G. Nikolić: Da li nas čeka evroinflacija?

Po Evropskoj centralnoj banci, godišnja inflacija u evrozoni mogla bi porasti na dva odsto pred kraj ove godine. Šta to znači?

Poučeni vrlo neprijatnim iskustvima, koja su povremeno dobijala dramatične forme poput npr. hiperinflacije 1993, Srbi najčešće misle o evru ili dolaru kao monetama koje ne gube svoju vrednost. To i nije iznenađenje budući da je godinama mnogima „bežanje“ u nemačku marku (koja je faktički prethodnik evra) bio praktično jedini način da sačuvaju neku likvidnu zalihu. Anegdota: šta radi Srbin kada nema ni dinara – razbije sto maraka, bio je prilično dobar opis stanja za dobar deo naše populacije tokom 1990-ih.

Ni dve decenije koje su prethodile devedesetim nisu bile mnogo bolje: „dojč marka“ bila je na velikoj ceni u socijalističkoj Jugoslaviji već od kraja 1960-ih kada su je naši gastarbajteri počeli slati iz pečalbe, dok je njen snažan rast prema dolaru (i naravno dinaru) tokom 1970-ih dodatno ojačao percepciju o toj valuti kao nečemu što ima realno utemeljenje. Naravno, strogo ekonomski posmatrano bila je to samo iluzija, ali kako bi rekao Juval Harari (u svom planetarnom bestseleru Sapijens) naša civilizacija počiva na korisnim izmišljenim pričama koje nas drže na okupu.

Upravo je vera u novac jedna od takvih naracija, koji nije ništa drugo do običnog papira koji izdaje država (najčešće) i čija vrednost isključivo počiva na veri onih koji je prihvataju. Bez obzira na sve zakonske odredbe o obaveznom prihvatanju nacionalne monete, ako te vere nema valuta može toliko da se obezvredi da dođe do tek delića svoje nekadašnje kupovne moći (ovde je dobar primer to što smo od kraja 1992. do početka 1994. praktično svi bili milijarderi).

Obezvređivanje evra

Jedan evro iz 2000. ima jednaku kupovnu moć kao 1,42 evra u 2021, što znači da se za jednu jedinicu monete evrozone može kupiti samo 70 odsto onoga što se moglo kupiti u 2000. Ovo je posledica prosečnog rasta potrošačkih cena od 1,7 odsto godišnje između 2000. i 2021. (inflacija u je ovoj godini procenjena na dva odsto), što je rezultiralo kumulativnim rastom cena od čak 42 odsto (kumulativni rast potrošačkih cena od 1996. do 2021. je čak 51 odsto). Ovde treba dodati da inflacija, tj. potrošačke cene, praktično ne uključuje rast cena nekretnina, akcija i obveznica, koje su istom razdoblju imale višestruko veće povećanje, što evro dodatno čini manje vrednim danas u odnosu na npr. 2000. Naime, rast cena nekretnina, i u Evropi i kod nas, je tokom prvih 20 godina ovog veka bio snažan, duplirajući se tokom istog perioda.

Foto: oko.rts.rs

Budući da nemamo podatke za evro pre 1996. poslužićemo se dolarom, valutom za koju prvi validni uporedivi pokazatelji sežu pred početak Prvog svetskog rata. Od 1913. do 2020. prosečna godišnja inflacija u SAD bila je 3,1 odsto, što znači da su se prosečne cene na svakih 20 godina udvostručile. Kada prosečni rast cena pretvorimo u ukupni za tih preko 100 godina, dobijamo neverovatnu cifru od 2500 odsto. Jednostavno, u tom ne tako dugom periodu, u zemlji koja je sinonim za stabilnost tržišta, potrošačke cene su uvećane 26 puta, značeći da bi jedan dolar ako bi se nekim čudom vratili u januar 1914. imao za toliko puta veću kupovnu moć. I ako preskočimo ratne 1940-e, rast cena, koje su uvećane za čak 11 puta do danas, opet ostaje impresivan, slično kao i u poslednjih tačno pola veka (povećanje od skoro sedam puta).

Foto: oko.rts.rs

Zašto postoji inflacija

Ovi podaci, pored toga što mogu za zadovolje radoznalost, imaju i konkretne praktične implikacije: držati keš i u najstabilnijim valutama je teška greška. Ako ste kojim slučajem čuvali sto maraka npr. od sredine osamdesetih (koje posle nekih peripetija možete da zamenite u evre) danas ste pola tog iznosa realno izgubili.

Nema razloga da verujemo da budućnost nosi nešto drugačije perspektive; naprotiv brojne indicije govore da će se inflacija ubrzavati. Pre nego što objasnimo zašto je realno da se obezvređivanje evra, dolara ili drugih konvertibilnih valuta nastavi, važno je odgovoriti na pitanje koje bi verovatno mnogi hteli da postave: zašto postoji inflacija, odnosno zašto se ona ne spreči.

Odgovor studenti ekonomije uče na drugoj ili trećoj godini fakulteta. Naime, rast cena nastaje usled njihove rigidnosti (nefleksibilnosti) naniže, tj. pojave da će se bilo koji proizvođač ili pružalac usluge mnogo češće odlučiti da podigne cene nego da ih spusti, što je povezano i sa ljudskom psihom. Kako ovaj fenomen sprečava kretanje cena pojedinih roba u oba pravca podjednako, svaki monopolski položaj neke firme u određenoj oblasti će dovesti do posledične visoke tražnje uz manjak ponude, što će podignuti cene za datu robe, tako utičući na opšti nivo cena (ove se u ekonomiji zovu „uska grla“, i dobar primer je rast cena usluga na Zapadu usled konstantnog nedostatka nekvalifikovane radne snage sa dobrim poznavanjem jezika, posebno u oblastima brige o starijim ili o deci).

Naravno, dobar deo objašnjenja leži i u povećanim ulogama država nakon Prvog svetskog rata, tj. četvorostrukom porastu javne potrošnje kao udela u BDP-u (privrednoj aktivnosti) širom Evrope, ali i skoro celog sveta. Potreba vlada da isfinansiraju snažno povećane potrebe za penzionim davanjima, potrošnji na zdravstvo i školstvo, često ih je „gurala“ ka monetizaciji njihovih dugova (najčešće bi centralne banke, kao i danas, bile kupci državnih obveznica, od kojih su dobijena sredstva korišćena za finansiranje ovih potreba koje je svaka vlast u demokratskom društvu, u borbi da očuva poverenje glasača i obezbedi reizbor, želela da zadovolji).

Očekivano ubrzanje inflacije

Iako je međugodišnja inflacija u februaru 2021. tek nepunih jedan odsto (da budemo precizni: za promil manja) to je znatan porast poredeći se sa minus 0,3 odsto u decembru 2020. Po Evropskoj centralnoj banci (ECB), godišnja inflacija u evrozoni mogla bi porasti na dva odsto pred kraj ove godine. Procenjuje se da će niska potražnja potrošača i nizak pritisak na rast zarada usled zastoja u ekonomiji izazvan pandemijom, uz trend apresijacije evra prema dolaru, održavati inflaciju relativno niskom. Međutim, kada uticaj pandemije koronavirusa nestane, s tim povezano napuštanje veoma ekspanzivne monetarne i fiskalne politike će doprineti postepenom povećanju inflacije u srednjem roku.

Koliko će biti to povećanje ostaje ključno pitanje na koje nemamo zadovoljavajući odgovor. Mnogi eksperti smatraju da bi rast cena mogao postati zabrinjavajući. Jedan od ključnih izvora strahovanja od inflacije je očekivanje da će, kada pandemija bude suzbijena vakcinama, za sada potisnuta tražnja eksplodirati, a ogromni fiskalni stimulansi u zemljama EU i SAD će multiplikovati inflatorne pritiske (Sinn, 2021). U januaru ove godine, odnos gotovine prema BDP-u evrozone iznosio je neverovantih 43 odsto, gotovo duplo više od 24 odsto zabeleženih u SAD. Kada je 2008. započela globalna finansijska kriza ti udeli su praktično bili identični, oko 11-12 odsto BDP-a. Od tada je monetarna baza u evrozoni porasla na oko 3,5 puta više od nivoa koji je nekada bio dovoljan za funkcionisanje privrede (u SAD-u duplo).

Shodno tome, od ukupne monetarne baze ECB (koja je jednaka kešu zajedno sa obaveznim rezervama poslovnih banaka kod centralne banke), koja iznosi čak pet hiljada milijardi evra, čak 3600 milijardi evra, je faktički  prekomerni novac. Za sada ovaj višak novca ne može da izazove inflaciju, jer su kamate blizu nule, a ekonomija je u zamci likvidnosti, što znači da je ovaj novac ne cirkuliše u široj ekonomiji, već se nalazi kod banaka. Međutim, ako se ukupna tražnja nakon pandemije očekivano poveća inflacija bi mogla snažno poraste. Naime, sprovedeni fiskalni podsticaji bi snažno ubrzali tražnju, pre svega usled toga što bi se ogromna količina novca koji trenutno drže poslovne banke mogla multiplikovati (kroz kreditiranje) snažno povećavajući ukupnu tražnju i posledično cene.

Standardna mera monetarne politike – povećanje kamatnih stopa koji bi obuzdao kreditiranje i investicije nije realna jer bi to, pored ostalog, podrazumevalo da kupljene državne obveznice posebno od perifernih zemalja evrozone budu reotkupljene od njih. Naime, od početka finansijske krize 2008. do januara ove godine, ECB (uz nacionalne centralne banke) je neto kupila, pre svega državnih obveznica, za čak 3800 milijardi evra. Ne samo da je politički otpor svakom reotkupu ovih obveznica nepremostiv (jer bi, pored ostalog, uzdrmao temelje EU), već bi svaki pokušaj te vrste uništio tržišnu vrednost ove imovine, prisiljavajući banke koje su u velikom meri vlasnici državnih obeznica da knjiže velike gubitke, pokrećući talas bankrotstava. Štaviše, mediteranske države članice EU, čiji bi državni dug dostigao dramatičan nivo u tom slučaju, imale bi ogromne poteškoće u refinasiranju javnih dugova i pokrivanju postojećih obaveza.

Razlozi za zabrinutost

U početku, pandemija je uticala da inflacija u EU i ostalim bogatijim ekonomijama kolapsira bržim tempom nego tokom krize 2008 (Kraak, 2020). ECB je sa upumpavanjem ogromnih sredstava vrednim hiljade milijardi evra, kojim je centralnim bankama olakšano da u znatno većoj meri kupuju državne obveznice pod povoljnijim uslovima nego ranije, uticala da se niska inflacija ne pretvori u deflaciju, koja bi zbog odlaganja potrošnje negativno uticala na ekonomski rast (zašto trošiti ako će cene dalje padati?). U normalnim okolnostima ubrizgavanje ove sume novca u ekonomiju rezultiralo bi ogromnim rastom inflacije. Ali, niska agregatna potražnja odnosi se na potrošače koji ne troše novac, a ako niko ne želi da investira i ako se svi uzdrže od kupovine (posebno luksuzne) robe, nivo inflacije je veoma nizak. Dodatno, nema ni mnogo mogućnosti da se troši novac, jer je sektor zabave neaktivan, a ljudi ne mogu ići na odmor zbog ograničenja putovanja.

Međutim, dugoročno gledano, kako se bude oporavljala ukupna tražnja, ekonomije će se suočiti sa ograničenim kapaciteta s obzirom na poremećaje tokom pandemije. Postojeće međunarodne trgovinske tenzije, kao i zabrinutost zbog otpornosti visoko povezanih globalnih lanaca snabdevanja u doba pandemije i rivalstva velikih sila rezultiraće povećanim protekcionizmom (ovaj preokret u globalizacije će biti inflatoran, ograničavajući konkurenciju budući da će države sve više proizvoditi tzv. strateške proizvode  za sebe, podižući njihove cene, kao što je slučaj sa respiratorima sada). U pesimističnom scenariju u kojem produbljivanje recesije nije praćeno solidarnijim pristupom EU, slabije države članice EU mogle bi se suočiti sa smanjenjem svojih kreditnih nivoa, što bi dramatično povećalo troškove servirisanja njihovih javnih dugova.

Povezano s napred navedenim, inflaciona očekivanja u evrozoni za narednih 5 godina konstatno rastu sa nadom u pozivne efekte vakcinacije, ali pre svega usled ekspanzivne monetarne politike te projektovanog globalnog ekonomskog oporavka koji će biti podstaknut snažnom američkom fiskalnom potrošnjom (Hirtenstein, 2021). Dodatno, oštar globalni oporavak potražnje, vođen pretežno Kinom, već podiže cene metala, hrane i goriva. Na primer, cena bakra, osnovnog metala koji se ima veoma široku upotrebu, posebno u domenu proizvodnje mobilnih telefona i prenosa električne energije, je na svom najvišem nivou od 2011. Privremene nestašice izazvane pandemijom u industrijskim granama kao što je proizvodnja poluprovodnika, čelika, kao i brodarstvu takođe prete da podstaknu inflaciju. Dodatno, dugo redukovana potražnja ljudi koji su već mesecima zatvoreni u svojim domovima, koji su nagomilali stotine milijardi evra u gotovini i na bankarskim depozitima, mogla bi da izazove nagli skok potražnje koju će preduzeća koja su suočena sa recesijom teško da ispune, što automatski implicira povećanje cena (isto važi i za usluge, gde svi jedva čekaju da pojure ka odmaralištima, koja će sa slabljenjem korone izvesno podići svoje cene).

Ipak, malo je verovatno da će to podstaći Evropsku centralnu banku da odmah „isisa“ višak gotovine iz privrede, jer su mnogi od ovih faktora koji povećavaju cene privremene prirode (npr. preduzeća bi se mogla brzo vratiti u puni kapacitet). Dodatno, visok nivo nezaposlenosti će smanjivati potražnju za robama široke potrošnje, a fokusiranje na zaštitu radnih mesta na štetu povećanja plata će sprečavati znatniji porast zarada u evrozoni. Na kraju, veći deo ušteda koje bi mogle podstaći inflaciju stekli su oni koji već imaju visoke dohotke i koji obično imaju malu manju sklonost ka trošenju.

Dakle, kada pričamo o rastu inflacije, za sada se ni čini realnim ponavljanje sedamdesetih kada je ona u proseku iznosila čak 7,25 odsto, kumulativno duplirajući cene tokom deset godina u SAD. Međutim, i duplo niži prosečan rast cena bi ih učinio dvostruko većim u dve decenije što je za evropske okvire vrlo zabrinjavajuća mogućnost. Na kraju, poruka za one Srbe koji štede u evrima: Ne bojte se – evroinflacija koja bi bila dvocifrena ili pak hiperinflacija svakako nije realna opasnost.

 

Autor Goran Nikolić

 

Naslovna fotografija: Reuters/Leonhard Foeger

 

Izvor oko.rts.rs, 18. april 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u