Ž. Rakočević: Od slobodne Crne Gore zavisi sloboda Kosova

Ne može biti slobodno Kosovo i neće biti slobode na Kosovu, ako nije slobodna Crna Gora, jer je, kako reče Andrić za Gorski vijenac, „ova drama počela na Kosovu“

Riječ Živojina Rakočevića na dodeli nagrade „Pečat Hercega Šćepana”

 

Visokopreosvećeni Mitropolite, Igumane morački, časni oci, gosti Gospođindanski,

Sve što u meni diše, od duše i duha, preispitala je i pretresla ova nagrada. Ranije sam se branio svetootačkom rečenicom: ne možeš bez štete čuti pohvalu o sebi! Tu gdje sam pečate dara i duha primio teško se branim od Hercegova pečata kog sam, takođe, nezasluženo dobio. Prije je ovu čast zaslužio starac Vido Jokić iz Peći što je ispod svoga doma sagradio zemunicu u koju je upadao kad bi ga napadali. On je u dubini svoje zemlje, pod svijećom, pisao gorke riječi svoga udesa i vjere da se Kosovo i zavjetna misao ne ostavljaju. Dopustite mi da, na početku ovog obraćanja i zahvalnosti cijenjenom žiriju, ispovijedim jednu porodičnu slabost. Pošto dođemo u Moraču i pošto se poklonimo svetinji mi smo ustanovili malu porodičnu nagradu: ko na ovom spomeniku u manastirskoj porti, prvi pronađe ime Dragiše Puanova on mora biti nagrađen. Zato se ja noćas pravdam i znam da ste vi nagradili tog nađmeđerskog sužnja i žrtvu, da ste nagradili i Raduna njegovo posmrče bez oca i majke što je skončalo na Zidanom Mostu. Ova nagrada je pronašla i njihove rasute grobove.

Uvažena gospodo,

Uloga kulture i duhovnosti, njeni rezultati i uticaj u istoriji, dominantno su određivali mjesto jednoga naroda, kao i ličnost nadahnutog pojedinaca na raskršćima civilizacije. Savremeni svijet je gotovo savršeno informatički pismen i povezan, a moglo bi se reći da je, isto tako, metafizički nepismen, defragmentisan i rasut. Kreiraju se kopije otrgnute od originala, proizvodi se stvarnost koja može biti realnija od stvarne realnosti.

Jesmo li mi na mjestu originala, da li ga razumijemo, a možda najvažnije pitanje jeste, da li smo sposobni i da li nam se dopušta da učestvujemo u njegovim vrijednostima?

Na polovini trinaestog vijeka, gotovo u isto vrijeme, sušilo se mastilo u Hilandaru na Domentijanovom Žitiju Svetog Save, sušile su se i boje na čudesnoj kompoziciji Gavran hrani proroka Iliju u moračkoj pustinji. Pisac svjetlosti i slikar svjetlosti dio su već utvrđenog kulturnog i duhovnog modela koji, što bi profesor Jovan Deretić rekao, unose „perspektivu celine“, perspektivu „nadistorijskog, natprirodnog, božanskog sveta“.

Dar što gavran nosi proroku Iliji, ovdje u Morači je pečat, i ako se zagledamo u njegove i oblike vidjećemo Peć, Gračanicu i Cetinje. Vidjećemo Visoke Dečane, kao najviši izraz te civilizacije; kao srpski Notr Dam, koji je ovih dana dramatično ugrožen. Na tom mjestu se dogodila prva najveća sinteza našeg duha i kulture, saživjeli su se more i kontinent, slili su kulturni vrhovi istoka i zapada; srele su se metohijska ravnica i Prokletije, ujedno su surove kaluđerske isposnice i raskoš bogatog kralja i cara, nastala je jedinstvena poetika ukrštaja u dlijetima fra Vita iz Kotora i kičicama desetina slikara istočnog svijeta. Naša umjetnost, kultura i duhovnost dobili su model koji se može nazvati dečanski ključ. Po opsegu, sintezi, uključenosti drugih i uticaju, postoje još dva ovakva djela u našoj kulturi: Gorski vijenac i Na Drini ćuprija.

Za razumijevanje Dečana i njegove vrlo složene prirode trebalo bi pogledati knjigu Rista Kovijanića, Fra Vita neimar Dečana. Njeno izlaženje je podstakao počivši otac Momo Krivokapić, a izdali su je pisac hercegnovski Nikola Malović i njegova Knjižara „So“. To djelo kroz Dečane govori šta je nama Kotor i kroz Kotor govori šta su nama Dečani. Iz nje se može sagledati kako današnja, medijsko informativna realnost nastoji formira izdvojene entitete udaljene iz našeg kulturnog konteksta i rasute u savremenosti.

Taj i takav pristup sa dominantnim uticajem ideologije problematizovaće i pitanje hercega Stefana u našoj kulturi, duhovnosti i istoriji. Kakva je to ličnost, kakav je to vrtlog ličnosti u jednome čovjeku? Teško je pobrojati njegove ratove, diplomatske aktivnosti, uništavanja vinograda, porodične sukobe, vjersku smućenost, odnos prema ženama i nepomirljive strasti. Sklapajući neko od bezbrojnih primirja za svoga nemirnog života on kaže pred Dubrovčanima da će biti „rasut“ ukoliko ne udovolji Turcima. Rasutost jeste riječ koja definiše kako pad naših država u osmansko ropstvo, tako i ukupni osjećaj pojedinca u vjekovima koji će slijediti, a održaće se, u različitim oblicima, do dana današnjeg. Posle tog susreta i iskrenosti pred Dubrovčanima Stefan će postati herceg i to Herceg od Svetog Save. Istoričari su se trudili da utvrde ko mu je tu titulu dao, ali će biti, po istraživanju Sime Ćirkovića, da ju je on sam uzeo u Mileševi, jer je i Sveti Sava kao mladi princ vladao Humskom zemljom.

Ovim činom, svjesno ili nesvjesno, Herceg Šćepan je povezao sve što je bilo rasuto u njegovom životu i povezao se sa obrascem koji mu obezbjeđuje vječnost. Titula mu postaje ime, zemlja mu nosi ime, a svaku gradinu, tvrđavu, kulu i jedan grad, u toj zemlji, ozidao je herceg Šćepan. Samo za njega ne važi ona opominjuća i smirujuća narodna: „vrijeme gradi kule po primorju, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje!“

Da li se taj herceg Stjepan, Stevan, Stipan, Stefan i Šćepan zadržao u ljudima i u njihovom pamćenju? Oprezni, vješti i sistematični Hercegovac, Vuk Karadžić, je pribilježio „Ne bi čovjek našao u stotinu ljudi jednoga koji o njemu i danas ne priča“.

Jedan dio našega jezika, najbliži standardu, njegovim se imenom zove. Sin mu se poturčio i postao veliki vezir Ahmed Hercegović, u današnjoj hijerarhiji moći to je, vjerovatno, drugi najmoćniji čovjek na planeti, ali se po njemu gotovo ništa ne zove, pa pjesnik kaže:

Sluge zove Smail-aga u sred Stoca kule svoje,

A u zemlji Hercgovoj: ‘ajte amo sluge moje!

Jasno je da je zemlja Hercegova, i to u najvećem ropstvu i rasutosti – po djelovanju duha, uključena u univerzalni poredak vrednosti, misli i ideja Svetoga Save.

On je sliveno sa Svetim Vasilijem, Svetim Petrom, Njegošem, Andrićem sržna tačka našega rasutoga opšteg i ličnog mozaika. U Crnoj Gori je izgledalo da su kockice toga mozaika zauvijek rasute i da izdišu njegovi „poslednji členovi“. Tako su mislili mnogi od nas mnogi oko nas:

Kada su 2006 objavljeni rezultati referenduma u Crnoj Gore odjeknuo je najveći albanski plotun u istoriji Kosova. Još u ušima čujem njegov huk i pamtim kako se širi iz Prištine i putuje prema Gračanici. Kad je, dvije godine kasnije, Kosovo samoproglasilo nezavisnost nije bilo tolikog plotuna, vjerovatno i zbog mnogo stranaca koji su došli da nadziru taj protivpravni čin.

Ne može biti slobodno Kosovo i neće biti slobode na Kosovu, ako nije slobodna Crna Gora, jer je, kako reče Andrić za Gorski vijenac, „ova drama počela na Kosovu.“

Pitali su nosioca dvije Zlatne Obilića medalje i Albanske spomenice Vidaka Božinina (Rakočevića) iz Prekobrđa kako su prešli Albaniju, a on je odgovorio: „Lako! Lako je ići od junaštva do slobode!“ Crna Gora danas prelazi put kakav nikada u svojoj istoriji nije prelazila. Stotine hiljada njenih stanovnika prelazi put od straha do slobode. Svi koji su prešli Albaniju dobili su Albansku spomenicu, svi koji su prešli put straha u Crnoj Gori dobiće spomenicu slobode! Na toj spomenici slobode je ispisan novi model za novo vrijeme sadržan u četiri riječi: vjera, nacija, sloboda, demokratija. To je dar i pečat nove Crne Gore, za sve, i za sve nas koji živimo u različitim oblicima neslobode!

 

Autor Živojin Rakočević

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Pokret za odbranu KiM, 30. avgust 2020.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u