„Amfilohije Radović bio je naslednik tragičnog junaka kosovske misli, bio je kosovski junak koji se popeo na kosovski vis. Golim rukama sahranjivao kosovske mučenike, do zadnjeg daha preklinjao da ne zaboravimo kosovski zavet i jednom zauvek datu reč. Kosovo je nebesko rešenje srpskog pitanja i zato se ni po koju cenu ne sme popustiti, ni pasti najniže tamo gde smo se popeli najviše.“
Matija Bećković
„Kosovo i Metohija nijesu geografija jednog prostora već topografija životnog smisla i opredjeljenja.“
mitropolit Amfilohije Radović
Preosvećeni mitropolit Amfilohije, sjedeći na bolesničkoj postelji, kao istinski vožd Crne Gore, pogružen u sopstveno biće i sudbinu svijeta, zagledan je u istoriju srpske Sparte. Posljednju ovozemaljsku besjedu on počinje i završava pričom o zavjetnoj kapeli vladike i vladara Crne Gore Petra Drugog Petrovića Njegoša Lovćenskog Tajnovidca, najvećeg pjesnika srpskog roda. Pod neposrednim utiskom borbe za svetinje, svodeći svoju misao na suštinska pitanja, mitropolit zaokružuje svoju misiju na Zemlji zagledan u svoje prethodnike i njihovo djelo. Besjedeći sa pogledom uperenim ka zemlji poput starozavjetnih proroka, nagovještava buduće događaje i tumači sadašnje.
Onaj koji je „golim rukama sahranjivao kosovske mučenike“ i koji je u duhu svih istinskih vladara Crne Gore bio svjestan državotvorne snage ideje kosovskog zavjeta, besjedu, izrečenu nakon četvrte sahrane Pustinjaka Cetinjskog, počinje sjećanjem na propovijed Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog o stradanju Božjem, o bolesnicima i djeci. Mitropolit promišlja sudbinu sadašnjeg svijeta u svjetlu božanskog otkrovenja i čovjekove misije na Zemlji. Spominjući borbu koja se dešava na cijelom zemaljskom šaru, govori i o budućem predsjedniku Amerike.
Na dan apostola ljubavi, ljubljenog Hristovog učenika, apostola Jovana Bogoslava, mitropolit nastavlja priču svjestan istorijskog trenutka – bolest, sveljudska patnja vladaju. Ipak, koliko god bolest dolazi kao nešto nametnuto, ona je i svojevrstan dar, iscjeljujući, jer ona privodi čovjeka svijesti o ograničenosti njegovog boravka na Zemlji i prolaznosti ovog svijeta. Od čega treba izliječiti čovječanstvo? Od mržnje, od samouobraženosti, od egoizma, od samoživosti, kako bismo dobili svijest da smo mi, ovdje na Zemlji, slabašni i nemoćni. Smrt ipak nije posljednja riječ ovog života.
Mitropolit besjedi i o slabosti vlastoljublja koja je pod stare dane savladala kralja Nikolu, ali, brižljivo birajući riječi, govori i o dobrim i lošim stranama njegove vladavine. Na kraju besjedu zaokružuje vraćajući se na Njegoša i na značaj povratka kapele na Lovćen. Mauzolej, podignut na mjestu zavjetne Njegoševe kapele, po duhu je nastavak spomenika Franji Josifu koji je pripreman još 1916. godine. Šta činiti sa mauzolejom nakon povratka kapele? Mauzolej je svjedočanstvo jednog vremena i treba ostati kao opomena, ali se prokletstvo sa Crne Gore mora skinuti. Poraziti duh okupatorski, koji je zavladao u vrijeme austrougarske okupacije, iscijeliti se od duha bratoubilaštva, kako bi Božji Duh, Duh slobode, Duh Hristovog Vaskrsenja ponovo zavladao nad narodom koji se vratio Crkvi.
Okovani Njegoš
„Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu. To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinit’, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu.“
Petar Drugi Petrović Njegoš
„Ako je Kosovo temelj naše besmrtne kuće, Njegoševa kapela je njen krov.“
Budimir Dubak
O Njegošu i njegovom djelu se pisalo mnogo i raznoliko, često prilagođeno trenutku, pa je i veliki Andrić, uz ogroman dar biranja riječi koje su vanvremenske, neobremenjene zahtjevima društvenih okolnosti, svojevremeno prilagodio svoju misao o Njegošu datom trenutku i političkim prilikama.
Njegoš je okovan! Koliko faraonskom grobnicom toliko i preinačenjima! Do Njegoša nije lako doći! Koliko god ima u nama drhtaj jednog tona koji tačno odgovara specifičnom ritmu Njegoševog deseterca, koji se prema njemu odnosi kao kalup prema odlivku, i koji se na njegov zvuk uvek odazove, veran i nepogrešan kao lozinka (Andrić), Njegošu nije dopušteno da, slobodan kakav je bio, svijetli naraštajima koji dolaze. Već dugo je Rade Tomov okovan naknadnim tumačenjima, preinačenjima, krivotvorenjima, svođenjima, rečenicama koje su mu pripisane, a koje nikada nije izgovorio, učitavanjima, romansiranim interpretacijama, vještačkim paralelama, dodijeljenim ulogama, političkim prilikama, unutrašnjim projekcijama književnih kritičara i političkih analitičara.
Stoga, za razmatranje značaja povratka Njegoševe kapele, za povratak duha njegoševske misli u svijet novog početka oslobođene srpske Sparte, treba dati riječ knjigama koje se, svaka na svoj način, krajnje realno, sa malom dozom interpretacije, bave Njegoševim likom i djelom.
Pročitah opet Pisma od Ljubomira Nenadovića i Sedam Njegoševih sahrana od Slobodana Kljakića i Ratka Petkovića. U Pismima je Njegoš! Blistav i blizak! Veliki snažni lik crnogorskog vladike, vladara i pjesnika, uz to krajnje pristupačan, živo portretisan u mnogim situacijama – zamišljen nad svijetom i svojom sudbinom jednako kao u svojim djelima!
U knjizi Sedam Njegoševih sahrana, u svojevrsnom zapisniku bitke za očuvanje kapele Svetog Petra Cetinjskog, kroz dramatično pomjeranje vladičinih kostiju (koje su pomjerane šest puta, stoga i naslov, jer bi sedma bila povratak Njegoševom zavjetu i vaspostavljanju kapele, a time i istinske Crne Gore) do tančina je predstavljen značaj Lovćena i onoga koji tajne njegove doseže, Tajnovidca i njegove zavjetne kapele.
Njegoš u Italiji
Kod Nenadovića su Njegošev duh i misao dati neposredno i jasno. Trezven i samosvojan u ambijentu i prilikama Evrope zapadnog svijeta toga vremena, svjestan okolnosti u kojima živi, Njegoš često izaziva čuđenje, ali i poštovanje, kako prijatelja srpskog roda tako i neprijatelja. Njegošev portret dat je tako da jasno vidimo čovjeka lišenog iluzija, uvijek vjernog sebi, zavjetu predaka i službi koja mu je darovana. Vidimo onog koji „pred sobom vidi grobnu ploču“, hvatajući posljednje trenutke ovozemaljskog života zamišljeno gleda „preko mora i preko njegovih obala“ i zanesen dugo gleda lice Hristovo na slici Rafaela. Lice Gospoda čije će ime pomenuti 652 puta u svojim djelima.
Pogružen u sopstveno biće i nadnesen kao orao nad tvorevinom Božjom, Njegoš je najprije vladar koji, premda daleko od svoje zemlje, sudbinu svoga roda nosi u svom srcu i mislima, zapitan nad svjetskom ulogom naroda „koji ne ljubi lance“ i kome je sloboda drugo ime. Stoga su motivi koji prate njegovu pjesničku misao prisutni, nerazlučno, i u Njegoševom svakodnevnom životu – sloboda, kosovski zavjet, slava Obilića, Srbija „koju je sloboda rodila“, slavenska sudbina, nikad porobljena srpska Sparta, borba…
Snaga i silina izbija iz svake Njegove riječi:
Pitao me zatim mnogo o Srbiji. Premda sam odavno iz Srbije, opet sam mu ispričao sve što sam znao. On je vrlo pažljivo slušao. U tom razgovoru zapita me: ‘Što se već jednom ne dižete na Turke, kod tolikih lijepih prilika? Što ne pregnete jednom? Pa vi otuda, a ja odovud, da se na Kosovu sastanemo. Pa dok diplomati izmijenjaju međ’ sobom svoje note, mi ćemo naš posao svršiti, pa ćemo onda Evropi kazati: Ono što ste vi zvali evropska Turska, ono smo mi! Zovite nas kako hoćete, samo poštujte u nama ljude; i nama je isto tako draga sloboda i prosvjeta kao i vama.’
Pita me: ‘Zašto zabraniše vaše novine Šumadinku?’ – Kažem da nalaze da rasprostire odveć veliku slobodu. ‘Onda’, veli, ‘neka izbrišu iz istorije imena sviju srpskih vojvoda; jer su se oni svi borili da bude što veća sloboda’. Zatim, posle kraćeg ćutanja, pridodade: ‘Šta se Srbija ima bojati slobode? Srbija, koju je sloboda rodila, koja samo sa slobodom može unaprijed poći. Kud god misli da korači, očekuje da im slobodu donese. Su čim će poći braći pod Turcima, ako im slobodu ne ponese?’
Kada ne nalazi dovoljno duboku riječ za svoj izraz na francuskom, Njegoš poseže za riječju iz italijanskog jezika. On, za koga ističu da „jedva da je stekao malo osnovne pismenosti“. Kakva blijeda fraza! Šta znači pismenost i obrazovanost? Koje je to značenje riječi „obrazovanje“? Njegovu zemlju nazivaju nepismenom i divljačkom preuzimajući zapadni ugao na ono što je znanje i saznanje. I stoga niče pitanje: ko je Njegoš? Sin svoje zemlje ili izuzetak? Slučajni genije ili zakoniti izdanak najrječitijeg srpskog plemena?
Ako pažljivo čitamo Njegoševa djela i zapise pa prođemo zemljom Pustinjaka Cetinjskog, na šta ćemo naići? Na misao koja ne odražava stvarnost ili zapanjujuću moć izraza i dar besjede? Čiji je Njegoš duhovni sin? Sime Milutinovića ili Petra Cetinjskog? Ili obojice?
U zapadnim crkvama on istražuje, pita, premjerava Crkvu Svetog Petra. Nema idolopoklonstva, lažnog snishođenja niti bilo kakve pritvornosti. Svijet duha bogotražiteljstva na Zapadu Njegoš pronalazi u poeziji. On koji nakon proputovanja po Italiji ništa nije kupovao od starina niti uzimao, posmatrajući zalazak Sunca sa uzvisine na kojoj se nalazi Virgilijev grob „odlomi jednu granu lovorike i ponese sa groba Virgilijeva za spomen“. Za spomen će uzeti jedan končić iz pojasa Torkvata Tasa u Crkvi Svetog Onufrija u Rimu. Vergilije i Taso! Ono čemu se Njegoš divi na Zapadu nisu crkve, već svijet poetske misli!
Svijet novca i prestiža nije mu blizak. Rotšild, u čijem će dvorcu provesti jedno veče, Njegoševu poetizovanu priču o Crnoj Gori prekida pitanjem o novcu. Rotšild, koji „nema nimalo poezije u sebi“ (Nenadović) i Njegoš su dva svijeta, dva pogleda na život i čovjekov položaj u njemu. Među njima nema mostova. Još rječitija scena o životnim putevima je ona kada Njegoš susreće rimskog papu:
Kad smo se predveče vraćali kući i ulicom, blizu mosta San Anđelo, vozili, najedanput naš kočijaš pritera kola kraju i zaustavi, skoči dole, otvori vrata na karucama, i brzo reče: ‘Ečelenca, zapovedajte izići!’ – Zašto? – upita ga vladika začuđeno. Ide – veli – sveti otac, i sad će ovuda da prođe. – Pa neka ga nek ide! – odgovori vladika – On ima svoj put, a mi imamo naš. – G. Ćurić (franjevački kaluđer, rodom iz Dubrovnika), koji je sedeo s nama, odmah je izašao iz kola. Kočijaš kad vide da vladika sedi i ne pomiče se, uplaši se: boji se sam sebi da ne bude kažnjen. I on i g. Đurić kažu da nam je običaj i naredba da svaki na nogama papu dočeka dok prođe. I da bi uverili vladiku da to svaki čini, kažu mu da i sami prinčevi i najveći engleski lordovi iziđu iz kola i stoje na nogama dok sveti otac prođe. Vladici beše krivo toliko navaljivanje pa, zatvarajući vrata na kolima, dosta srdito reče: ‘Boža ti vjera, ja ne hoću sramotiti ono malo crnogorskog naroda! Neka ide papa svojim putem, neka slazi s kola ko mu je i do sada slazio, a vladika crnogorski zaista neće!’
Njegoš je svjestan svjetskih kretanja, svjestan je svog teškog položaja u kojem je često nemoćan, bez mogućnosti da jače djeluje. On tuguje nad srpskom sudbinom, u kojoj je bez obzira na snagu i borbu srpskog roda nemoguće izmijeniti svjetska kretanja i potpuno se osloboditi ropstva. Jasno mu je da, po slobodi koja je ljudskom rodu darovana, svijetom upravljaju interesi, te da sudbinu njegovog naroda određuju svjetska kretanja i raspored snaga u mjeri u kojoj to radi i sopstveno htijenje i spremnost na žrtvu.
Englezi ga takođe vrlo uvažavaju. Jednom pre podne sedeo sam i igrao šah s njim, a jedan lord prijavi se i uđe s rečima: ‘Nisam mogao poći iz Neapolja da se ne oprostim s Vama; i budite uvereni da mi je milije što sam video i poznavao Vas nego Neapolj.’
Englezi retko laskaju; bogati lordovi nigda. Ako kome laskaju, to samo damama. Vladika se upoznao sa tim lordom zimus na soareima. Pri polasku molio je vladiku da mu da jednu svoju sliku. Vladika mu dade. Zatim molio ga da mu za spomen napiše dva-tri stiha ispod slike. Vladika uze pero da napiše; i posle kratkog mišljenja, potpisa samo svoje ime; i vraćajući Englezu svoju sliku reče:
– Moji su stihovi svi žalosni; ja ih ne pišem više! Ja pred sobom vidim grobnu ploču na kojoj stoji napisano: Ovdje leži vladika crnogorski; umro je, a nije dočekao da vidi spasenje svoga naroda. I tome imamo najviše zahvaliti vašim zemljacima, gospodine, koji i mrtvu tursku ruku drže pod našom gušom. I kad god vidite ovu sliku, sjetite se miliona hrišćana koji su moja braća, i koji bez ikakvih prava pište pod nečovječnom turskom rukom; i vi te Turke branite. Kad dođete u bogati London i kad pokažete ovu sliku svojim prijateljima, nemojte im kazati: ovo je vladalac jednog srećnog naroda, nego im kažite: ovo je mučenik jednog za slobodu mučeničkog naroda. Kažite im: Srbi bi mogli pobijediti Turke, ali ne mogu da umilostive vas, hrišćane.
Njegoš, Vuk i Mažuranić
Posebno interesantan dio Pisama iz Italije odnosi se na Njegošev stav prema novoj srpskoj ortografiji, u kojem se, uz žaljenje što je djelo štampano novom Vukovom azbukom, vladika žali i zbog djela koje mu je neko iskamčio i nije vratio. Ovaj dio Nenadovićevog putopisa je isprofanisan i banalizovan uslijed mnogih tumačenja. Stoga je lijepo, i mudro, opet taj dio pročitati kako bismo, kao i do sada, najveći prostor dali samom Njegošu, njegovoj izvornoj riječi.
Osim ružna vremena i bolešljivosti zadržao ga u sobi i jedan paket što mu je iz Trsta došao. U tom paketu bilo je više novih knjiga. On mi dade jednu i reče: ‘Jeste li što slušali o Malom Šćepanu?’ – ‘Jesam, gospodaru, onoliko koliko crnogorske gusle spominju’, odgovorim mu ja. – ‘Eto vam’, veli, ‘jedna knjiga o njemu! Ja sam je napisao. Ja sam mnogo tražio o njemu po mletačkoj arhivi dok sam nešto prikupio. Malo se o njemu pisalo’. Uzmem u ruku tu knjigu. Naslov joj je: ‘Lažni car Mali Šćepan’. Odmah je otvorim i pročitam neka mesta na koja me on uputio. Ja mu odgovorim da mi se veoma svidi i da ću je poneti kući da je čitam. ‘Ne dam’, veli, ‘da nosite kući; kod kuće pišite ‘Obilića’ ili se odmarajte, a ‘Malog Šćepana’ možete čitati na parobrodu kad pođemo’. Zatim nastavi: ‘Primećivate li štogod u knjizi?’ Pogledam dobro u otvorenu knjigu, i odgovorim da ništa ne primećujem. ‘Vidite li’, reče, ‘da je pečatana novom Vukovom ortografijom?’ – I ja tek onda primetim da je zaista tako. ‘E nije vrijedno’, produži vladika, ‘povjeriti kome štogod! Ja sam predao rukopis Andriji Stojkoviću u Trstu da ga, kao što je jednako molio, pečata; a on, eto, pečatao ga novom ortografijom. Nova je ortografija dobra, ali nijesam rad da ja u tome prednjačim. Ima ko te puteve krčiti bez crnogorskog vladike’. Poslije kratkog ćutanja pravdao je Stojkovića: ‘Doduše, nijesam mu kazao da pečata ni starim ni novim pravopisom. On me molio za rukopis; ja sam mu ga dao da čini s njim šta hoće’.
…
Zatim produži: ‘Žao mi je, kad tako rado čitate moje stihove, što nemam ovđe pesmu Čengića. Znam da bi vam se vrlo dopala. Dođe mi’, veli, ‘jedan; i kad sam mu pročitao zaciganči: ‘Daj mi! Daj mi!’; a ja mu dadoh, a prijepis nije mi ostao. Zapitam ga ja: ‘Je li kao ‘Gorski vijenac’ i ‘Mali Šćepan’ ? – Nije, veli, u dramskoj formi, i nije tako veliko; ali znam da bi ti se dopalo!’ – Zatim – posle kratkog vremena – šetajući po sobi reče: ‘Imam još jedan rukopis na Cetinju – ‘Slobodijada’. To sam pisao u svojim mladim godinama i nije mi ispalo za rukom kao što sam željeo. Sad sam bolestan i ne mogu ga popravljati’.
Školski udžbenici pripovijedaju da je Vuk odnio pobjedu nad svojim protivnicima, između ostalih, nakon štampanja Njegoševog Gorskog vijenca, čime je dokazano da se na narodnom jeziku mogu stvarati velika djela. O problematici uvođenja srpsko-hrvatskog jezičkog projekta, koji je dio puta u jugoslovenski projekat, odnosno odvajanje od pravoslavne tradicije pravopisa, nagrizanja srpskog kulturnog i vjerskog identiteta kroz Bečki književni dogovor, te političkim posljedicama odricanja od srpskog jezičkog identiteta kroz Vukovu reformu, u kojoj su proganjane „slavjanske riječi“, pisala sam u nekoliko tekstova. Ovdje ću se zadržati samo na jednom – Njegošev jezik.
Najprije, Njegoš je ostao vjeran crkvenoslovenskoj i slavenoserbskoj ortografiji. Potom, Njegošev jezik održava vijekovno pravoslavno iskustvo. Da je to tako, lako je utvrditi i pri samoj analizi Njegoševih djela. Kako bih učenicima, makar malo, približila Njegošev jezik i dubinu misli u prilici sam da im i „lakša“ djela prevodim. Mada kod Njegoša nema lake misli i plitkih zapažanja, ali ovdje imam u vidu prohodnost Gorskog vijenca u odnosu na filosofsku i teološku misao Luče mikrokozme. Potom, davno je uočeno da su tumačenja, koja idu uz Njegoševa djela, obimnija od samih djela.
Evo šta o tome kaže hrabri i nepotkupljivi Meša Selimović u svojoj izuzetnoj studiji Za i protiv Vuka:
A Njegoš? Još ni do danas nije zadovoljavajuće ispitana posebnost Njegoševa jezika, i ovaj veliki pesnik se u tom pogledu ne izdvaja između ostalih. Često se čak vezuje za duh i suštinu naše književnosti, a ne uočava se drugi, drugačiji put kojim ide njegova poetska misao.
Milan Bogdanović, na primer (Realizam Gorskog vijenca, Naša književnost, 1947), kao što i sam naslov kaže, ističe u Njegoševu delu kao osnovno, suštinsko, ono što je sraslo za tle. Njegoš u Gorskom vijencu je ‘pesnik stvarnosti, života u njoj, čoveka i njegove zemaljske sudbine’. On se sukobljava sa ‘stvarnim, opipljivim problemima, za koje nema kosmičkih rešenja.’ ‘Do tančina konkretna uočljivost svakog ljudskog lika.’ ‘Iguman Stefan predstavlja jedan određeni naš narodni tip… kakvih kod nas stvarno ima.’ On ‘u suštini znači negaciju svakog maglovitog uznemirenja pred tzv. višim i nerešljivim problemima’. Pesnička ekspresija je ‘sva konkretizirana,čak i kad se ispunjuje mitološkim reminiscencijama, sva od stvarne slike i upečatljive izražajnosti, ona odiše… dahom realnoga narodnoga jezika i govora’.
Aleksandar Belić (1847. godina u našoj kulturi, Naša književnost, 1947) kaže da je 1847. godine Njegoš dao ‘najveće delo naše književnosti na narodnom jeziku’. Njegošev jezik je isto što i Vukov i Brankov jezik: ‘Naš književni jezik dobio je tako vrlo darovito osvetljenje u dramskom spevu Vladičinu, u duboko nacionalnim pesmama a tako isto lakim, često nestašnim lirskim pesmama Brankovim i u živopisnoj prozi Vukovoj. Sa tri strane pokazano je kako se mogu na narodnom jeziku dati velika književna dela, i to u samom početku naše književnosti na narodnom jeziku’.
Belić ističe da je Njegoš ‘pravi predstavnik jezika katunske nahije’, i kao da se jedino u tome razlikuje od Vuka. On čak kaže izričito: ‘Njegoš uobličava svakidašnji jezik’. To čudnovato nerazlikovanje, izjednačavanje Njegoševog i Vukovog jezika proizlazi, čini mi se, iz romantičarskog odnosa, koji ni danas nije sasvim iščezao, prema tim našim nacionalnim počecima. To Belić izražava prilično nesrećno: ‘I naš lepi jezik izvio se iz grudi naših književnika… I to je bio isti jezik, koji su naši narodi vekovima obrađivali u svojim tradicionalnim delima.’ I svi su isti: ‘Mesto jednog Vuka dobili smo posle 1847. godine četiri Vuka od kojih je svako svojim primerom pokazivao da se samo onako kako je Vuk tražio mogu dati velika dela’ (Njegoš, Branko, Daničić i Vuk).
Ponavljajući Daničićeve reči iz 1847. (‘Onaj danas u Slavena ljepše piše koji prostije piše. Za tu je narodnu književnost, za to prosto pisanje od potrebe prost narodni jezik’), Belić kaže: ‘To je ona prostota u književnosti za kojom su toliko žudeli toliki…’ I Daničić i Belić verovatno misle na jednostavnost, mada kažu prostota, ali i jedan i drugi decidirano tvrde da je u Vukovu Rječniku oličena stvarna suština i duh srpskog naroda.
Očevidna je, kako mi se čini, nacionalno-davorijska teza o jedinstvu i identičnosti jezika svih naših pisaca XIX veka, a apologija konkretnog, svakidašnjeg, opipljivog, stvarnog jezika kod Njegoša, i kod svakog pravog književnika, implicira odbijanje svakog drugog i drugačijeg jezika, svakog drugog i drugačijeg pristupa književnom delu. Najpovršniji uvid u Njegošev jezik, međutim, pokazaće da je to u osnovi narodni jezik, ali bitno drukčiji od Vukovog. To je druga težnja, drugi misaoni proces, drukčija leksika, drugi i drukčiji stil. Karakteristično je da prva Njegoševa reč u Gorskom vijencu, posveta, ne postoji u Vukovu Rječniku. Ni druge, posle nje: prah (u prenesenom značenju), vijek, gorditi se, ni mnoge druge [žrtva, užas, svakolik, bič tirjanah, strava zemna, varvarske lance, stalne (čelične) grudi, tragičeski konac, itd.].
Ali nije vidljiva bitna razlika samo u Posveti. Deseterac Gorskog vijenca je sasvim drukčiji nego narodni, najčešće bez cenzure, bez kidanja i pada, krepak, celovit (Praunuka Turkova s Koranom; Da opuste zemlju svakoliku; Francuskoga da ne bi brijega). Njegošev stih se ne zamara, nema klonuća, dinamičan je, misao prekoračuje opasno mesto, vuče je napred želja da se izvikne, odmah eksplozivno, svoja i osobena, daleko od svakog opšteg mesta, opšte reči, opšteg ritma.
Ni jezik, najčešće i na najuspelijim mestima, nije vukovski:
Zviezda e crne sudbe nadъ nьomъ…
Vražъ pleme pozoba narode…
Malenъ svietь za adova žvala.
Ili ovaj filozofski lament dubokog smisla, svemirskog opsega:
A я šta ću? Ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
Edna slamka među vihorove.
Sirak tužnый bez nigđe nikoga,
moe pleme snom mrtviem spava-
Suza moя nema roditelя-
Nada mnom je nebo zatvoreno,
Ne prima mi plača ni molitve-
U ad mi se svietъ pretvorio,
A svi lюdi pakleni duhovi.
Crnый dane, a crna sudbino. itd.
Vladika i Iguman Stefan su ‘u carstvo duhovah’. Taj napon misli, taj napor da reči prošire svoje raspone, da: obuhvate nebo i zemlju i čoveka razapetog među njima, to je poetska snaga Njegoševa, ali i jedno poetsko htenje, pesnički put. Kod Njegoša ćemo se susresti sa obogaćenim, izmenjenim, stilizovanim, na viši misaoni nivo dignutim narodnim jezikom, osposobljenim za meditaciju, za sadržajan simbol, za univerzalni smisao. Od svega je možda najvrednije da je osnova Njegoševa jezika i misli u stvarnom životu.
A eto, desilo se da su i Milutinović i Njegoš priznati za velike pesnike (čak i oprezni Vatroslav Jagić, u Književniku, 1866, naziva Milutinovića genijalnim), Njegoša je prihvatio i narod, ali njihov put, njihov pravac, njihov jezik, nisu prihvaćeni u našoj književnosti. Zašto? Verovatno zato što je vukovski jezik uhvatio maha kad se Njegoš javio sa svojim Gorskim vijencem. (Posle Vukove reforme se ‘po neophodnosti dalje razvijala književnost na narodnom jeziku, jer je ovaj početak bio tako snažan i tako dinamičan da je izazvao prirodno i stalno produženje’, kaže A. Belić.) U stvari, politička pobeda i sve veća afirmacija naroda, donela je punu afirmaciju Vukovog, narodskog shvatanja o jeziku, stvorila od njega aksiom, i Vukov Rječnik je stvarna osnova literature i kulture XIX veka.
Sedam Njegoševih sahrana
„Ako bi se vladika Petar Drugi ostavio u njegovom grobu na Lovćenu, ta planina bi postala stalno stjecište hodočasnika, stvoreno od strane velikosrpske propagande, radi ostvarenja zavjereničkih i političkih ciljeva.“
Leopold Mandl, 29. maja 1917. godine
„Krst nositi nama je suđeno
Strašne borbe sa svojim i s tuđinom“
Njegoš
Knjiga Sedam Njegoševih sahrana jasno svjedoči snagu koju nosi Njegoševa ličnost za svekoliko srpstvo. Ona ukršta dva pogleda na Njegoša: pogled neprijatelja srpskog imena i srpskog ujedinjenja i pogled onih koji su svjesni da je Njegoševa kapela kuća „na dobrom temelju sagrađena“, a njegova misao i djelo temelj srpskog nacionalnog i državnog ujedinjenja.
Knjige sadrži arhivske dokumente (bez jezičkih intervencija), citate, svjedočanstva, a uz poznate istorijske izvore daje malo poznate i nepoznate dokumente koji otvaraju mogućnost sastavljanja šire slike jednovijekovnog uznemiravanja Njegoševe zadužbine i njegovih zemnih ostataka. U pitanju je dramatična povijest srpske istorije prelomljena preko groba onoga koji je najautentičniji i najsnažniji pjesnik slobode, „vertikala srpskog krsta i krov srpske otadžbine“ (Danko Popović). Zapanjuje kontinuitet istorijskih i kulturnih procesa koji se jasno ispoljavaju kroz težnju da se Njegoševa volja pogazi, a kapela „osudi na smrt“ i na njeno mjesto podigne faraonska grobnica. Interesantno je da se, već od prvog skrnavljenja, dešavaju tajne akcije, počevši od austrougarske akcije, rušenja u toku Drugog svjetskog rata, preko Titove odluke usljedovane jasnom sviješću da je na Lovćenu kralj Aleksandar „vjenčao Crnu Goru sa Srbijom“, do tajne akcije pape Pavla Šestog:
Mnogo se postiglo i sv. Otac Papa je veoma zadovoljan i predložio je da bi bilo najbolje da se skine ona mala kapela i smjesti u muzej ili Njeguše gdje bi odgovarala namjeni, gdje istorija toga vremena izumrlog naroda još jedino ne može da vidi. Svima je jasno da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom ideologijom koja je zloupotrijebila ovaj narod, koji, eto, može se reći, potpuno izumire.
Novi narod sa novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novih pregnuća, pa je voljan sv. Otac Papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravu Hristovu vjeru zašto je voljan i da uloži velika sredstva. Sv. Otac Papa je voljan da dade 500 miliona lira kao pomoć za izradu mauzoleja koji ti ljudi uporno traže i žele, pa će i Papina pomoć mnogo doprinijeti, pa će samo tražiti da u mauzoleju budu smještene kosti Lucije – Crnogorske (Ozane Kotorske), koja je još ranije prešla u pravu Hristovu vjeru i do smrti bila izložena svim proganjanima, ali nikada nije htjela da tu vjeru osramoti.
Tako postaje jasnije kako se desilo da prvobitna ideja da se izgradi spomenik Njegošu na Cetinju (1952) prerasta u odluku crnogorskih vlasti da se spomenik podigne na mjestu kapele na Lovćenu. Do Njegoša nije lako doći! I Njegoša nije lako vratiti!
Skoro sam pisala o preinačenju odlomka iz putopisa Ljubomira Nenadovića u čitankama za deveti razred osnovne škole (videti ovde). Odlomak je skraćen tako što je izbačen dio u kojem Njegoš govori o dvije ključne teme srpske istorije i ujedno svog cjelokupnog djela: o Kosovu i slobodi. Treba izaći na Lovćen, popeti se do kosovskog i lovćenskog visa i svoju ličnu sudbinu poistovjetiti sa srpskim rodom.
Duvao je jak vjetar, nebo se rvalo sa zemljom i blijedili su oblaci nad krovom Crne Gore kada se onaj koji se pojio zvijezdama koliko i tamjanom, opominjući se svoje konačnice i sluteći svoju ranu smrt, opredijelio za Lovćen kao svoje vječno prebivalište.
Njegoševu misao neće biti lako vratiti u Crnu Goru, u srpske udžbenike i u srpska srca. Neće biti lako vratiti ni njegovu kapelu na Lovćen. Biće to borba kao u Luči, silna i strašna, sukob između Dobra i Zla, ali ćemo na kraju, pokraj vaspostavljene kapele, čuti stihove velikog Petrovića i rješenje srpskog pitanja! I ljubav će pobijediti! I pravda! I istina! I sloboda! Jer sloboda je drugo ime Srbina!
Gle divnoga sada vidjenija!
Sunce pravde i zemlju ogrija,
hram se mračni zasja zatočnikah,
robovima olakšaše lanci:
sin dostojni oca prevječnoga
obuka se u čelovječestvo,
naoružan oružijem pravde
i str’jelama svetog prosvještenja,
popirući zlobu i tirjanstvo,
dobrodjetelj u hram osveštava.
O preblagi, tihi učitelju,
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga!
Od tvoga su sv’jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule,
od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari;
voskresenjem smrt si porazio,
nebo tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga spasitelja!
***
Tekst je posvećen mojim precima, oficirima crnogorske vojske Petru (Milićevom) Bulajiću (1868 -1957), učesniku Prvog balkanskog rata i Prvog svjetskog rata, odlikovanom Obilića medaljom i njegovom bratu Radu (Milićevom) Bulajiću (1888 – 1919), učesniku Prvog balkanskog rata i Prvog svjetskog rata, koji je kao komandir čete teže ranjen u borbi protiv Turaka na Skadru, a ubijen od strane komita.
Milana Babić je profesorka srpskog jezika i predsednica Književnog udruženja „Susret“ iz Trebinja. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO:
