Prvi diplomatski odnosi između Rusije i Crne Gore uspostavljeni su 1711. godine. U to vrijeme, na čelu Rusije nalazio se car Petar Veliki (1672-1725), a u Crnoj Gori na čelu duhovne i svetovne vlasti bio je vladika Danilo (1670-1735). Ideju da se uspostave kontakti sa pravoslavnim hrišćanima na Balkanu dao je ruski car, a razlog je bio rusko-turski rat. Petar Veliki je preko svojih agenata, koji su bili dobro raspoređeni u Evropi, sa ciljem da prouče političke, ekonomske i vojne prilike, takođe saznao da na Balkanu ima jedan narod koji je slovenski i koji ima istu vjeru i sličan jezik ruskom.
U tom kontekstu, važno je istaći Petra Tolstoja, savjetnika ruskog cara, koji je u prvoj deceniji 18. vijeka stigao u Boku kotorsku i poslao dopis ruskom dvoru, između ostalog, i o Crnoj Gori. Međutim, glavni uticaj na to pitanje imao je grof Sava Vladislavić (Srbin porijeklom iz Hercegovine), najbliži carev saradnik, koji je sugerisao caru da pošalje dva oficira među Srbe u Crnoj Gori da se na terenu uvjere kakvo je stanje u Crnoj Gori.
Ta dva ruska oficira bila su pukovnik Mihailo Miloradović (porijeklom iz čuvene srpske porodice iz Hercegovine) i kapetan Ivan Lukačević (Srbin porijeklom iz Podgorice), koji su stigli u Boku Kotorsku u julu 1711. godine. Ova prva zvanična ruska misija u Crnu Goru imala je veliki istorijski značaj, i sa njom je ugrađen ugaoni kamen u temelje rusko-crnogorskih odnosa koji traju već više od trista godina.
Vladika Danilo je smatrao da je potrebno da lično obavijesti plemenske glavare o poruci koju je dobio od ruskog cara. Na velikom zboru na Cetinju vladika je održao govor u kome je, između ostalog, rekao:
„Mi smo, ljubazna braćo Crnogorci, čuli i saznali da imamo negđe daleko na Istoku hristijanskoga cara i svagda smo željeli znati za njega i njegovo carstvo; ali kako smo u ovim gorama sa svake strane zatvoreni – nijesmo o tome mogli ništa saznati i razumjeti, ali, evo danas, blagodareći Bogu, carske poslanike vidimo među nama. Evo njegove carske gramate u rukama imamo, a njegovi poslanici nisu tuđinci, nego naša braća Srbi, koji nam kažu da je Petar Veliki imperator i samodržac od sve Rusije. On ratuje s Turcima i ne traži druge slave, nego da crkve Hristove i manastire oslobodi, i na njima časni krst podigne, i da rod hristijanski ispod ljutoga jarma turskoga izbavi. Mi smo s Rusima jednoga plemena i jedne vjere. Oružajte se, braćo moja Crnogorci, pa i ja sa vama. Ne žaleći ni imanja ni života, gotov sam s vama poći na službu caru hristijanskome, moleći preblagoga Boga da nam bude pomoćnik i putevoditelj.“
VLADIKA DANILO
Po dolasku u Grbalj, pukovnik Miloradović je počeo da okuplja Crnogorce koji su bili spremni da zajedno sa „braćom Rusima“ krenu protiv Turaka. Kako Miloradović kaže, on je organizovao oko 6.000 ljudi i bio spreman da izvrši postavljen zadatak. Međutim, neuspjeh ruskih trupa na Prutu, kao i loša organizacija i priprema crnogorskih boraca, uticali su na to da ovoga puta angažovanje pravoslavnog stanovništva na Balkanu u borbi protiv Osmanskog carstva nije uspelo. Ustanak nije dobio potreban zamah usled podrivačke aktivnosti turskih agenata, arhiepiskopa Bara i venecijanskih ubjeđivanja. Petar Veliki je obavijestio vladiku Danila o tome da je prinuđen da sklopi s Turcima mir i savjetovao mu da se neko vrijeme skloni.
Godine 1714. Crna Gora sopstvenim snagama nije uspjela da se suprotstavi napadu bosanskog vezira Numan-paše Ćuprilića. Vladika Danilo je krajem 1714. godine napustio Cetinje i uputio se u Rusiju. Petar Veliki je srdačno primio vladiku Danila i dao mu 5.000 rubalja, zatim 3.400 rubalja za putne troškove, 16 zlatnih medalja, 5.000 rubalja i 1.000 zlatnih dukata za crnogorske glavare, te 1.600 dukata za postradali narod. Danilovo putovanje imalo je važan istorijski značaj za uspostavljanje dugoročnih, prijateljskih rusko-crnogorskih odnosa.
Nakon povratka u Crnu Goru, vladika je naišao na izvestan otpor kod nekih plemenskih glavara prema njegovoj politici, koja je težila dobrim i bliskim odnosima sa Rusima. Kod dijela glavara u Crnoj Gori je vladalo mišljenje da je Rusija predaleko i da pre svega treba imati najbliže odnose sa Venecijom. Međutim, vladika Danilo je uporno branio svoju rusofilsku i pravoslavnu orijentaciju i sa takvim čvrstim stavom je i umro.
Vladiku Danila je naslijedio vladika Sava Petrović Njegoš 1735. godine, koji je bio sušta suprotnost vladici Danilu, kako po svojim ličnim osobinama, tako i po političkim uvjerenjima. Vladika Sava je bio miran i prilično povučen čovjek, koji se poslednjih godina života odavao piću. On je bio više vezan za Veneciju nego za Rusiju, smatrajući da se Turci svete Crnoj Gori i preduzimaju kaznene ekspedicije jer je Crna Gora privržena svojoj pravoslavnoj braći na istoku.
Međutim, pošto je narod Crne Gore bio za održavanje najbližih odnosa sa Rusijom, vladika Sava pred zimu 1742. godine odlazi u Rusiju da se predstavi kao novi duhovni poglavar i da prikupi finansijsku pomoć za Crnu Goru. Vladika Sava se ruskom dvoru predstavio kao „mitropolit skenderijski i primorski i Crne Gore povelitelj“. Vladika je carici Jelisaveti iznio teško stanje u kom se nalazi Crna Gora, posle saradnje sa Rusijom 1711. godine.
Carica Jelisaveta odobrila je pomoć Crnoj Gori u iznosu od 3.000 rubalja, što je bila velika suma u tom periodu, plus da se isplate putni troškovi vladici Savi i njegovoj pratnji. Pored navedenog, za Savu su odvojili bogatu arhijerejsku odeždu, crkvene knjige, ikone. Ono što je važno istaći jeste da vladiku Savu nije primila carica, kako je to učinio Petar Veliki kada je dolazio vladika Danilo. Razlog je vjerovatno taj što su do ruskog dvora stigle informacije o Savinoj naklonjenosti katoličkoj Mletačkoj republici.
Međutim, Savina misija imala je važan politički značaj, jer je doprinijela uspostavljanju redovnih odnosa Crne Gore i Rusije, koja se nastavila sa isplatom novčanih subvencija Cetinjskoj mitropoliji. Da su ruski agenti bili odlično informisani i da su odradili odličan posao upoznavajući ruski dvor u vezi ponašanja vladike Save najbolje pokazuje pismo koje je vladika Sava, posle povratka u Crnu Goru 1744. godine, uputio mletačkom duždu:
„Pravedni principe, mi niže imenovani ponizno i umiljato poklanjamo se vašoj pravednosti i za ispunit naš dug davamo vi na znanje kako faleći gospoda Boga zdravo smo se vrnuli na našu krajinu od puta na kojemu smo bili u Moškoviju (Rusiju) i sada smo na službi vaše milosti.“
Međutim, za vrijeme Savinog dugog odsustva iz Crne Gore, prvi put je do punog izražaja došao jedan drugi Petrović Njegoš – arhimandrit Vasilije, vladičin bliski rođak. On je kasnije i pored živoga Save postao vladika. Vladika Vasilije Petrović Njegoš bio je čovjek od akcije, neumoran u ostaviravanju svojih ciljeva. Ono što je važno istaći jeste da je vladika Vasilije bio izuzetno odan Rusiji a sumnjičav prema katoličkoj Veneciji. Težnja Crne Gore za tješnjim odnosima sa Rusijom posebno se ispoljila za vrijeme vladike Vasilija, koji je kao saupravitelj slabog i bezvoljnog mitropolita Save, pedesetih i šezdesetih godina 18. vijeka, faktički određivao spoljnopolitički kurs Crne Gore.
Patrijarh Arsenije (treći) Jovanović na insistiranje Vasilija, daje mu odobrenje da otputuje u Rusiju. U Petrograd je stigao u septembru 1752. godine i u Rusiji proveo bezmalo godinu i po dana. Za to vrijeme, Vasilije je bio veoma aktivan. Tamo je imao susrete sa uticajnim državnim i crkvenim ličnostima, koje je informisao o životu svoga naroda, molio za kontinuiranu pomoć za izdržavanje crnogorske armije, opet se izjašnjavao o svrsishodnosti stavljanja Crne Gore pod ruski protektorat. Tamo je objavio svoju knjigu Istorija o Crnoj Gori. Knjiga je imala više izdanja i bila prevedena na francuski i italijanski. Izdavanje ove knjige u Rusiji bilo je podstaknuto političkim ciljevima: naime, ruskom dvoru i ruskim velikodostojnicima trebalo je ukazati na značaj vladičine uže domovine koja je, prema toj knjizi, bila „najznačajniji dio srpstva“!
Međutim, ruska vlada nije mogla da uzme Crnu Goru pod protektorat, nemajući „jasnoću“ u pogledu njenog „međunarodno-pravnog položaja i odnosa sa Turskom“. Ove sumnje nijesu bile bez osnova: za vrijeme odsustva Vasilija, Crna Gora se pomirila sa Turcima i čak je počela da Porti isplaćuje danak. Sve ovo je zbunjivalo ruski dvor, jer, na kraju krajeva, njihov sagovornik nije bio šef države, već crkveni pastir. Što se, pak, materijalnih poklona tiče, oni su prevazišli očekivanja gosta: bilo mu je dato 5.000 rubalja za nagrade najzaslužnijim Crnogorcima i obnovu crkava i manastira, 2.000 rubalja kao kompenzacija za putne troškove, a takođe i nadoknada za desetogodišnje obustavljanje isplata Cetinjskom manastiru za period od 1743. do 1753. godine.
VLADIKA VASILIJE
Međutim, krajem 1756. godine, Turci su napali Crnu Goru, koja se našla u vrlo teškom položaju. Mlečani su odmah zatvorili granicu i stavili Crnu Goru u klinč. Čak ni Brđani i Hercegovci nisu poslali trupe u pomoć Crnogorcima. U želji da podigne moral Crnogorcima, vladika Vasilije je na Cetinju razvio rusku zastavu. Međutim, ispostaviće se da je njegov borbeni duh bio slab, tako da vladika Vasilije tajno bježi sa Cetinja u Senjsku Rijeku. Turci su porazili Crnogorce, a rezultat ovog turskog pohoda bio je taj da su Crnogorci platili Turcima harač i obećali punu lojalnost Otomanskoj carevini. Posle toga, Turci su se povukli. Vladika Vasilije je iz Senjske Rijeke slao pisma na Cetinje, bodreći stanovništvo i obećavajući im pomoć iz Rusije.
Vasilije je 1758. godine po drugi put posjetio Sankt Peterburg. Ipak, ovoga puta mu je bio ukazan nešto uzdržaniji prijem. Između ostalog, došle su do izražaja klevete, i to iz mitropolitovog okruženja, koje su ukazivale na to da je on situaciju u Crnoj Gori, navodno, predstavljao neobjektivno, u svijetlu povoljnom prije svega za njega. Kao odgovor, Vasilije je predložio da se u Crnu Goru uputi ruski predstavnik radi upoznavanja sa stanjem stvari na licu mjesta.
Carica Jelisaveta potpisala je posebnu povelju Crnoj Gori, u kojoj im je izražavala zahvalnost i obavještavala ih da će im svake godine izdvajati 15.000 rubalja pomoći, pod uslovom da se među njima uspostavi „dobar poredak i sloga“. Savjetovala im je da novac upotrijebe za kupovinu vojne opreme i formiranje stajaće vojske „sa dobrom disciplinom“.
Mitropolit se vratio u Crnu Goru zajedno sa pukovnikom S. J. Pučkovim, koji je u Cetinju boravio oko dva mjeseca. U njegovom prisustvu, između ostalog, održan je izbor suda plemenskih glavara, koji je bio predviđen za sprovođenje u život odluka narodnih skupština. Pučkov je u Crnoj Gori detaljno ispitao stanje na terenu, i njegov izvještaj nije bio povoljan. U svom izvještaju, pukovnik Pučkov je Crnogorce opisao kao nedisciplinovan i samovoljan narod. Crkve su bile u bijednom stanju i jedva da su izgledale kao hramovi, iako je Rusija za njih izdvajala značajna sredstva. Za to je Pučkov pre svega krivio vladiku Vasilija. Izvještaj S. J. Pučkova nije ostao bez posledica. Zbog njega su Crnogorci bili prinuđeni da na subvencije u iznosu od 15.000 rubalja zaborave, ali je finansiranje Cetinjskog manastira crkvenim kanalima nastavljeno.
Dolaskom na prijesto Katarine II, ruska vlada u početku takođe nije smatrala potrebnim aktiviranje svoje politike prema Crnoj Gori, samim tim ne želeći zaoštravanje odnose sa Turskom. Posle izvještaja Pučkova, u Rusiji se smatralo da od slabo uređene Crne Gore Rusija ne može imati značajnije koristi, osim problema.
KATARINA II
Računajući, ipak, da će izdejstvovati od ruske vlade veću pažnju za crnogorske probleme, među kojima je Vasilije Petrović posebno isticao zaštitu od turske agresije, godine 1765. on je stigao u Sankt Peterburg. Tamo je 6. novembra, zajedno sa drugim sveštenim licima, vladika prisustvovao liturgiji u dvorskoj crkvi i u prisustvu carice održao govor. Mitropolitu Vasiliju, međutim, nije bilo suđeno da dočeka rezultate svoje misije. Razboljevši se od upale pluća, marta 1766. je umro i bio sahranjen u Aleksandro-nevskoj lavri. Tako visoko odavanje počasti vladici Vasiliju Petroviću je u skladu s njegovim nastojanjem da se u Crnoj Gori izgradi dugovečni temelj ruskog kulta. Na nadgrobnoj ploči bio je isklesan natpis:
„Na ovom mjestu sahranjen je njegova svetost mitropolit crnogorski i trona srpskog egzarh Vasilije Petrović, rođen prije 57 godina, a predstavio se marta 10. dana 1766“.
Međutim, važno je istaći da je uloga vladike Vasilija za odnose Rusije i Crne Gore bila presudna. Ako je vladika Danilo uspostavio diplomatske odnose sa Rusijom, vladika Vasilije je usadio ruski kult među stanovništvo u Crnoj Gori. Vladika Vasilije je čestim lijepim pričama o Rusiji, čestim putovanjima u Rusiju, sa namjerno pravljenim kultom Rusije među širokim narodnim masama, učinio da se u Crnoj Gori stvori bezgranična vjera u Rusiju. Ljubav koju je Vasilije usadio u Crnoj Gori prema Rusiji se nije mogla naći ni u jednoj drugoj balkanskoj oblasti, i to se mora imati u vidu kada se govori o Vasiliju, i za to mu treba odati priznanje. Takođe, Vasilije je bio i odani Srbin. On je 1763. godine kovao plan o stvaranju ujedinjene srpske države, koja bi pored Crne Gore obuhvatala Srbiju, Bosnu, Dalmaciju, sjevernu Albaniju, Bugarsku i vojnu granicu. U principu – najveći dio Srba pod turskom i austrijskom vlašću. Iako za ostvarenje tog plana nije bilo nikakavih geopolitičkih uslova, to svakako govori koliko je vladika Vasilije bio nacionalno svjestan Srbin.
Koliko je ruski kult bio snažno prisutan u Crnoj Gori, vidimo najbolje po polukomičnim dešavanjima posle smrti vladike Vasilija. Naime, uz Božićne posti 1766. godine stigao je u Maine izvjesni vidar. Tu mu je, još uvijek se ne zna tačno pod čijim uticajem, došla ideja da se proglasi za ruskog cara Petra III, koji je nekako izbjegao smrt u Rusiji. Vjerovatno je ovo rađeno u dogovoru sa nekim ljudima koji su bili sa vladikom Vasilijem u Rusiji. Šćepan Mali se proglasio za cara 1767. godine, i proglasom pozvao stanovnike Crne Gore da budu složni. U proglasu se Šćepan Mali potpisao kao „Šćepan Mali i najniži od svih na svijetu, dobar s dobrima“. I tada je bilo mudrih ljudi u Crnoj Gori kojima je sve to djelovalo nemoguće, ali zahvaljujući ljudima kao što je bio Vuko Markov iz Maine, koji je bio pratilac vladike Vasilija u Rusiji, revnosno se širio glas da je to ruski car.
Sve ovo je izazvalo ozbiljno nespokojstvo ruskog dvora, gdje se pažljivo pratilo šta se dešava u Crnoj Gori. Problem sa lažnim predstavljanjem Šćepana Malog bio je u tome što je stvarni car Petar III bio nekada muž ruske carice Katarine II, koja je upravo u to vrijeme stupila na presto. Kao rezultat svega, Katarina II je 1768. godine naredila da se u Crnu Goru uputi kapetan G. Merk sa pismom, kojim je pozivala da se samozvanac uhvati i osudi. Zbog kontramjera Venecijanaca G. Merk nije mogao da stigne u Crnu Goru, što je kod carice izazvalo bijes.
U vezi sa početkom rusko-turskog rata 1768-1774. godine u vladajućim krugovima Rusije, pod uticajem glavnokomandujućeg sredozemne ekspedicije A. G. Orlova, koji se tada nalazio u Italiji, skovan je plan uvlačenja balkanskih naroda u rat protiv Osmanske imperije. U kontekstu tog plana, saznavši da Šćepan Mali uspješno provodi reforme i da je njegovo ime popularno ne samo u Crnoj Gori već i u okolnim srpskim plemenima, Katarina II je odlučila da ga koristi kao saveznika, zabranivši mu, pritom, da se predstavlja kao Petar III.
Katarina II je uputila u Crnu Goru delegaciju na čelu sa knezom Dolgorukovim 1769. godine. Ruska misija dopremila je u Crnu Goru oružje i caričino pismo sa pozivom „blagočestivim grčkim i slovenskim narodima“ da nastupaju zajedno i da „pregaze nesnosno ropstvo zlih Agarjana“. Toliko nekonkretna adresa primaoca caričine poslanice objašnjavala se, očigledno, njenim odsustvom da nazove ime samozvanca.
U Crnoj Gori je J. V. Dolgorukov proveo nekoliko mjeseci i poslije prilično složenih peripetija, nakon kojih je posebno Šćepan Mali bio uhapšen, knez je zajedno sa misijom bio prinuđen da napusti zemlju. Pred odlazak, uvjerivši se da samozvanac zaista ima autoritet u Crnoj Gori i da je sposoban da kao saveznik Rusije predvodi antitursku borbu, Dolgorukov je Šćepanu Malom uručio zvanje ruskog oficira, oficirski mundir i rastao se sa njim krajnje prijateljski.
Za vrijeme rata Crnogorci nisu preduzeli neke značajnije akcije protiv Turaka, nego su po svom starom običaju vršili četničke prepade. Bez pomoći Mlečana, Crna Gora nije bila u stanju izvršiti ozbiljniji pohod. Takođe, Šćepan Mali je u ljeto 1770. godine stradao. Prilikom probijanja jednog puta mina ga je ranila, osakativši mu jednu ruku i desno oko. Ubrzo je, septembra 1773. godine, Šćepan Mali nađen zaklan u svojoj sobi. Zaklao ga je njegov sluga Grk u koga je Šćepan imao ogromno povjerenje, a ovaj je to uradio, prema opštem uvjerenju, potplaćen od skadarskog paše.
(NASTAVIĆE SE)
Slaviša Batko Milačić je istoričar iz Crne Gore i saradnik Novog Standarda
Naslovna fotografija: Andrew Shiva/Wikipedia/CC BY-SA 4.0
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO:
