Seča evropskih ministara zdravlja

Evropski ministri zdravlja zbog neuspeha u vakcinaciji padaju kao čunjevi u kuglani – u Češkoj, Rumuniji, Slovačkoj, Sloveniji, Letoniji, Poljskoj, Holandiji, Austriji

Odlazak austrijskog ministra zdravlja Rudolfa Anšobera u trenutku kad kancelar najavljuje „turbo vakcinaciju“ dokaz je opšte iscrpljenosti i društva i politike. Ali simptom preko koga se iscrpljenost javlja nije pad energije, već naprotiv bes kao perpetuum mobile. U sudaru epidemiološkog klimaksa i antiklimaksa, ministri zdravlja su se globalno pokazali kao najosetljivija roba – doktori koji su probali da leče politiku, a sami se od nje razboleli.

Kada je prošlog utorka podnosio ostavku, Anšober se na kraju govora rasplakao. I odmah pitanje: ima li jedan političar pravo da se rasplače u javnosti? Da li misli da će mu ta vrsta emotivnosti doneti simpatije ili bes? U principu, u takvim nekontrolisanim stanjima se i ne misli, samo se teče niz emociju direktno u sarkazam društvenih mreža.

Anšoberov pad

Anšober ne odlazi kao nevina politička žrtva epidemije, ne treba ga u tom smislu žaliti. Naravno da je kriv za sporu vakcinaciju; ili kriv onoliko koliko je po poziciji bio odgovoran za nabavku vakcina. Kriva je Evropska komisija, kriv je dvojac Merkel-Lajen kad je izlazak iz epidemije pokušao da pretvori u trijumf vrednosti i EU pameti, kriv je aprilski mraz – ali koga je to sve briga? Politika ne pravi razliku između „kriv“ i „odgovoran“, tu plakanje ne pomaže.

„Rudi“ iz stranke Zelenih bio je verovatno najpopularniji austrijski političar u prvoj godini korone. Širom Evrope je to bio period kad se glavna umetnost vladanja svodila na parole o izdržljivosti, zbijanju redova, strpljenju i snazi nacionalnog duha. Dok je situacija izgledala beznadežna, u prvom šoku civilizacije kojoj su ugasili svetlo, dotle je to išlo.

Naravno da vlade nisu sedele besposleno, ali su imale samo dva posla koja su ih u potpunosti okupirala. Prvi da otvore prostor nauci i medicini i stvore im uslove za rad; drugi da spreče kolaps ekonomskog i svih ostalih društvenih podsistema. Već iz toga se vidi da se efikasnost vlada u Evropi i šire merila isključivo njihovom sposobnošću da organizuju čekanje dok se ne pronađu vakcine i medikamenti za lečenje kovida. Trebalo je da drže položaje, spreče haos, (privremeno) postanu kejzijanci i umire ljude. Glavne stvari su se ionako odvijale u naučnim laboratorijama i medicinskim institutima, koji su jedan za drugim, u rekordnom tempu, izbacivali vakcine na tržište.

Dok su od januara drugi – Izrael, Velika Britanija, Srbija, SAD – svu političku energiju usmerili na organizaciju brzog masovnog vakcinisanja, EU vlade su ostale zarobljene u 2020-oj. I dalje su kod svojih građana apelovale na strpljenje, čekanje i odricanje, a očiti neuspeh kamuflirale plemenitim ciljevima ideološki čiste vakcine. Ne samo to, briselska Komisija je čak vrlo frustrirano reagovala na one zemlje, kao na Srbiju na primer, koje se nisu priključile beznađu evropskog čekanja.

Beograd, 1. februara 2021.- U Srbiji je danas nastavljena vakcinacija protiv korona virusa, nakon dana pauze tokom koje su dezinfikovane sve prostorije u kojima se odvija imunizacaija. Na Beogradskom sajmu, u hali 3 nastavljena je vakcinacija kineskom vakcinom, dok se u hali 11 vakcinisu gradjani koji su se opredelili za rusku vakcinu Sputnjik V, rekla je Tanjugu koordinator punkta u Hali 3 dr Dragana Milosevic. FOTO TANJUG/ NIKOLA ANDJIC/ nr
Vakcinacija protiv koronavirusa u hali 3 Beogradskog sajma, Beograd, 01. februar 2021. (Foto: Tanjug/Nikola Anđić)

Od januara ove godine za vlade više nije bilo dovoljno da efikasno organizuju čekanje, razvlačenje i kupovanje vremena, jer je postalo jasno da su vakcine tu, da postoje, da su svuda okolo, samo ne u EU! Tog trenutka, popularnost Anšobera se istopila. Na konferenciji za medije prošle sedmice žalio se da mu je najteže padalo da izdrži otvorenu mržnju, obične ljude koji su mu dobacivali uvrede, pretili, psovali, tražili ostavku.

Ni mediji mu nisu dopustili dostojanstveni odlazak. U prvoj reakciji jesu, u smislu da je izgoreo na dužnosti, da se zdravstveno slomio u godini koja nadilazi snagu svakog čoveka, volja jaka a telo bolesno, i slično. Ali ton se brzo promenio. U uvodniku ove subote glavni urednik austrijskog dnevnika Di Prese već postavlja pitanje – a ako je to sve tako, zašto nije otišao ranije? Zašto nas je Rudi zavlačio i zamajavao?

Brazilski slučaj

Od početka epidemije, ministri zdravlja padaju kao čunjevi u kuglani. Najspektakularniji padovi su se zbili u Brazilu, zemlji koja se nalazi u svetskom vrhu po broju žrtava od kovida. Evo gde stoji Brazil u neslavnoj statistici mrtvih: SAD 570.000, Brazil 370.000, Meksiko 220.000, Velika Britanija 130.000; Italija 120.000, Rusija i Francuska nešto preko 100.000 svaka; Evropa u celini milion; svet globalno tri miliona.

Ne služi samo brazilska mutacija korone kao horor priča za moguću neefikasnost postojećih vakcina. I objektivno, po brojevima, nemaru i neorganizovanosti, po tvrdoglavosti Bolsonara, nacionalnog predsednika i premijera u jednom, Brazil je primer od koga zastaje dah.

Prvi Bolsonarov ministar zdravlja bio je ortoped Luis Enrike. Smenjen je odmah, još na početku epidemije, jer se nije slagao sa izjavama svog šefa da je kovid „mali grip“. Drugi Bolsonarov ministar zdravlja, onkolog Nelson Tajh izdržao je mesec dana. U maju 2020. ga je smenio armijski general Eduardo Pazueljo. Za razliku od prethodnika, Pazueljo je bio lojalan Bolsonaru, bio je dobar komandant i organizator, i da virus korone ima imalo smisla za vojničku disciplinu, Pazueljo bi ga sigurno porazio. Ovako, infekcije i smrti od kovida su eksplodirale upravo u njegovo vreme.

Kako general nije bio glup ili bez savesti, već samo nevin u medicinskim pitanjima, on je učio u hodu i na kraju došao do epohalnog zaključka da samo jedno sredstvo zaustavlja kataklizmu „malog gripa“ – vakcina! Ali kad je hteo da kupi vakcine, Bolsonaro ga je zaustavio, pa oterao.

Četvrti i aktuelni ministar zdravlja u Brazilu je kardiolog Marcelo Keiroga. On je za zatvaranje zemlje, Bolsonaro nije; on je protiv upotrebe klorokina, dok se Bolsonaro kune u to sredstvo koje je prošlog proleća, istina kratko ali zato globalno, važilo za čarobni lek protiv kovida.

Babiševa vrteška

I Češka sad upravo troši svog četvrtog ministra zdravlja u godini dana. Prvi, Adam Vojteh, pravnik po obrazovanju, nateran je na odlazak u septembru prošle godine. Njegov osnovni greh: ministar je širio defetizam. Zemlja je u principu dobro prošla kroz tople letnje mesece, pa se računalo da je epidemija gotova. Protivno popularnom uverenju, Vojteh je tvrdio da nije i da tek sada dolazi katastrofa, koju je moguće sprečiti samo kompletnim zatvaranjem zemlje i konsekventnim nošenjem maski.

Vojteh je bio lep kao Boris Tadić i Zoran Đinđić zajedno u najboljim danima. Uz to je svirao džez u sving-bendu i nastupao u mjuziklima; prošao je čitav gornji sprat češke estrade pre nego što se posvetio politici. Kad se dobro pomisli, neko kao Vojteh je idealan izbor za jednog premijera da mimo njega vodi zdravstvenu politiku po vlastitoj volji. Ali, kod Vojteha je proradio isti mehanizam kao i kod generala Pazuelja u Brazilu: nema veze koliko ne poznaješ svoj resor kad te postave za ministra, ako si inteligentan i savestan jednog trenutka ćeš naučiti posao. A onda u datim uslovima dolazi neizbežan zaključak: zatvaranje, maske, vakcinacija.

Bivši ministar zdravlja Češke Adam Vojteh (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/LP-Life)
Bivši ministar zdravlja Češke Adam Vojteh (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/LP-Life)

Kad je Vojteh shvatio logiku virusa korone, Babiš ga je oterao. U posledici, brojevi u Češkoj su eksplodirali preko zime, zemlja je neko vreme imala incidenciju (broj novoobolelih u proseku od sedam dana na 100.000 stanovnika) blizu 1.000.

Vojtehov naslednik Roman Primula se dobro slagao s Babišom. Osim toga je kao epidemiolog i vojni doktor svakako bio kompetentniji od prethodnika. No posle samo mesec dana na dužnosti, Primulu su mediji ulovili u otmenom praškom restoranu za večerom. U normalnim prilikama ništa posebno, ali – restoran je bio zatvoren zbog kovida, i to uredbom koju je potpisao ministar Primula.

Treći češki ministar zdravlja bio je pedijatar, hematolog i univerzitetski profesor Jan Blatni. On je na funkciji sastavio čitavih pet meseci, pre nego što ga je premijer Babiš smenio početkom ovog aprila. Blatni je pao kao „ruska“ žrtva: Babiš je zagovarao hitni uvoz Sputnjika Ve, ministar je bio žestoko protiv.

Trenutni ministar zdravlja u Pragu je šef Univerzitetske klinike Petr Arenberger. Kompetentan, ima pravo obrazovanje za tu funkciju, ali nema vakcina za imunizaciju stanovništva, što znači da uvoz ili odricanje od ruskog Sputnjika Ve ostaje urgentno pitanje u Pragu.

Evropska vrteška

Sputnjik Ve srušio je i ministra zdravlja u Slovačkoj. Premijer Igor Matović samostalno je naručio rusku vakcinu i lično otišao na aerodrom da sačeka prvu isporuku. Ministar zdravlja Marek Krajči se pobunio i zabranio upotrebu ruske vakcine. Krajči je smenjen, ali tu stvar nije bila gotova. Odmah nakon njega je otišao i premijer, jer je afera nepovratno uništila i njegov autoritet.

Novi ministar zdravlja u Bratislavi je vojni doktor i brigadni general Vladimir Lengvarski. Imenovati visoke oficire za ministre zdravlja usred epidemije ima nečeg neverovatno optimističkog, oslobađajućeg, gotovo dečije naivnog. Ako smo već u ratu s virusom, onda su generali naša najbolja šansa!

Slovenački premijer Janez Janša je u decembru oterao svog ministra zdravlja, urologa Tomaža Gantara. Kratko i efikasno – treći Janšin kabinet sastavljen je u martu prošle godine, Gantar je iskomplementiran napolje u decembru. Razlozi bi nas odveli duboko u rezonovanje i logiku Janeza Janše, što nije produktivno. Dovoljno je otvoriti novinske članke iz novembra/decembra 2020. i videti kako Gantar, suočen sa rastućom incidencijom, traži sve strože epidemiološke mere, a vlada mu uskraćuje podršku.

Premijer Slovenije Janez Janša (Foto: EPA-EFE/Francisco Seco/Pool)
Premijer Slovenije Janez Janša (Foto: EPA-EFE/Francisco Seco/Pool)

Trenutni ministar zdravlja u Sloveniji je premijer Janez Janša. Ko će to bolje od šefa?

Neki ministri zdravlja smenjivani su kao Anšober, krivi po funkciji, krivi jer su odgovorni.

Letonsku ministarku Ilze Vinkeles premijer je oterao zbog spore vakcinacije. Vinkeles se branila da je to na pravdi Boga i da su drugi krivi, ali nije pomoglo. I to iz sasvim ispravnog razloga: ako te više instance blokiraju u poslu, i još očekuju da ih moralno pokrivaš, onako kako je od EU članica tražio dvojac Merkel-Lajen, ministarska ćutnja na nacionalnom nivou nije dobar odgovor.

Smenjen je i ministar zdravlja u Holandiji Hugo de Jonge, ali ne zbog kovida, već zbog afere sa isplatom dečijih dodataka. Koja je tek to lična karma jednog ministra zdravlja! U godini korone, u kojoj se nemačka idealistička filosofija sudara sa junacima Marvelovog univerzuma, on odlazi zbog greške u računovodstvu.

Neki ministri zdravlja smenjivani su jer su zloupotrebljavali položaj i vakcinisali preko veze familiju, prijatelje i dalje rođake, kao recimo u Argentini, Peruu i Ekvadoru. Interesantno, niko nije odgovarao u Hrvatskoj. U Poljskoj je ministar Lukas Zumovski nateran na ostavku zbog afere sa skupim maskama. Krao je, ili se kralo oko njega, što u konsekvenci izađe na isto.

Rumunija od pre nekoliko dana (14. aprila) troši svog trećeg ministra zdravlja. Prvi, Nelu Tataru podneo je ostavku u decembru prošle godine, nakon požara na intenzivnom odeljenju za kovid pacijente u bolnici u Pjatra Njamcu, gradu na severoistoku zemlje. Na odeljenju je ležalo 16 teško bolesnih, deset ih je izgorelo.

Zamenio ga je Vlad Vojkulesku, ne najsrećnije. Krajem januara je u bolnici u Bukureštu izbio požar, opet na kovid odeljenju, u kome je izgorelo pet pacijenata. Vojkulesku međutim nije podneo ostavku zbog toga, već tek pre nekoliko dana, zbog različitih malverzacija u njegovom resoru.

Sadašnji rumunski ministar zdravlja je premijer Florin Kicu, doktor makroekonomskih nauka. Makroekonomičari, to su oni koji preskaču detalje i uživaju u utehama velike slike, kao i sociolozi. Gde god oni pogledaju, svuda je dobro.

Faktor kompetentnosti

Ako se austrijske prilike uzmu paradigmatski za šire svetske procese u epidemiji korone, dolazi se do tri određujuća pojma ovog momenta: kompetencija, regionalizacija, racionalizacija. Da li su se ministri zdravlja koji su na funkciju dolazili sa diplomama medicinskih i ostalih srodnih nauka pokazali boljim od aparatčika opšte prakse ili vojnika?

Pre epidemije bi se reklo, svejedno. Ministar je politička funkcija; dobar kardiolog može biti očajan ministar zdravlja; loš se može pokazati blagoslovljenim resornim šefom. Pamela Rendi-Vagner, šefica austrijskih socijaldemokrata je doktor epidemiolog, ali joj to nimalo nije pomoglo da se profiliše u epidemiji, da verodostojnije kritikuje vladu, ili sebe i stranku približi šansi da vlada.

Austrijski ministar zdravlja Rudolf Anšober tokom konferencije za medije, Beč, 13. april 2021. (Foto: Reuters/Leonhard Foeger)
Austrijski ministar zdravlja Rudolf Anšober tokom konferencije za medije, Beč, 13. april 2021. (Foto: Reuters/Leonhard Foeger)

Ali pandemija korone je u međuvremenu izoštrila pogled javnosti na kompetentnost u sferi političke egzekutive. Sada greške koštaju više i imaju posledice po veći broj ljudi.

U takvoj situaciji pomaže predstava da neko zna šta radi, ne samo zato što je vispreni političar, dobar organizator i talentovani spletkaroš, već da je profesionalno kompetentan, u najmanju ruku da je smogao disciplinu neophodnu da se završi fakultet. Ali, gle austrijskog slučaja: ministar Anšober ima pedagošku akademiju i radio je kao učitelj u osnovnoj školi; premijer Kurc je gimnazijalac koji nikada nije završio fakultet.

Ima li to veze s tim da su u Briselu i Berlinu proveli austrijskog kancelara i njegovog ministra kroz program i ostavili ih, onako kao i čitavu EU, solidarno bez vakcina? I da i ne. Lukavost se ne uči na fakultetima. Ali ono što upada u oči je da Brisel i Berlin nisu prevarili doktora medicine i pravnika, već jednog učitelja i jednog gimnazijalca.

Haos i rasulo

Generalno gledano, jedinica bitke protiv kovida prošle godine bila je nacionalna država; u Austriji kao i svuda drugde. Bilo je pokušaja šire međunarodne mobilizacije, ali one ni realno nisu mogle da budu efikasne. Nije Brisel kriv za požar u rumunskoj bolnici, niti je gašenje moglo da se organizuje na solidarnom EU nivou. Ako se pogleda svakodnevica, nacionalne države su bile te koje su formirale politiku, organizovale odbranu, snabdevanje, medicinske kapacitete, nabavljale vakcine i vakcinisale.

Čitavu prošlu godinu pred javnost u Austriji izlazio je takozvani „epidemiološki kvartet“ – kancelar, vicekancelar, resorni minstri zdravlja i policije. Odjednom, od januara ove godine, kad je postalo jasno da je čitava EU stavljena u veliko čekanje i da za Beč nema specijalnog tretmana, vlada je odjednom regionalizovala epidemiološke mere, a sama se povukla iz javnosti.

Provincije, gradovi i opštine odjednom su postale jedinice bitke protiv korone u Austriji. Dok su predsednici opština organizovali poslednju odbranu, ili krišom vakcinisali familiju i prijatelje, vlada je kršila ruke u tihom očajanju. U detaljima je to preterani zaključak, ali u osnovnim crtama tačan. Kod poslednjeg zatvaranja na istoku zemlje je Burgenland kao najmanja federalna jedinica naprosto odbio da se priključi Beču i Donjoj Austriji. Razlog? Burgenland nema problema sa bolničkim jedinicama intenzivne nege; a nema ih zato što kod pretrpanosti „svoje“ kovid pacijente šalje u bečke bolnice.

Prvi put u poslednjih godinu dana kritika Pamele Rendi-Vagner ima smisla, kad je pre dva dana rekla – to nije regionalizacija, to su haos i rasulo koji se rađaju iz nemoći.

Vakcine bi od maja trebalo da češće stižu. Ali to je slaba uteha za izgubljeno vreme i nekih tridesetak ljudi koji dnevno umiru od kovida u austrijskim bolnicama. Kolektivni imunitet neće biti postignut ove godine, izjavila je prošle sedmice (doktorka medicine) Eva Heltl iz nacionalne inicijative „Austrija vakciniše“. Do sada je prvi put vakcinisano ispod jedne petine stanovništva; ispod jedne desetine drugi put. Ako se računaju samo oni iznad 16 godina, onda su ti postoci bolji, jedna petina i jedna desetina. I u narednim mesecima, vakcinisanje u Austriji, kao i u čitavoj EU, ostaje izazov. Dok vakcine nema za sve koji je hoće, neka vrsta racionalizacije ostaje neophodna.

Neophodna za neophodne. Ali ko je sve neophodan u društvu koje za svoju etičku osnovicu uzima premisu da je svaki čovek neophodan? Medicinski radnici, svakako. Stariji? Da, ali gde povući granicu. Profesori, umetnici? Apsolutno. Prodavačice u „Bili“? Esencijalne. Vojska i policija? I oni, naravno, kako smo samo na njih zaboravili.

Najbolje bi bilo svi. Ali nema za sve! Između „nema za sve“ i „ima za neke“ zjapi prostor socijalne anomije.

Medicinska sestra prilikom vakcinacije pacijenta protiv koronavirusa (Foto: Reuters/Mario Anzuoni)
Medicinska sestra prilikom vakcinacije pacijenta protiv koronavirusa (Foto: Reuters/Mario Anzuoni)

Četiri pripadnika policije su proteklih dana umrla od kovida. Bili su u jedinicama koje su razdvajale protestante na subotnjim demonstracijama protiv lokdauna i maski. Jurili su se po ulicama sa antivakserima, lokalnim Kuanonom i ostalim vernicima svetskih zavera, zarazili se na dužnosti i umrli.

Armin Ortner, jedan od šefova kriminalističke policije u intervjuu bečkom Kuriru (16. aprila) kaže: „Čak i morsko prase pre dobije vakcinu nego policajac.“

 

Naslovna fotografija: Reuters/Yves Herman

 

Izvor Oko.rts.rs

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u