Демонстранти током протеста испред Народне скупштине, 05. октобар 2020. (Фото: Profimedia/Corbis)

Obdukcija autokolonijalnog spomenara

Knjiga „Uspon i pad posle Petog oktobra“ više je autokolonijalni spomenar nego delo koje doprinosi demokratizaciji ili razumevanju prirode tereta koji je opterećuje

Iako su zaljubljenici u dogmu o liberalnoj demokratiji kao kraju istorije odahnuli kada je Donald Tramp izgubio na izborima, njihovo vjeruju i dalje ne stoji dobro čak ni na Zapadu, ishodištu i jedinom „prirodnom“ staništu te globalizovane liberalne utopije. U SAD je došla do izražaja činjenica da demokratija postaje problem kada se demokratski proces okonča ishodom koji čuvari neoliberalnog sveta smatraju nedopuštenim. Glasnici naših gospodara, komentarijat i drugi tumači dogme, koji veruju da im je sveta dužnost da oblikuju i usmeravaju mozgove glasajućih masa, počeli su da govore i o smrti demokratije. Vašington post je za moto uzeo „Demokratija umire u mraku“, ali korigovao ih je čak i Anderson Kuper. Si-En-En-ova zvezda tvrdi da u Trampovoj Americi liberalna demokratija „umire“ okupana svetlom.

Iluziju smrti stvorila je činjenica da su glasači širom sveta – od SAD i Mađarske do Indije i Filipina – svesno birali odlučne, populističke lidere sklone čvršćoj ruci i nevoljne da jednog dana predaju vlast politički korektnim, ali uglavnom neodlučnim i metiljavim rivalima. Bez saglasnosti liberalnih elita, koje i dalje sanjaju fukujamsku javu, prezreni širom sveta, prvenstveno gubitnici u globalizaciji, otvorili su vrata „globalnoj recesiji demokratije“ i povećali, na kraju Hladnog rata dramatično suženi, Overtonov prozor – raspon prihvatljivih politika i ponašanja izabranih vođa. Pomogle su im društvene mreže, koje su tradicionalnim medijima oduzele ulogu čuvara kapije i verifikatora demokratskog procesa. Dobili smo rastući broj „iliberalnih demokratija“, nastalih ne toliko kao proizvod medijskih manipulacija koliko odlučnosti glasača da demokratski biraju nedemokrate.

Gde je tu Srbija

Koliko je Aleksandar Vučić izdanak ovog novog, ne toliko postdemokratskog koliko drugačije demokratskog sveta, a koliko je recesija demokratije u Srbiji posledica zapadnog mešanja i mešetarenja, koje je celokupnu političku sferu u Srbiji sabilo u samo jednu tačku – Kosovo? Da li je važnija činjenica da je Vučićeva Srbija, za razliku od Miloševićeve devedesetih, „svet“ ili to što je demokratija u Srbiji nespojiva sa zapadnim viđenjem nezavisnosti Kosova kao „trajnog rešenja“?

Svoje tumačenje, uključujući i „ocenu demokratije posle Petog oktobra“, ponudio je nedavno i profesor Nebojša Vladisavljević u ambiciozno naslovljenoj knjizi – Uspon i pad demokratije posle Petog oktobra. Ugledni politikolog je akademsku presudu smestio u naslovu podebelog dela – u kome je, čini mi se, problematičnija slika zamišljenog uspona nego pada, uključujući pesimističku dijagnozu, sasvim po ukusu publike „Utiska nedelje“ i Ivana Ivanovića: „konačni slom demokratije i uspon novog autoritarizma“. Uporedna, neprimereno ružičasta slika „uspona demokratije“ u đinđićevsko-tadićevskoj Srbiji posledica je u velikoj meri izbora naučnih saradnika i njihovih sagovornika, predstavljenih kao „ključni protagonisti i novinari“, iako je, uglavnom, reč o profiterima „evropeizacije“ i udarnicima autokolonijalizma.

Naime, u prikupljanju materijala Vladisavljeviću je pomagalo nekoliko mlađih profesora, na prvom mestu nedeklarisani NATO lobista Filip Ejdus i Aleksandra Krstić – dvoje upečatljivih simbola maligne reprodukcije autokolonijalnih elita u akademskoj sferi u Srbiji. Ejdus je inteligentniji i potkovaniji, ali odavno je postao jedan od diskurzivnih nacifikatora srpskog društva, uvek spremnih da kloniraju zlomisao Radomira Konstantinovića. Na primer, odluku da 2011. godine ne bude dozvoljeno održavanje „Prajda“ prokomentarisao je vokabularom Filosofije palanke: „Vajmarska Srbija je na kolenima. Na narednim izborima favoriti su crkva i pivnica.“

Vanredni profesor dr Fakulteta političkih nauka u Beogradu Filip Ejdus tokom 2BS Forum – To Be Secure u Budvi 2017. (Foto: Snimak ekrana/2BS Forum – To Be Secure)
Vanredni profesor dr Fakulteta političkih nauka u Beogradu Filip Ejdus tokom 2BS Forum – To Be Secure u Budvi 2017. (Foto: Snimak ekrana/2BS Forum – To Be Secure)

Ejdus i Krstićeva razgovarali su sa šezdesetak doajenki i pešadinaca antisrpskog i slučajnosrpskog stanovišta, neizabranih ali od 5. oktobra vrlo moćnih fundamentalista građanizma kao što su Dragan Popović, Tamara Skroza, Milan Antonijević, Tamara Spaić i Veselin Simonović. Simonović, na primer, uređuje jedan od najzatvorenijih autokolonijalnih „medija“ u Srbiji, dok Tamaru Spaić mogu da zamislim samo kao svedoka o tome kako je sve i koliko Demokratska stranka plaćala Nebojšu Spaića za udarnički rad na sužavanju medijskog prostora za dijalog o ključnim pitanjima. Nažalost, Vladisavljević svoje zaključke o usponu demokratije temelji na verovanju da ovde postoji neko pomena vredno, autohtono i autonomno „civilno društvo“ iako je reč o mreži antidemokratskih, neokolonijalnih transmisija, koje opstaju zahvaljujući finansiranju bilo direktno sa Zapada, bilo preko „međunarodnih“ institucija koje služe zapadnim interesima.

Pad demokratije je pak jednostavnija priča, koja ima dve važne dimenzije. Nažalost, Vladisavljević prvu uopšte ne pominje, dok je drugoj posvetio malo prostora, kao nečemu uzgrednom u, inače, dosadnjikavom tekstu. Knjiga je opterećena hronologijom i prožeta lamentom što srpski glasači nisu sami aminovali večnu hegemoniju „pretežno kosmopolitski-proevropski usmerenih demokratskih stranaka i delova civilnog društva“.

Prva, nedostajuća dimenzija analize, vezana je za činjenicu da je demokratija ovde sklona padu – kao i sve druge tuđe, zapadne političke norme, oktroisane preko noći, bez autohtonog lokalnog razvoja i preko potrebnog, specifičnog samorazumevanja subjekata, koje ovde ne postoji, a pitanje je da li se može razviti. Konsolidacija „liberalne“ demokratije – koja se danas redovno uzima kao sinonim za demokratiju bez prideva, Demokratiju s velikim D – snažno je kulturalno uslovljena. Kao i kada je reč o drugim normama političke modernosti, tog skupa sukcesivno globalizovanih ideja, praksi i institucija, koje su krenule sa Zapada i vremenom kolonizovale političku imaginaciju dominantnih elita u (bezmalo) celom svetu, istorija demokratije je zapadna. Ona nije proizvod nekog zajedničkog, istinski univerzalnog društvenog razvoja već je postala (skoro pa) sveprisutna – i „univerzalna“ samo u tom, prilično trivijalnom smislu – zahvaljujući viševekovnoj vojnoj i ekonomskoj premoći Zapada.

Neozbiljno je suditi o demokratiji i demokratizaciji u nekom nezapadnom društvu, uključujući i srpsko, bez uzimanja u obzir kulturalnih pretpostavki liberalne demokratije, koje su zadovoljene samo u zapadnim društvima. Tamo se vekovima razvijalo pogodno samorazumevanje subjekata, danas glasača, kao i poželjna shvatanja racionalnosti, odnosa moći i mogućnosti delovanja. Odsustvo tih, uglavnom prećutkivanih, retko eksplicitno uvaženih pretpostavki „konsolidovane demokratije“ čini da izborna demokratija ovde predstavlja teško dostižan cilj.

Nažalost, neuspeh konsolidacije demokratije dobio je važnu ulogu u bujanju kulture autošovinizma među privilegovanim kosmopolitama, koji vole da veruju da su Srbi samo slučajno. On ima važno mesto u tumačenjima koja srpsko društvo uokviravaju kao neizlečivu patologiju, koja može biti kroćena samo stalnim zapadnim mešanjem.

Demonstranti tokom protesta „Stop krvavim košuljama“ (Foto: Tanjug/Dimitrije Goll)
Demonstranti tokom protesta „Stop krvavim košuljama“, Beograd, 25. maj 2019. (Foto: Tanjug/Dimitrije Goll)

Srbija je zemlja koja je vekovima bila deo osmanskog ekumena. Neuporedivo duže smo bili u istoj državi, i delili isti kulturalni prostor, s Alepom i Damaskom nego sa Zagrebom i Ljubljanom. Naša istorija je jedna bitno drugačije evropska istorija, koja malo toga deli s normativnom i, kako se stalno sugeriše, „normalizujućom“ zapadnom društvenom istorijom, koja je olako bivala izjednačena sa (sve)evropskom, pa i „univerzalnom“, iako je provincijalna i parohijalna kao i sve druge. Naime, unutar Evrope, što je, inače, odrednica koju nije dozvoljeno pluralizovati, posebno je izražena sklonost da svaka različitost u odnosu na Zapad bude shvaćena ne toliko kao nedostatak koliko kao teška kulturalna i društvena bolest.

Ovakvim tumačenjima našeg društvenog i političkog razvoja ne doprinose samo mlađi saradnici već i sam Vladisavljević. Štaviše, iako u njegovom pristupu i nastavi nema ni „a“ od autošovinizma, kulturalno slabovidi pojmovi i kriterijumi na kojima insistira imaju značajnu ulogu u pretvaranju Fakulteta političkih nauka u instituciju kojoj bi, bojim se, već bilo primerenije ime Fakultet autošovinističkih nauka. Čini se da je lakše pronaći jetija nego srpsku zastavu na protestima studenata ovog fakulteta, koji već neko vreme najuspešnije štancuje zgađene elitiste i otuđene neoliberale.

Program je toliko kulturalno neosetljiv i zatrovan zapadnocentričnim pristupima i merilima da studentima prosto nameće samoporicateljski zaključak da sva nezapadna društva, pa i srpsko, moraju da ponove zapadni put društvenog razvoja, prođu ga s manjim ili većim zakašnjenjem, kako bi postali, navodno, ispravni i zdravi, civilizovani subjekti i punopravni članovi međunarodne zajednice.

Nažalost, iako sam siguran da mu to nije bila namera, Vladisavljević je dao mnogo veći doprinos pojavi i rastu „demokratskog autošovinizma“ – gde neuspešna demokratizacija dobija centralno mesto u konstruisanju slike domovine kao ne samo ružne i kužne već i nepopravljive – nego boljem razumevanju razgranatih korena takmičarskog autoritarnog režima i prepreka da demokratija u Srbiji postane koliko-toliko konsolidovana.

Međunarodni uticaj

Ovde dolazimo do druge, neupadljive i sasvim skrajnute, jedva prisutne dimenzije Vladisavljevićeve analize – onoga što samo usput pominje kao „međunarodnu politiku uslovljavanja“, „podršku zapadnih partnera“ Vučiću i „međunarodne uticaje“, koji su „ponekad delovali u suprotnom smeru“. Blago rečeno, nadrealno mi zvuči Vladisavljevićev zaključak: „s jedne strane, domaći i spoljni pritisci rezultirali su uspostavljanjem demokratskih procedura“, dok „s druge strane, vladajuće autoritarne snage sistematski su podrivale te procedure i slobode“. Čitajući jedno ovoliko neverovatno tumačenje uloge spoljnih aktera i posledica „međunarodnog uticaja“ pitao sam se ne samo da li moj uvaženi profesor i ja živimo u istoj zemlji već da li smo i dalje na istoj planeti.

Demokratija u Srbiji jeste pala – mada s mnogo manje visine nego što sugeriše Vladisavljević, pa se nije mnogo ugruvala. Padala je prvenstveno zato što su je sistematski saplitali i rušili njeni zapadni mentori i nedosledni promoteri. Štaviše, u Srbiji nije toliko reč o antidemokratskoj mašini koliko o antipolitičkoj mašini, kojom upravljaju zapadni centri moći. Oni su se u svom ciničnom navođenju – prvo demokratije zatim autoritarizma – zaklanjali iza floskule o „evropeizaciji“ i serije neokolonijalnih imperativa. Od „pune saradnje“ s haškim parasudom, preko homonacionalističkog „Prajda“ do „pregovora“ o statusu Kosova.

Avdulah Hoti, Žozep Borel i Aleksandar Vučić na zajedničkoj fotografiji tokom runde dijaloga Beograda i Prištine u Briselu, 16. jul 2020. (Foto: European Union)
Avdulah Hoti, Žozep Borel i Aleksandar Vučić tokom zajedničkog fotografisanja prilikom runde dijaloga Beograda i Prištine u Briselu, 16. jul 2020. (Foto: European Union)

Rezultat je uštrojena demokratija, mnogo više obarana od spolja nego što je pala iznutra, i politička sfera u kojoj postoji samo jedno merilo – kosovsko, koje je nametnuo Zapad. Sve druge teme i pitanja, za koje volimo da verujemo da su važni ili ključni, u političkom smislu jednostavno ne postoje. Oni su u frustrirajućem domenu istovremeno neophodnog i nemogućeg, pa je ovde svrsishodna samo ona analiza koja polazi od ovdašnje neokolonijalne realnosti i zatim u širokom luku zaobilazi prateće bajke o medijskim slobodama, institucionalnom dizajnu i pravnoj državi.

U okolnostima kada se demokratizacija odvija u senci antipolitičkog neokolonijalnog mešanja i razornog antidemokratskog učinka autokolonijalnih snaga – koje Vladisavljević uporno naziva „civilno društvo“, u Srbiji je uputno razmišljati ne toliko o takmičarskom autoritarizmu koliko o navođenoj demokratiji, odnosno navođenom autoritarizmu. Ipak, nije sasvim jasno, čak i kada uzmemo u obzir tužni izbor saradnika i sagovornika, zašto Vladisavljević ne prepoznaje ko je ovde – još od 5. oktobra – bio glavni štrojitelj demokratije, biljke koja se, istini za volju, ne prima lako u balkanskom „klimatskom pojasu“.

Predstavljalo bi prijatno iznenađenje da demokratski razvoj u Srbiji ne ostane trajno ograničen na laviranje između jakog lidera, garanta stabilnosti kojoj streme građani, koji više od svega mrze neizvesnost, i slabašne opozicije, rastrgane između potrage za ne-Vučićem i slatkih snova „čopora“ liderčića patuljastih stranaka, koji bi da ponove tužnu postpetooktobarsku istoriju.

Ne treba gubiti iz vida da je Zapad dao legitimitet navođenju demokratije i autoritarizma u Srbiji kada je kao pitanja svih pitanja redom nametao Hag, „Prajd“ i ustupke Prištini. Pustili su duha iz boce i samo je bilo pitanje vremena kada će se pojaviti lokalni lider sposoban da sam navodi (ne)demokratiju unutar parametara koji su definisali Brisel i Vašington. Dobili smo više nivoa navođenja, ali, slično navođenim, „pametnim raketama“, i navođenje (ne)demokratije ume da glupavo promaši metu i napravi ogromnu „kolateralnu štetu“. Naime, sistematski navodeći domaću politiku na samo jednu metu tokom prethodne dve decenije, zapadni gospodari i arbitri naših izbora gurnuli su demokratiju u Srbiji na slepi kolosek. Nažalost, Vladisavljević govori o „pragu demokratije“, ali ne pominje prag nedemokratije, iza koga nas je zakovao zapadni „demokratski“ inženjering.

Funkcionisanje kastrirane demokratije je i u Srbiji potpomognuto gustom mrežom autokolonijalnih snaga, organizovanih u takozvane „nevladine organizacije“, koje predstavljaju ključne antidemokratske i antinarodne poluge. Kao i u mnogim drugim zemljama izloženim sistematskom neokolonijalnom mešanju, važni čvorovi su istraživačko novinarstvo, nadzor i verifikacija izbornih procedura i „reforma pravosuđa“. Vladisavljevićevi saradnici na pisanju knjige su udobno smešteni u ovoj matrici dominacije i desubjektivizacije, pa ne treba da čudi što ona ne dobacuje do srži problema s kojim je pokušao da se uhvati ukoštac.

Zapadni sumrak demokratije

Višak sadržaja i povremena vrcavost treba da prikriju brojne rupčage u predugačkoj knjizi. Tekst se vrti oko uporedne potrage za reprizama ključnih trenutaka iz istorije demokratije na Zapadu („Slom starog režima i revolucionarna demokratizacija“) i akademskog idolopoklonstva neokolonijalnim, pseudonaučnim ali pomodnim ideološkim konstruktima, kao što je takozvana tranziciona pravda („Početak zvaničnog preispitivanja prošlosti i demokratizacija“). Zato ne čudi što u žovijalnim meditacijama o „sumraku“ demokratije u Srbiji nedostaje ključna glava – koja bi mogla da se zove „Zapadni sumrak demokratije“, već se autor fokusira na ključnu posledicu, lokalni derivat zapadnog mešanja, i piše o „naprednom sumraku demokratije“.

Nema kod Vladisavljevića mnogo toga. Ni reči o pinkvošingu, homonacionalizmu i homokolonijalizmu – potčinjavajućem setu (anti)politika i neokolonijalnih imperativa vezanih za taktičko privilegovanje i „vidljivost“ rodnih manjina. Bez njega se ne mogu razumeti ni uzroci pada Tadićeve klimave vlasti, ni „Đitlerov“ odlazak u prevremenu političku penziju, ni mehanizmi kako je Vučić lavirao između dva ključna oslonca – srpskih glasača i zapadnih centara moći, koji imaju suprotstavljena, naizgled nespojiva, očekivanja od njegove vladavine.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić tokom potpisivanja sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine u Beloj kući, Vašington, 04. septembar 2020. (Foto: Brendan Smialowski/AFP)

Ovo su samo neki razlozi zašto je ova knjiga, koju je 2019. godine izdao beogradski „Arhipelag“, više jedan autokolonijalni spomenar nego delo koje može doprineti demokratizaciji ili razumevanju veličine i prirode tereta koji je opterećuje. Nažalost, zdravlje mi ne dozvoljava da se detaljnije posvetim drugim nedostacima Vladisavljevićevog pristupa problemu. Ali želim da istaknem da oni nisu posledica neznanja već pogrešno kalibrisanih znanja za konstruktivni pristup problemu demokratizacije na našem liminalnom, ali suštinski nezapadnom prostoru, koji je sistematski izložen desuverenizujućem neokolonijalnom mešanju.

Vladisavljević je odličan predavač, ali odan zapadnocentričnim shvatanjima i sklon da, kao i skoro svi drugi profesori na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, ignoriše ili umanjuje relevantnost kulturalno osetljivih pristupa – kako relativističkih, tako i pluralističkih. Nažalost, oni su posebno značajni kada posmatramo konsolidaciju demokratije i njenu promociju u Srbiji i ostatku nezapadnog sveta. Pri tome, temeljna slabost Vladisavljevićevog kulturalno neosvešćenog pristupa prisutna je u našim političkim naukama u celini i fatalno ograničava njihovu društvenu relevantnost i moguće domete.

Naime, Vladisavljević voli da istakne da nije tranzitolog i dosledno izbegava pojam demokratske tranzicije. Ali njegova vizija konsolidovane demokratije/poliarhije, što je ključna norma odbegle političke modernosti, egzemplarno je tranzitološka u originalnom smislu. Demokratija je postala ključni aspekt i važno merilo očekivane i zahtevane „tranzicije“ nezapadnih društava ka teleološki shvaćenoj, „ispravnoj“ modernosti u zapadnocentričnoj jednini. Uostalom, ono što bi politički antropolog posmatrao kao aspekt tranzicije, Vladisavljević zove konsolidacija.

Ova, u Vladisavljevićevom slučaju neosvešćena, tranzitološka slepa mrlja je mnogo veća nego što izgleda jer olakšava ignorisanje uloge i efekata kulturalnog prevođenja. Reč je o procesu koji nema ni smisao u zapadnom kontekstu, ali igra ključnu ulogu u „konsolidaciji“ demokratije/ poliarhije u svim nezapadnim društvima, uključujući srpsko, koje je vekovima živelo drugačiju, samo prividno neevropsku istoriju. Jedna od posledica je da Vladisavljevićeva knjiga – kao i veliki deo programa fakulteta na kome predaje – doprinosi pogrešnom kalibrisanju očekivanja, primeni neprimerenih aršina i nekritičkom presađivanju zapadnih institucionalnih okvira.

Oni ovde teško mogu „ispravno“ da (pro)funkcionišu i uglavnom su osuđeni da životare kao karikature, senke ili loše kopije. Odlični primeri kulturalno miopičnih transplantacija po modelu „resavske škole“ – gde caruju foto-kopir mašine i prevođenje zakona i pravilnika s jednog od jezika jezgra neokolonijalnog sveta – jesu preimenovanje „državne televizije“ u Javni servis i osnivanje Agencije za borbu protiv korupcije, čija društvena korist ne nadilazi činjenicu da obezbeđuje stabilne prihode zaposlenima. Da ne ulazim ovde u to da je baš korupcija u referentnoj knjizi o „nevoljama sa kulturom“ u političkim naukama navedena kao primer pojma za koji nije moguće dati univerzalno prihvatljivu definiciju.

Prof. dr Nebojša Vladisavljević tokom razgovora o knjizi „Uspon i pad Petog oktobra“ u prostorijama Instituta za evropske studije, 20. decembar 2019. (Foto: Snimak ekrana/IES)
Prof. dr Nebojša Vladisavljević tokom razgovora o knjizi „Uspon i pad Petog oktobra“ u prostorijama Instituta za evropske studije, 20. decembar 2019. (Foto: Snimak ekrana/IES)

Ako izuzmemo očekivani doprinos sve sofisticiranijoj i razgranatijoj kulturi autošovinizma i kolonizaciji mladih umova, knjiga o demokratiji posle Petog oktobra – koja ne uvažava činjenicu da mnogo toga biva dodato i izgubljeno u kulturalnom prevodu i koja, istovremeno, umanjuje destruktivni učinak zapadnog mešanja – nije od pomena vredne koristi. Autoru i njegovom izdavaču će doneti aplauze onih koji su skloni da ključni uzrok svih ovdašnjih problema vide u nama. Najgore od svega je što Vladisavljević ovom knjigom ohrabruje sadašnje i buduće studente da ih prvenstveno traže ovde, u maloj zemlji okovanoj neokolonijalizmom i zatrovanoj autošovinizmom.

 

Naslovna fotografija: Profimedia/Corbis

 

Izvor Pečat

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u