Zašto je Vivaldi posvetio operu srpskom grofu iz Hercegovine?

Zašto toliko malo znamo o grofu Savi Vladislaviću, čoveku koji po svojim životnim dostignućima spada u red najvećih Srba?

Mada je bio čovek od najvećeg poverenja Petra Velikog u vreme kad je ovaj pravio Sankt Peterburg, priču o Savi Vladislaviću prvi put nam je ispričao Jovan Dučić. Na zaboravljenog grofa, pre nekoliko godina podsetio je i RTS, kada je objavio njegovu knjigu koja se smatra osnovom za nastanak ruske tajne službe. Svetislav Božić je njemu u čast komponovao operu. A sada su Večernje novosti objavile da je grof Vladislavić bio mecena Vivaldiju i da mu je autor „Četiri godišnja doba“ posvetio operu.

„Bio je tipičan izraz svog rodnog kraja, oličenje Srbina iz Hercegovine, duhovnog koliko i duševnog, gipkog koliko i ponosnog, opreznog koliko i neustrašivog. Srbin Hercegovac, znači Mediteranac više nego Balkanac, čovek mašte koliko i realist, i čovek sna koliko i pozitivni stvaralac…“ To je verovatno najpoznatiji citat o Savi Vladislaviću.

Napisao ga je Jovan Dučić, koji je i sam govorio da je potomak čuvenog srpskog grofa sa ruskog dvora, mada su neki autori to dovodili u pitanje.

„To je svakako divno, ali najveći citat je da su ga – zlatne čaše trovale i da su ga lažna carstva opijala, i tim bolom opijen on je se vraćao stalno nazad. Kao i Dučić, kad je otišao negde daleko, on se usrbio i u nekom istočnom zagrljaju našao – do tada mediteranski Srbin, postao je prvi put onaj pravi raški nemanjićki Srbin atoskoga znaka“, kaže kompozitor i akademik Svetislav Božić.

Jovan Dučić je 1942. iz Pitsburga domaćoj javnosti skrenuo pažnju na Srbina diplomatu na dvoru Petra Velikog i Katarine Prve. Ali čini se da je sve do danas Sava Vladislavić ostao nedovoljno poznat.

Možda je zato mnogima bilo iznenađenje ono što je otkrio novinar Večernjih novosti Boris Subašić, tačnije ono što mu je otkrio potomak grofa Save Branko Vukomanović – da je Vladislavić bio mecena nikom drugom do Antoniju Vivaldiju. I da mu je Vivaldi posvetio operu Istina u iskušenju.

Vukomanović objašnjava da je do tog otkrića došao pomažući dobrom prijatelju Velimiru Ivanoviću, koji je napisao roman Durbin grofa Save Vladislavića, a koji je želeo da proširi priču o njemu.

„On je želeo da unese u roman natpis sa nadgrobne ploče koju je Sava napravio za svoju majku, u crkvi Svetog Đorđa u Toploj, u Herceg Novom. Tamo je uklesan taj natpis na latinskom i na ruskom, i pošto je bolje sačuvan latinski, ja sam ga negde pronašao na internetu. I onda se setim da je ‘v’ napisano kao ‘duplo v’, i kada sam tako uradio, bukvalno sam odmah našao, međutim izašlo mi je pored Vladislavić ime Vivaldi, to je bilo neobično, izašao mi je ovaj poster – „Istina u iskušenju“.

Šta je Vivaldi pisao grofu iz Hercegovine

Potomak Save Vladislavića kaže da je proveravao sa prijateljima koji su poznavaoci njegovog dela, da oni za to nisu znali. Vivaldi mu posvećuje operu koja je nastala 1720. a između ostalog piše:

„EKSELENCIJO:

Kome bi trebalo posvetiti ovu dramu, do samo Vama, prepoštovani gospodine, jer primivši je tako velikodušno u svom domu u prvim danima njenog probnog izvođenja, ljubazno ste pokazali da je uzimate pod svoju zaštitu; zbog čega se, bez daljih molbi da se zauzmete za dozvolu iste, Vašoj Ekselenciji, njenom zaštitniku, posvećuje.

Kažem Vama, jednom gospodinu, anđelu čuvaru ilirske regije, čije poznajete drevno i jasno poreklo; koje po obe linije potiče pravo od Prvih gospodara, despota i grofova tako ratničke i slavne nacije; koja, ne zato što je ostala pokorena, sa delom Dalmacije pod osmanskom vlašću, grofovija Vaše prepoštovane porodice nije pretrpela nikakav slom; budući da je, osim toga što je ostavljena na slobodi, što je već bila, činom drugačijeg i časnijeg promišljanja, u istu bila vraćena opsežnom, carskom Poveljom; čime su joj potvrđene drevne privilegije i imunitet koji je uživala; kao što se sve, sa autentičnim dokazima, jasno pojavljuje u Arhivu Dubrovačke Republike.

Ali čemu nabrajati vrle osobine koje Vas krase, kada su i previše očigledne! Jer kome bi moglo ostati skriveno, da se Vaša Ekselencija plemenitošću duha, mudrošću uma i lakoćom ophođenja, sa najdelikatnijim i najvažnijim intrigama kneževa, tako mudro nosila, da je Vaše ime s velikim razlogom svuda tako ugledno postalo.

Da se Vaša Ekselencija po uzvišenosti ističe u Dubrovačkoj Republici. Da Vam je Njegova Svetost sadašnji papa (koji Vas je u svakoj prilici prepoznao kao stalnog zagovornika hrišćanske vere) ukazao čast da Vas učini Palatinskim vitezom; i zato što ste se nedavno spojili na čuvenom venčanju sa Nj.E. gospođom Virdžinijom Trevizani, slavnim potomkom te drevne, plemićke venecijanske porodice Trevizani, koja se može pohvaliti svojim duždima, patrijarsima i prokuratorima presvetle Venecije, uvek nepobedive, Dominantne Republike.

Ali čemu podsećati na tolike plemenite vrline, kojima se Vi odlikujete, kad je dovoljno samo pogledati ko ste, posmatrati Vaše delovanje kao dvorskog savetnika jednog od najvećih monarha sveta, kakav je upravo pobedničko Carsko Visočanstvo, čije carstvo, moćno zbog dominacije nad ogromnim kraljevstvima, kojeg se plaše zbog vojne snage, a koja se ogleda u njegovim vazalima, ostavlja živopisnu sliku svoje veličine u svim delovima sveta.

Dovoljno je to reći o Vama, koliko god to pisac ikada može, da pokaže ko ste, zajedno sa hrabrom podrškom koju ova drama uživa;

Sa poniznim naklonom ostajem najodaniji i najponizniji sluga Vaše Ekselencije.

N. N.

„To godi jednom vremenskom obrascu u kome je živeo, taj barokni način življenja, a slučaj komedijant je pomogao da se nađu u nekom na nekom stolu, terenu, ali to bude na kratko. Vivaldi je bio u svojim godišnjim dobima, a Sava u svojima, to poznanstvo ne treba mnogo da nas zavarava, toga je bilo i biće na raznim nivoima, on je Srbin pre svega pravoslavan, i to je do danas glavna misao o Savi“, kaže akademik Svetislav Božić.

„Vladislavić je osoba kroz čiju se ličnost zaista ogleda evropska istorija, ali i istorija naroda kome on pripada. On odlazi ali ostaje vezan za mesto gde pripada, kada postaje grof, on ne postaje grof nekog ruskog imanja nego grof Raguzinski, odnosno Dubrovački, u latinskim dokumentima se on navodi i kao grof Ilirski, još jedan simbol njegovog zavičaja, u libretu koji mu je posvećen govori se da on dolazi iz ratnički slavne nacije, iako je možda došlo do osmanskog osvajanja, neke porodice kao Vladislavićeva su uspele da očuvaju kontinuitet“, navodi istoričar Miloš Vojinović.

Od Gacka, preko Raguze, do Petrograda

Sava Vladislavić rođen je u Jaseniku kod Gacka 1668. godine. Dolazi u Dubrovnik, uči o trgovini, a ona se nije mogla učiti bez znanja stranih jezika.

Iz Dubrovnika će u Veneciju poneti onaj dodatak Raguzinski, koji će se zadržati sve do danas. U Veneciji će postati pravi mletački trgovac, kako je to zapazio odličan poznavalac njegovog života Vladimir Davidović.

Dodaje da se Sava u Veneciji prvi put obogatio, oženio damom iz otmene kuće. Zatim se preselio u Istanbul, a već je govorio nekoliko stranih jezika. Tu upoznaje ruskog konzula, a ovaj ga šalje ruskom caru. To je bio početak ruskog diplomate Save Vladislavića.

Prvu veliku uslugu Petru Velikom učinio je u Bici kod Poltave 1709. Pre toga je ubedio sultana da ne napada Rusiju zajedno sa švedskim kraljem. Švedski kralj je poražen i proteran.

„Tom bitkom srušeno je švedsko carstvo. A druga njegova uloga bila je u rusko-turskom ratu 1710. Jula 1711. potpisan je mir u Prutu, a on je potpisnik možete misliti, pored ruskog cara i sultana, a u ono vreme nije bilo uopšte lako prići blizu krunisane glave“, podseća Vladimir Davidović.

Grof Sava postaje predstavnik Rusije u Rimu, pregovara o Konkordatu između Rusije i Vatikana i nabavlja umetnička dela za letnji dvorac Petra Velikog u Sankt Peterburgu.

„On u Italiji živi šest godina, i za to vreme on traži stručnjake iz različitih naučnih oblasti i zanata koji će doprineti izgradnji nove prestonice Rusije – Petrograda, uspostavlja odnose Rusije i Vatikana, nadgleda ruske stipendiste koji se školuju u Italiji, za potrebe cara Petra Velikog kupuje umetnine kojima će se opremiti novi grad, uspostavlja trgovačke odnose sa italijanskim gradovima–republikama, krade zanat italijanskih vrtlara“, priča istoričar Miloš Vojinović.

Jesen 1720.

U to vreme verovatno se druži i sa Vivaldijem. Do danas je sačuvano skoro 50 Vivaldijevih opera. Posvetu za jednu od njih, Istina u iskušenju, sada je otkrio Savin potomak.

„Još kao mali zavoleo sam Vivaldija, već desetak godina na mom mobilnom telefonu upravi svira Vivaldi – Proleće. Da sam mogao da biram koji kompozitor da napiše nešto i posveti mom pretku, to bi bio upravo Vivaldi, i po promisli Božjoj, evo, mi baš sada obeležavamo 300 godina od izvođenja opere u teatru Sent Anđelo u Veneciji, jer na tom plakatu piše – jesen 1720. a sada je jesen 2020″, kaže Branko Vukomanović.

Pre pet godina u Narodnom pozorištu u Beogradu svetsku premijeru imala je opera Melanholični snovi grofa Save Vladislavića. Kompozitor Svetislav Božić stvorio je operu zasnovanu na životu grofa Save, a bio je inspirisan i delima Jovana Dučića, Momčila Nastasijevića, Miloša Crnjanskog i Dejana Medakovića.

„Njihova veza sa Savom je to naše stranstvovanje, naše putovanje, naša bol naša žudnja za našim carstvom, i naša iskonska potreba da dotaknemo Mediteran sa njegove hilandarske strane, to je naša zajednička osobina svih nas, naravno Tesla je izašao iz Nemanje, Crnjanski, Medaković, to su sve korifeji koji pripadaju vizantijskom komonveltu sa raškom redakcijom.

To je naša potreba i ako to zaboravimo, svi naši velikani nestaju na nekoj bižuternoj pijaci Venecije ili nekog drugog mediteranskog grada. Tu se završava sva saga naših veličina, tek sa tim saznajem naši astralni nomadi znaju ko su šta su i čemu se vraćaju“, ističe akademik Božić.

Osnivač ruske tajne službe

Savu Vladislaviću često nazivaju i osnivačem ruske obaveštajne službe, stvorene u vreme Petra Velikog. Pre osam godina, RTS izdavaštvo je posle dužeg vremena podsetio na grofa Savu. Tada je objavljena knjiga Tajna informacija o snazi i stanju kineske države.

„Epizoda koja jednako pokazuje njegovo umeće jeste kada on 1725. godine napušta Petrovgrad, i delovalo je kao da kreće na kraj sveta, on kreće na istok Rusije, on kreće sa 1000 vojnika među kojima je mnogo kartografa, na put da napravi sporazum koji sadrži mnogo stvari, reguliše školovanje jednog broja mladih Rusa u Pekingu, najvažnije reguliše granicu. Danas se pogrešno navodi da je regulisao modernu granicu Rusije i Kine, to je danas i deo granice između Ruske Federacije i Mongolije. Petar Veliki je Rusiju menjao, činio je modernijom i snažnijom, a Sava je bio ličnost kroz čije se delovanje ta promena vidi“, navodi Miloš Vojinović.

Na Savin nagovor, Petar Veliki, početkom 18. veka, šalje u Sremske Karlovce prvu gramatiku i bukvar. Na granici sa Kinom Sava dobija pravo da osnuje grad koji posvećuje Svetom Savi i koji naziva Trojickosavsk.

Interesovanje za Savu Vladislavića prvi je probudio Jovan Dučić 40-ih godina prošlog veka, zatim se ovdašnja javnost bavi krajem osamdesetih, pa pre gotovo jedne decenije, i konačno danas. Ipak, izgleda da i danas ne znamo dovoljno o njemu.

„A kako to da nismo znali, istorija kao nauka nastaje pralaleno sa nacionalnim državama. Srpska nauka ima dve velike teme – državu Nemanjića i obnovu srpske države od početka 19. veka naovamo. I u tom smislu Sava Vladislavić deli sudbinu čitavog ranog modernog perioda, njemu je ukazana nezasluženo mala pažnja.

Drugi razlog je tehničke prirode, istraživanje ranog modernog perioda zahteva ozbiljne veštine, pre svega lingvističke, da biste razumeli Vladislavića i ceo moderni svet, morate znati jezike koje su znali ti ljudi, konkretno, srpski pre Vukove reforme, italijanski mletačkog narečja, ruski, francuski, latinski, osmanski turski“, navodi Miloš Vojinović.

Branko Vukomanović ističe da se tek u poslednjih desetak godina radi masovna digitalizacija u bibliotekama širom sveta, pa je tako „naleteo“ na kopiju libreta opere Istina u iskušenju u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu. „Ja sa nestrpljenjem čekam kontakt sa akademikom Vladimirom Mjasnikovim iz Moskve, koji je sigurno najbolji poznavalac dela Save Vladislavića; ne verujem da je to njemu promaklo, ako jeste, biće mi drago da ja njemu saopštim nešto novo, pošto smo najveći broj informacija o Savi dobili od njega zahvaljući njegovom 30-godišnjem radu.“

„Mislim da interesi za znamenite ljude iz jednog roda koji su živeli po svetu se javljaju onda kad se pojave druge praznine, drugi bolovi, to je najbolji mogući krik ta da se skrene pažnja, da se izvrši jedna anestezija, iako to neće mnogo promeniti u našem osećanju, jer sve smo dalje od tog iskonskog dodira i zagrljaja sa njim. Negde u u surovovom pojednostavljenju Mehmed Paša Sokolović deli tragičnu sudbinu Save Vladislavića, s tim što je Vladislavićev kraj znatno pitomiji, jednostavniji, mekši i autentičniji. On počiva u carskoj lavri u Crkvi Aleksandra Nevskog, to je veoma potresno, za razliku od Mehmeda Paše Sokolovića koji ne počiva nigde, možda na mostu koji nije ničiji. Zato je Vladislavić naš svet koji je možda utihnuo, ali u velikom carstvu koje je naš pravoslavni svet“, zaključuje akademik Svetislav Božić.

Sava Vladislavić danas ima spomenik u Gacku, po njemu se zove i glavni trg u tom mestu. Ima spomenik i u Sremskim Karlovcima, i u Herceg Novom. U kripti Blagoveštanske crkve u lavri Aleksandra Nevskog u Sankt Peterburgu od 2010. nalazi se ploča koja podseća da je tu sahranjen.

Posle takvog života i ne bi bilo neobično ako bi neko danas o grofu Savi Vladislaviću otkrio još nešto. Možda da je Hercegovac rođen u okolini Gacka, pola veka kasnije sedeo pored Vivaldija i, pre venecijanske publike, slušao „Četiri godišnja doba“.

 

Autor Stevan Kostić

 

Nasllovna fotografija: Karokan/Kupindo

 

Izvor RTS, 14. oktobar 2020.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u