Šta je bilo tako skandalozno u pitanju koje je Pahor postavio kolegama u Sarajevu, te se bošnjačka politička javnost digla na noge? Predsjednik Slovenije je rođen u SFRJ, BiH je dio njegove bivše domovine, on i kao političar sa poznavanjem i zanimanjem prati bosansko 25-ogodišnje „lovljenje vlastitog repa“. Uz to, njegova zemlja uskoro preuzima predsjedavanje Evropskom unijom sa ambicijom da nešto uradi u regionu. Šta je prirodnije nego da Borut upita Mileta, Šefika i Željka: „Pošto već četvrt vijeka ni uz inostrano posredovanje ne možete ništa da se dogovorite, možete li barem da se mirno raziđete?“
Nije to bila Pahorova provokacija, ni neuskusna šala, a nije bilo ni u okviru zvaničnog dijela razgovora. Čak je prethodno domaćine upitao: „Da li ste sada spremni za muški razgovor?“, u smislu grubo direktan, bez diplomatskog uvijanja, a onda zatražio da se isključi snimanje i da izađu novinari.
Ali šta je značio Komšićev i Džaferovićev odgovor na Pahorevo pitanje: „Mirno razdruživanje ne bi moglo proći bez rata“? Ako je u pitanju sadržana riječ „mirno“, valjda se onda podrazumjeva da je riječ o takvom razdruživanju koje ne bi izazvalo nikakve nemire, pogotovo ne rat. Logički adekvatan odgovor mogao je da bude jedino: „Bošnjaci i Hrvati nisu spremni za takav dogovor“. Ili, preciznije: „Jedino Bošnjaci ne bi prihvatali takav dogovor“, jer Komšić nema legitimitet da govori u ime Hrvata, a Čović, koji ga ima, složio bi se sa Dodikom da je, ako nema konsenzusa, mirno razdruživanje pravo rješenje.
Jednostavan problem
Ali u redu, Pahor je postavio jednostavno pitanje i dobio ne manje jasan odgovor da Bošnjaci nisu „za“. I nikom ništa! Bilo bi tako da dva od tri domaćina nisu neumjesno pomenula da bi mirno razdruživanje izazvalo rat. Ko bi se pri tome prvi latio oružja? Ovi koji su protiv mirnog razdruživanja ili oni koji su za mirni razlaz? Jasno je da bi to bili Bošnjaci na čelu sa Džaferovićem, a kao pojedinac mogao bi da im se pridruži i Komšić. „Zlatni ljiljan“, koji se u minulom građanskom ratu nije borio na strani Hrvata u postrojbama HVO, nego u muslimanskoj Armiji BiH.
Danas, istina, postoje samo Oružane snage BiH, ali se sastoje iz tri puka koji se zovu tri nacionalne komponente, pa bi se u novom građanskom ratu između zagovornika i protivnika razdruživanja međusobno tukle tri komponente iste vojske – Armija BiH, HVO i VRS. Repriza rata 1992-1995. uz jednu novinu! Republika Srpska i „Herceg-Bosna“ bi svoje razdruživanje zaista mogle da realizuju mirno, referendumom ili skupštinskom odlukom i bez dogovora sa trećom stranom. Da bi ih u tome spriječila bošnjačka komponenta OS BiH morala bi da ih oružano napadne. Time bi nedvosmisleno postala agresor i Bošnjaci bi izgubili oreol žrtve. Štaviše, napad na RS i HB bio bi krunski argument za međunarodnu zajednicu da Bosna može da bude mirna samo podjeljena na tri države bez konfederalnih veza.
Iako odnosi u Bosni izgledaju komplikovani i gotovo nerješivi, ne postoji nikakva „bosanska kvadratura kruga“. Problem je, naprotiv, sasvim jednostavan. Svedimo ga na banalan primjer trojice koji hoće da grade zajedničku kuću. Dovoljno je da se samo jedan rezolutno ne slaže sa rasporedom prostorija, ili bojom fasade, pa da udruženi neimarski poduhvat padne u vodu. Prijatelji bi mogli da posreduju, neprijatelji da ih i zavade, ali jedino rješenje bilo bi da svaki od njih na svome dijelu zemljišta sagradi zasebnu kuću.
BiH je zemlja sa tri ravnopravna naroda podijeljena teritorijalno-etničkim entitetima i kantonima. Uspostavljena je konsenzusom predstavnika sva tri naroda u Dejtonu, ali ne može da opstane ukoliko bilo koji od njih više ne želi da živi u njoj. Pogotovo je nemoguća ako to ne žele čak dva od tri. Pošto „bosanski“ Srbi i Hrvati, koji vrlo velikom većinom žive u RS i HB to očigledno ne žele, raspad zajedničke države predstavlja prirodan politički proces. Može mu se ići u susret ili ga kočiti, ali ne i zaustaviti.
Bošnjaci, jedini bosnoljubni narod u BiH, ne mogu da se pomire sa tom činjenicom pa razvijaju neku metafizičku filozofiju države Bosne koja je „starija od njenih naroda“, a na realno političkom planu podupiru je pokušajima dominacije najbrojnijeg naroda. Budući da nemaju ni materijalne ni ljudske resurse da nametnu hegemoniju, ostaje im jedino da se uzdaju u protektorat tzv. međunarodne zajednice oličen u PIK-u i OHR i u globalni islamski umet.
Na tome je, njima u prilog, zapadni protektorat zaista dosta i radio i uradio otimanjem entitetskih nadležnosti, nametanjem zakona i smjenom izabranih funkcionera, ali je Dodikovo vođstvo RS tome stalo ukraj. Nije još uspio da vrati uzeto i vrati na nenamatnuto, ali je uspio da blokira inicijative o „Dejtonu 2“, „duhu umjesto slovu sporazuma“, „funkcionalizaciji sistema“, „ustavnim reformama“ i sl. I u Herceg-Bosni u kontinuitetu od Ante Jelavića do Dragana Čovića, HDZ je mobilisao Hrvate u otporu bošnjačkoj dominaciji u FBiH.
Probni balon
U međuvremenu od 25 godina međunarodni kontekst se bitno promijenio. SAD više nisu na vrhuncu moći kao ranih ‘90-ih, nego u opadanju. EU je onda bila u najvećem poletu stvaranja jedinstvene monete i ustava, dok je danas stare članice napuštaju, a nove nije u stanju da apsorbuje. Rusija i Kina se uključuju u rješavanje globalnih problema, a „jedinstvene bošnjačke Bosne“ nema na njihovoj političkoj agendi. Lavrov odavno ponavlja da sve međunarodne i lokalne aktere jedino obavezuje Dejtonski sporazum (čitaj izvorni!) koji je garantovan na svečanom potpisivanju u Parizu. Uprkos tome, Bošnjaci su i dalje vjerovali da će negdje sa Trebevića u Sarajevo ujahati „američka konjica na arapskim konjima“, donijeti Dejton 2 i odvesti Dodika i Čovića u lisicama.
Izgleda da su Bernar-Anri Levi i intelektualna internacionala lobista trajnije iskrivili kolektivnu svijest Bošnjaka. Upisali su im u glavu da su „sveta nevina žrtva“, „oličenje evropskog sna o bratstvu naroda“, „nečista savjest čovječanstva“. U ratnom muslimanskom Sarajevu maštalo se o prijemu BiH u EU po hitnoj proceduri, o bijelim pasošima UN-a za sve preživjele Bosance, bezmalo o tome da će Miljackom poteći nafta. A pošto je to izostalo, Bošnjaci optužuju sve i svakoga: „UN su proglasile embargo na dostavu oružja!“, „EU je sve mirovne planove zasnivala na unutrašnjoj podjeli“. „SAD su kasno intervenisale i skrojile Dejton koji je nagradio etničko čišćenje i priznale genocidni entitet“.
Svima nameću kompleks krivice na osnovu kog bi trebalo da se osjećaju i krivi i dužni. To je dovedeno do karikatura u odnosu na komšije. Optužuju ih za agresiju i zločine, a hoće sa njima jedinstvenu Bosnu. Nedorečeni su da li hoće svoju samo svoju „privremeno okupiranu teritoriju RS i HB“ bez Srba i Hrvata, ili bi ih zadržali da im se svete, da ih hapse i optužuju, sude i gone kao okupatore i domaće izdajnike.
Na sve to još očekuju da ljudi u RS i HB dobrovoljno prihvate jedinstvenu Bosnu. Bakir Izetbegović je na posljednjem onlajn kongresu muslimanske SDA otvorio vrata stranke i za srpske i hrvatske bosanske patriote. Samo što im nije ponudio da se vrate na „srednjovjekovne dobrobošnjanske bogumilske korijene“, ili naprosto pređu na islam. Elem, nema potrebe za istinom, izvinjenjem i pomirenjem, dogovorom ili razlazom. Kao da je tražio inspiraciju u govorima babe Alije iz ratne ’92.: „Karadžić je zaveo samo šačicu Srba… Ja sam predsjednik svih Bosnaca i Hercegovaca …“.
Boris Pahor je onomad konsternirao Šefika i Željka jer je razgolitio neprijatnu istinu o Bosni. Poput klinca iz Andersenove bajke „Carevo novo ruho“ koji je, dok se carevoj nevidljivoj odjeći divila svijetina, uzviknuo „car je go“, i on je rekao ono što svi vide, ali se prave nevješti. „Dogovor ili miran razlaz! Dok im je isto govorio Dodik u Sarajevu su mogli da se ljute ili ismijavaju, od Lavrova da se, kao nevaspitani balavci, sakrivaju iza zavjese. Ali kada je to došlo od makar i majušne članice NATO i EU, koja je još i jedina u bezviznom režimu sa SAD i uskoro preuzima predsjedavanje u Briselu, onda je to izazvalo uzbunu“.
Doda li se tome Janšin non pejper konspirativno dostavljen u Brisel, i uzme u obzir Blinkenovo („Nema Dejtona 2“) i Palmerovo („Neće dojahati američka konjica!“) ima razloga i za paniku. Naravno, uslijedili su neubjedljivi demantiji, nedorečena objašnjenja, sumnjive relativizacije. „Svi su za cjelovitu BiH“, ali gdje ima dima ima i vatre. Objektivno gledajući, iza svega mora da ima nešto ozbiljno. Da li je možda u vakuumu nastalom balansom „zloćudnih“ ruskih, „dobroćudnih“ američkih i sterilnih zapadnoevropskih inicijativa sve stiglo iz mitleurope koju okuplja višegradski kvartet, a uz diskretan klimoglav Makrona?
Janša kaže da njegov non pejper nije slovenački proizvod. Dodik „tješi“ komšije da takve habere sve češće sluša u nezvaničnom dijelu bilateralnih evropskih kontakata. Komšić zlosluti da se „narednih dana može svašta dogoditi“, aludirajući valjda na predstojeći evropski samit o BiH. U najmanju ruku, sve je bar probni balon za nešto što se valja iza brda. A i krajnje je vrijeme, poslije 25 godina „više istog“.
Ako zaista nema Dejtona 2, ni američke konjice iza Trebevića, Bakir bi morao da stavi prst na čelo i razmisli nije li je krajnji vakat da o budućnosti BiH komšijski promuhabeti sa Miloradom i Draganom. Ili mu se priviđa tutanj arapskih konja iz „bilionskog islamskog umeta“, kako je u prošlom vijeku maštao babo mu Alija.
Prof. dr Nenad Kecmanović je politikolog, sociolog, bivši rektor Sarajevskog univerziteta (1988-1992) i član Senata Republike Srpske. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Markus Winkler on Unsplash
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO: