Администратор Митрополије црногорско-приморске, Преосвећени Епископ будимљанско-никшићки г. Јоаникије током служења Свете архијерејске литургије у крипти саборног храма Христовог Васкрсења у Подгорици, 22. децембар 2020. (Фото: Борис Мусић/mitropolija.com)

Joanikije: Milo nam je predlagao da se odvojimo od SPC i da će zakon biti sklonjen

„Nama je predsjednik Đukanović na poslednjem sastanku u suštini rekao, a to je bilo upućeno prije svega mitropolitu: ‘U redu, evo nudimo rešenje, odvojite se vi od Patrijaršije, a mi ćemo lako skloniti ovaj zakon’”

Vaskršnji intervju sa Njegovim preosveštenstvom episkopom budimljansko-nikšićkim i administratorom Mitropolije crnogorsko-primorske g. Joanikijem. Razgovor je vodio glavni i odgovorni urednik Radio Svetigore o. Nikola Pejović.

Vaše preosveštenstvo, pomaže Bog i Hristos vaskrse!
– Vaistinu vaskrse!

Velika i strasna nedjelja, Veliki post i sve što se dešavalo u protekloj godini je iza nas i u ovim vaskršnjim danima možemo punim plućima da se pozdravimo radosnim pozdravom Hristos vaskrse! Šta vaskrsenje predstavlja za dušu svakoga čovjeka, a naročito za pravoslavnog hrišćanina?
– Vaskrsenje Hristovo, Njegova pobjeda nad smrću, i naše vaskrsenje i naša pobjeda nad smrću, za nas znači novi život, nova radost, obnovljenje našeg bića, obnovljenje našeg zajedništva, obnovljenje svega Neba i Zemlje, a ponajviše čovjekove duše i ljudskog zajedništva i naše ljudske radosti.

Gospod Isus Hristos, koji se ovaplotio i postao čovjek, primio je krsno stradanje, primio naše grijehe, postradao na krstu i izlio svoju živonosnu krv, izdahnuo je primivši smrt. Ali Njegova smrt je bila živonosna i Njegov grob je živonosan, a to je sve potvrđeno, kulminiralo u Njegovom vaskrsenju i u Njegovoj slavi, koja se projavila Njegovom pobjedom nad smrću.

Stvar je u tome što sve što je Hristovo – Bogočovjekovo – to je i naše. On je naša glava, On je naš Spasitelj, On je glava Crkve. Mi smo Njegovo tijelo, Njegov organizam, mi koji se pričešćujemo Svetim tajnama Hristovim sjedinjujemo se sa vaskrslim Hristom, sa Njegovim životom, Njegovom vječnošću i to je naš hrišćanski život, to je naša nada, to je naše djelanje, to je naše mišljenje.

Eto, to je ukratko. Naravno, ne možemo iskazati nikad tu preveliku tajnu, ona se stalno pjeva, ali se nikad ne iscrpljuje. Prosto, takvo je vaskrsenje Hristovo jer je to ono što osmišljava cio naš život i što projavljuje živi život.

Kao takvo, Njegoš je pjevao da vaskrsenja ne biva bez smrti, koliko je važno učešće svakog čovjeka pojedinačno u tom životu Hristovom, krstovaskrsnom? Da li možemo govoriti o pobjedi, a da ne budemo spremni da sa Njim odemo na golgotu?
– Po riječima apostola Pavla, a i po iskustvu hrišćanina, trebamo biti spremni i na jedno i na drugo. Ali stradanje, krst i smrt prethode vaskrsenju. Iz ljubavi je Gospod Isus Hristos došao u ovaj svijet, inače drugačije ne može da se objasni Njegov dolazak. Iz ljubavi je primio naše poniženje, naše stradanje, našu bijedu, ušao u tamu, ušao u ad. I mi iz ljubavi treba da se s Njime sjedinjujemo, prosto je nemoguće sjedinjenje sa Hristom bez istinske, prave, bezinteresne ljubavi, očišćene od svake strasti.

Kada se sjedinjujemo sa Hristom raspetim, mi već osjećamo da se sjedinjujemo sa Hristom pobjediteljem jer nam On svojim krstom već daje silu da nosimo stradanje i osjećamo da se sjedinjujemo s raspetim Spasiteljem. Ali radost vaskrsenja, koja se u izvjesnoj mjeri projavljuje čak i u Hristovome stradanju i u našem stradanju sa Hristom, ona vrhuni zaista u ovom velikom prazniku i svaki onaj ko je osjetio vaskršnje radost svjestan je da sva naša stradanja, sve naše muke, bijede, ako ih trpimo Hrista radi, da su one male i da ne mogu da stanu na put ni nama kao ljudima, ni nama kao hrišćanima.

Zato je mnogo važno što govori Sveti apostol Pavle koji je živio taj život idući Hristovim stopama, nadoknađujući ono što je izostavio. Naime, dokle su drugi apostoli bili sa Hristom, on nije bio, kada su drugi apostoli slavili Hristovo vaskrsenje, on je bio gonitelj, ali kasnije kad se obratio, sve je nadoknadio i čak preispunio, više nego ostali, vaseljenu svojim djelovanjem i svojom propovijedi.

Dakle, on je govorio ako stradamo sa Hristom, sa Njime ćemo i vaskrsnuti, ako nosimo naše muke Hrista radi, onda ćemo sigurno na tom putu osjetiti veliku radost jer kad osjetimo da smo sa Hristom raspetim imamo izvjesnost i Njegove i naše pobjede. Zato je to tajanstveno, to prosto mora da se doživi i iskusi, da se živi, i onaj ko živi tim životom, on nema tu apsolutno nikakve dileme.

Ovo sam pitao u kontekstu onoga što zovemo naši grobovi i odnos prema našim upokojenima, i u kom odnosu oni stoje sa Hristovim živonosnim grobom iz koga je zasijala svjetlost života i radost pobjede?
– Što se više čovjek sjedinio sa Hristom u ovome životu, on sve bliže Njemu, po prirodi stvari. Ali i njegov grob, grob pravednika, istinskog vjernika, istinskog sluge Božijega je slika Hristovog groba, ne u nekom samo vizuelnom ili simboličnom smislu, nego u stvarnom smislu. To najbolje pokazuju grobovi Svetih koji imaju silu živonosnog groba Hristovoga i to je ono što je nama ljudima omogućeno, da iz ovoga života sa Hristom raspetim prelazimo u novi život sa Njegovim vaskrsenjem. I tu se projavljuje na jedan čudesan način da je čovjek stvoren za vječnost i da ide putem vječnosti.

Gospod Isus Hristos sve ono što je ranije bilo otkriveno čovjeku, sve ono što je On govorio i otkrivao tajne ovoga i budućega vjeka dokle je propovjedao Jevanđelje ovdje na zemlji, On je to sve svojim vaskrsenjem potvrdio, osmislio, produbio. I mi imamo priliku da slaveći vaskrsenje Hristovo dođemo do punoće smisla života, punoće istine i punoće radosti.

To znači da će svaki onaj koji je živio tim vaskrsenjem u toku života i njegov grob svjedočiti to vaskrsenje?
– Kod nas ima to duboko osjećanje poštovanja prema svakom grobu, posebno prema grobu hrišćanina, a pogotovo prema grobu Božijih pravednika. Prošle godine, a i ove, ispratili smo velike ličnosti naše Crkve koje su zaista ušle u istoriju, ali su istovremeno ulazile i u vječnosti: našega svetopočivšega patrijarha Irineja i blaženopočivšega mitropolita Amfilohija, i vladiku Atanasija, vladiku Milutina, koji se, nažalost, prvi upokojio od ove zarazne bolesti, ali i mnoge druge drage ljude… Našeg protu Momčila Krivokapića, koji se, takođe, može ubrojati u ove velike ličnosti našeg vremena.

Nažalost, to vrijeme polako prolazi, vidimo da dolazi neko novo vrijeme, ali smo svjedoci da smo živjeli u vrijeme velikih ljudi. I ovo naše vrijeme, možemo reći da je dalo velike ljude. Nadamo se da će i vrijeme koje je pred nama pokazati još takvih ljudi, takvih ličnosti.

Kako sada možemo sagledati njihov život i ulogu, i svetopočivšega patrijarha Irineja, a ovdje među nama, svakako svakodnevnih propovjednika i pastira, mitropolita Amfilohija i vladike Atanasija? Možda su ovi vaskršnji dani prava prilika da polako počnemo da ih sagledavamo iz perspektive vječnog djelanja i njihovog svjedočenja vaskrsloga Hrista.
– Zaista, u toku Velike nedelje i u toku ovih svjetlih dana Vaskrsenja Hristovoga sve gledamo iz drugačije perspektive, iz božanske perspektive, s tim što u toku Velike nedjelje stradanja Hristovih nekako gledamo život sa te njegove tragične, gorke strane, ali ta gorčina kroz našu vjeru zaslađena je Hristovom ljubavlju i žrtvom. Mi tu gorčinu, našeg života i naših padova, nekako lako podnosimo sa Hristom, i oslobađamo se te gorčine i ona postaje sladost, a u vrijeme Vaskrsenja otvora se pred nama neki novi, nevjerovatni horizont. Kada prvi put zapjevamo Vaskršnju himnu „Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi i svima u grobovima život darova“, a pjevamo je stalno ovih dana, zaista svjedočimo da je svjetlost Hristove pobjede obasjala i donje svijetove i duše ranije preminulih, a posebno onih, koji su se sjedinili sa Hristom još u vrijeme ovog života.

Govorimo o onim izuzetnim ličnostima, kao što je bio naš mitropolit, vladika Atanasije i Njegova svetost patrijarh, koji je toliko godina služio Gospodu, predano i istrajno. Mi osjećamo da su se oni sjedinili sa Hristom i u njihovom zemaljskom životu, a da je to sjedinjenje ojačano i obesmrćeno Hristovim vaskrsenjem. Tako da nekako vaskrsenje nam daje mogućnost, otvara naše duhovne oči da zavirimo i u onaj svijet, jer „već je smrt pobijeđena i život živuje“, kao što je govorio naš vladika Atanasije, pozivajući se na Svetog Jovana Zlatoustoga. I onda, iako smo imali te velike gubitke, vaskrsenje Hristovo nam daje da se radujemo, zato što vidimo da su i ovi ljudi koji su s nama bili, koji su bili naši učitelji, prosvetitelji, primjeri i nama i mnogim drugima, učesnici Hristove pobjede, pričasnici Njegove velike slave.

Zato kad gledamo iz te perspektive ne možemo da se ne radujemo jer ne može se ugoditi Gospodu na pravi istinski način ako se ne ispije i gorka čaša. I sve se to onda nekako pretvara u svjetlost i radost, i vidimo, zaista, sa Hristovom pobjedom nad smrću, da se zacari novi život, i da u tom životu imaju poseban udio Božiji ugodnici, pravednici, koji su stradali za ime Božije u ovom svijetu.

To potvrđuje i grob našeg mitropolita gdje ljudi neprekidno dolaze i poklanjaju se i onom krstu koji je na grobu, a sa druge strane i osjećaju njega kao najrođenijega. U susretu s tim ljudima upravo čujemo te komentare, da gubitak mitropolita osjećaju kao nekog najrođenijeg i ta prisnost je duhovna. Iako fizički nijesu oni imali priliku da sa mitropolitom provode neko duže vrijeme, ipak osjećaju tu dušu kao sebi blisku. Da li je i taj osjećaj vaskrsenja Hristovog onaj koji nas čini bližim jedni drugima? Da li je to taj predukus Carstva Nebeskog?
– Apsolutno jeste. Mi taj osjećaj vaskrsenja imamo stalno prisutan, a on nekako kulminira, i pokazuje se u svojoj toj nekoj širini, koliko to mi možemo doživjeti, baš u vrijeme Svijetle nedelje i u dane vaskrsenja, računamo sve Pashalne dane do Vaznesenja, onda nastaju drugi praznici, koji takođe mnogo znače za naš hrišćanski život.

To što narod dolazi na grob blaženopočivšeg mitropolita, a dolaze djeca, omladina, stari, mladi, zdravi, bolesni, to je spontano, to je Božiji priziv. Niko nikoga ne podstiče da ide na njegov grob, narod ide srcem, to se vidi. Dolazi narod u tišini, poklanja se, cjeliva njegovu grobnu ploču, pomoli se i odlazi sa utjehom. I taj spontanitet već pokazuje mnogo ko je naš mitropolit bio, jeste i biće. On je ušao u dušu naroda i ostao u duši naroda. Mnogi ljudi su dragi, voljeni, ali se polako zaboravljaju, život prosto ide dalje. Imamo u narodu jednu poslovicu „živi mora da živi“, to je prosto prirodno, razumljivo, i ljudski.

Ovdje se pokazuje nešto čudesno, a to je da ljudi koji dolaze na grob našeg mitropolita, tu dožive nešto izuzetno, imaju svi potrebu da mu nešto da kažu, da otvore dušu pred njegovim grobom, da se baš na tom mjestu pomole i da proborave nekoliko trenutaka, neko duže, neko kraće, ali svi odlaze utješeni, i uvjeren sam, i prosvećeni njegovim primjerom, ali i njegovim prisustvom. Pokazuje se da će on zaista ostati u duši svog naroda, i kako to izgleda biti sve više prisutniji.

Ne možemo da se ne dotaknemo i veličanstvenih litija kada govorimo o životu i ličnosti mitropolita Amfilohija. On je pokretač jedne sveopšte duhovne litije u Crnoj Gori, koja je vaskrsla nakon onih decenija komunizma, njegova, za nas sve koji smo ga poštovali i voljeli, rana smrt, ali Bog zna da li je to vrhunac njegove pastirske djelatnosti, i da li je mitropolit konačno mogao pred Gospodom da izađe i kaže „Evo ja i djeca koju mi dade Bog“.
– Dakle, to je čovjek koji je stalno bio u pokretu, ali u pokretu obnove. On je pokrenuo ljudske duše i sve ono što je činio je bila, možemo reći, jedna litija, jedan veliki pokret. On je pokrenuo i predvodio svoj narod sve vrijeme, a litije su bile prosto vidljiva slika njegove harizme i njegovog višedecenijskog djelovanja u Crnoj Gori.

Litije u Crnoj Gori su zaista jedan jedinstven fenomen, može biti i neponovljiv za dugo vremena. Nastale su u jednoj izuzetnoj prilici, u jednom momentu velike krize u CG. Takve tenzičnosti zemaljskih vlasti bilo je u ljudskoj istorije od Hrista pa do danas, čak i kada su bile i hrišćanske vlasti. Ponekad je ta tenzičnost imala i neke tragične oblike i dostizala do neslućenih razmjera. A u naše vrijeme mi smo doživjeli u našoj Crnoj Gori, od naših vlasti, od sinova ovog naroda, da je bivša vlast pravoslavnu, najbrojniju vjeru, onu sa tolikom tradicijom i duhovnim bogatstvom, htjela da skloni sa lica zemlje, da nas poćera u neviđ. Čim neko hoće da te stavi van zakona, i da te poništi nekim zakonom, on želi tvoj nestanak.

Paradoks je da kada smo bili van zakona, mi smo zapravo tada bili najjači, zato što smo bili sa Hristom, sa Njime smo se sjedinili oko Njegovog svetog prestola, i svetog imena se objedinili, i oko imena Svetog Vasilija, jer to se ne razdvaja. Sveti Gospod je sveti nad svetima, oni se ne razdvajaju. Oni su jedno, mi smo se objedinili oko ćivota Svetog Vasilija, Svetog Petra i ostalih svetih iz roda našega. Tako smo i osjećali neposredno prisustvo Božije, i prisustvo anđela, i svih svetih. Jeste to bilo naše djelo, ali je mnogo više bilo Božije djelo. Bog nam je dao toliku radost i snagu, zato što smo bili jedinstveni, zato što smo čuvali jedni druge, zato što je naše sveštenstvo bilo jednodušno, odlučno, hrabro.

Naravno, uloga prvoga koji je predvodio litije blaženopočivšeg mitropolita je neuporediva i ima veze sa svim njegovim ranijim djelovanjem u Crnoj Gori, jer je, naravno, on taj oganj raspirio, onaj oganj koji je njegov prethodnik mitropolit Danilo ostavio da tinja pod pepelom, ali i prorekao da će se taj isti oganj jednoga dana razgoreti. Mitropolit je taj koji je razgorio i tu vatru držao punih 30 godina, od ’91. I, eto, taj se oganj rasplamsao i svjetlost njegovoga djelovanja i propovijedanja, njegovih patnji i trpljenja za Hrista se projavila, i kroz njegovo lice i kroz lice njegovog naroda, što je zaista jedna veliki dar od Boga.

I moramo blagodariti Bogu na litijama koje su se dogodile kada se narod objedinio, kada je zaobišao sve neke svoje podjele, svađe, zavade, stare i nove. Mi smo se objedinili oko onoga što je vječno, oko naše svete vjere, oko imena Božijega, oko naših svetaca i svetinja. I to je veliki Božiji blagoslov koji moramo da očuvamo, i tu blagodat koju smo dobili u toj velikoj borbi koja je zapravo projavila najveću ljubav i najveću žrtvu. Mi smo pokazali ljubav i prema onima koji su nas gonili, i trpjeli bez ijedne ružne riječi, psovke. Dakle, to je veliki Božiji blagoslov i dužni smo da umnožavamo tu blagodat koju smo primili u toku litija.

Da li to svenarodno jedinstvo možemo shvatiti kao mitropolitov amanet?
– Apsolutno! On je o svenarodnom jedinstvu uvijek govorio. On je uvijek dušom stradao zbog narodnih podjela, toliko patio, trpio uvrede, psovke, podvale, klevete, i nikada se nikom nije svetio. Prema svima je pokazao ljubav i svakoga, i svoje neprijatelje blagoslovio, tako da se nevjerovatna veličina Božijeg čovjeka projavila.

Ja sam svjedok, bio sam deset godina na Cetinju, ali i kasnije znam šta se sve događalo, šta je on mučenik sve pretrpio na Cetinju od bandoglavaca, ne od cijelog naroda, Bože sačuvaj, ima mnogo naroda na Cetinju koji je blagočestiv, skroman. Ima mnogo karakternih, Božijih ljudi, vjernika, koji poštuju ćivot Svetog Petra, poštuju mitropolitsku stolicu i Cetinjski manastir. Ali, nažalost tu se nekako organizovala neka grupa, koja je cijelo vrijeme od mitropolitovog ustoličenja, od Petrovdana ’91. godine, pa sve do njegove smrti, neprestano uznemiravala i širila mržnju, neku demonsku mržnju, protiv tog Božijeg čovjeka. Ali šta da kažemo, ako su Hrista nazvali vođom demona njegovi sunarodnici, šta će Hristov apostol drugo da očekuje u ovom svijetu!?

Dakle, naš mitropolit je stradao za Crnu Goru i svoj narod, posebno za sirotinju, ljude koji su jadni, tužni, čemerni, i zato ga je Gospod nagradio. Išao je cijelo vrijeme Hristovim putem, golgotskim putem, tako je on i pojimao svoju službu: nošenje i sjedinjenje sa Hristom i Njegovim krstom, da bi smo dobili i otkrili radost Vaskrsenja i sebi i drugima.

Kad smo se dotakli ličnosti mitropolita Amfilohija, Vi koji ste ga poznavali i bili uz njega decenijama, znate kolika je bila njegova briga za jednu Svetu sabornu i apostolsku crkvu, i da su rane koje su se pojavljivale na tijelu Hristovom, ma u kojoj pomjesnoj Crkvi se događale, bile njegove rane, kao da su bile u njegovoj Crkvi. Kao takav imao je veliki uticaj u zacjelivanju mnogih raskloničkih rana. Ovo pominjem, zato što u poslednje vrijeme novinari, pa i neki neznaveni političari, pominju njegovo ime i djelo za neku “autonomnu crkvu” ili neko slično djelo i aktivnost. Međutim, sav njegov život je, čini mi se, bio upravo u očuvanju kanonskog jedinstva jedne Svete saborne i apostolske crkve. Koliko je to opasno i pominjati, a kamoli graditi bilo šta ozbiljno na tako neozbiljnoj, neodgovornoj i nadasve neistinitoj priči?
– Da prvo podsjetimo na tu njegovu ulogu u pravoslavlju koja je bila vidljiva i svima opšte poznata. Dakle, izuzetno veliki udio je imao naš blaženopočivši mitropolit u izmirenju našega raskola u Americi, u Australiji. On je imao i jednu vrlo lijepu ulogu u izmirenju Ruske zagraničke crkve za Moskovskom patrijaršijom. Sjećam se kada su ga pozvali da dođe na jedan jubilej Ruske zagraničke crkve i on se javio Svetom sinodom, i rečeno mu je “možeš da odeš i iako mi saslužujemo sa Ruskom zagraničkom crkvom, ali pošto braća Rusi ne saslužuju, nemoj da se zamjeramo Ruskoj patrijaršiji i nemoj da služiš”. Takav je nalog dobio od Sinoda i on je, naravno, otišao i bio spreman da ga ispoštuje.

Međutim, osjetio je da su ljudi spremni da se izmire sa svojom Crkvom – Moskovskom patrijaršijom, i imao je garanciju da će se to ubrzo dogoditi, i toliko se obradovao, znao je da se preporodi kad vidi da se ljudi mire. On je rekao: “Ja ću objasniti mom patrijarhu“, bio je tada patrijarh Pavle, i kad su ga oni molili da ipak služi, on se usudio. Bilo je malo primjedbi, ali mitropolit je takva ličnost, koji je nekako gledao stvari unaprijed i ono što je buduće doživljavao nekako neposredno. Podnio je te kritike, ali se, hvala Bogu, ubrzo izmiriše – Zagranična crkva sa maticom Moskovskom patrijaršijom. E, onda smo bili svi u prilici da vidimo i tu njegovu svijetlu ulogu u ohrabrivanju braće koja su bila u raskolu sa Ruskom zagraničnom crkvom da pristupe, da se vrate svom Patrijarhu i Moskovskoj patrijaršiji.

Znamo koliko je on samo patio zbog ovih jada koji su se dogodili kod naše braće u Ukrajini i da je gledao da utješi kad je god mogao. Koliko je on samo sveštenika, episkopa iz UPC primio i ohrabrio, i kakav je lijep utisak ostavio na njih kad su imali velika iskušenja. Sjećamo se svi one litije, jedne od poslednjih prije pandemije, kad nam je došao blaženjejši mitropolit ukrajinski Onufrije. Taj susret nije bio uopšte slučajan, i njegov dolazak nije bio slučajan, zato što je on osjetio da mi ovdje stradamo isto kao i oni u Ukrajini. Njih tamo muči raskol, a nas ovdje muče neke druge muke, trpimo progon od svoje vlasti. I dobili smo veliku podršku ne samo UPC, već i Moskovske patrijaršije i svih pomjesnih Crkava, ponajviše zbog velikog mitropolitovog autoriteta i njegovog saosjećanja. Svi su znali kako je on širok i dubok i koliko je važna njegova ličnost za cijelo pravoslavlje. Zato smo i dobili toliku podršku svih Crkvi u vrijeme ovih iskušenja koja smo trpjeli. Mogli bismo još mnogo o tome govoriti, ali mislim da sam donekle odgovorio na vaše pitanje.

Ovo je bilo samo u kontekstu da podsjetimo da moramo mitropolita i njegovo djelo posmatrati mnogo šire, a ne samo što nam se iz perspektive ideoloških i političkih stvari učini.
– On je čovjek vaseljenske širine, naravno zlonamjerna tumačenja da se mitropolit upušta u neko odvajanje crkve u CG, apsolutno ne stoje. Imali smo takav jedan format čovjeka koji je imao veliki ugled i uticaj i u našoj Crkvi i u ostalim pravoslavnim Crkvama i pojedini su priželjkivali da se malo ogrebu o taj njegov veliki autoritet, bilo sa njim ili napadajući ga. Svega je tu bilo, ali ako je iko utvrđivao jedinstvo Crkve, i SPC, mi to dobro znamo, to je bio mitropolit Amfilohije. Prije svega koliko je on postradao za jedinstvo Crkve u CG.

Pa nama je predsjednik Đukanović na jednom, poslednjem sastanku u suštini rekao, a to je bilo upućeno prije svega mitropolitu, ja sam samo bio u njegovoj pratnji: „U redu, evo nudimo rešenje, odvojite se vi od Patrijaršije, a mi ćemo lako skloniti ovaj zakon”. Dakle bio je to jedan pritisak. Mitropolit Amfilohije takvu riječ prosto nije htio ni da čuje! To je taj format čovjeka.

I za kraj da se dotaknemo aktuelne teme ovih dana. U pitanju je temeljni ugovor o kome se dosta spekuliše i koji je, kao i sve što se dešavalo u Crkvi ovih godina, dobilo neku političku dimenziju. Šta on zapravo znači za bilo koju vjersku zajednicu pa i za ovu najbrojniju, SPC i naše vjernike?
– Treba da shvatimo pravilno značaj Temeljnog ugovora, da mu ne pridajemo ni manji ni veći značaj nego što on ima. Očigledno je da mnogi ljudi ili ne znaju ili neće da znaju koji je značaj tog ugovora. U Crnoj Gori potpisana su tri temeljna ugovora sa tri ostale vjerske zajednice: Svetom stolicom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom (sa svima osim sa Srpskom pravoslavnom crkvom). I ti temeljni ugovori su odrađeni u tišini: dvije strane, naša država (vlast) i najviši predstavnici tih vjerskih zajednica su pregovarali, dopisivali se, razmatrali ta dokumenta, predloge, paragrafe. To je sa pojedinima trajalo malo duže, sa nekim kraće, i u određenom momentu kada su se oko svega usaglasili, pristupili su potpisivanju tih ugovora pojedinačno. Mi smo se obradovali svim tim događajima jer smo vidjeli u tome odličnu priču. Dakle, Crna Gora je pokazala djelimično spremnost da riješi sve ono što je vezano za položaj i status vjerskih zajednica u CG.

Međutim, te dobre volje sa strane naše vlasti nije bilo prema SPC, odnosno prema eparhijama SPC u Crnoj Gori, nego je vlast tadašnja cijelo vrijeme opstruisala dijalog. Nikakvog konstruktivnog dijaloga nije bilo, zaista, ne zbog nas, mi smo cijelo vrijeme htjeli da razgovaramo. S druge strane imali smo projavu animoziteta i jedan ucjenjivački stav. Iako je bilo riječi u Vladi Igora Lukšića, koji je pokazivao nekakav afinitet da se i to pitanje riješi, ali očigledno nije mogao od njegovog glavnog šefa tada, i tada, 2012, nije se došlo do bilo kakvog rezultata. Poslije nije bilo ni govora o Temeljnom ugovoru. Sada kad smo dobili novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je za nas prihvatljiv, došlo je na red potpisivanje Temeljnog ugovora.

Temeljni ugovor je kada dvije strane, s jedne strane država, s druge Crkva, poštujući Ustav i pravni poredak naše države i kanonsko ustrojstvo naše Crkve, poštujući jedni druge i načelo odvojenosti Crkve i države, izražavaju spremnost na saradnju i javno svjedoče međusobno poštovanje, za opšte dobro svih. U ugovoru, nama je to potpuno jasno, ne smije da bude ništa što je u nesaglasnosti sa Ustavom Crne Gore i sa njenim zakonodavstvom. Na osnovu onoga što nam već Ustav daje, i što nam daje Zakon o slobodi vjeroispovjesti, prosto pojedina pitanja se malo opširnije razrađuju i definišu se neki okviri saradnje za budućnost u nekom širem planu, kao i sa ostalim vjerama u CG.

Mi smo cijelo vrijeme govorili, i to smo posvjedočili u našoj borbi za izmjenu prvobitnog diskriminatornog zakona, da ne tražimo ništa više, ali i ništa manje nego što su dobile ostale istorijske vjere u Crnoj Gori. I evo, toliko je bilo fame oko zakona, da mi nećemo da uđemo u pravni poredak CG, nego da se stavljamo iznad države. A zapravo mi nismo htjeli da prihvatimo diktat, i nismo htjeli da prihvatimo diskriminaciju. Na kraju kad smo zatražili izmjene, nismo tražili za sebe ništa specijalno i ništa protivno Ustavu i pravnom poretku Crne Gore. Apsolutno ništa, i da ima i najmanjeg povoda, sigurno bi neko podnio tužbu Ustavnom sudu, do sad bi to bilo završeno, s obzirom na to kakvo je bilo raspoloženje i dalje je. U tom odnosu države i Crkve i dalje nekako trpimo kroz sudstvo i neke druge institucije.

Dalje, govori se o tome da ugovor treba da se objavi prije nego što dođe do potpisivanja. Mi još nemamo ugovor, imamo samo nacrt, i to opet u nekom uslovnom smislu. Imamo tekst koji je usvojen na nivou Crkve, taj tekst je dostavljen Vladi CG. Ona treba da se izjasni, ima pravo da da neke primjedbe, da nešto popravi, da nešto prihvati, i tu će se, nadam se, rukovoditi onim načelima koja su fiksirana u Ustavu i zakonima CG, posebno u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Dakle, to je sve još uvijek u radnoj verziji, Za mene lično, za Crkvu, svaki dokument, naročito ugovor, dok ne potpišu obije strane i ne ovjere pečatom, on zapravo ne postoji u nekom pravnom smislu. On je u pripremi, on nije završen, i nikada nije običaj, makar u našem crkvenom poretku, da bilo koji dokument koji je još u izradi da se objavljuje i da se čini predmetom javne rasprave.

Treba da se zapitamo, da li je bilo te javne rasprave kada se potpisivao ugovor CG i Svete stolice. Pominjem to posebno pošto je to ugovor sa hrišćanskom Crkvom. Nije bilo, niti se znalo. Ko je znao da se taj ugovor uopšte priprema, i, hvala Bogu, dobili smo temeljni ugovor između Crne Gore i Svete stolice. I taj ugovor je, po mome osjećanju, odličan i mi nikada nismo imali nijednu primjedbu, čak smo izrazili radost, kao što sam već rekao, zbog potpisivanja tog ugovora. Da li je bilo javne rasprave, da li je objavljen neki nacrt prije nego je potpisan? Ne.

Još interesantnije, ovi ugovori skoro da nemaju nikakve posledice u odnosu na budžet Crne Gore, nama se ništa više ne daje nego što mi već imamo u Ustavu i zakonu. A da li je neko tražio da se objavi ugovor između Crne Gore i Narodne Republike Kine oko auto-puta zbog kojeg smo sebe doveli u podređeni položaj u odnosu na tu državu. Ko zna za tekst tog ugovor, da li je taj tekst i dan danas poznat javnosti, a već je ugovor davno potpisan?! Moramo licemjerstvo koje se projavljuje po ovom pitanju da žigošemo. Očigledno da nije u pitanju interes, nego sitno šićardžijsko zbiranje nekih jeftinih političkih poena, umjesto da se bavimo nekim ozbiljnim pitanjima.

Pravo da vam kažem, ja mogu da relaksiram svakoga. Unaprijed tvrdim, ja ću biti prvi ukoliko bi bilo nešto u tom ugovoru suprotno Ustavu i pravnom poretku Crne Gore. Neće biti apsolutno ništa, mi ćemo gledati da naš ugovor sa državom ne može da obori ni jedan Ustavni sud. Što će reći da su to redovne aktivnosti. Ništa više od toga.

Mi možemo i treba da potpišemo ugovor, to je izražavanje dobre volje i spremnosti na saradnju između dvije strane, i to je u interesu obije strane. Crkva je ovdje ostala i sa zakonom i bez njega, i opstaće sa ugovorom i bez ugovora Mi gledamo da radimo na dobro svoje Crkve i svoje države, za državu je dobro da vjerska pitanja budu riješena na jedan civilizovan način. Mi smo pretrpjeli diskriminaciju što do sada nismo imali u ugovor, a druge vjere su imale. Venecijanska komisija je upozorila da je to diskriminacija, koju vrši državu nad nama, što nemamo potpisan ugovor. Mi hoćemo da uklonimo tu diskriminaciju, hoćemo da konačno uđemo i ovjerimo to lično svojim potpisima. Da uđemo u pravni poredak Crne Gore i sada je to nekome problem.

Do juče smo bili optuživani da ne želimo da uđemo u saradnju.
– Da se tolika energija ulaže da se dovede Crna Gora zaista u red pa do sad bi sve procvjetalo. Koliko ljudi ulažu svoje energije u haos, a mi gledamo da iz tog haosa izađemo. I evo, riješismo pitanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, više nikome on nije problematičan zato što je svakome jasno da je u skladu sa Ustavom i doprinosi pravdi ne samo vjernika nego opštoj pravnoj sigurnosti u CG. Tako će i biti sa ugovorom.

Ja imam neko lijepo osjećanje da ćemo to riješiti. Međutim, pravo da vam kažem, ne strepim uopšte iako se to pitanje eventualno i ne riješi, pa Crkva je nekako bliža svojoj suštini kad trpi nepravdu, kad trpi nezaslužene klevete i sve ostalo. Mi smo ovih dana opet tome izloženi od djela našeg naroda od kojih je jedan dio izmanipulisan, ali, ne bih rekao da su svi izmanipulisani, mnogi su i zlonamjerni. Među zlonamjernim vidimo one koji su nam radili o glavi, koji su nam radili o zlu, pa se to njihovo zlo nama, hvala Bogu, vratilo na dobro. Neka i njima Bog da dobro.

Možda je to i najljepša poruka ovog razgovora i za ove Svijetle dane Hristovog Vaskrsenja.
– Pa priči nikad kraja, ali ne treba mnogo ni pričati kada je sve radošću divnom naravnjeno. Opet da se sjetimo Njegoša i Gorskog vijenca:

„Voskresenjem smrt si porazio,
Nebo Tvojom hvalom odjekuje,
Zemlja slavi svoga Spasitelja!“

Završetak “Luče mikrokozme”, veličanstven! U vaskršnjem raspoloženju. I zaista više nam priliči da pjevamo nego da raspravljamo o nekim raznim sitnim stvarima. Ovo su dani radosti, ovo su dani Hristove pobjede i naše pobjede, da doživimo i da se radujemo toj pobjedi, toj suštini naše vjere. To nam je mnogo potrebno, obnavlja se tako naše biće, naše duše, naše zajedništvo, i zato sve stoji praktično u tom našem sveradosnom vaskršnjem pozdravu HRISTOS VASKRSE – VAISTINU VASKRSE!

Vaše preosveštenstvo, hvala na izdvojenom vremenu i ovom divnom razgovoru, a vama uvaženi slušaoci i gledaoci našeg portala i Radija Svetigore neka se svjetlost Vaskrsenja Hristovoga zacari u vašim srcima, dušama i domovima, i da se na radost srijećemo, gledamo i slušamo.

HRISTOS VASKRSE – VAISTINU VASKRSE!

 

Naslovna fotografija: Boris Musić/mitropolija.com

 

Izvor mitropolija.com, 02. maj 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u