Ekonomija slobodnog tržišta ili državno planiranje?

Čini se da kineski ekonomski uspeh nije aberacija, već je ta zemlja maksimalno iskoristila centralno planiranje za kreiranje adekvatne ekonomske politike. Šta SAD mogu da nauče od Kine?

Algoritmi veštačke inteligencije su brzo prešli put od pobeda nad svetskim šahovskim šampionima do pisanja poezije. Dakle, napredak u računarstvu je zatvorio jaz u znanju korigujući nesavršenost čoveka kao donosioca odluka i relativizovao značaj tzv. nevidljive ruke tržišta kao alokatora resursa. Stoga se nameće logično pitanje: zašto računari ne bi mogli da poboljšaju funkcionisanje tržišta? Odgovor se čini jasnim, ali će oni koji su zainteresovani za status kvo – svetska plutokratija i političke elite – učiniti sve da se vrlo malo učini na promociji ovakvog načina posmatranja stvari. Na nama, društvenim elitama, pre svega najobrazovanijem delu populacije, je da intenzivno promovišemo novi način posmatranja društveno-ekonomskih odnosa.

Ekonomisti su dugo bili očarani snagom tržišta u promovisanju ekonomskog prosperiteta. Smitova ideja da sebični pojedinci (koji traže samo svoje lično bogaćenje) proizvode kolektivni prosperitet (kroz delovanje famozne „nevidljive ruke tržišta“), odnosno teza o savršeno konkurentnim tržištima koja proizvode stabilnu ravnotežu, samo je jedna od mogućnosti. Jednostavno, model Adama Smita nije jedini, već samo jedan od mogućih (npr. tržišta mogu proizvesti previše nejednakosti ili neefikasno alocirati resurse; npr. tržišta bi nalagala da gradimo dva strujna dalekovoda).

Nova paradigma za podučavanje i bavljenje ekonomijom u kojoj možemo pretpostaviti da su pojedinci pro-socijalni i kratkovidi, a ne sebični i dalekovidi, gde je konkurencija nesavršena (sa pobednikom koji uzima sve), sa često presudnom ulogom političke moći i sa ekonomskim benefitima za odabrane rentijere koje su sveprisutne i često su potrebne za dobro funkcionisanje ekonomije (dakle, one nisu rezultat greške u politici), bi izvesno generisala bolje razumevanje društvenih ishoda, odnosno tržišta.

Budući da politička elita, suprotno od plutokratije koja je finansira, i pored interesa finansijera želi reizbor, nada postoji. Naime, promena društvene svesti, odnosno rastuća percepcija javnosti o slabostima, neefikasnosti i nepravednosti sistema u kome živimo, stvara pritisak biračke baze, koji ekonomsku politiku nužno gura u pravcu veće preraspodele.

Socijalni konstrukti

Kada pohađamo školu ili državni univerzitet mi smo u socijalizmu, kao počnemo da radimo verovatno je da ćemo se naći u kapitalizmu. Drumovi kojima putujemo ka poslu su podsetnik na socijalistički aspekt našeg društva, kao i bolnice u koje na žalost sa protokom vremena, posebno u penziji, moramo sve češće ići. Prodavnica u kojoj kupujemo potrepštine je deo onog kapitalističkog u našem društvu, dok su norme i standardi koji sprečavaju da se u njoj prodaje roba sumnjivog kvaliteta dobrim delom posledica napora države da, u interesu zdravlja populacije, nametne rigorozne propise kompanijama.

Bazični društveni odnosi su ekonomski uslovljeni (koji su opet dominantno uzrokovani distribucijom moći), ali ekonomija nije sve i ona zapravo oblikuje našu svakodnevicu manje nego što se to mnogima čini. Stvarnost nesumnjivo jeste duboko prepletena ekonomijom, ali svoditi društvene odnose na njihov ekonomski aspekt je duboko pogrešno. U tom smislu, dve ideologije (definisane po čuvenom izraelskom istoričaru Juvalu Harariju, piscu planetarnog bestselera Sapijens, dakle u najširem mogućem smislu), koje pored kapitalizma (sa pomenutim elementima socijalizma) najviše opredeljuju svakodnevnicu ogromne većine nas su nacionalizam i religija.

Dakle, život svake individue na celoj planeti bazično je determinisan društvenim sistemom u kome skoro svi funkcionišemo (sa kompanijama koje su njegov glavni nosilac, koje su snažno legalno štićene i praktično ekonomski subvencionisane kroz nametnuta pravila monetarne, fiskalne i regulatorne politike), zemljom u kojoj živimo, i u manjoj meri Bogom kome sa klanjamo (uz sve socijalne norme koje religije podrazumevaju).

Čovek posmatra ekran na kome su prikazana kretanja akcija u Tokiju, 26. februar 2021. (Foto: Reuters/Kim Kyung-Hoon)

Prethodno navedena formulacija verovatno većini od vas nije tako bliska i možda vam je čak kontraintuitivna. Razlog je veoma jednostavan. Naime, mi smo naučeni da pomenute ‘ideologije’ prihvatamo kao prirodne ili bogomdane. Npr. učeni smo o tzv. prirodnim zakonima tržišta ili nevidljivoj ruci tržišta. Nacija i religija se do te mere neupitni da se inače poznata teza o socijalnim konstruktima (koja interesantno potencira naciju, ali ne i kapitalizam kao tako nešto), čini kao nešto apstraktno, udaljeno ili pogrešno.

I država i tržište su socijalni konstrukti. Ako se tržišta spontano uređuju, na osnovu sopstvenih interesa, onda se i rastuće birokratije uređuju prema određenim interesima. Ako je ovo tačno, postaće neophodno ograničiti te interese kako bi se osiguralo da država ostane usredsređena na isporuku društvenih dobara (u tom kontekstu, famozno upozorenje američkog predsednika Ajzenhauera davne 1961. protiv preteranog uticaja „vojno-industrijskog kompleksa“ danas bi bilo usmereno na „vojno-industrijsko-tehnološko-finansijsko-medijski kompleks“).

Svet u kome funkcionišemo zapravo je bazično zasnovan na konstruktima, odnosno izmišljenim zajednicama ili bogovima, i posebno veri u novac, da bi bez tih korisnih zabluda naš inače visok nivo socijalne kohezije, i manje-više nesmetan život većine od skoro osam milijardi homo sapijensa, bio potpuno ometen. Oni koji su na vrhu piramide (ili ‘lanca ishrane’) ulažu ogromne napore da sistem vrednosti u kome svakodnevno operišemo shvatimo kao bezalternativan. Tržišne sile se predstavljaju kao prirodne, vladari kao nosioci neprikosnovene volje naroda, religiozni oci kao moralno nepogrešivi, zakonodavni sistem kao jedini moguć i naravno pravičan. Sumnja u sistem je praktično onemogućena jer su ljudi faktički dirigovani pomenutim ideologijama.

Ipak, ovde treba dodati i činjenicu da bi ljudi bez vere u zajedničke vrednosti, koje su tokom svoje kognitivne i kulturne evolucije sami izmislili da bi kreirali osećaj povezanosti (naime, zajednica veća od 150 individua je praktično nemoguća za upravljanje bez barem religijskog opravdanja), bili u permanentnim međusobnim konfliktima. To bi vrlo lako moglo dovesti do nesagledivih posledica koje bi ili dovele do nestanka vrste ili do njene marginalizacije u širem životinjskom svetu.

Kineski izazov

Dugo neupitna teza da je tzv. spontani poredak tržišta inherentno superioran od alternativnih poredaka (npr. real-socijalističkog) posle četiri decenije prosečnog rasta kineske privrede od neverovatnih 9,3 odsto, i sa 700 miliona ljudi izvučenih iz siromaštva, došla je pod znak pitanja do te mere da je čak i MMF preispitao i redigovao svoj pristup. Međutim, kineski sistem nije dijametralno suprotan zapadnom. Npr. javna potrošnja u SAD je faktički neprekidno rasla sa početkom Drugog svetskog rata te dostignuvši skoro 36 odsto BDP-a 2019, procentni poen više nego u Kini, a pandemijom uzrokovana kriza je samo povećala razliku u korist SAD. Naime, Amerika svoj današnji ekonomski oporavak u velikoj meri duguje masivnoj vladinoj intervenciji, a ona se intenzivira sa Bajdenom koji preduzima mere koje će dodatno povećati ulogu države.

Sprečavanje plutokratije da donosi odluke na štetu građanstva, što bi smanjilo popularnost vladajućih političkih elita u Vašingtonu i Pekingu, stoga je ključni izazov za partije na vlasti u obe zemlje.  U tom kontekstu, Americi može biti korisno iskustvo Kine, koja je dokazala svoju sposobnost da ciljeve politike pretvori u konkretne projekte i programe, sa vidljivim koristima za celokupno stanovništvo.

Čini se da kineski ekonomski uspeh nije aberacija, već je ta zemlja maksimalno iskoristila centralno planiranje za sprovođenje adaptivnog i eksperimentalnog procesa donošenja politika, kojim se institucionalne strukture stalno koriguju kako bi se primenile nove ideje i najbolje prakse (prilagođene lokalnim uslovima). Uloga snažnog liderstva je od vitalnog značaja za napredak jer sprečava zastoj u složenim pitanjima, poput velikih infrastrukturnih ulaganja, npr. u obnovljive izvore energije, gde partikularni interesi mogu blokirati interes zajednice.

Radnik tokom vršenja pregleda solarnih panela na solarnoj farmi, Dunhuang (Kina), 16. septembar 2013. (Foto: Reuters/Carlos Barria)

Ipak, pre donošenja glavnih političkih odluka, kineski lideri se konsultuju sa akademskom zajednicom (kako bi stekli teorijski uvid) i posećuju lokalne zajednice, kako bi saznali više o situaciji na terenu (i tek onda se pokreću pilot programi kako bi se rešila pitanja praktične primene). Izvesno je da kineski pristup nije imun na one koji pokušavaju da izvuku privilegije za sebe (npr. lokalna birokratija ne želi transparentnost jer bi ona mogla ugroziti njihovu operativnu fleksibilnost i izglede za unapređenje), dok primena politika i programa često stvara prekomernu konkurenciju potkopavajući težnju Pekinga za izgradnjom uspešne tržišne ekonomije. Međutim, ista stvar se često događa kada određeni tržišni akteri steknu previše uticaja, i za prevazilaženje takvih izazova potrebna je politička volja i kreativnost.

Kako do uspešnog modela?

Sa dve najveće ekonomije koje se kreću ka većoj centralizaciji i ulozi vlada u ekonomiji, uobičajena dihotomija „država versus tržište“ ili „kapitalizam versus socijalizam“ postala je pojednostavljena. Da li su slobodna tržišta superiornija od centralnog planiranja je stoga verovatno pogrešno pitanje. Naime, institucionalni aranžmani su složeni sistemi, oblikovani istorijom, geografijom i kulturom. Cilj ne bi trebalo da bude identifikovanje pristupa koji odgovara svima, već da se osmisli onaj koji bi pružio najveće dobro najvećem broju ljudi. Izvesno je da je kineski sistem eksperimentiranja, sprovođenja i konačno institucionalizovanja promena doneo veliki rezultat dramatično ubrzavajući razvoj zemlje.

U tom kontekstu, promene na Zapadu, posebno tokom pandemijom uzrokovane krize, su ohrabrujuće. Rodrik potencira velike promene ekonomske politike u SAD, posebno sa dolaskom Bajdena. Ideje koje su dominirale od 1980-ih – nazvane Vašingtonskim konsenzusom, tržišnim fundamentalizmom ili neoliberalizmom – koje su inicijalno stekle zamah zbog uočenih neuspeha kejnzijanizma i prekomerne državne regulacije, generisale su nejednake i nestabilne ekonomije nesposobne da se nose sa izazovima današnjice: socijalnom inkluzijom, novim tehnologijama koje su remetilački faktor za društvenu koheziju, klimatskim promenama, ili pak pojavama pandemija.

On što nas iskustvo uči je da postoji vreme za fiskalnu ekspanziju i vreme za štedljivost, vreme kada bi vlada trebalo da interveniše u lancima snabdevanja, i vreme kada bi trebalo da prepusti tržišta sama sebi. Ponekad bi porezi trebalo da  budu visoki, ponekad niski, trgovina bi u nekim oblastima trebalo da bude slobodnija, u drugim regulisana. Realne okolnosti i različite vrste intervencija su ono što predstavlja dobra ekonomska politika.

Naime, sve prethodne paradigme politike – bilo merkantilistička, klasična liberalna, kejnzijanska, socijaldemokratska ili neoliberalna – imale su pogrešne bazične pretpostavke, jer su bile zamišljene kao univerzalni programi koji se mogu primeniti svuda i u svako doba. To je otežavalo naše razmišljanje o ekonomskom upravljanju, a rezultat je bio prekomerni optimizam ili pesimizam u pogledu uloge države u ekonomiji. Ono što nam je potrebno su ekonomske analize i empirijski dokazi da bismo došli do toga šta nam je potrebno za željeni ishod – bolji život za što je moguće više ljudi, a ne za odabranu manjinu (i ekonomsku i političku).

Dakle, novi ekonomski pristupi i značajna eksperimentiranja u politici su neophodna, jer je društvo u kojem živimo i kapitalističko i socijalističko. Naime, i kapitalizam i socijalizam termini su prvobitno zamišljeni sa istom svrhom: da se stvori decentralizovani sistem raspodele u kojem se mogu ispuniti spontane potrebe i želje. I kako je praksa pokazala, oba pristupa postaju destruktivna kada proizvode prekomernu koncentraciju moći (bilo da su to komunistički aparatčici ili preglomazne i svemoćne korporacije, sa snažnim lobističkim uticajem na politiku). Sa današnjim tehnologijama može se zamisliti hibridni sistem, koji će uzeti najbolje iz oba, na zadovoljstvo ogromnog dela čovečanstva.

Za razliku od 1920-ih i kasnije (kada je socijalistička tvrdnja da bi centralizovano planiranje omogućilo efikasniju alokaciju resursa bila opravdano odbacivana, u najmanju ruku zbog empirijske neutemeljenosti), danas smo konačno u vremenu u kom računari mogu da obrade daleko više informacija nego što se to može kroz racionalne interakcije tržišnih subjekata. Naime, algoritmi veštačke inteligencije su brzo prešli put od pobeda nad svetskim šahovskim šampionima do pisanja poezije. Dakle, napredak u računarstvu je zatvorio jaz u znanju korigujući nesavršenost čoveka kao donosioca odluka i relativizovao značaj tzv. nevidljive ruke tržišta kao alokatora resursa.

Trgovac na Njujorškoj berzi posmatra kretanje akcija na monitorima, 20. novembar 2018. (Foto: AP Photo/Mark Lennihan)
Trgovac na Njujorškoj berzi posmatra kretanje akcija na monitorima, 20. novembar 2018. (Foto: AP Photo/Mark Lennihan)

Stoga se nameće logično pitanje: zašto računari ne bi mogli da poboljšaju funkcionisanje tržišta? Odgovor se čini jasnim, ali će oni koji su zainteresovani za status kvo – svetska plutokratija i političke elite – učiniti sve da se vrlo malo učini na promociji ovakvog načina posmatranja stvari. Na nama, društvenim elitama, pre svega najobrazovanijem delu populacije, je da intenzivno promovišemo novi način posmatranja društveno-ekonomskih odnosa.

Ono što je možda paradoksalno, razlog za optimizam je da današnja, pandemijom uzrokovana kriza, kao i ona pre 12 godina, izvesno idu na ruku jačanju uloge države (mada ne tako dramatičnom kao što je bilo između 1914. i 1970-ih kada se udeo javne potrošnje u BDP-u širom Evrope učetvorostručio), i samim tim jednom pravednijem ekonomskom i društvenom sistemu.

 

Naslovna fotografija: Reuters/Stringer

 

Izvor oko.rts.rs

 

BONUS VIDEO:

Ekonomija
Pratite nas na YouTube-u