Ranko Gojković: Zapad je iskoristio Solženjicina (3)

Moram priznati da mi nije jasno zbog čega je i u epohi Vladimira Putina bilo neophodno promovisati sliku o Solženjicinu kao velikanu ruske istorije i ruske književnosti

Prvi deo intervjua možete pročitati ovde.

Drugi deo intervjua možete pročitati ovde.

U čemu je simbolika Pobjede ostvarene 9. maja?
– Kada pominjete 9. maj, ima simbolike u tome da su dva vojnika, predstavnika pravoslavnog ruskog i gruzinskog naroda, postavili pobedničku zastavu na zgradi okultističkog Trećeg rajha baš na pravoslavni Vaskrs, praznik pobede života nad smrću. Ima simbolike i u tome što je kapitulacija potpisana na Svetog Georgija Pobedonosca (zbog Vaskrsa se tri dana pomeraju svi praznici, pa se 1945. godine Sveti Georgije proslavljao 9. maja), nebeskog pokrovitelja „Maršala Pobede“ Georgija Žukova pred kojim je potpisana kapitulacija Trećeg rajha.

Sramni Beloveški sporazum ne bi bio moguć da se sinovi nisu odrekli velikih očeva koji su izvojevali Veliku pobedu. Da nije tako demonizovan vođa Velike pobede Josif Visarionovič Staljin, zar bi bila moguća priča o rehabilitaciji izdajnika Vlasova i Bandere? Da nije demonizovan pobednik nad naci-fašizmom, zar bi isti mogao danas da divlja u Kijevu?

Velika pobeda nad nacizmom bila je moguća samo uz pomoć vladara koji u odsudnim momentima ruske i svetske istorije nije ratovao protiv promisli Gospodnje. Uoči obeležavanja te Velike pobede, najkraći rezime koji se može izvući iz svega napisanog je – Velika pobeda imala je i velikog vođu.

Da se zadržimo na raskrinkavanju mitova. Možete li se osvrnuti na činjenicu da još uvijek u srpskim zemljama nije odjeknula istina o „projektu Solženjicin“ i njegovoj ulozi u razaranju SSSR-a, bez obzira na to što što ste se Vi u nizu tekstova bavili tom temom? U Rusiji je 2004. godine objavljena knjiga čuvenog ruskog istoričara Aleksandra Vladimiroviča Ostrovskog Solženjicin. Zbogom mitu, a takođe su se i mnogi drugi ruski istoričari – pomenimo još i Andreja Iljiča Fursova i njegov tekst „Solženjicin i vlast: život u laži“ – detaljno bavili ovom temom. Oni jasno predočavaju da je u određenom trenutku došlo do poklapanja taktičkih interesa dijela sovjetske elite i strateških interesa dijela zapadne elite. Zašto je u procesu destaljinizacije i dalje liberalizacije društa bio potreban „projekat Solželjicin“?
– Nažalost, moć propagande je nekada toliko jaka da i mnogi pravoslavni ljudi veoma teško razbijaju pojedine propagandne klišee. Moć medija je krajem 20. veka dostigla neviđene razmere, a Vašim čitaocima ne treba objašnjavati ko kontroliše većinu svetskih medija. U periodu kada je Zapad planirao razbijanje Sovjetskog Saveza Aleksandar Solženjicin prosto je bio obogotvoren. Kada se slože sve kockice, više je nego očigledno da se radi upravo o „projektu Solženjicin“, kako ste naveli u pitanju, projektu američke obaveštajne službe, samo što tada Nobelova nagrada, u očima i naše i ruske inteligencije, još nije bila toliko degradirana.

Toj propagandi i imidžu mudraca koji je stvoren, nisu odoleli ni mnogi pravoslavni verujući ljudi. Moram priznati da sam kao mlad student monarhističkih shvatanja, koji je sa majčinim mlekom usisao odvratnost prema komunizmu, krajem osamdesetih, početkom devedesetih godina, kada se kod nas pojavio Arhipelag Gulag, bio oduševljen pojavom ruskog pisca koji raskrinkava „komunističku ološ“ i „tiranina Staljina“, da sam tada gutao Solženjicinove knjige…

Međutim, kako reče genijalni Njegoš, pokoljenja svima dodele ono što zaslužuju, tako da danas, u šestoj deceniji života, mnogo mi je bliži „tiranin Staljin“ od „demokrate Solženjicina“. Vi ste već pomenuli neke izvore gde se može u jednom potpuno novom svetlu sagledati lik Solženjicina, ima ih još mnogo, vrlo ozbiljnih i utemeljenih.

Tačno je da je kod nas lik Solženjicina još uvek svetao u očima, reklo bi se i mnogih pravoslavnih publicista i lično sam imao jednu kraću polemiku po pitanju Solženjicina, ne mogavši da pređem preko neozbiljnog poređenja Solženjicina sa jednim Dostojevskim. Pokušaću ovde nešto podrobnije prikazati stvaralaštvo Solženjicina, ne ulazeći u privatni život u kome takođe ima detalja nedostojnih života istinskog pravoslavnog hrišćanina.

Ruski pisac Aleksandar Solženjicin (Foto: Vladimir Matvievskiй/TASS)
Ruski pisac Aleksandar Solženjicin (Foto: Vladimir Matvievskiй/TASS)

Solženjicin nije svoj heroizam projavio na frontu, naprotiv, ubrojao se u dezertere. Svoj heroizam nije projavio ni boreći se protiv okultiste Nikite Hruščova, koji je ruski Krim predao u sastav Ukrajine, koji je progonio RPC sa istom satanskom mržnjom kao i Lenjin i Trocki na početku revolucije, obećavajući da će javno na televiziji pokazati poslednjeg popa u SSSR-u! Nego mu je pisao ulizivačka pisma kako je on „dobro shvatio njegovu (Hruščovljevu!) očinsku brigu za razvoj sovjetske književnosti i umetnosti i da će se potruditi da postane dostojan visokog zvanja sovjetskog pisca!“

Njegov roman Jedan dan u životu Ivana Denisoviča bio je kao poručen za prljavu kampanju okultiste Hruščova protiv Staljina. Čak ni posle odlaska na Zapad, „vernik“ Solženjicin nema reči kritike prema otvorenom bogoborcu i progonitelju Crkve Hruščovu, samo prema Staljinu. Jednostavan je odgovor na pitanje zašto je bilo tako – zato što zapadne gazde nisu dozvoljavale pljuvanje po Hruščovu, nego samo po Staljinu, jer je Staljin osujetio njihov plan o uništenju ruske državnosti. Nije nikakvo čudo da je Vladimir Vojnović zapisao „da niko tako besramno nije lagao i ulagivao se Hruščovu kao Solženjicin“.

Veliki ruski književnik Mihail Bulgakov kritikovao je za Staljinova života vlast u svojoj zemlji, Staljin je cenio njegov rad i nije se sa njim obračunavao, nego mu je pisao da, ukoliko želi, može da ode iz zemlje i živi u inostranstvu. Bulgakov je to odbio shvatajući da ruski pisac bez ruske zemlje teško može ostati ruski pisac. Solženjicin radi suprotno, dok je bio u zemlji ulagivao se Hruščovu, a kad je otišao u inostranstvo, sa visokih tribina najvećeg geopolitičkog neprijatelja svoje države ne samo da je kritikovao vlast u svojoj zemlji, nego je praktično pozivao na rat protiv nje!

U njegovim delima toliko je nedopustivih neistina o istorijskom periodu o kome je pisao, da je to zaista zastrašujuće. On je na nekim mestima navodio umobolnu cifru od 110 miliona ubijenih ljudi u Sovjetskom Savezu!? Kada su ozbiljna istraživanja pokazala da je preuveličao taj broj ne deset puta (što je ogromno preuveličavanje), nego više od sto pedeset puta (što je potpuno zapanjujuće), licemerno se branio da on nije istraživač nego književnik (sic!). Takve zastrašujuće cifre bile su potrebne Zapadu da bi mogao početi sa revizijom istorije i besramno izjednačavati pobednika nad nacizmom sa vođom nacista; bez izmišljenih Solženjicinovih cifri OEBS ne bi mogao 2. april proglasiti za „Dan žrtava nacizma i staljinizma“.

Da ovde ne bude zabune, ova kritika Solženjicina nipošto ne znači nemaran odnos prema nevino postradalim ljudima u periodu represija u SSSR-u. Niti znači negiranje represija i nevinih žrtava. Međutim, o tome mogu da pričaju ljudi čistih ruku i čiste savesti, a ne politički spekulanti koji sa visokih tribina geopolitičkog neprijatelja svoje države i svog naroda izbacuju sulude cifre i izvrću činjenice. Nedopustivo je i krajnje nemoralno spekulisati sa nevinim žrtvama, pritom praveći mučenički oreol oko istinskih krvnika i izdajnika kakvi su bili vlasovci i banderovci. Veličanje izdajnika i saradnika nacista Vlasova i Bandere predstavlja mrlju nedopustivu za bilo kog patriotu, a kamoli za velikog ruskog pisca.

Čiji je onda duhovni nasljednik Solženjicin? Čiji duh provejava kroz „njegova“ djela?
– To nije nasleđe Puškina, Gogolja ili Dostojevskog. Nikolaj Vasiljevič Gogolj svojim veličanstvenim delom ukazuje da nema ništa strašnije i sramotnije od izdaje vere i otadžbine! Dok najpoznatije delo Aleksandra Solženjicina, Arhipelag Gulag, u suštini predstavlja simbiozu Gebelsove i američke rusofobne propagande koja je izvrsno iskorišćena za rat protiv ruske državnosti. Bilo je to istinski moćno oružje SAD u Hladnom ratu protiv otadžbine Solženjicina.

U trećem tomu Arhipelag Gulaga, koji predstavlja srž rusofobije i antipatriotizma, Solženjicin ovako projektuje šta bi bilo da su pobedili Nemci: „Umesto portreta sa brkovima, visio bi portret sa brčićima“, na taj način aludirajući da bi bilo sve isto, osim što bi na zidu umesto slike Staljina visila slika Hitlera! Ovog rezona Solženjicina setio sam se kada sam čuo za skandalozno objašnjenje na RTS-u prilikom onlajn nastave na času istorije kako su janjičari mogli da napreduju na društvenoj lestvici u Otomanskoj imperiji.

Ruski pisac Aleksandar Solženjicin (Foto: Vladimir Tarabaщuk/TASS)
Ruski pisac Aleksandar Solženjicin (Foto: Vladimir Tarabaщuk/TASS)

Istinski veliki ruski pisac nikada ne bi mogao stavljati ovakav znak jednakosti između svog i okupatorskog vladara – nedopustivo je porediti Solženjicina sa Dostojevskim. Moguće je drugo poređenje – moguće je porediti Solženjicina sa pojedinim personažima Dostojevskog, na primer sa Smerdjakovim. Upravo Smerdjakov na jednom mestu u romanu Braća Karamazovi rasuđuje slično Solženjicinu. U trenucima velike opasnosti za otadžbinu, sluga Smerdjakov kaže: „Ja mrzim svu Rusiju… ja ne samo da ne želim biti vojni husar, nego naprotiv, želim uništenje svih vojnika…“. Na pitanje: „A šta kada dođe neprijatelj, ko će nas štititi?”, Smerdjakov odgovara: „Dvanaeste godine bio je veliki pohod imperatora francuskog, Napoleona Prvog, na Rusiju i bilo bi dobro da su nas tada pokorili sami Francuzi: pametna nacija bi pokorila veoma glupu i prisajedinila bi je sebi. Tada bi bio potpuno drugačiji poredak“.

Dakle, Smerdjakov je predstavljao prvi književni lik velike ruske književnosti, koji je propovedao pravo na beščašće. Jasno je da Smerdjakov zbog svog ateizma ne može da shvati smisao ruske istorije i da Dostojevski oslikava poguban duh „smerdjakovštine“ tako karakterističan ne samo za savremene ruske liberale nego i za naše „drugosrbijance“. Takođe je jasno i da onaj kome je svejedno da li na zidu visi Staljinov ili Hitlerov portret nije prožet duhom Dostojevskog nego duhom njegovog „junaka“ Smerdjakova.

Solženjicin pored kritike Staljina upućuje i kritiku caru Nikolaju…
– Kao što smo već rekli, Solženjicinu nije padalo na pamet da kritikuje Hruščova, ali je pored Staljina česta meta njegove kritike bilo i rusko samodržavlje, pa tako ni cara Nikolaja II, najlepšeg izdanka ruskog monarhizma, Solženjicin nije poštedeo kritika. Time je pokazao i prilično nepoznavanje i nerazumevanje tog perioda ruske istorije. I ne samo tog perioda ruske istorije – u njegovom delu može se naći mnoštvo primera nepoznavanja i neshvatanja mnogih istorijskih procesa u Rusiji, a ne samo vremena u kome je živeo. To pokazuju i simpatije prema anarhiji staroobredaca („Raskolnici – eto ko je odgonetnuo prokletu suštinu vladara“ – oduševljeno poručuje Solženjicin u Gulagu), kao i pomalo zaglupljujuće veličanje liberalnog kapitalizma, zamorne priče o tržištu, pravu, zakonu. Danas mi vidimo da je taj liberalni kapitalizam, sa svim tim pravima i zakonima, doveo zapadni svet do neslućenog razvrata i nemorala, da je čoveka pretvorio u robu.

Sve ovo ističem ne da bih tek tako kritikovao Solženjicina, nego da bih ukazao da stvaralaštvo Solženjicina u svom većem delu nije u skladu sa temeljnim postulatima ruskog pravoslavnog osmišljavanja umetnosti, pre svega slovesnosti ili književnosti. Samo književnost (i umetnost uopšte) koja promoviše istinu može doneti dobre plodove. Istinska umetnost ne može nastati bez borbe sa zlom i veličanstvena ruska književnost je i nastala u prostranstvu te borbe dobra i zla, vere i bezverja, i ona mora biti ili na strani istine, na strani „onoga koji zadržava“ – ili na strani laži i otpadništva, na strani Satane. „Ko nije sa mnom, taj je protiv mene“ (Mateja, 12,13). Treće nije dato.

Na kraju, da kažemo i nešto pohvalno o Solženjicinu. Mora se odati priznanje za njegovo književno-istorijsko istraživanje o rusko-jevrejskim odnosima u Ruskoj monarhiji i SSSR-u pretočeno u dvotomnu knjigu Dva veka zajedno (obuhvatio je period od 1795-1995. godine). Za razliku od perioda njegovog života u SAD, gde je njegovo pero napisalo mnoštvo nedopustivih neistina (kao da ga je dezerterstvo teralo da više voli okupatorsku vlast od vlasti u svojoj državi), u ovom delu vidimo netendecioznog Solženjicina koji u izuzetno osetljivom pitanju ne naginje ni prema ruskoj, ni prema jevrejskoj poziciji.

Za razliku od Arhipelag Gulaga i Crvenog točka, koji vrve od falsifikata i ogrešenja o istorijsku stvarnost, u knjizi Dva veka zajedno Solženjicin pravdoljubivo ukazuje na glavnu ulogu Jevreja u rušenju ruske državnosti početkom 20. veka, isto tako ističući i njihov progon u određenim periodima ruske istorije, kao i njihov heroizam u dva otadžbinska rata, kao i veliki doprinos razvoju nauke u SSSR-u. Generalno se može reći da je posle povratka u Rusiju došlo do određenog prosvetljenja Aleksandra Isajeviča Solženjicina, što pokazuje i njegova žestoka kritika zločinačkog bombardovanja od strane NATO pakta, na čemu mu mi Srbi moramo biti blagodarni.

Predsednik Rusije Vladimir Putin tokom otkrivanja spomenika Aleksandru Solženjicinu u Moskvi, 11. decembar 2018. (Foto: kremlin.ru)
Predsednik Rusije Vladimir Putin tokom otkrivanja spomenika Aleksandru Solženjicinu u Moskvi, 11. decembar 2018. (Foto: kremlin.ru)

Na samom kraju da kažem da je jasno da je u procesu destaljinizacije Nikiti Hruščovu bio potreban „projekat Solženjicin“, kako ga Vi nazvaste, jer za razliku od svog prethodnika on iza sebe nije imao ni Veliku pobedu protiv nacizma, ni fantastična dostignuća u nauci, kulturi, umetnosti i ekonomskom razvoju zemlje, ni književne veličine poput Šolohova i Bulgakova…, pa je on svoju veličinu pokušavao stvarati pljuvanjem svog prethodnika, progonom Crkve i promocijom književnika koji ga je u tom pljuvanju podržao. Jasno je da je i za SAD, u njihovoj borbi protiv SSSR kao glavnog geopolitičkog neprijatelja, „projekat Solženjicin“ došao kao dar sa neba.

Andrej Fursov je u tekstu koji ste naveli ukazao i na razloge zbog kojih je deo vladajuće nomenklature i u vreme Brežnjeva (koji se nije slagao sa Hruščovljevim pljuvanjem po Staljinu) ćutke prešao preko štetočinskog antidržavnog delovanja Solženjicina. Međutim, moram reći da mi nije jasno zbog čega je i u epohi Vladimira Vladimiroviča bilo neophodno promovisati sliku o Solženjicinu kao velikanu ruske istorije i ruske književnosti. Normalno je da se današnja ruska vlast suprotstavlja pokušajima rehabilitacije izdajnika Vlasova i Bandere, međutim licemerno je i apsurdno do te mere veličati pisca koji je veličao te izdajnike…

Da li će „logika situacije“ dovesti do toga da će sa lika i djela Staljina spasti nameti lažnih kritika, a izaći u prvi plan stvarna uloga vođe i realno kritičko sagledavanje njegovog doprinosa u borbi protiv zla nacizma? I, s tim u vezi, da li je talasu revizionizma istorije, s tendencijom obesmišljavanja Pobjede i kulture pamćenja, moguće parirati bez rehabiliticije uloge Staljina u Drugom svjetskom ratu?
– U principu je ruska istoriografija već u paramparčad razbila sve hruščovljevske laži koje su tako zdušno bile podržane od strane Zapada i pete kolone u Rusiji. Po vidovitim rečima samog Staljina: „Na moj grob će nabacati hrpu smeća, ali će vetar istorije to smeće nemilosrdno oduvati“. Druga je stvar što zapadni rusofobi i ruski liberali smerdjakovskog duha to ne žele da priznaju.

Što se nas tiče, donekle se može razumeti što se ta istina teško probija u delu srbskog patriotskog korpusa. Jednostavno, za srbskog patriotu, monarhistu, pravoslavca, pobeda nad nacizmom povezana je i sa dolaskom na vlast srbskog krvoloka Josipa Broza Tita i mnogi ne mogu da shvate da je za ruskog patriotu, monarhistu, pravoslavca takav ruski krvolok bio Lav Trocki, nikako Josif Visarionovič Staljin.

Staljinova bista (Foto: Vladimir Mukagov/TASS)
Staljinova bista (Foto: Vladimir Mukagov/TASS)

Međutim, ta istina se i kod nas polako probija, jer zaista je žalosno suditi o ulozi velikog vođe u pobedi nad nacizmom na osnovu istoriografije dva bogoborca – Josipa Broza Tita i Nikite Hruščova. Sigurno je da bi konačno oslobađanje od Brozove istoriografije onemogućilo obesmišljavanje Pobede i svojevrsnu „tuđmanizaciju“ srbskog stradanja koju poslednjih godina promovišu i neke značajne institucije i pojedinci u našoj državi.

 

*Napomena redakcije: na molbu autora pridev „srpski“ se u ovom tekstu koristi u formi „srbski“

 

Milana Babić je profesorka srpskog jezika i predsednica Književnog udruženja „Susret“ iz Trebinja. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

(KRAJ)

 

Naslovna fotografija: File photo/Library of Congress

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Intervju
Pratite nas na YouTube-u