Политички аналитичар и стручњак за безбедност и тероризам Џевад Галијашевић (Фото: Снимак екрана/Јутјуб)

Dž. Galijašević: Uloga mudžahedina u ratu u BiH (3)

S obzirom na svoj navodni humanitarni angažman, mudžahedini su na početku među lokalnim stanovništvom uživali određen stepen poverenja i podrške

Prvi deo možete pročitati ovde.

Drugi deo možete pročitati ovde.

U drugoj polovini 1992. godine, kada je izbio sukob u srednjoj Bosni, strani mudžahedini su se uključili u borbu. Nabavljali su oružje i uniforme za lokalno stanovništvo i organizovali vojnu obuku. Kao što će kasnije biti jasno, mudžahedini su sistematski učestvovali u borbama na strani Armije BiH.

S obzirom na svoj navodni humanitarni angažman, mudžahedini su na početku među lokalnim stanovništvom uživali određen stepen povjerenja i podrške. Pristupali su im mladi muškarci, čak i maloljetnici; vojnici Armije BiH dezertirali su iz vlastitih jedinica kako bi se pridružili stranim mudžahedinima, naročito zbog materijalne koristi. Neki od mudžahedina ženili su se s domaćim djevojkama.

No, s vremenom su strani mudžahedini počeli širiti fundamentalističku viziju islama. Nalagali su bosanskim ženama da se pokrivaju, osuđivali konzumaciju alkohola i od domaćih muslimana tražili da se drže islama. Strani mudžahedini upadali su u kafiće i restorane u kojima se služio alkohol. Kada bi vidjeli neku ženu ili mladu djevojku da je odjevena na nepropisan način, žestoko bi reagovali. Zbog tako strogih stavova odnosi između stranaca i domaćih ljudi postajali su sve lošiji.

Značajnije mudžahedinske baze, evidentirane i u Haškom predmetu i presudi protiv generala Envera Hadžihasanovića i pukovnika Amira Kubure, su bile:

a) Baza u Poljanicama

Baza Poljanice nalazila se pokraj sela Mehurići u sjevernom dijelu doline Bile. Dolina rijeke Bile nalazi se sjeverozapadno od Travnika, sjeverno od glavnog puta koji povezuje gradove Zenicu i Travnik. Ta dolina bila je dio zone odgovornosti 306. brigade. Strani mudžahedini u Mehuriće su stigli u drugoj polovici 1992. godine.

Civilna vlast u Mehurićima, odnosno ratno predsjedništvo mjesta, dozvolilo je da se desetak stranih mudžahedina smjeste na drugi i treći sprat osnovne škole u Mehurićima s obrazloženjem da je riječ o predstavnicima humanitarnih organizacija koje civilnom stanovništvu donose pomoć, prije svega hranu i druge osnovne potrepštine. Ti mudžahedini napustili su osnovnu školu kada se tamo krajem 1992. ili početkom 1993. godine smjestio 1. bataljon 306. brigade. No, u školi su zadržali jednu ili dvije kancelarije.

Nakon toga premjestili su se u kuće Savića u Poljanicama, zaseoku koji se nalazi oko 500 metara od sela Mehurići. Čini se da se ova mudžahedinska baza sastojala od najmanje jedne kuće i jedne staje te da se tamo nalazila i jedna velika livada koju su mudžahedini koristili za gimnastiku i molitvu. Oko baze nije bilo nikakvih prepreka niti barikada. Postojala je samo nekakva ograda. Međutim, prema riječima svjedoka koji su pokušali ući u bazu, na ulazu je stajao naoružani stražar koji je sprečavao ulaz.

Što se tiče broja mudžahedina u toj bazi, saznanja se znatno razlikuju. Postoje teškoće s preciznom procjenom broja prisutnih boraca, naročito s obzirom na činjenicu da su se oni mnogo kretali unaokolo i da su nosili tradicionalnu arapsku odjeću, što je mjesnom stanovništvu otežavalo njihovo razaznavanje.

U predmetu Enver-Hadžihasanović – Amir Kubura pred tribunalom u Hagu, svjedok Sulejman Ribo, izjavio je, da je posljednjih šest mjeseci 1992. godine u Mehurićima boravilo oko 100 mudžahedina. Procijenio je da se taj broj povećao tokom 1993. godine i da je njihovim redovima prišao određeni broj domaćih ljudi. Lično je poznavao dvanaestak lokalnih Muslimana iz regije Mehurića koji su se priključili stranim mudžahedinima. Osim toga, velik broj izbjeglica protjeranih iz drugih regija BiH došao je u opštinu Travnik i pridružio se mudžahedinima u bazi Poljanice.

Svjedok HB smatra da je u bazi bilo oko 150 boraca, dok je svjedok HE govorio o 50 stranih i 50 domaćih boraca. Svjedoci Esed Sipić i Asim Delalić, obojica bivši pripadnici 306. brigade, posvjedočili su da su pripadnici 306. brigade dezertirali iz te jedinice kako bi se priključili stranim mudžahedinima. Procijenili su broj dezertera na pedesetak. Kada je svjedok Ahmed Kulenović u augustu 1993. s Mehmedom Alagićem otišao u bazu, vidio je pet ili šest naoružanih i osam do deset osoba u uniformama, ali nenaoružanih. Međutim, ne zna da li je tamo bilo i drugih boraca.

Vijeće primjećuje da su prema riječima tih svjedoka u bazi boravile različite grupe boraca: prije svega, tamo su bili strani muslimanski borci, o kojima svjedoci najčešće govore kao o “mudžahedinima”, a uz njih su tamo boravili i Bošnjaci, bilo iz te regije, bilo iz drugih dijelova BiH. Među mještanima su, s jedne strane, bili bivši pripadnici Armije BiH koji su napustili svoje jedinice da bi prešli mudžahedinima, a s druge strane oni koji nikada nisu ni bili u vojsci, među kojima je bilo i maloljetnih osoba, i koji su se odmah priključili vojnicima u bazi. U bazi Poljanice bilo je i bivših pripadnika muslimanskih snaga iz Travnika, od kojih je jedan dio ušao u sastav regularnih vojnih jedinica, dok su se drugi odmah priključili mudžahedinima iz pomenute baze.

Neki su se svjedoci prisjetili imena određenih mudžahedina smještenih u toj bazi. Više svjedoka je pomenulo prisutnost izvjesnog Ramadana u Mehurićima. On je govorio bosanski/hrvatski/srpski i katkada je služio kao prevodilac. Prema riječima svjedoka Sulejmana Ribe, izvjesni Osman Tahirović u bazi je radio kao kuvar. Ribo se takođe sjeća da se redovima mudžahedina u Mehurićima među prvima priključio Ramo Durmić i da je on slobodno mogao ulaziti u bazu i iz nje izlaziti.

Svi su svjedoci izjavili da su se mudžahedini mnogo kretali po tom području, najčešće terenskim vozilima marke “Tojota”. Rijetko su se kretali pješice. Svjedok Sulejman Ribo procijenio je da su mudžahedini imali desetak vozila. Ta vozila nisu imala registarske tablice. Više svjedoka je izjavilo da na mudžahedinima smještenim u bazi nisu vidjeli nikakve oznake. Mudžahedini su se u bazi bavili različitim aktivnostima. Između ostalog, organizovali su vojnu obuku za dobrovoljce koji su pristali da ostanu u bazi. Osim toga, odlazili su na izviđačke zadatke i učestvovali u borbama na liniji fronta protiv srpskih i hrvatskih snaga, zbog čega je teško ocijeniti koliko je mudžahedina zaista bilo prisutno na području Mehurića.

b) Baza u Orašcu

Godine 1993. selo Orašac bilo je dio opštine Travnik, koja je bila u zoni odgovornosti Trećeg korpusa Armije BiH. Prema riječima svjedoka HE, baza Orašac nalazila se u zoni odgovornosti u nadležnosti OG “Bosanska krajina”. Orašac je bilo malo hrvatsko selo od 35 kuća. Čini se da su hrvatski seljani Orašac napustili u razdoblju između 24. aprila 1993. i 8. juna 1993., nakon ubistava počinjenih u Miletićima 24. aprila 1993. Željeli su se smjestiti u neko veće selo, gdje su se nadali da će biti zaštićeni od napada.

Mudžahedini su u Orašac stigli u drugoj polovici 1993. godine. Tamo su od montažnih elemenata izgradili zgradu na četiri sprata. Smjestili su se i u kuće hrvatskih seljana. Video-kaseta P 761 sadrži snimke različitih objekata koje su mudžahedini koristili u bazi, uključujući i zgradu za sastanke i molitvu, kao i objekt u kojem su držani zatočenici. Dok su u oktobru 1993. boravili kao zarobljenici u bazi Orašac, svjedok Ivo Fišić, kao i zaštićeni svjedoci „Z12“ i „Z13“ tamo su vidjeli strane i domaće mudžahedine. Nije jasno koliko je mudžahedina boravilo u bazi. Mudžahedini su svoju bazu u Orašcu zadržali najmanje do 1996 godine.

v) Grad Travnik

Više svjedoka je izjavilo da su od druge polovine 1992. u Travniku viđali strane mudžahedine. Strani mudžahedini mogli su se vidjeti na raznim mjestima u gradu, naročito u kancelarijama različitih humanitarnih organizacija koje su organizovali u blizini džamija u gradu.

g) Grad Zenica

Svjedoci koji su dali iskaze pred Vijećem govorili su i o prisutnosti stranih mudžahedina u gradu Zenici. Mudžahedini su viđani u Travničkoj ulici, na broju 34.

Uz to, strani mudžahedini viđani su i u muzičkoj školi u Zenici. Zaštićeni svjedok XA je potvrdio da je krajem mjeseca aprila 1993. na spratu škole vidio tri ili četiri stranca koji su govorili arapski i koji su nosili velike brade i puške. Oko kundaka pušaka bile su zavezane marame s arapskim slovima. Iznad vrata prostorije za koju se činilo da služi kao spavaonica stajali su natpisi na arapskom i svjedok je uspio pročitati natpis napisan latinicom Hezbolah.

Od obavještajne službe u svojoj jedinici Živko Totić je doznao da su neki od stranih mudžahedina smješteni u muzičkoj školi u Zenici. Ti mudžahedini bili su naoružani, nosili su uniforme i bili su iz zemalja sjeverne Afrike, te iz Sirije, Saudijske Arabije i Jordana. Prema riječima svjedoka, ti su ljudi u Zenici viđani od kraja 1992. do 1993. godine.

Drugi svjedoci govorili su o lokalnim mudžahedinima s dugačkim bradama koji su boravili u školi. Nakon borbi 18. aprila 1993. mudžahedini su se smjestili i u zgradi “Vatrostalne” u Podbrežju u okolini Zenice, bivšem štabu komande brigade “Jure Francetić”. Čini se da je ista zgrada kasnije služila kao baza i za jedinicu “El Mudžahedin”. S obzirom na to da su mudžahedini stalno bili u pokretu, teško je tačno odrediti koliko je mudžahedina bilo smješteno u toj zgradi.

d) Arnauti

Od otprilike mjeseca oktobra 1992. postojala je i jedna baza za obuku koji su držali turski mudžahedini u Arnautima, selu udaljenom dvadesetak kilometara od Zenice. Čini se da su mudžahedini iz te baze učestvovali u borbama na planini Zmajevac južno od Zenice 18. aprila 1993.

đ) Bijelo Bučje

Tokom 1993. godine mudžahedini su bili prisutni i u Bijelom Bučju. Izgleda da su ti mudžahedini bili dio mudžahedinske grupe stacionirane u Poljanicama i u Zenici.

e) Ravno Rostovo

Čini se da je mudžahedina bilo i u Ravnom Rostovu sjeveroistočno od Bugojna, iako Vijeće nije utvrdilo o kojoj je tačno grupi mudžahedina bila riječ.

ž) Osnovna škola Jablanica kod Tešnja

U ovoj bazi smještene su bile tri grupe: alžirska grupa, egipatska grupa i grupa iz Rubea. Alžirsku grupu predvodio je Belkasem Bensijah „Medžd“ a neki od njih poput Hanuf Munira i Boudele Haja vjenčali su lokalne Bošnjakinje i dobili državljanstvo BiH. Grupu iz Rubea predvodili su Lionel Dimon „Abu Hamza“ i Kristofer Kace. Iako su i alžirska i grupa iz Rubea bili pod kontrolom francuskih tajnih službi i vojne bezbjednosti, ipak je kontrolu nad njima, na lokalnom terenu, uspješno sprovodio lokalni šef policije u Tešnju Šemsudin Mehmedović, koji je i lično učestvovao u obezbjeđivanju državljanstva Alžircima i potpisivao njihove izvode iz matične knjige vjenčanih.

Što se tiče egipatske grupe ona je došla pod okriljem i zaštitom britanske tajne službe. Egipatsku grupu predvodio je Abu Hamza el Masri „Fatih Kamel“, imam džamije u Finsberi parku (London) i saradnik engleske obavještajne službe MI6.

Inače, prvi vođa stranih mudžahedina u srednjoj Bosni 1992. godine bio je Abu Abdel Aziz, porijeklom s arapskog poluostrva. Iz BiH je otišao početkom 1993. godine kako bi obezbjedio finansijska sredstva kojim će se finansirati mudžahedini. Tada je komandu nad mudžahedinima preuzeo jedan Egipćanin po imenu Vahudi koji je nakon otmice Živka Totića 15. aprila 1993. komandu nad mudžahedinima predao Abu Harisu iz Libije kako bi se mogao usredsrediti na vojna pitanja. Abu Haris je pregovarao o razmjeni zarobljenika s predstavnicima posmatračke misije Evropske zajednice i s HVO-om. Kasnije u ljeto 1993, Abu Haris je postao vođa jedinice “El Mudžahedin”, dok je Vahudin ostao na položaju vojnog komandanta. Vahudin je početkom oktobra 1993. poginuo u zasjedi HVO-a u blizini Novog Travnika. Abu Haris je 1995. poginuo u Žepču.

U jednom trenutku je komandu nad mudžahedinima preuzeo Abu Mali i zadržao je do kraja rata, kontrolišući mudžahedine i do 2000. godine kada je pod pritiskom lokalnih vlasti u Maglaju (uz podršku vlade Sjedinjenih Američkih Država, OHR-a, kancelarije UN i OEBS-a) na Aliju Izetbegovića morao, zajedno sa svojim vojnicima i misionarima, morao napustiti selo Bočinju u kome je boravio i djelovao ali i samu BiH.

Praktično, već od početka 1993.godine, prisustvo mudžahedina, izgled, ponašanje i način praktikovanja vjere ubrzo su postali izvor čestih konflikata i sa lokalnim muslimanskim stanovništvom i pripadnicima ARBiH, kojima su navodno došli pomoći.

„Pomoć muslimanskoj braći“ u Bosni, i tokom rata, ubrzo je postala teret jer su mudžahedini iz Egipta, Saudijske Arabije, Sudana, Jemena, Alžira… pokušavali vrlo agresivno promijeniti sekularni način života stanovništva, navike i sistem vrijednosti naturajući sasvim nepoznate oblike ponašanja ovdašnjem stanovništvu.

Više međunarodnih istraga naknadno je utvrdilo da su u dolasku islamskih dobrovoljaca asistirale neke međunarodne humanitarne organizacije, kao i dio vlasti u Sarajevu. Početkom ’90-ih kao glavni centar za okupljanje i slanje dobrovoljaca u BiH služio je Islamski institut za kulturu (ICI) u Milanu, na čijem je čelu bio šejh Anvar Šaban, vjerski vođa mudžahedina u BiH. Kasnije istrage italijanskog i američkog pravosuđa povezale su ICI sa više terorističkih napada i označile ga kao “glavni punkt Al kaide u Evropi“.

 

(NASTAVIĆE SE…)

 

Autor Dževad Galijašević

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/Balkan Info

 

Izvor Srpski stav, 27. mart 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u