Janšin šareni balon i mirno razdruživanje BiH

Kako god se raspetljala misterija oko takozvanog „non pejpera” Janeza Janše, ko god bio njegov autor i ko god da stoji iza ovog šarenog balona, okidač za otvaranje teme bio je u Vašingtonu

Nije jasno zašto su svi zabezeknuti Janšinim non pejperom po kome bi se Bosna, i ne samo Bosna, mirno razdružila. Pred burnom reakcijom Janša ga se odrekao, pa je počelo sumnjičenje ko je autor i ko stoji iza zavjese. Vrh EU!? Rusi!? Višegradski kvartet!? Slovenci!? Orban!? Vučić!? Makron!? Jedino niko ne sumnja na Milorada Dodika jer on, što se barem Bosne tiče, odavno zagovara mirno razdruživanje kao posljednje rješenje.

Sada, poslije prvog šoka, svi su se odjednom prisjetili da je takvih ideja bilo i ranije, pa citiraju izjave Merkelove i Kamerona o krahu multikulturalizma. No niko ne spominje da je prije Dejtonskog sporazuma, koji je zakovao međunarodne granice BiH, bilo u zvaničnom opticaju rješenja koja su bosansko pitanje tretirala u regionalnom kontekstu. To nisu bila samo idejna rješenja nego potpisani ili bar definisani sporazumi domaćih aktera, neka i uz spoljnu asistenciju.

Uoči i krajem građanskog rata u BiH Beogradski sporazum u julu 1991. i Vašingtonski sporazumu martu 1994. povezivali su bošnjački dio Bosne u federalnu odnosno konfederalnu zajednicu sa Srbijom odnosno Hrvatskom. Koliko god će to danas ne samo u muslimanskom Sarajevu patetično nazvati komadanjem Bosne, treba imati u vidu da BiH zaparavo nikad nije postojala kao suverena država nego, ili kao okupaciona zona (osmanska, habzburška) ili kao corpus separatum unutar širih državnih okvira Jugoslavije kao monarhističke diktature i diktature proleterijata. A i danas je međunarodni protektorat.

Brojni protektori, supervizori, implementatori, garanti, potpisnici, i specijalni izaslanici, pod dirigentskom palicom supersile, nisu četvrt vijeka uspjeli da po sistemu „više istog“ lokalne Srbe i Hrvate uguraju u Prokrustovu postelju cjelovite u jedinstvene građanske Bosne. Naprosto, Bosanci i Hercegovci desetinama generacija unazad nikad nisu živjeli u suverenoj državi i nisu razvili patriotsku političku kulturu. Srpski patriotizam i hrvatsko domoljublje u BiH vezani su za njene dijelove RS i HB, a bošnjački patriotizam je četiri puta veći od njihovog dijela patrie i seže do imaginarne cjelovite i jedinstvene Bosne.

Iako im je država spolja priznata, ispostavilo se da je polovina populacije na 75 odsto teritorije ne želi. Tokom 25 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, građanski rat se nastavio političkim sredstvima i možda bi lokalni pristup trebalo zamijeniti regionalnim. Posljednji regionalni kontekst u kojem je BiH funkcionisala bio je druga Jugoslavija, a sljedeći je trebalo je da bude Evropska unija. Prvog konteksta više nema. Drugi je beznadežno pomjeren u nedoglednu i neizvjesnu budućnost.

Da li bi „federacija BiH sa Srbijom“ ili „konfederacija FBiH sa Hrvatskom“, danas mogla da bude taj kontekst?

Konfederacija sa Federacijom

Da podsjetimo, Vašingtonskim sporazumom u režiji SAD i Njemačke prekinut je hrvatsko-muslimanski rat, sa ciljem da HVO i ABiH ostanu u savezu protiv VRS. Nijemci su bili zaduženi da za pregovarački sto privedu Tuđmana, a Amerikanci Izetbegovića.

Da bi hercegovačke Hrvate privoljeli da se odreknu Herceg-Bosne i prihvate zajednički entitet sa Muslimanima, obećano im je da će Bošnjačko-hrvatska Federacija (kasnije FBiH) istovremeno stupiti u konfederaciju sa državom Hrvatskom. Pod spoljnim pritiskom Tuđman je, kao posrednik, namamio i obmanuo svoju dijasporu. Njegov ministar spoljnih poslova Mate Granić, u knjizi Vanjski poslovi – Iza kulisa politike piše:

„Prihvatio sam taj prijedlog iako sam bio svjestan da, ako se i postigne, nikada neće zaživjeti. Znao sam da Tuđman to od mene traži kako bi lakše uvjerio vođstvo Hrvata u BiH da prihvati Vašingtonski sporazum“.

Bivši ministar spoljnih poslova Hrvatske Mate Granić (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/N1)
Bivši ministar spoljnih poslova Hrvatske Mate Granić (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/N1)

Izetbegović se nije protivio toj stavci sporazuma, a Herceg-Bosanci još manje. Da li bi naknadna realizacija konfederacije sa Federacijom riješila mnoge aktuelne bošnjačko-hrvatske sporove u većem entitetu a možda i čitav bosanski Gordijev čvor?

– Bošnjačka Bosna (četiri kantona u FBiH) bi se priključenjem Hrvatskoj preko noći našla u toliko željenom NATO-u, u koji Srpska neće i koči čitavu BiH. Na isti način našla bi se i u EU u koju će BiH inače teško ikada biti primljena.

– Time bi, istovremeno, bio bi riješen hrvatski zahtjev za obnovu trećeg entiteta od koga Herceg-Bosanci ne odustaju, a samim tim i pitanje revizije izbornog zakona kojim Bošnjaci već tri mandata biraju Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.

– Antagonizam između Bošnjaka i Hrvata (izborni zakon, podjela vlasti u Mostaru, javni TV servis i slično) posljednjih godina nadmašuje već hronične tenzije između Srba i Bošnjaka, i već je angžovao značajne međuarodne kapacitete na obje strane, a stari prijatelji Bajden i Merkelova bi mogli jednostavno da aktuelizuju nerealizovanu tačku Vašingtonskog sporazuma.

– Hrvatska bi konfederacijom sa FBiH najzad državno integrisala svoju „dijasporu“ u BiH, koja je, posebno svojim hercegovačkim dijelom, dala presudan doprinos državnom osamostaljenju Hrvatske.

– Bošnjaci bi bolje povezali svoju „zelenu transverzalu“, a Hrvatska dobila bošnjačke krajišnike prema Srbiji na potezu od Zelene (ili Cazinske) krajine preko srednje Bosne prema Goraždu i Sandžaku.

– Konfederacijom bi bio prevaziđen i hrvatski „problem prelomljene kifle“ i uspostavljen kopneni kontinuitet između Dubrovnika do Stona sa ostatkom Dalmacije, koji sada presjeca bosanska obala oko Neuma i sporni Pelješački most postao bi suvišan.

– Bio bi to i prilog posttrampovskoj obnovi evroatlantskog jedinstva, jer za razliku od Dejtonskog, koji je bio prije svega američka kreacija, Vašingtonski sporazum bio je rezultat zajedničkog diplomatskog rada SAD i Njemačke.

– Bošnjaci bi konfedracijom sa Hrvatskom dobili zaštitu NATO-a od „agresorske Srbije“, „genocidne Srpske“ i generalno od Srba koje su u Alijinoj halki i prije rata nazivali „hajducima i vucima“.

– Od eventualne diskriminacije i majorizacije od hrvatske većine u konfederaciji, Bošnjake bi štitila građanska država, koju preporučuju Srbima u BiH i, povrh toga, evropski standardi članice Unije.

Zastavice BiH i EU (Foto: Mario Salerno/consilium.europa.eu)
Zastavice BiH i EU (Foto: Mario Salerno/consilium.europa.eu)

– Posljedično, reaktuelizacijom konfederacije Hrvatske sa FBiH, i Republika Srpska bi dobila nezavisnost, a da li bi je iskoristila za državnu samostalnost ili priključenje „matici“, ne zavisi samo od nje.

Zanimljivo da dugotrajni žestoki politički sukob (oko promjene izbornog zakona povodom slučaja Komšić, trećeg entiteta, podjele Mostara, drugog nacionalnog TV servisa itd.) nikoga ni među unutrašnjim ni među spoljnim akterima nije podsjetio na konfederaciju sa Federacijom kao moguće rješenje.

Novi Beogradski sporazum

Istorijski ili Beogradski sporazum, uz Izetbegovićev amin, bili su utanačili Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović sa Nikolom Koljevićem i Momčilom Krajišnikom uz podršku Miloševića i Karadžića. Podrazumijevao je da BiH ostane u skraćenoj Jugoslaviji sa Srbijom i Crnom Gorom u nekoj vrsti labave federacije. Sličnu inicijativu za očuvanje Jugoslavije kao cjeline poslali su Gligorov i Izetbegović sa sastanka u Skoplju: da Slovenija i Hrvatska ostanu u konfederaciji sa Srbijom, a Makedonija i BiH u bližim odnosima sa Srbijom i Crnom Gorom.

Dok je Vašingtonski sporazum, izuzev člana o konfederaciji sa Federacijom, inkorporiran u Dejtonski, Istorijski (Beogradski), dogovoren i promovisan barem godinu dana prije, zapamćen je kao propuštena šansa za kojom tiho žale više Bošnjaci koji su izgubili jedinstvenu BiH nego Srbi koji su dobili RS. Čak su se i neki ugledni hrvatski probošnjački intelektualci (I. Lovrenović, M. Jergović), složili da je Alija vjerovatno pogriješio što je za saveznika izabrao Tuđmana, a ne Miloševića.

Kako svjedoči Zulfikarpašić, Milošević je prihvatio sve Izetbegovićeve uslove da BiH ostane u skraćenoj Jugoslaviji, uključujući i to da vojskom u BiH komanduje bošnjački general, a ponudio mu je da bude prvi predsjednik zajedničke države. U razgovoru za TV B92 nakon što je Milošević već bio u Hagu, a procurilo je da se njemu priprema optužnica, Alija je čak isticao da je Sloba, za razliku od neprijatnog Franje, inteligentan, duhovit i šarmantan, te da bi ga poželio za komšiju.

Više nema ni Slobe ni Alije, ali su tokom rata i poslije, uz međunarodnu satanizaciju Srba kao jedinih krivaca za raspad SFRJ i BiH, odnosi sa Bošnjacima pali na najniži nivo ikada.

Predratni Beogradski sporazum Srba i Muslimana, oživio je na svoj način Aleksandar Vučić. Prije svega pružajući ruku prema bošnjačkom dijelu BiH. Pomoć Goraždu u žitu, pomoć srpskim opštinama u FBiH, značajna finansijska podrška Srebrenici, medicinska pomoć na početku pandemije (maske, respiratori i slično)… Sve je to odbijano sa indignacijom ili jedva primano, kao i projekat auto-puta Beograd-Sarajevo, a predsjednik Srbije je progutao i kamenovanje pri poklonjenju mezarju u Potočarima.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i članovi Predsedništva BiH tokom konferencije za medije povodom srpske donacije vakcina BiH, Sarajevo, 02. mart 2021. (Foto: Predsedništvo Srbije/Dimitrije Goll)
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i članovi Predsedništva BiH tokom konferencije za medije povodom srpske donacije vakcina BiH, Sarajevo, 02. mart 2021. (Foto: Predsedništvo Srbije/Dimitrije Goll)

Vakcine koje je Srbija poklanjala susjedima, zagrijale su srca u RS, CG i BJRM, a bošnjačka vlast je poklon prihvatila tek pod pritiskom životno ugroženog naroda. Vučić ide i dalje: promoviše „mali Šengen“, sprema samit BiH-Srbija u Beogradu „na kome će se prevazići svi problemi“, ali, kako sam kaže, „mnogi ga upozoravaju da se previše razmahao“.

Šta bi danas nekom varijacijom Beogradskog sporazuma dobili Srbi i Bošnjaci?

– Pristupajući nekoj vrsti konfederacije ili državne zajednice BiH sa Srbijom, Bošnjaci bi rješili svoj ključni problem očuvanja „cjelovite i suverene Bosne“, koja bi delegirala minimum funkcija na zajedničke organe u kojima bi ravnopravno participirala.

– Oslobodili bi se straha od umišljene prijetnje Srbije koja ekonomski napreduje, popravlja imidž u zapadnom svijetu, podržava svoje sunarodnike u BiH, njeguje čvrste veze sa dvije od tri supersile, Rusijom i Kinom, te se, što ih najviše brine, naoružava.

– Bošnjaci bi se našli u državnoj uniji sa drugom velikom koncentracijom svojih sunarodnika u Raškoj/Sandžaku, a ovi opet sa muslimanskim Sarajevom kao svojim glavnim regionalnim nacionalnim, duhovnim i kulturnim centrom na Baščaršiji oko Begove džamije.

– BiH bi tako mogla da djeli znatno veće prirodne i društvene resurse kojim raspolaže Srbija, tržište sa višestruko većim brojem potrošača, privilegovani carinski status koji uživa na ogromnim tržištima Rusije i Kine.

– Bošnjaci se često vajkaju kako Srbija ima razvijenije ekonomske veze sa Turskom i Bliskim istokom (investicije, zajednički projekti, turizam) nego muslimanski dio BiH, pa bi, pomalo paradoksalno, od zajedničkog nastupa u tom dijelu svijeta imali obostranu korist.

– „Bosanski Srbi“ sačuvali bi i Republiku Srpsku i istovremeno bi ostvarili ostanak sa Srbijom o čemu su se izjasnili još na plebiscitu u decembru 1991. godine, a u tom kontekstu i Srbi, preostali u FBiH, ne bi više morali da budu samo „zagledani u Srbiju“.

– Srbija bi okupila brojnu srpsku „dijasporu“ u bivšim republikama i novim državama koje su nastale rasturanjem Jugoslavije i kao najveća, najmnogoljudnija i najrazvijenija država postala bi svojevrstan Pijemont integracije susjednih država u balkanskoj mini EU.

– U proširenom okviru prije svega ekonomskog povezivanja u regionu, u kojem bi svoju ulogu imala i Albanija, koja se od početka uključila u „mini Šengen“, u velikoj mjeri bi se relativizovao i problem Kosova, odnosno zahtjev Albanaca za državnim osamostaljenjem.

Predsedavajući Saveta ministara BiH Denis Zvizdić, predsednik Srbije Aleksandar Vučić, premijer Severne Makedonije Zoran Zaev, premijer Albanije Edi Rama i ministarka ekonomije Crne Gore Dragica Sekulić na sastanku lidera Zapadnog Balkana, Ohrid, 10. novembar 2019. (Foto: Tanjug/Predsedništvo Srbije)
Predsedavajući Saveta ministara BiH Denis Zvizdić, predsednik Srbije Aleksandar Vučić, premijer Severne Makedonije Zoran Zaev, premijer Albanije Edi Rama i ministarka ekonomije Crne Gore Dragica Sekulić na sastanku lidera Zapadnog Balkana, Ohrid, 10. novembar 2019. (Foto: Tanjug/Predsedništvo Srbije)

– Za ovakav projekat, Srbija bi najvjerovatnije dobila i podršku Evropske unije jer bi smanjila pritisak zapadnobalkanskih zemalja za prijem u punopravno članstvo i Beograd bi postao glavni partner Brisela u eventualnoj, postepenoj i dugoročnoj pripremi regiona za evrointegracije.

– Baš kao što bi Srpska, ukoliko bi došlo do pune primjene Vašingtonskog sporazuma, dobila šansu za saostalnost ili priključenje Srbiji, tako bi pri oživljavanju Istorijskog sporazuma Srba i Bošnjaka, Herceg-Bosna dobila slobodu samoopredjeljenja.

Neminovan mirni raspad

Analiza oba rimejka ukazuje na važne benefite za sva tri naroda u BiH, a „međunarodni“ imperativ da „nema promjene granica na Balkanu“ ne treba uzimati za ozbiljno, jer je ne/primijenjivan od slučaja od slučaja, po dvostrukim standardima.

Ipak, ništa od reanimacije dva mrtva rješenja od kojih je jedno bilo varljivo, drugo propušteno.

Tokom proteklih tridesetak godina bivše jugoslovenske republike i narodi su sa više ili manje ne/uspjeha već nepovratno odmakli na putu obnove ili sticanja nacionalnih država. One koje taj proces nisu dovele do kraja, poput BiH i S. Makedonije, predstavljaju najnestabilnije tačke u regionu. Lajčak ih je, ne imenujući, nazvao „dvjema regionalnim državama pred raspadom“.

Što se tiče BiH, njen mirni raspad dugoročno izgleda neminovan i na tome rade „bosanski“ Srbi i Hrvati, a paradokslano – najviše Bošnjaci – namećući im neželjenu unitarnu  centralizovanu „jedinstvenu državu“.

Da li bi iko sa strane bio sklon i „mirnom razdruživanju u BiH“ koje bi podrazumjevalo i priključenje bošnjačkog dijela FBiH Hrvatskoj ili Srbiji?

Hrvatska je dobila državu u „avnojskim“ granicama, ušla u NATO i u EU, etnički se očistila od Srba, ali se i dalje opsesivno bavi „ostatkom zaklanog naroda“, srpskom manjinom i opasnom Srbijom, te im ne trebaju još i Bošnjaci i konfederacija sa FBiH. U tome je Zagreb izgleda tako odrešit da Herceg-Bosanci gotovo nikad i ne spominju konfederaciju sa federacijom. Sputana obavezama prema EU i NATO, Hrvatska će raditi na zaštiti ugrožene ne samo izborne jednakopravnosti sunarodnika u FBiH – što direktno, što preko Brisela i Vatikana.

Zastava Herceg-Bosne (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Al Jazeera Balkans)
Zastava Herceg-Bosne (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Al Jazeera Balkans)

Bošnjaci taman što su izašli iz nacionalnog puberteta već su zapali u državni pubertet. Premalen im je bošnjački entitet od četiri ili čak pet kantona i hoće za sebe ništa manje nego cijelovitu i jedinstven muslimansku BiH. Pucaju od precijenjene snage i nerealnih ambicija. Na steroidima su neoliberalnog i pansilamskog globalizma, te sebe zamišljaju kao istok Zapada i zapad Istoka, a na obje strane ih vide na suprotnoj. Preporučuju se za EU, a zagledani su duž zelene transverzale. Glava im je u Briselu, srce u Stambolu, zadnjici im je malo sve manje od cijelovite i jedinstvene ekskluzivno bošnjačke BiH. A koliko im komšije dozvole, radiće na promjenama unutrašnjih granica i zapomagati po svijetu da Srbija i Hrvatska hoće da podjele Bosnu.

Srbija je prebolovala razočarenje u sve Jugoslavije uključiv i onu skraćenu, koja je, kako se ispostavilo, pravila više za druge nego za sebe. Sada ne da svoju južnu pokrajinu i brani drugu srpsku republiku. Kao teritorijalno najveća, najmnogoljudnija i ekonomski najjača država na Balkanu postala je nosilac regionalnog povezivanja (izgradnja mreže auto-puteva, „mini Šengen“, zajednička borba protiv pandemije). A zagranični Srbi, povezani nacionalnim identitetom, vjerom, jezikom, istorijom, kulturom u „srpski svet“, predstaljaju njenu meku moć.

Pored problema sa Albancima, Srbiji su danas bošnjački kantoni u BiH dovoljni kao dobar komšiluk u susjednoj državi. Zbog klackalice KiM u Srbiji – Srpska u BiH, Vučić se diskretno suzdržava da podrži Dodikovo mirno razdruživanje.

Šareni balon

Kako god se raspetljala misterija oko Janšinog non pejpera, ko god bio njegov autor i ko god da iza njega stoji, okidač za otvaranje teme bio je u Vašingtonu. Poslije Blinkenove izjave da „neće biti Dejtona 2“ i Palmerove poruke Bakiru Izetbegoviću da „neće iza brda dojahati američka konjica da riješi njegove probleme“, moglo se shvatiti da Ameriknci, razapeti na dva velika fronta (Rusija i Kina), ovoga puta bar privremeno bosanski vruć krompir zaista vraćaju u evropsko dvorište.

U Briselu pak, umjesto odlazeće Angele Merkel nema niko autoritet da ga prihvati u ime EU.

Ovaj vakuum moći nad Bosnom, koji otjelovljuje malokrvni Incko, zabavljen još jednim prećutnim produžetkom mandata, neko je odlučio da iskoristi da pusti šareni balon. Kako će ko na balon reagovati vidjećemo na predstojećem tematskom samitu EU povećenom Bosni. Umjesto da ga prihvate kao povod za ozbiljan razgovor o Bosni, vjerovatno će se svi potruditi da ga izduvaju.

Više treba očekivati od najavljenog susreta na vrhu (Prag i Beč su se već kandidovali za domaćina), gdje će Putin i Bajden razgovarati o svim osjetljivim tačkama dodira na planeti. Da li to podrazumijeva i Zapadni Balkan?

Američki potpredsednik Džo Bajden i ruski premijer Vladimir Putin tokom sastanka u Moskvi, 10. mart 2011. (Foto: AP Photo/Alexander Zemlianichenko)
Američki potpredsednik Džo Bajden i ruski premijer Vladimir Putin tokom sastanka u Moskvi, 10. mart 2011. (Foto: AP Photo/Alexander Zemlianichenko)

Sergej Lavrov je više puta potvrdio da Rusija, pored Rezolucije 1244, garantuje i Dejtonski sporazum. Ukoliko je to izvorna verzija Pariskog sporazuma, što podrazumijeva vraćanje otetih entitetskih nadležnosti, Dodik ne mora da žuri sa razdruživanjem.

 

Naslovna fotografija: Flickr/Jennifer Boyer, CC BY 2.0

 

Izvor sveosrpskoj.com

 

BONUS VIDEO:

Politika
Pratite nas na YouTube-u