali da se „podignemo“, da bi „vaskrsli“ pravo, pravda i principi.
Samo ovi koji su, još par dana, na vlasti – pokazali su da ne umiju da upravljaju zemljom, da budu odgovorni, pametni, odani… niti da vole. Oni umiju samo da „gutaju“ – fabrike i hotele, zemlju, vodu i vazduh… narode i običnog, malog čovjeka, bez nade da će se ikada zasititi. Kao takvi, u Crnoj Gori pročišćenoj duhom litija osuđeni su na pravdu, koja će doći 30. avgusta. Tada će konačno sjahati sa „narodne grbače“ i dobiti priliku da pokažu koliko su „čisti“ i koliko vrijede na tržištu rada. I ne treba im veća kazna. DPS sjenke, decenijama nadvite nad Crnom Gorom, moraju da iščeznu da bi nam svanulo. A sviće, sviće.
JOVAN PLAMENAC
protojerej
Režim Mila Đukanovića je u svojoj trodecenijskoj vladavini urušio istorijsku Crnu Goru, koja je već uveliko bila poljuljana prethodnim, komunističkim režimom. Uvukao ju je u političku, ekonomsku, kulturološku, a dobrim dijelom i duhovnu sferu zapadnjačkog liberal-globalizma, čiji je zavisnik postao.
Bankarskim monstrumima, koji se ne gade bilo kojeg bezakonja, pa ni bilo kojeg zločina samo ako im donosi profit, Đukanović se lično preporučio još u vrijeme sankcija koje je Savjet bezbjednosti UN uveo SR Jugoslaviji 1992. godine. Tada je razvio biznis šverca nafte i cigareta, na taj način puneći istovremeno državnu i svoju kasu. Bio je to predukus modela funkcionisanja buduće države Crne Gore koja će biti priznata u Ujedinjenim nacijama.
Na taj način stečenim kapitalom, ušao je u realizaciju globalističkog projekta uništenja samostalnih privreda. Kroz pljačkašku privatizaciju društvene imovine, koja je utvrdila ovdašnju hijerarhiju u koruptivnom principu poslovanja, uobličena je crnogorska ekonomska elita. Vrh te piramide, ili glava hobotnice je on. Taj status, prema Forbsovoj listi, donio mu je 20. mjesto najbogatijih predsjednika država u svijetu, sa bogatstvom od 14,8 miliona dolara (Independent, 20. maja 2010).
Talac njegovog bogatstva je crnogorski narod. Uništenjem privrede, ljudi su ostali bez prihoda. Jedan dio žitelja Crne Gore prodao se režimu, ukaljao je lik Božiji u sebi za neke benefite, odrekao se vjere zarad večere. Dobar dio crnogorskog naroda moralno je posrnuo. Ali kada je mješina režima prepunila grijeha, kada je režim frontalno udario na Crkvu, udar nađe iskru u kamenu, predački gen crnogorske časti aktivirao se kao vulkan.
Izbori 30. avgusta su, stoga, biti ili ne biti za državu Crnu Goru i dostojanstvo crnogorskog naroda. Panični strah režima da će njegovo bezakonje biti procesuirano i režimske brutalne izborne krađe samo podižu nivo žrtve koju će crnogorski narod podnijeti da se oslobodi pakla u kojem živi.
STRAHINjA BULAJIĆ
poslanik Demokratskog fronta
Predizborna kampanja za parlamentarne izbore u Crnoj Gori, koji su zakazani za 30. avgust, nikad se nije vodila u specifičnijim, bolje reći čudnijim okolnostima. Razlog ne treba tražiti u isplaniranom globalističkom zlu koje se zove COVID-19 i svim projektovanim, a onda i nametnutim ograničenjima koje ono sa sobom nosi. Mnogi će reći da ovi izbori imaju i karakter presudnih i takva tvrdnja se ne može odbaciti.
U Crnoj Gori u pitanju je apsolutna uzurpacija zdravog razuma većine ovdašnjeg stanovništva. Prosto, nikad ranije u ovoj zemlji sa svega šeststo hiljada stanovnika nije bilo vlasti koja je predlagala i donosila tako nakaradne, besmislene, pa i veoma opasne zakone. Ako pođemo od premise da svaka vlast svim svojim građanima želi napredak, bolji status, veći životni standard, napredak u svim sferama djelovanja, kako onda okategorisati ovu vlast koja predlaže i donosi zakone koji direktno utiču na opstanak čitave populacije, prevashodno srpske?
Voljom sadašnje parlamentarne većine donete su mnoge odluke, zakoni, uredbe, rezolucije koje nikako nijesu i ne mogu biti u skladu sa tzv. nacionalnim interesom. Takva je, na primer, odluka bez sprovedenog referenduma i upornog izbjegavanja konsultovanja volje građana Crne Gore o učlanjenju ove zemlje u zločinački NATO, ili uvođenje komičnih sankcija Ruskoj Federaciji, zatim rezolucija o poništavanju odluka Velike skupštine srpskog naroda u Podgorici 1918. godine, preko niza drugih zakona, poput Zakona o istopolnoj zajednici, pa sve do ovog antipravoslavnog, anticivilizacijskog i antisrpskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je izazvao lavinu negodovanja vjernog naroda.
Da ne govorimo o stanju u sektoru ekonomije i finansija, činjenici da dijete koje je danas rođeno već duguje šest hiljada evra, ili o nepodnošljivoj lakoći uzimanja stranih kredita, iako se Crna Gora već nalazi u tzv. dužničkoj spirali, koja se sve brže okreće i sve nas neminovno vuče na dno. Da li da govorimo o sistemu obrazovanja, o zakonima u toj oblasti, o kadrovskoj politici od vrtića pa do univerziteta, o sticanju akademskih zvanja, o načinu napredovanja… Dakle, Crna Gora je okupirana iznutra. Iznutra je napadnuto biće Crne Gore, njena suština. I nije to „od juče“. Mentori su odranije poznati, samo se izvođači radova mijenjaju, a „radovi“ su upravo na vrhuncu.
Kao što je poznato, na sceni je sprovođenje tzv. crnogorskog ideološkog projekta, čiji je krajnji cilj da se Crna Gora prosto istrgne iz svog istočnopravoslavnog civilizacijskog kruga, te da se pravoslavni narod Crne Gore prevede u katoličanstvo. Naravno, s tim u vezi je i aktuelni spoljnopolitički kurs crnogorskih vlasti, odnosno otvoreno ispoljavanje neprijateljskog stava zvanične Crne Gore prema svemu što dolazi iz Rusije i Srbije, imamo čak i vojnike crnogorske vojske u okviru NATO snaga na samoj granici Rusije, a sve to je, sasvim sigurno, apsolutno protiv stava nesumnjivo većinske Crne Gore. Očekujem da će ovakva politika, ne samo u privredno-ekonomskom smislu već i u onom mnogo težem i važnijem – duhovnom, konačno na ovim izborima doživjeti potpuni slom i da će se građani prema ovom periodu, od dvije i po decenije, odnositi kao prema jednoj od najvećih sramota u istorijskom trajanju Crne Gore.
BOŽIDAR ČARMAK
advokat
Mnogo je izbornih ciklusa u poslednjih 30 godina bilo predmet izbornog inženjeringa odrađivanog u korist režima i režimskih službi Mila Đukanovića i porodice. Mnogo puta se moglo vidjeti kako se „ulazi u glavu“ običnog čovjeka različitim argumentima, „dobar je Milo, nego su oko njega loši ljudi“, „učinjen je (hoće da pomogne) nego mora zbog inostranstva da vodi takvu politiku“, „uradio je više nego svi ovi što ga kritikuju“, „podržava ga Zapad“, „ne može mu se ništa“, „što bi bilo da opozicija dođe na vlast“ i slično.
Svaka kupovina glasova, svaki prljavi izborni dil sa građanima bio je prethodno dobro pođubren ovim gornjim „argumentima“, tiho, isključivo i uporno propagiranih od „nezavisnih kritičara“, u kafani, na poslu, pijacama, svadbama i sahranama, među mnogim provincijskim „influenserima“, radnicima „sa terena“, koji predstavljaju preduslov i zamajac svake snažne predizborne priče i svake stabilne autokratije.
Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci Đukanović je uradio nešto nedopustivo za Crnu Goru. Ono što je za Englesku Magna Carta Libertatum, to su za Crnu Goru skiptar Sv. Petra Cetinjskog i kivot Sv. Vasilija Ostroškog, njihove poruke, blagoslovi, kletve i znamenja. Ideja da Crkva bude razvodnjena do neprepoznavanja, da crnogorstvo od srpstva, junaštva i mučeništva postane sinonim za dukljanstvo, agresivni latinizam i sekularna mješavina komunizma i fašizma, ta ideja i ideologija doživljava istinski brodolom i istorijski poraz na ovim izborima.
Kao što reče jedan od mnogih mladića i junaka litijskog pokreta koji su svu svoju snagu uložili u ovaj bunt za pravdu, za odbranu istine: „Na ovim izborima ne biramo nikoga, na ovim izborima branimo, ovo su izbori odbrane!“ Ovih dana svi ozbiljni ljudi u Crnoj Gori misle isto, bez bilo kakvog pritiska i nametanja, bez bilo kakvog kreiranja javnog mnjenja.
Zbog toga su ovi izbori poslednji udarac ideološkoj stranputici koja se bezuspješno i agresivno nameće u Crnoj Gori, a ispod koje je nevidljivo sazrela i ojačala još jedna generacija istorijske, duhovne, Njegoševe Crne Gore, koja će to dokazati u narednim danima, narednim godinama i decenijama pred nama. U nedjelju, 30. avgusta, nastupa jedna velika bitka koju će voditi narod da bi i institucionalno promovisao jednu novu stvarnost, koja je mjesecima unazad već uveliko nastupila u Crnoj Gori, koja od Crne Gore pravi nešto kvalitetno i istorijsko, ali i nešto sasvim novo, nešto drugačije i originalno, što predstavlja kuriozitet i podstrek čitavom savremenom društvu.
BUDIMIR ALEKSIĆ
poslanik Demokratskog fronta
Ovi izbori će, po opštem i nepodijeljenom mišljenju, opredijeliti budućnost Crne Gore. U nedjelju veče znaćemo da li će ova zemlja i dalje ostati u kandžama jedne kriminalne hobotnice, koja je davi i ubija, ili će se pridružiti zajednici slobodnih i ekonomski prosperitetnih zemalja utemeljenih na vladavini prava. Mislim da je narod Crne Gore već izabrao; izabrao je da živi u slobodi, a ne u kriminalno-policijskoj diktaturi u kojoj jedan čovjek odlučuje o svemu, i koji je od Crne Gore napravio privatnu državu, a sad hoće da (pokušavajući da otme imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi) formira i privatnu i partijsku (pseudo)crkvu.
Usvajanjem antiustavnog i diskriminatorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti (a čiji bi tačan naziv trebalo da glasi – Zakon protiv SPC) Đukanović je toliko iziritirao pravoslavno biće Crne Gore (dakle, ne samo srpski narod u Crnoj Gori nego i brojne nacionalne Crnogorce koji SPC doživljavaju i prihvataju kao svoju crkvu) da su mnogi članovi i simpatizeri Demokratske partije socijalista napravili jasan (i javni) otklon od te stranke i redovno učestvovali na litijama, iskazujući na taj način javnu podršku srpskoj crkvi.
Ako posmatramo kampanju DPS-a i govore Mila Đukanovića, vidjećemo da se ta kampanja svodi na demonizaciju SPC i njeno prikazivanje kao antidržavnog faktora koji treba svim sredstvima neutralisati. Đukanović, dakle, 74 odsto građana Crne Gore (koliko ih se na poslednjem popisu izjasnilo da pripada pravoslavlju, i koji su na litijama dali podršku svojoj crkvi) proglašava neprijateljima države, a to je više od 90 odsto pripadnika pravoslavnog, državotvornog naroda. E, to će mu, prema svim analizama, u političkom smislu „doći glave“, odnosno to će odlučiti o njegovom odlasku s političke scene nakon 31 godine nekontrolisane vladavine Crnom Gorom.
Nakon silaska s vlasti poslednjeg diktatora u Evropi stvoriće se uslovi da Crna Gora bude zemlja ravnopravnih građana i ravnopravnih naroda u kojoj neće postojati građani prvog i drugog reda, i u kojoj srpski narod neće biti diskriminisan. To što Đukanovićev režim hapsi i procesuira građane i opozicione aktiviste, kao i sveštenike SPC, uključujući i episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija, samo je pokazatelj panike u kojoj se taj režim nalazi, predosjećajući da mu se bliži neminovni kraj. To, inače, najbolje govori o prirodi ove vlasti čiji prvi čovjek – predsjednik države, poziva na linč i progon političkih neistomišljenika.
On je, naime, pozvao, u direktnom medijskom nastupu, državne organe da grubo krše Ustav, odnosno da se ne drže ustavnih nadležnosti već da odgovaraju njemu, i najavio da će on dati instrukcije tužilaštvu i policiji kako da postupaju u odnosu na, kako ih je nazvao, „državne neprijatelje“. To je retorika i politička praksa totalitarnih režima 20. vijeka s kojom će Crna Gora raščistiti u nedjelju, 30. avgusta, ovoga ljeta Gospodnjeg.
VLADIKA JOANIKIJE
Na predstavljanju monografije „Cetinjski manastir Rođenja Presvete Bogorodice 1484–2014“ vladika budimljansko-nikšićki Joanikije posebnu pažnju posvetio je srpskom jeziku u Crnoj Gori i pokušaju njegovog nasilnog preimenovanja, podsećajući da nova preimenovanja, kao i nesrećna, ideološka, odnosno kvaziideološka, kvazipolitička priča koja ide uz njih imaju svoju dugu predistoriju.
Kada je Austrougarska monarhija u okviru svog plana za Balkan razrađivala kako i šta će raditi sa srpskim narodom, onda je, istakao je vladika, imala nekoliko stavki: nikad srpska država preko Drine, zapadno od Drine; nikad srpski narod preko Drine.
„Zavaditi što više Beograd i Cetinje. To je bilo i prije i poslije Berlinskog kongresa, a posebno nikad Beograd i Cetinje zajedno. Nikad sjedinjenje Srbije i Crne Gore. To je bio austrougarski plan.“
I italijanska okupacija, koja je prva zvanično uvela crnogorski jezik, projektovala crnogorsku naciju i crnogorsku pravoslavnu crkvu, smatra vladika, predstavlja zanimljiv period. Međutim, sve ono što okupator silom nije uspeo da nametne, sada nameće vlast u Crnoj Gori. „Mislim da nema većeg poniženja za jedan slobodarski narod koji se odupro okupaciji i svemu onome što je okupacija nametala i kroz to odupiranje još više potvrdio svoj identitet, od toga da njene vlasti sprovode taj okupacioni program koji nije od juče i koji je dobro osmišljavan i pomagan, i u ovo naše vrijeme dobro je pomognut iz Zagreba.“
MITROPOLIT AMFILOHIJE
Njegovo visokopreosveštenstvo arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije pozvao je narod da izađe na predstojeće izbore i 30. avgusta glasa za svetinje Božije, da glasa protiv bezakonika i bezakonih, lažnih zakona koji u Crnoj Gori vladaju.
„Iako imam 82 godine, 52 svešteničke službe, nikada nijesam bio na parlamentarnim izborima do danas. Ali ovoga puta 30. avgusta ću izaći na izbore i pozivam i sve vas, sve Crnogorce da izađu na izbore i da, naravno, glasaju za svetinje Božije, za svetinju ljudskoga dostojanstva, za svetinju tvorevine Božije i za svetinje koje su posvećene živome Bogu na čelu sa ovom svetinjom koja je posvećena Hristovom Vaskrsenju. Gospod da blagoslovi sve vas i da se svi poklonimo svetinjama Božijim i jedinome Svetome koji je rekao: Budite savršeni kao Otac vaš koji je na nebesima. Da budemo sveti kao Otac nebeski, to je zvanje i prizvanje čovjekovo.“
VLADIKA ATANASIJE
Najveća auto-litija, u znak podrške Srbima u Crnoj Gori u njihovoj borbi za odbranu zajedničkih pravoslavnih svetinja, krenula je iz Beograda a zaustavila se u selu Jabuka na granici sa Crnom Gorom. Učesnici iz Beograda, Novog Sada, Čačka, Užica, Nove Varoši, Priboja, Prijepolja i drugih gradova Srbije sa ikonama, crkvenim barjacima i nacionalnim simbolima poslali su poruku braći u Crnoj Gori da nisu sami u svetoj nameri da odbrane najvrednije što imamo. Kod manastira Svetog proroka Ilije na Jabuci litiju je dočekao i blagoslovio episkop mileševski g. Atanasije.
„Dobro došli na ovo brdo koje je naš srpski Tavor, na ovu visinu od 1.200 metara, nadomak naše braće u Crnoj Gori. Došli ste u pravo vreme, jer tamo pored nas naša braća u Crnoj Gori bore se za očuvanje i odbranu naših zajedničkih svetinja.“
Autor Nataša Jovanović
Naslovna fotografija: Miloš Vujović/mitropolija.com
Izvor Pečat
