Сцена са Параде поноса у Београду, 15. септембар 2019. (Фото: Танјуг/Андрија Вукелић)

D. Ilić, M. Lazović: Analiza novog paketa antidiskriminacionih zakona

Predavači su posebnu pažnju skrenuli na dva člana Zakona o istopolnim zajednicama koja su izmakla kritici javnosti, a koja duboko zadiru u pitanje demografske politike Srbije

U četvrtak, 18. marta 2021. godine, u organizaciji Instituta za evropske studije, održan je vebinar pod nazivom: Sprečavanje ili afirmacija diskriminacije – analiza novog paketa antidiskriminacionih zakona. Predavači su bili Dušan Ilić, pravnik, istraživač-saradnik Instituta za evropske studije i doktorand na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu i Miljan Lazović, teolog i pravnik, istraživač-pripravnik Instituta za evropske studije, doktorand na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu i doktorand na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Povod za održavanje vebinara bila je najava usvajanja novog paketa antidiskriminacionih zakona, čiji je predlagač, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, pozvalo zainteresovane učesnike na javni dijalog. Stoga, ovo predavanje predstavlja naučni doprinos Instituta za evropske studije javnoj diskusiji po pitanju donošenja tri nacrta zakona – Zakona o istopolnim zajednicama, Zakona o izmenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o rodnoj ravnopravnosti.

Predavači su se, pre svega, fokusirali na pravnu analizu spomenuta tri nacrta, zatim na komparativno pravna rešenja pojedinih evropskih zemalja u ovoj materiji, te na teorijsko-terminološku elaboraciju najspornijih pojmova koji bi ovim zakonima bili uvedeni u naš pravni sistem. Na početku, pažnja je poklonjena Nacrtu Zakona o istopolnim zajednicama, koji je ponajviše uzburkao srpsku javnost. Iako je od strane predlagača ocenjen kao ljudskopravaški zakon, što je u pravnoj teoriji neuobičajen termin, predavači su analizom konkretnih članova ovog nacrta ukazali da isti koristi porodičnopravnu terminologiju, odnosno uvodi institute koji proizvode iste pravne posledice kao i klasični instituti porodičnog prava. Pored legalizacije istopolnih zajednica, Nacrt predlaže i legalizaciju neregistrovanih istopolnih zajednica, što, na samom početku, implicira analogiju koja postoji između bračne i vanbračne zajednice. U čl. 5. navodi se da partner ima pravo na zaštitu od nasilja u porodici. Stoga su predavači naglasili da se istopolna zajednica ovakvom formulacijom ima smatrati porodicom.

Član 7 ističe da: Na pitanja u vezi sa sklapanjem, registracijom i prestankom istopolne zajednice, dejstvima i pravnim posledicama sklapanja istopolne zajednice, izdržavanjem i imovinskim odnosima i zaštitom od nasilja, a koja nisu posebno uređena ovim zakonom, shodno se primenjuju odredbe zakona kojim se uređuju porodični odnosi, čime se jasno i nedvosmisleno stavlja do znanja da predloženi Nacrt spada u krug zakona porodičnopravnog i naslednopravnog karaktera. Ovu konstataciju dodatno potvrđuje i čl. 14 koji definiše postupak registracije istopolne zajednice. Istopolna zajednica se sklapa pred matičarem, na svečan način, u službenoj prostoriji prigodno uređenoj za tu namenu.

Naglašeno je da bi uvođenjem novih instituta, registrovane i neregistrovane istopolne zajednice, koje su koncipirane kao pandan bračnoj i vanbračnoj zajednici, korisnicima tih instituta bila data veća prava, odnosno, omogućen bolji pravni status u odnosu na bračne i vanbračne partnere. Naime, lica koja bi sklapala registrovanu istopolnu zajednicu imala bi mogućnost da istu raskinu sporazumno pred matičarem, što bračni partneri trenutno nemaju kao opciju, dok bi lica koja bi živela u neregistrovanim istopolnim zajednicama imala pravo međusobnog nasleđivanja, što je vanbračnim partnerima trenutno uskraćeno. Stoga bi, lica koja žive u bračnim i vanbračnim zajednicama bila diskriminisana u odnosu na istopolne partnere.

Ponajviše bure u javnosti izazvali su čl. 36 i 37, koji regulišu život dece u istopolnim zajednicama. Naime, predlagači su predvideli da deca koja dođu pod starateljstvo jednog od roditelja koji naknadno stupi u istopolnu zajednicu, budu podizana i vaspitavana ne samo od strane roditelja, nego i od strane njegovog partnera. Kako naši sudovi starateljstvo nad decom uglavnom dodeljuju majkama, deca bi u ovom slučaju uglavnom odrastala u lezbejskom okruženju, što je faktička favorizacija lezbejki u odnosu na gejeve, biseksualce i ostale. To bi, takođe predstavljalo diskriminaciju, ovoga puta unutar LGBT populacije. Sa druge strane, imajući u vidu važeće porodičnopravne propise koji regulišu položaj dece, jasno je da se radi o rešenjima koja duboko zadiru u temelje ustavnog poretka i na nelegalan način redefinišu porodične odnose.

No, predavači su posebnu pažnju skrenuli na dva člana koja su izmakla kritici javnosti, a koja duboko zadiru u pitanje demografske politike Srbije. Naime, u čl. 11, st. 4 predviđeno je da se žalba protiv rešenja o odbijanju sklapanja istopolne zajednice podnosi ni manje ni više, nego Ministarstvu za brigu o porodici. To bi značilo, po mišljenju predavača, da istopolni partneri dolaze pod ingerenciju Ministarstva za brigu o porodici, koje samim tim ne bi smelo da ih diskriminiše ni u kom pogledu. Sa druge strane, čl. 49 zabranjuje diskriminaciju istopolnih parova po osnovu poreskih i fiskalnih olakšica, što znači da država neće nikada više u budućnosti moći da vodi bilo kakvu pronatalitetsku politiku prema tradicionalnim porodicama, jer bi to automatski diskriminisalo novopriznate istopolne zajednice. Prethodna dva člana vezala bi ruke državnim organima Republike Srbije da se ikada u budućnosti uhvate ukoštac sa rešavanjem ozbiljne demografske krize kojom je naša država odavno pogođena.

Nacrt Zakona o istopolnim zajednicama uvodi još novina, poput nove vrste ugovora, koji je imenovan kao ugovor o imovini partnera. Predavači podsećaju da sva poslovno sposobno lica, uključujući i osobe koje žive u neformalnim istopolnim partnerstvima, imaju mogućnost da međusobne imovinsko-pravne odnose regulišu putem ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovora o ustupanju i raspodeli imovine za života, ugovora o poklonu, kupoprodaji itd, te se postavlja pitanje opravdanosti uvođenja nove vrste ugovora, bez konsultovanja javnih beležnika, koji bi bili zaduženi za solemnizaciju istih.

U drugom delu, predavači Ilić i Lazović izneli su rešenja koja poznaje uporednopravna praksa pojedinih evropskih zemalja članica Saveta Evrope. U prvom redu, naglašeno je da legalizacija istopolnih zajednica ne predstavlja obavezu ni po regulativi Saveta Evrope, ni po regulativi EU. Naime, šest država članica EU, poput Srbije, ne priznaje nikakve istopolne forme života. To su Poljska, Slovačka, Rumunija, Bugarska, Litvanija i Letonija. Podvučeno je da se pojedina prava pripadnika LGBT populacije u ovim zemljama regulišu fleksibilnijim definisanjem određenih pojmova u pojedinim zakonima, bez redefinisanja porodičnih odnosa, tj. bez podrivanja temelja ustavnog poretka.

Primera radi, Poljska u Zakonu o socijalnoj pomoći iz 2004. članovima porodice koji mogu biti korisnici prava iz ovog zakona, smatra lica koja žive u stvarnoj vezi i zajedno upravljaju domaćinstvom. Takođe, Zakonom o pravima pacijenata iz 2008, u poljski pravni sistem uveden je i institut bliske osobe, kojom se smatra lice koje je naznačio pacijent. Slovačka takođe poznaje institut bliske osobe koji je uveden u pravni sistem izmenama Građanskog zakonika 2018. godine. Slično tome, i druge evropske zemlje koje ne priznaju istopolne forme života, omogućavaju licima koja žive u ovim zajednicama da budu korisnici prava iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite, ali i krivičnoprocesne materije.

Takođe, one zemlje koje su usvojile model koji bi i ovde mogao biti usvojen, mnogo su obazrivije regulisale predmetnu materiju, te su u pojedinim slučajevima zadržavale povlašćeniji status tradicionalne porodice. Primera radi, Češka Republika koja priznaje istopolna partnerstva, zadržala je pravo da vodi pronatalitetsku politiku u oblasti poreske i fiskalne politike. Stoga je neobično da se Srbija unapred odriče prava da vodi proaktivnu demografsku politiku. Pojedine države su nakon priznavanja istopolnih partnerstava, na referendumu glasale protiv istopolnih brakova (poput Slovenije), dok su neke uvodile i ustavne zabrane legalizacije istih, poput Mađarske.

U trećem delu bilo je reči o analizi druga dva predložena nacrta zakona. Istaknuto je da je kategorija roda, predloženog Nacrtom Zakona o rodnoj ravnopravnosti, neustavna, te da važeći Ustav Republike Srbije poznaje kategoriju pola, pri čemu članom 15 garantuje ravnopravnost polova. U tom kontekstu je spomenuto da je još 2015. godine Sekretarijat za zakonodavstvo Vlade Srbije upozorio da je kategorija roda neustavna, te je tadašnji predlog Zakona o rodnoj ravnopravnosti preimenovan u Zakon o pravima žena i muškaraca.

Definicija roda u čl. 6 označena je kao problematična, jer se kaže da rod označava društveno određene uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute, koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce, što automatski diskriminiše LGBT populaciju, imajući u vidu većinski stav o tome koje društvene uloge srpsko društvo smatra prikladnim. U tom kontekstu, Zakon o rodnoj ravnopravnosti, koji bi navodno trebalo da štiti prava LGBT osoba, iste bi diskriminisao.

Sa druge strane, predlog nacrta Zakona o izmenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije ocenjen je kao protivustavan. Njime se, kako su istakli predavači, u srpski pravni sistem, bez valjanog pravnog objašnjenja, uvodi pojam seksualne orijentacije umesto termina seksualno opredeljenje. Takođe, predviđa se drakonsko povećavanje kazni za kršenje Zakona, u rasponu od dva do pet puta, što umnogome obesmišljava svrhu kažnjavanja. Kao posebno problematičan, naveden je predlog izmena čl. 18 postojećeg Zakona o zabrani diskriminacije iz 2009, koji se nalazi u Polaznim osnovama za izradu nacrta ovog Zakona, a koji predviđa zabranu iznošenja onih delova verskih učenja koje pojedini građani smatraju diskriminatorskim van bogoslužbenog prostora. To bi, po mišljenju Ilića i Lazovića, ograničilo pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti isključivo na prostor bogomolja, a svete spise tradicionalnih verskih zajednica označio kao diskriminatorske prema LGBT populaciji. Ovo bi, u narednom koraku, predstavljalo pravni osnov za zabranu SPC, ali i svih drugih verskih zajednica, tj. vodilo stvaranju totalitarne antireligiozne države, kakva je bila Enver Hodžina Albanija.

Naposletku, predavači su istakli opasnost od ishitrenog usvajanja spomenutih nacrta, koje su ocenili kao problematične i antiustavne, te pozvali naučnu javnost da uzme učešća u dijalogu, kako bi se sprečilo kršenje ustava i osnovnih principa pravne države.

 

Predavači Dušan Ilić i Miljan Lazović su saradnici Instituta za evropske studije

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Andrija Vukelić

 

Izvor Stanje stvari, 22. mart 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u