N. Kecmanović: Mesićeva vizija građanske BiH

Da se neko iz Beograda obratio američkom predsedniku sa rešenjem za preuređenje Bosne, u Sarajevu bi odmah skočili da je to spoljno mešanje u unutrašnje stvari suverene države

Polovinom januara mediji su zabilježili da je Stjepan Mesić uputio novom američkom predsjedniku svoje predloge reformi za BiH. Dijelom bezobrazno, dijelom smiješno! Mesić je rasturio Jugoslaviju, a nudi rješenje za očuvanje Bosne!

Već čitavu deceniju je politički penzioner, a izigrava velikog državnika. Umjesto u svojoj državi, hoće da rješava probleme u BiH, sa kojom ni porijeklom, ni rođenjem, ni boravkom nema nikakve veze. Kao Hrvat iz matice, dijaspori u BiH nameće ono što u Herceg-Bosni neće.

Pisao je Bajdenu, a ovaj tada nije bio ni inaugurisan za predsjednika.

Da se neko iz Beograda obratio američkom predsjedniku sa rješenjem za preuređenje Bosne, u Sarajevu bi odmah skočili da je to spoljno miješanje u unutrašnje stvari suverene države. Mesićevo miješanje se, međutim, muslimanskom Sarajevu uvijek toliko dopada da je Oslobođenje (19. januar 2021.) požurilo da napravi s njim opširan intervju.

Zašto?

Zato što je, kao i obično, promovisao bošnjački koncept unitarno-centralističke, ili kako oni kažu jedinstvene građanske BiH, koji i teorijski i istorijski i aktuelno-politički znači ustavno nasilje i političku dominaciju nad Srbima.

Ta antisrpska pozicija Stjepana Mesića ima kontinuitet od ranih ’90.

Najviše su zapamćene dvije rečenice koje je nakon raspada državnog vrha SFRJ i po povratku iz Beograda izgovorio u Saboru Hrvatske: „Mislim da sam obavio zadatak. Jugoslavije više nema“. Ali, govorio je i gore: „Srbi mogu odnijeti u Srbiju samo blato koje su donijeli na opancima“ (16. avgust 1990.). A najgore je govorio na skupu ustaške emigracije u Sidneju 30. maja 1992: „Hrvati su dva puta pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Prvi put ’41. kada su proglasili NDH, a drugi put kada su se ’45. našli sa saveznicima za pobjedničkim stolom“.

Mesićev ponos na proglašenje NDH kao hrvatske pobjede značilo je slavljenje Pavelića, ustaških zločina, Jasenovca i konačnog trotrećinskog rješenja za Srbe u Hrvatskoj, ali i u Bosni.

Slavljenje druge pobjeda iz ’45. predstavlja cinično podrugivanje „Srboslaviji“, i kraljevskoj i partizanskoj, koja ih je zarad zajedničke države dva puta prevela sa poražene na pobjedničku stranu. A na poražneoj strani, zajedno sa Mesićima, našli su se još u Velikom ratu i Šuckori, i Zeleni kadar, kao i u Drugom svjetskom ratu SS Handžar-divizija.

Za formiranje SDA Alija Izetbegović nije u prvi mah bio našao dovoljnu podršku u BiH, pa se obratio zagrebačkoj džamiji kod uticajnog„hrvatskog cvijeća“ Šemse Tankovića, Šefke Omerbašića, Salema Šabića, Nanića. Uslijedilo je vezivanje barjaka – polumjeseca i šahovnice na predizbornom skupu u Kladuši, a onda je Mesić krenuo da priziva samoispunjavajuću prognozu da će izbiti rat u BiH.

Fitilj u Sijekovcu i jesu potpalili Hrvati ubačeni iz matice i tako je Alija, koji je do tada govorio da rat u Hrvatskoj nije bosanski rat, bio definitivno uvučen u ratnu igru. Hrvatska je rasteratila front u istočnoj Slavoniji, a BiH gurnula u građanski rat, u kome će najviše stradati Muslimani.

Popularnost Mesića u Bošnjaka najviše počiva na mitu o tome kako se razišao sa Tuđmanom zato što je ovaj htio da podijeli Bosnu. O čemu se u stvari radilo?

Tuđman je imao dvije varijante u osnovi iste politike prema Bosni i Muslimanima. Gojko Šušak u Zagrebu, te Mate Boban na terenu, zastupali su varijantu da se Herceg-Bosna pripoji matici Hrvatskoj. A Stjepan Mesić i na terenu njegov imenjak Kljujić smatrali su da Bosnu treba sačuvati cijelu sve do Drine i Srbe otjerati preko Drine, te Muslimane upotrijebiti kao živi zid prema uvijek zloj i naopakoj Srbiji.

Tuđman, koji je, po svjedočenju Izetbegovića, Muslimane smatrao za „Hrvate koji toga samo nisu svjesni“, naizmjenice je, zavisno od situacije, forsirao ili hercegovačku ili strednjobosansku liniju.

Mesića je Šušak u jednom periodu naprosto istisnuo iz Franjinog okruženja, pa se on povukao. A onda je to proglasio za svoju političku žrtvu u odbrani cjelovite Bosne, ili su mu duboko dirnuti Muslimani/Bošnjaci možda čak i sami dali takvu ideju.

Otkako je sišao sa političke scene u svojoj Hrvatskoj, on održava taj mit baveći se više Bosnom nego svojom zemljom. Malo malo, pa eto ti ga u goste u Sarajevo gdje da sa lokalnim estradnim, umjetničkim i sportskim veteranima egleniše o tome kako je sarajevska „Bosna“ bila klupski košarkaški šampion Evrope, kako je sarajevska Zimska olimpijada bila najbolja ikad, pa Bijelo dugme, Brega, Čola… A onda su došli „srpski varvari“ i sve to uništili.

Na rastanku ih svaki put tješi intervjuom Oslobođenju u kome ponavlja: „Krene li Srpska u secesiju, Hrvatska vojska će upasti u BiH i presjeći koridor u Brčkom“. I, kao mehlem na ranu domaćinima, dodavao da „međunarodna zajednica samo što nije dohakala Dodiku, a poslije njega neće ni Srpska još dugo“.

Niko od novinara da ga upita kojim pravom se miješa i zašto opet zlosluti rat u BiH.

Uzgred, ovaj „međunarodni ekspert“ za Bosnu, koji nudi savjete predsjedniku SAD nikad, pa ni dok je bio predsjednik u matici, nije smio da mrdne izvan Sarajeva, niti da kroči u zapadnu Hercegovinu. Posljednji put je boravio u Grudama (prijestonici Herceg-Bosne) početkom rata, kada ga je Tuđman poslao da smijeni svog imenjaka i probošnjačkog istomišljenika Stjepana Kljujića i zamijeni ga Matom Bobanom.

Mate odavno više nema, ali i Kljujića kao da više nema. Čović slijedi Dodika u borbi protiv bošnjačke unitarno-centralističke hegemonije, i zvanični Zagreb ih obojicu poziva u goste na Pantovčak. Ostao mu je samo Komšić, za koga u Hrvatskoj neće ni da čuju, dok Mesića neće ni da saslušaju. A on nastavlja po svome, i to samo tamo gdje nema rizika.

I, kada ga novinar Oslobođenja podsjeti da Milanović i Plenković dijele stavove Dodika i Čovića, on ne bi da se zamjera: „Ne bih htio komentirati vrh hrvatske vlasti, ni predsjednika, ni premijera ni njegove ministre“.

Dakle, on neće komentarisati stav vlasti u svojoj državi, ali hoće komentarisati, odnosno kritikovati istovjetne stavove srpskog i hrvatskog dijela vlasti u drugoj zemlji. Štaviše, on smatra: „Izbor Komšića u Predsjedništvo BiH i Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva predstavljaju civilizacijski napredak. Bošnjaci u tome prednjače jer su izabrali jednog Hrvata i jednog Srbina“.

Ove dvije personifikacije bošnjčkog civilizacijskog napretka, podsjećaju na onu dvojicu domišljatih Bošnjaka, sa tipično muslimanskim imenima, koji su se na lokalnim izborima 2012. u sarajevskoj Opštini Centar prijavili kao srpski kandidati. I gle čuda, u 90-procentno bošnjačkoj sredini „Mujo i Haso“ su ubjedljivo pobijedili sve autentično srpske kandidate.

Analogno, Željko i Bogić su se uredno prijavili kao Hrvat odnosno Srbin, ali su ih bošnjački birači prepoznali kao nacionalno-politički svoje. Tako bi po Mesiću valjda trebalo da funkcioniše građanska BiH.

„Ako gledamo povijesno, BiH je bila konstituirana na građanskom principu. Ona nikad nije bila podijeljena entitetski prema nacionalnom principu. Ona je uvijek bila građanska država, koliko je to bilo moguće u povijesnim uvjetima“, veli Mesić i pokazuje da mu nije baš sasvim jasno šta znači građanin, građansko društvo i građanska država, da se ljudi u BiH osjećaju prikraćeni za grupna, a ne za individualna prava, da standardi dođu prije statusa, da se radi o procesu od bar 60 godina (Darendorf) ili, kako reče Milanović, „prvo sapun pa onda parfem“.

O tome kako su „Turci-zulumćari u Bosni njegovali vrijednosti građanske države“, mogao je da pročita jedino u bošnjačkim udžbenicima za osnovnu školu.

„Međutim, da bi se BiH uključila u evropske integracije, ona opet mora biti građanska država. To BiH čeka. Dakle, pitanje je opstanka BiH, a ona može opstati jedino po građanskom modelu, da svi građani budu ravnopravni, a nacionalnosti da budu zaštićene“ – ponovo će Mesić.

I opet griješi, jer Srbi, već su rekli, Srpsku i srpstvo stavljaju ispred evrointegracija, i to uopšte nije u koliziji sa evropskim vrijednostima kada se radi o Nijemcima, Francuzima, Mađarima ili Poljacima.

„Trebalo bi da se problematizira gdje su Bošnjaci i Hrvati iz RS-a, jer je ona sada pretežno jednonacionalna. Kreatori Dejtonskog sporazuma su mislili da će mirom doći do toga da se ljudi vrate na svoju postojbinu i da se to iznivelira na prirodan način … Federalizacija vodi nestanku BiH“, kaže Mesić.

Ali, ne zanima ga gdje su Srbi iz danas pretežno dvonacionalne Federacije, i gdje se dedoše Srbi iz Hrvatske. Ne očekuje valjda i dalje da će neko poslije četvrt vijeka da se vrati u svoju postojbinu. A tvrdnja da bi federalizacija vodila nestanku BiH, prvo što uopšte nije istinita, a i da jeste, zašto i to ne bi bilo jedno od rješenja.

„Ja samo kažem da su, što se tiče izbora za sve razine vlasti, svi ravnopravni. Čak i jedan Čović, koji je razbijač BiH, zajedno sa Miloradom Dodikom, priznaje da se na nižim razinama formira jedno građansko društvo i da je to u toku. Ne znam zašto bi mu onda smetao i građanski koncept na vrhu države“, pita se Mesić.

Naravno da se na nižim razinama formira građansko društvo, ali upravo zato što su entiteti i kantoni uglavnom nacionalno homogeni. Kao što je prirodno da su u zajedničkim organima nacionalno heterogene BiH sva tri naroda predstavljena paritetno i ravnopravnost zaštićena pravom veta.

Najzad bezobrazluk: čovjek koji se hvalio da je srušio SFRJ, drži pridike Dodiku jer, navodno, ruši BiH!

„Međutim, o unutarnjem ustroju BiH neće se raspravljati među političarima unutar države. O tome će, vrlo vjerovatno, svoju riječ dati svjetske sile, prije svega one koje su članice Vijeća za provedbu mira“, smatra Mesić.

Elem, po demokrati i evropejcu Stjepanu-Stipi, o unutrašnjem ustrojstvu Bosne ne treba da raspravljaju narodi koji u njoj žive nego svjetske sile.

A šta ćemo ako se Srbi i Hrvati ili Bošnjaci to naprosto neće?

Da li svjetske sile silom treba da im nametnu rješenje ili treba da im pomognu da se milom raziđu?

A, onda, za sarajevsku raju u Oslobođenju za naslov intervjua, Mesić veli: „Dodik nastavlja Miloševićevu politiku!“.

Zaboravlja da je Tuđman, još dok mu je on sjedio uz skute, dijelio Bosnu na salveti, a Milošević nudio Izetbegoviću da Bosna ostane u skraćenoj Jugoslaviji i da joj bude prvi predsjednik.

Misli da je zaboravljeno da – dok je Dodik, tokom rata, štitio Muslimane u Laktašima – dotle je on, kao predsjednik Hrvatske krajem 2010, smanjivanjem zatvorske kazne, amnestirao policajce Sinišu Rimca i Muniba Zulića. To su zlikovci koji su 1991. usred Zagreba pod zaštitom HDZ-ove ratne vlasti, svirepo poubijali srpsku porodicu Zec, uključiv i 12 godišnju djevojčicu Aleksandru. A netom potom je mirne savjesti otišao u Austriju da iz počasne lože uživa u tradicionalnom Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije.

I sam svjestan koliko je to njegovo obraćanje budućem predsjedniku SAD komično, Mesić objašnjava: „S obzirom na sve funkcije koje sam obavljao, od gradonačelnika, premijera, predsjednika Sabora, dva puta predsjednika Hrvatske, predsjednik Jugoslavije, daju mi nekakvu težinu, te da će i oni koji opslužuju mišljenjima predsjednika Bajdena vjerojatno malo razmisliti o tome o čemu ja u tom mom pismu razmišljam“.

Nema sumnje da će u Bjeloj kući biti impresonirani „težinom“ Stipinih referenci i originalnošću njegovih razmišljanja koja Zapad već 30 godina bezuspješno gura u Bosni. Bilo bi red da je svoje ideje za raspetljavanje bosanskog čvora iz Zagreba poslao Milanoviću i Plenkoviću po kuriru u zagrebački Gornji grad. Mogao je, što bi bilo i najprirodnije, da ih uputi u Sarajevo na ruke Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.

Pošto puca na visoko, mogao je svoje savjete iz europske Hrvatske da adresira na EU u Brisel, ili Guterešu na SB UN u Njujork. Zašto ipak baš tada još neinagurisanom predsjedniku SAD u Vašington? Požurio je jer je Bajden najavio obnovu intervencionizma i to konkretno u BiH, a Nijemci predložili Kristijana Šmita kao zamjenu za Incka.

Očito je došao na ideju da bi Hercegbosanci, umjesto posebne izborne jedinice, kao kompenzaciju mogli da dobiju Hrvata za visokog predstavnika. U 88. godini života, on je zamislio da svoju političku karijeru u SFRJ i Hrvatskoj, kruniše i jednom međunarodnom funkcijom.

Kako drugačije shvatiti šta je pisac pisma htio da kaže?!

No, neće lako proći jer nije jedini kandidat koji rješenje za Bosnu vidi u ukidanju Republike Srpske.

 

Autor Nenad Kecmanović

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/N1

 

Izvor sveosrpskoj.com, 26. januar 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u