Le Point: Da li je Alija podržavao SS „Handžar“ diviziju?

Francuski list otvara pitanje da li je Izetbegović podržavao zloglasnu handžar diviziju, ukazujući da je to 2003. godine potvrdio i Njujork tajms

Istoričar Gzavije Bugarel, specijalizovan za pitanja islama na Balkanu, iznosi zastrašujući podatak. Dok je u Francuskoj za vreme Drugog svetskog rata između 8.500 i 9.000 Francuza nosilo uniforme SS-a (ne računajući Alzašane i stanovnike Mozela koji su bili primorani na to), u Bosni se između 20.000 i 30.000 muslimana pridružilo SS Handžar diviziji, premda u to vreme u Bosni nije živelo više od 1,5 miliona muslimana. U intervjuu za list Courrier des Balkans, autor studije „Handžar divizija: bosanski SS odredi, 1943-1945“[1] Gzavije Bugarel, objašnjava da sećanje na ovu nemačku jedinicu „čije je topovsko meso bilo poreklom iz Bosne i Hercegovine“, i danas nastavlja da opterećuje „odnose Bošnjaka i Srba“.

U Beogradu, Srbiji, kao i u Banjaluci, prestonici Republike Srpske, stanovništvo još uvek ne može da oprosti zapadnjacima to što su ih za vreme ratova na Balkanu devedesetih godina predstavili kao „loše momke“, agresore, kriminalce, dok su muslimani prikazani kao nevine žrtve. Naravno, ovde se ne radi o minimalizaciji zverstava počinjenih od strane režima srpskog predsednika Slobodana Miloševića (koja su prouzrokovala smrt više od 60.000 Bošnjaka), već da se donekle uspostavi ravnoteža krivice između dve strane. Počevši od preispitivanja pomalo idilične slike Alije Izetbegovića, predsednika Bosne i Hercegovine u periodu od 1990. do 1996. (upokojenog 2003.), predstvljenog kao mislioca, filozofa, a pre svega kao umerenog muslimana.

OTVORENO PITANjE
Aprila 1943. Amin el Huseini, veliki muftija Jerusalima, priklonio se Hitleru, pozivajući na istrebljenje Jevreja. Naći će se u Sarajevu, nakon kratkog boravka u Zagrebu i Banjaluci. Tokom te posete koju su organizovali zvaničnici SS-a, primio je „predstavnike glavnih muslimanskih udruženja, kao i delegacije pristigle iz čitave Bosne i Hercegovine, Sandžaka, pa čak i iz Albanije“, piše Gzavije Bugarel. Međutim, „neki od članova tih organizacija borili su se u Handžar diviziji, dok su trojica od njih čak bili imami.“

Koja je bila svrha dolaska Amina el Huseinija? Privoleti muslimane da podrže nacističku Nemačku. Razlog zbog kojeg je Hajnrih Himler 1943. odlučio da raskrsti sa rasnim kriterijumima po pitanju regrutacije u SS jedinice jeste taj što je Trećem rajhu nakon poraza u Rusiji zafalilo boraca.

Veliki muftija Jerusalima, Muhamed Amin el Huseini, pozdravlja pripadnike 13. SS divizije nacističkim pozdravom u novembru 1943. godine (Foto: Bundesarchiv, Bild 146-1980-036-05/Unknown author/CC-BY-SA 3.0)
Veliki muftija Jerusalima, Muhamed Amin el Huseini, pozdravlja pripadnike 13. SS divizije nacističkim pozdravom, novembar 1943. godine (Foto: Bundesarchiv, Bild 146-1980-036-05/Unknown author/CC-BY-SA 3.0)

U oktobru 2003. Njujork tajms piše da je budući predsednik Bosne „podržavao Handžar diviziju.“ Znatno oprezniji Gzavije Bugarel podseća da Alija Izetbegović 1943. nije imao više od 18 godina, pa je teško zamisliti da je mogao imati nekakvu realnu odgovornost za regrutaciju muslimanskih boraca.

To što ga je komunistički režim 1946. osudio na tri godine zatvora nije bilo zbog saradnje sa neprijateljem, već zbog njegovih „panislamskih aktivnosti“. Međutim, ostaje otvoreno pitanje: „Da li je Izetbegović odbacio ovu diviziju zato što je bila nacistička ili zato što nije bila dovoljno muslimanska?“

NETOLERANTAN DISKURS
Istorija je pre svega zapamtila zverstva koja je počinio fašistički hrvatski režim za vreme Drugog svetskog rata, tada saveznik nacističke Nemačke, zaboravljajući zločine bosanskih muslimana koji su vršili progone nad srpskim stanovništvom. Pojedini muslimani „takođe su učestvovali u kasnijem istrebljenju Jevreja u Mađarskoj, krajem 1944“, navodi autor. Zapadnoevropske zemlje i SAD nisu se uopšte interesovale ni za aktivizam Alije Izetbegovića, hapšenog više puta pod Titovom vlašću zbog „propagiranja islamizma“. Njegovo delo Islamska deklaracija prevedeno je na francuski jezik tek nekoliko godina nakon okončanja ratova na Balkanu. Ta mu je knjiga 1983. donela 14 godina zatvora, od kojih je odslužio samo šest.

Budući bosanski predsednik ne koristi naročito umeren diskurs u svom književnom delu.[2] On tu govori „kako svaka osoba koja napusti islam, ma ko ona bila, sebe osuđuje na odbacivanje i neprijateljstvo zajednice“? Alija Izetbegović, predstavljen za vreme rata kao demokrata, a u Islamskoj deklaraciji ne krije svoje oduševljenje Pakistanom, „jedinom islamskom republikom koja i danas otvoreno deklariše svoj islamizam“.

Prema njegovim rečima, „spoznati vrhovnu moć Alaha podrazumeva potpuno odricanje i neupitno odbacivanje svake druge apsolutne moći.“ On podvlači da je „Alah jedini pravi Bog, jedini istinski Stvoritelj, jedino Biće dostojno čovekovog pokoravanja.“

Alija Izetbegović maše fotografima ispred francuskog ministarstva spoljnih poslova u Parizu na dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 14. decembar 1995. (Foto: Pierre Verdy/AFP via Getty Images)

Ovakav diskurs u najmanju ruku je netolerantan spram drugih zajednica koje naseljavaju Bosnu: pravoslavne, katoličke, jevrejske. Budući bošnjački predsednik u nastavku knjige ne krije ni svoj prezir prema hrišćanstvu, govoreći o „božanskom otkrovenju koje je delimično falsifikovano“. Kada je reč o Jevrejima u „Palestini“, oni su vodili borbe „u kojima je bilo toliko svireposti i divljaštva koliko proračunosti i avanturizma.“

 

Jan Amel je dopisnik Le Pointa iz Švajcarske.

________________________________________________________________________________________________

UPUTNICE:
[1] Prošla/dopunjena izdanja, 438 stranica
[2] Preveo Ahmed Abidi, izdanje Al Burak, 1999.

 

Preveo Luka Ugrica/Novi Standard

 

Naslovna fotografija: Bundesarchiv, Bild 101III-Mielke-036-23/Mielke/CC-BY-SA 3.0

 

Izvor Le Point

Istorija
Pratite nas na YouTube-u