Miloš Jović: O dostojnima i nedostojnima

Mržnja koja je prikazana prema upokojenim patrijarhom i mitropolitom premašila je sve granice ljudskosti, a SPC će tek biti pod pritiskom nekih pripadnika srpskog naroda

Pred nama je period velike borbe za uticaj u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Borbe u kojoj će najveći udarci na sam identitet srpskog naroda dolaziti iz njegovih redova. Nijedna strana služba, crkvena organizacija ili vlada (koje svakako imaju udela) ne mogu načiniti štetu kao guja koju hraniš, školuješ i od „kile mesa“ načiniš čovekom, ili barem pokušaš u tome.

Ti redovi otkrili su se ovih dana, no daleko jasnije još u žalosnim trenucima odlaska novoposvećenog mitropolita Jasnovidca, prema kom je prikazana mržnja premašila sve granice ljudskosti, čak i u onom ateističkom shvatanju sveta, gde ljudska prava imaju apsolutni prioritet – sem ukoliko se radi o čoveku crkve, a crkvu je, još od „pobede naroda“ 1945. godine, bilo dopušteno u slast gaziti, tlačiti, ponižavati i ismejavati.

Zgražavanje nad „elitom“

Tako smo se danima unazad (ne vernici, već iole normalni ljudi) zgražavali nad vrcavim opaskama poznatih profesora, reditelja, glumaca, „građanskih aktivista“ (šta god to značilo) o „lizačima kašike“, „ljubljenju mrtvaca“, „vraćanju u srednji vek“, koji su se trudili da svaku svoju gadost podvedu pod „brigu za građane“ u doba epidemijske pošasti, iako su svesni sebe a i mi smo njih, da ih ičija sudbina u ovom narodu, društvu i državi nimalo ne zanima, sem ako se bar noktom nekakav lični interes ne da ogrebati.

Nedelje su prošle, a Crnogorci nisu listom pomrli od korone prouzrokovane ispraćajem u svode jednog od najviših našeg vremena, kako je bilo prognozirano. Ipak, od takvih nećete čuti izvinjenje, a kamoli pokajanje. Umesto toga, dobili smo još jednu, ništa manje „duhovitiju“ verziju o sablažnjavanju nad poljupcima u staklo neodgovornih i nazadnih vernika koji će nas zbog svojih retrogradnih shvatanja sve na onaj svet poslati. Mada on ni ne postoji, ali nema veze. Sa sve pedagoškom brigom za decu kojima će trauma prizora počivšeg patrijarha uništiti život. Vrlo je moguće da u njihovim očima „bradonje u crnom“ i jesu strahotne i suviše bolne za njihove nežne oči, još od detinjstva kada su ih roditelji „prvaci revolucije“ od istih kao od gube odvraćali.

Pa, kako su odrasli i samoprozvali se elitom, tako su i samonadenuli društveno-prihvatljiv moralni kodeks, zbog koga ih niko i ništa neće ubediti da mitropolit Amfilohije ni u jednom univerzumu nije i ne može biti ratni huškač, mizogin, „sejač mržnje“ i „generator sukoba“. Kako to sa ocem laži nepogrešivo bude – posej je takvu da bude što veća, morbidnija i suprotnija istini. Onoga ko je mirio, načini na primitivca, onoga što je skupljao kosti pobijenih, optuži da je izazvao rat, i sve to iz samo jednog razloga – jer im svako njegovo delo i reč duboko u biti bridi, podsećajući ih na put koji su napustili, na rod koji su izdali, opljuvali i optužili, na to šta su postali te kakvu su štetu svima, a ponajviše sebi načinili. To je bio najveći greh svetog mitropolita.

Isto kao što je najveći greh blaženopočivšeg patrijarha nastao iz sasvim drugih pobuda, onih koje još dugo nećemo shvatiti i zbog kojih ćemo se još duže, kad se to desi, gorko kajati. Ja ga unapred molim za oproštaj iz dubine duše svoje, da se meni grešnome smiluje i pred Bogom mene i narod moj nekako opravda.

Više nam ništa nije dostojno primera časti, duhovnosti, moralnosti i ljudskosti u onom najlepšem, božanskom smislu. Rušimo sve naše uzore jer te osobine u doba ludila više ni ne poznajemo, niti, kada se ono projavi u nekom čoveku, razaznajemo. Nađosmo kritiku i u svetom Avi Justinu, svetom vladici Nikolaju. Dučića još davno dadosmo za ženomrsca, Njegoša za ratnog zločinca a Andrića i Crnjanskog za saradnike okupatora (a oni s komunistima nisu sarađivali)… Sve to samo da bi u društvu besmisla, rezervisanih etiketa za najmanji delikt zdravog razuma, podigli sebe, kad već njih ne možemo spustiti jer su nam toliko veliki i daleki, da nas njihova nezemaljska snaga plaši, umara i nervira.

Stoga nam je lakše da umesto da koračamo njihovim, svakako težim stazama, nagrade i sinekure prihvatamo sada i bez po muke, čak iako će zbog našeg parčeta hleba komšijsko dete za svojim zaplakati. Danas je bar najlakše zapušiti uši, zatvoriti oči, pa živeti u slepilu samodovoljnosti.

Jedina nada

Patrijarh Irinej je sve to znao i kroz svoje smirenje se trudio da obuzda, usmeri, poduči čak i najgore među nama. Da silnu moć dečijim osmehom razoruža, da bahatost što prerasta u ludilo opomene, opameti i podrži. Mnogi njegovu misiju nisu razumeli, ali tek kada surova realnost pogodi ovaj mučeni narod (kao i uvek), shvatiće da se u prethodnim godinama, sa prisutnim strujama u crkvi i državi, naprosto nije moglo drukčije, niti bolje. Svojom veštinom trudio se da tas previše ne preleti ni na jednu stranu, a svi apetiti za moći budu zadovoljeni, sa što manje štete po verujući i neverujući narod.

Trudio se biti savest i onima koji joj davno lik ne poznaju, podsećao da takvi pored silnih želja i htenja za sebe i one oko sebe, ipak imaju obavezu i prema svom narodu, istoriji, precima. Njegovim odlaskom će se nedostatak tog „sećanja na Boga“ tek osetiti, kako u državi, tako i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U svojoj misiji on je samo delimično uspeo, ali ne zato što se nije dovoljno borio ili, ne daj Bože, dovoljno umeo, već zato što je sila koja je nanovo krenula na čitavo srpstvo bila isuviše jaka za njegova staračka pleća, što je, siguran sam, on dovoljno dobro shvatao.

To ćemo tek videti u mesecima ispred nas, kada nijedan od „boraca za sekularnu i pravnu državu“ neće prstom mrdnuti na sve silovite pokušaje upliva države u crkvene poslove, kao što će to biti izbor njenog i našeg novog poglavara. Za razliku od suprotne (a nikad postojeće) opasnosti, novi udari mogu ih samo podsetiti na „lepe dane njihovog detinjstva“, kada se crkva skrivala „u svoja četiri zida“. Mada je kojegde delila prostor i sa stokom i raznolikom živinom.

Videćemo koliko će „maligni uticaj“, ali ovaj put vlasti, svih njenih (od ’45 ne i naših) tajnih službi, uz nemalu pomoć više interesnih, a ne toliko i duhovnih struktura unutar same SPC, uz nezaobilaznu „dobronamernu podršku“ inostranih faktora, zasmetati svima njima, ili će pak uz spremne kokice dočekati konačni slom „srednjovekovne organizacije“ (još jedan dokaz koliko su u stoprocentnom raskoraku sa samim bićem sopstvenih sunarodnika, koje je najslavnije dane upravo u tom dobu proživelo), sa spremnom „džebanom“ svog apsolutno nevažnog, ali u okupiranoj Srbiji relevantnog mišljenja, da u svakom trenutku tom procesu pripomognu.

Zbog svega toga, blaženopočivši patrijarh posvetio se završetku stoletnog hrama Svetog Save, trudeći se da nam delom svojim simbolično ukaže na onoga u koga se moramo uzdati, kome se treba vratiti i koga ponovo, možda baš pod tim bogolikim svodovima, valja nanovo potražiti.

Sveti Sava, sveti vladika Nikolaj, sveti Ava Justin Ćelijski, baš kao i najsvetliji poslanici naših crnih decenija – blaženopočivši mitropolit Amfilohije, patrijarh Irinej i naš večni putopokazatelj patrijarh Pavle, ti „mrtvi ljudi“ a živi sveci danas su nam jedina nada u koje se uzdamo, kojima se molimo i čijim se mislima, rečima i delima vodimo. Oni su jedini spas, živa vera da ćemo iz iskušenja kakva slede izaći što manje ozleđeni, a što više oslobođeni i u Bogu opet, kao ljudi i Srbi, rođeni.

Oni drugi neka i dalje hode ka sopstvenoj provaliji. Ali ne moraju brinuti, naši sveci će se i za njih moliti.

 

Miloš Jović je autor i novinar sajta „Glas mladih“.

 

Naslovna fotografija: Miloš Vujović/mitropolija.com

 

Izvor Glas mladih

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u