Mit o kineskom dugu i politički diletantizam

Priče o kineskoj dužničkoj klopci za afričke zemlje su propagandni mit koji se kreira na Zapadu. O tome svedoče brojni pokazatelji. Srbija mora sarađivati sa Kinom, ne zbog ljubavi, već zbog koristi

Motiv za pisanje ovog teksta je moj slučajni pronalazak izjave Dušana Nikezića, predsednika Odbora za privredu i finansije Stranke slobode i pravde (SSP) u kojoj se kaže da će svako domaćinstvo u Srbiji Kini dugovati 6.250 evra (izvor N1, 6.3.2021.). Shvatio sam da je „strašilo“ stiglo i u Srbiju.

Događaj koji je napravio „strašilo kineskog duga“ je priča o luci u gradu Hambantota u Šri Lanci. Naime, Kina je dala pozajmicu u visini od milijardu dolara vladi Šri Lanke za izgradnju luke u pomenutom gradu. Luka, nažalost, nije mogla da ostvari dovoljno prihoda pa je vlada Šri Lanke morala da ustupi luku na korišćenje (koncesiju) kineskim kompanijama na period od 99 godina radi otplate kredita. Ova priča je intenzivno eksploatisana od strane zapadnih medija kako bi se povećao strah drugih država prilikom razmatranja mogućnosti za uzimanje kineskih kredita.

Međutim, šta govore činjenice? Kineski krediti činili su svega 10 odsto ukupnog duga Šri Lanke. Zapravo, problem je u tome što je vlada Šri Lanke pozajmljivala previše novca i kineski kredit je bila samo kap koja je prelila čašu. Naravno mediji u svom senzacionalizmu zaborave da urade ovu veoma jednostavnu analizu već samo prenose fraze o kineskoj dužničkoj zamci.

Propagandni mit

Kao pozornica za razrađivanje mita o kineskom dugu služi Podsaharska Afrika. U evropskim i američkim medijima se aksiomatski govori da je Kina svojom dužničkom zamkom iznova kolonizovala Afriku. Međutim, podaci ne mogu da potvrde takve tvrdnje. Prema podacima China-Africa Research Initiative (koji važi za zapadnjački istraživački centar) kumulativni nivo duga zemalja Podsaharske Afrike (2000-2019)  prema Kini je 153 milijarde dolara. Trebalo bi naglasiti još nekoliko stvari: neki krediti su u posmatranom periodu sigurno već vraćeni, trend zaduživanja opada nakon 2016. godine, iskazani iznos duga je zaduženje na centralnom nivou države i u stvarnosti je sigurno veći.

S obzirom na mnogoljudnost Podsaharske Afrike ni ova, na prvi pogled, impozantna cifra zapravo i nije toliko velika. Dodatno, nominalni nivoi duga nisu dovoljan pokazatelj stanja zaduženosti neke države. Da li je neka zemlja u dužničkoj krizi je kompleksno pitanje čiji odgovor iziskuje analizu mnogo faktora. Pre svega, mnogo je bitnije koliki je nivo duga u odnosu na BDP i kakva je struktura tog duga. Zatim, bitno je ko su poverioci i pod kojim uslovima je novac pozajmljen.

Sada ćemo pogledati situaciju sa dugom u pojedinim podsaharskim zemljama. U avgustu 2018. ukupni javni dug u Keniji iznosio je 56,4 odsto BDP, tj. približno 49 milijardi dolara. Pola tog iznosa (24,9 milijardi) je spoljni dug. Za državu od 47,5 miliona stanovnika (popis 2019.) ovi trendovi su prilično pozitivni. Podaci pokazuju da Kina drži 72 odsto spoljnog duga Kenije što približno iznosi 5,34 milijarde dolara. Iz ovih  podataka možemo zaključiti da Kenija nije u opasnosti da upadne u „kinesku dužničku zamku“ iz dva razloga: prvo, Kenija ni nema problem zaduženosti; drugo, udeo duga prema Kini je veoma mali u odnosu na ukupni dug Kenije.

Tanzanija je u sličnoj poziciji. U fiskalnoj 2017/2018. godini ukupan dug države iznosio je 22,5 milijarde dolara, što iznosi 43 odsto BDP, a spoljni dug Tanzanije iznosio je 16,03 milijarde dolara. (izvor: Centralna banka Tanzanije, godišnji izveštaj). Centralna banka Tanzanije ne objavljuje podatke o poveriocima spoljnog duga, ali je opšteprihvaćeno mišljenje da je Kina najveći bilateralni kreditor. Čak je i MMF posvedočio da Tanzanija održava zadovoljavajući nivo duga i nizak skor na stres testu duga (izvor: Tanzania invest).

Tanzanijske žene sa zastavicama Kine i Tanzanije prilikom dočeka kineskog predsednika Sija Đinpinga na međunarodnom aerodromu u Dar es Salamu, 24. mart 2013. (Foto: Reuters/Thomas Mukoya)
Tanzanijske žene sa zastavicama Kine i Tanzanije prilikom dočeka kineskog predsednika Sija Đinpinga na međunarodnom aerodromu u Dar es Salamu, 24. mart 2013. (Foto: Reuters/Thomas Mukoya)

Spoljni dug Etiopije dostigao je 26,4 milijarde dolara u fiskalnoj 2017/2018. godini, a udeo spoljnog duga prema BDP je iznosio 28,9 odsto (izvor: Nacionalna banka Etiopije). Udeo Kine u ukupnom dugu Etiopije je 17 milijardi dolara (izvor: New Business Ethiopian).

Prema podacima Nigerijske kancelarije za upravljanje dugom, ukupan dug Nigerije iznosi 79,436 milijardi dolara, što predstavlja 19,09 odsto BDP-a. Spoljni dug iznosi 25-27 milijardi dolara, što čini 6,07 odsto BDP-a (izvor: Nigerijska kancelarija za upravljnje dugom). U strukturi spoljnog duga na bilateralnom nivou Kina je ubedljivo najveći zajmodavac (veći od svih drugih zajedno), ali ta suma iznosi svega 2,485 milijardi dolara. Zapravo, Nigerija duguje mnogo više na multilateralnom nivou institucijama Svetske banke, oko 8,7 milijardi dolara, ali taj podatak niko ni ne spominje. Dakle, priče o kineskoj dužničkoj klopci za zemlje Podsaharske Afrike su propagandni mit.

Kada pogledamo koje su mere obezbeđenja koje Kina koristi vidimo da se one ne razlikuju od obezbeđenja bilo kog komercijalnog kredita. Kao i svaki drugi kredit velikog iznosa i dugog roka otplate i ovaj kredit je bio obezbeđen hipotekom u vidu „nekretnine“, tj. privrednog subjekta. Zar nije privremeni gubitak kontrole nad jednim privrednim subjektom u mnogo manjoj meri opasan za ekonomiju jedne države nego njegova nasilna promena koju u vidu reformi predlažu MMF i Svetska banka?

Maliciozna manipulacija

A gde je tu Srbija? Šri Lanka je daleko, prosečan Srbin verovatno nije siguran ni gde se tačno nalazi, pa se zato Srbija plaši crnogorskim dugom prema Kini. Dug Crne Gore iznosi 4,4 milijarde evra, od čega jednu četvrtinu predstavlja kineski dug (izvor: RTS Oko magazin, 6.5.2021.). Kako je moguće da je jedna četvrtina duga problematičnija i opasnija od preostale tri četvrtine? I da li je moguće da je Crna Gora „propala“ zbog kineskog duga, a ne zbog korupcije vrhuške DPS-a i pandemije koja je uništila prethodnu turističku sezonu?

Što se tiče projekata u Srbiji – za put Beograd-Zrenjanin zadužićemo se 710 miliona evra, za obilaznicu Bubanj Potok-Pančevo 680, za brzu saobraćajnicu Novi Sad-Ruma 610, Iverak-Lajkovac 130, TE Kolubaru B 440, postrojenje za prečišćenje vode u Batajnici 135 miliona evra, u zbiru oko 2,5 milijarde novog duga. Udeo kineskog duga u našem ukupnom dugu je tri odsto (izvor: RTS Oko magazin, 6.5.2021.).

Dakle, ova zaduženja nisu problem ni nominalno a ni realno s obzirom na to da je novac uložen u izgradnju infrastrukture. Dug je dug! Prefiks kineski je maliciozna manipulacija. Ne možemo bankrotirati zbog „kineskog duga“ već zbog prevelikog i nepametnog zaduživanja (npr. davanje „živog keša“ građanima suštinski zarad kupovine glasova) i zbog činjenice da su država Srbija i njeni građani žrtve reketiranja stranih investitora koje finansiramo vlastitim novcem, od Mlađana Dinkića naovamo.

Vratimo se na inicijatora ovog članka. Nakon Nikezićeve izjave potražio sam još izjava iz stranke SSP na ovu temu. Tako se u saopštenju SSP od 11 februara 2021. kaže da je Srbija prva kineska kolonija u Evropi (izvor: Radio Slobodna Evropa). Postoji još nekoliko članaka na ovu temu. Dakle, nastupanje SSP je strateški antikinesko. Moja pretpostavka je da se radi o sračunatom dodvoravanju Evropskoj uniji u cilju poboljšavanja vlastite pozicije unutar opozicije i garancije održanja vazalske pozicije Srbije u odnosu na EU ukoliko ova stranka dođe na vlast.

Štand Stranke slobode i pravde (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Stranka slobode i pravde)
Štand Stranke slobode i pravde (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Stranka slobode i pravde)

Reč je o ekonomskom i političkom diletantizmu. Zašto bismo se suprotstavljali ekonomskoj i političkoj sili u nadolaženju koja pritom podržava naš nacionalni interes? Milošević je prespavao pad Berlinskog zida i nije razumeo njegove posledice. Ukoliko srpski političari prespavaju i uspon Kine i ponovo državu postave nasuprot vodeće svetske sile, budućnost za Srbiju i srpski narod može biti veoma mračna. Možemo li preživeti posledice hipotetičkog scenarija u kome je umesto Srbije Albanija glavni partner Kine na Balkanu? Ovaj scenario i nije toliko neverovatan imajući u vidu nekadašnje veze Envera Hodže sa Kinom. Kinu moramo prigrliti ne zbog ljubavi prema Kinezima, već zbog šansi koje to partnerstvo donosi, kao i opasnosti koje mogu nastati ukoliko tu šansu iskoristi neka od nama suprotstavljenih zemalja u regionu.

 

Danilo Babić je doktorand Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu i istraživač-saradnik na Institutu za međunarodnu politiku i privredu. Ekskluzivno za Novi Standard. (U tekstu su izneti lični stavovi autora koji ne odražavaju stavove institucije u kojoj je autor zaposlen)

 

Naslovna fotografija: Reuters/Thomas Mukoya

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Ekonomija, Kolumna
Pratite nas na YouTube-u