Nedavno je dosta nezadovoljstva izazvao tekst u kojem sam pisao o problemu radikalnog islamizma u Evropi. Dobio sam mnogo poruka naše braće Bošnjaka, u kojem su me uvjeravali, prijetili, vrijeđali… Neki su mi dobronamjerno savjetovali da ne ulazim u sukobe sa islamistima, jer se radi o ljudima kojima je nasilje modus operandi. Reakcije se još nisu umirivale, a već je na naslovne strane dospio novi teroristički akt. Javio se opet i Habib koji je napisao da će islam ljude izvesti iz tame, pa bih ga podsjetio, da je prije više od 120 godina ljudski rod iz tame izveo jedan sin pravoslavnog sveštenika. Da njega nije bilo, Habib ne bi sada preko Instagrama slao svoje kretenske poslanice, nego bi čitao Kur’an uz svijeću.
Ima sigurno više od 15 godina otkako sam napisao prve tekstove o „islamofobiji“, tada kada su Amerika i NATO (inače, saveznici Alije u Bosni) divljali po muslimanskim zemljama. O islamu znam više nego najmanje 90 posto muslimana. Kur’an sam prvi put pozajmio na prvoj godini iz biblioteke fakulteta i nisam ga vraćao dok ga par mjeseci kasnije nisam kupio u Banjaluci. Vrlo dobro poznajem islamsku terminologiju – tagute, tekfir, hilafet, kabur… znam 99 „lijepih Alahovih imena“, od kojih je jedno „El-Vedud (Onaj koji voli), pa neka današnji muslimani kontempliraju malo i o tom imenu.
Smatram da nije dobro da Bošnjaci sebe poistovjećuju sa radikalnim islamizmom i neosmanizmom, jer iz prošlosti imaju svijetle primjere poput Zmaja od Bosne, Huseina-kapetana Gradaščevića koji je svoju vojsku vodio na Kosovo u želji da se osveti Turcima za Kosovski boj, dok ga je uvijek oprezni i pragmatični Miloš Obrenović od toga odgovarao.
Neke od primjedbi Bošnjaka treba uvažiti. Niko normalan ne spori zločine koje su krstaši počinili nad muslimanima (ali i pravoslavcima, pa i Zadranima). Poražavajuća je činjenica i za Hrvate i za Srbe da su Bošnjaci u posljednjem ratu u Bosni rušili najmanje vjerskih objekata. Nije sporno da je kroz veliki dio istorije islam prema hrišćanima bio u pravilu tolerantniji nego hrišćanstvo prema muslimanima, pa su tako u islamskim zemljama tokom srednjeg vijeka postojale hrišćanske crkve, dok s druge strane u hrišćanskim zemljama džamija nije bilo. Ali to odavno nije tako. Danas u Njujorku, Atini ili Rimu niko neće izgubiti glavu ako na ulici čita Kur’an, dok u Rijadu hrišćani mogu biti srećni ako ih saudijske vlasti „samo“ deportuju jer su u privatnosti svojih domova čitali Bibliju.
Nikakvi zločini zapadnjaka ne mogu opravdati ubijanje civila. Razlika između terorista i boraca za slobodu je u vrlo važnom detalju – borci za slobodu ne ubijaju nevine ljude. To što je Alžir bio kolonija Francuske ne daje za pravo Alžircima da bacaju bombe po ulicama Marseja. A kad se već vraćamo u prošlost, ni Alžir nije bio oduvijek islamski. U njemu se između ostalih rodio Sveti Augustin, jedan od najpoštovanijih svetaca u katoličanstvu, čovjek koji je uz Tomu Akvinskog izvršio najveći uticaj na katoličku teologiju, ali i na islamsku, jer je njegov koncept „države Božije“ kasnije sproveden kroz islamska državna uređenja, odnosno šerijat. Sirija je bila kolijevka hrišćanstva. Svih sedam crkava o kojima na ostrvu Patmosu u tamnici piše apostol Ivan u posljednjoj knjizi Biblije, Otkrivenju, nalaze se u Turskoj. Aja Sofija u Carigradu, koja je nekad bila crkva svete mudrosti, izgrađena je prije nego što se prorok Muhamed rodio.
Mejnstrim teoretičari i lažni intelektualci poput dokazanog srbofoba i rusofoba Juvala Hararija kažu kako teroristi obično nemaju dovoljno snage da poraze neku vojsku ili okupiraju neku zemlju, nego uspijevaju zavladati novinskim naslovnicama tako što svoje neprijatelje (u ovom slučaju, zapad) uspijevaju izazvati na pretjeranu reakciju. Ono što Harari i slični plaćeni analitičari ne kažu jeste da su teroristi na naslovnicama samo onda kad to onima koji stoje iza medija odgovara. A oni koji stoje iza medija najčešće su isti oni zapadnjački centri moći koji kontrolišu većinu islamističkih terorističkih organizacija, kao što je UDBA kontrolisala gotovo kompletnu ustašku emigraciju.
Godine 1980. moja majka, tada još djevojka, šetala je ulicama Beča. Bio je to najsigurniji grad na svijetu, grad kulture, arhitekture i istorije. I tada je u njemu bilo migranata, hiljade Jugoslovena koji su tamo radili i živjeli, bez poriva da taj grad sruše ili da pucaju na Austrijance. A nije da nisu imali razloga da ih ne vole, vekovima je baš iz Beča Balkanom vladala Habsburška carska porodica. Prvi koncentracioni logori u Evropi napravljeni su za Srbe 1914. od strane Austrougarske monarhije. Josip Frank, ideološki otac ustaškog genocida, bio je austrijski agent. Danas, u Beču živi možda i više od 200.000 Srba, pa ni jednom nije palo na pamet da postavi bombu u parku pored dvorca Šenbrun.
Kada su islamski fundamentalisti ratovali protiv Srba, zapad ih je pomagao. holivudska propagandna mašinerija izbacivala je filmove u kojima Džordž Kluni i Nikol Kidman jure srpske teroriste dok pokušavaju postaviti atomsku bombu u Ujedinjenim nacijama, a na strašne Srbe slali su i Ričarda Gira, Ovena Vilsona, Roberta de Nira… Srpskog teroristu glumio je između ostalih i Džon Travolta, iako višemilionska srpska dijaspora nikad u nekom američkom ili evropskom gradu nije čak niti petardu bacila.
Saveznici zapada ovih dana pucaju po Beču. Prema procjenama austrijske obavještajne službe, među 250 radikalnih imama najviše je onih iz bivše Jugoslavije. To su oni kojima je Zapad priznao državu. Oni kojima je slao oružje. Oni radi kojih je bombardovao Srbiju. Francuski pukovnik, časni Žak Ogar odavno je napisao: „Evropa je umrla na Kosovu.“
Autor Goran Šarić
Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub
Izvor Fejsbuk profil Gorana Šarića, 04. novembar 2020.
BONUS VIDEO:
