Чомић - Танјуг/Тара Радовановић

O neototalitarnoj pretnji Zakona o rodnoj ravnopravnosti

Ovakav zakon predstavlja veliki korak unazad čak i u odnosu na pravnu praksu kakva je postojala u totalitarnom sistemu jugoslovenskog socijalizma

„Osjetljivost“ je – u sklopu sintagmi „društveno osetljive grupe“, „rodno osetljivi jezik“ – ključna riječ nedavno usvojenog „Zakona o rodnoj ravnopravnosti“, kojim se žele uvesti novi oblici ponašanja, ne samo u ophođenju s jezikom, da bi se navodno uspostavila „istinska“ ravnopravnost pripadnika oba pola. „Ravnopravnost“ treba postići ne samo putem pravnih normi nego i promjenom javnog govora, pošto se računa s time da bi javna upotreba „rodno osjetljivog“ govora mogla promijeniti svijest i dosad rodno „nesenzibilisanog“ građanstva. No, prije toga, očekivana „dobrobit“ operativnih zahvata nad javnim govorom bilo bi predupređivanje daljih „povreda osjećanjā“ rodno osjetljivih, najčešće pripadnica ljepšeg pola, kojima se, valjda, nanosi „duševni bol“ to što oba gramatička roda nijesu „dovoljno ravnopravna“ u javnoj jezičkoj upotrebi.

Istini za volju, u zakonskom tekstu pominje se šta je pravi cilj „ostvarivanja ravnopravnosti“, u okviru definicije „rodno osjetljivog jezika“, koji se određuje kao „jezik kojim se promoviše ravnopravnost žena i muškaraca“, koji je utoliko i „sredstvo kojim se utiče na svest onih koji se tim jezikom služe u pravcu [vjerovatno se htjelo reći: u smeru] ostvarivanja ravnopravnosti, uključujući promene mišljenja, stavova i ponašanja u okviru jezika kojim se služe u ličnom i profesionalnom životu“ (član 6, stav 17). „Osjetljivost“ se, ugrađena u definiciju tzv. „rodno osjetljivog jezika“, izričito uzima za sredstvo postizanja određenih društvenih, kulturnih, identitetskih ciljeva: uticanje na svijest, promjenu mišljenja, stavova i ponašanja u ličnoj i javnoj sferi života.

Odnarođujuće „urodnjavanje“

Tzv. „rodna osjetljivost“ jezika označava poseban pragmatičko-komunikativni registar i modalitet njegove upotrebe putem kojeg se, korišćenjem alternativne pojmovne nomenklature, te insistiranjem na interiorizovanju nalogā „urodnjavanja“ (ovaj visokoideologizovani, a jezički nakazni termin sistemski se pojavljuje u zakonskom tekstu) instrumentalno nastoji postići promjena javne i privatne svijesti. „Urodnjavanje“ je na ideološkom novogovoru kojim je napisan zakon šifra za radikalno „socioinženjerstvo“ koje treba da stvori novi tip čovjeka, ili „čovjeka novog kova“, kako se to govorilo u „slavnim“ vremenima marksističkih eksperimenata po našim zemljama.

Zapravo, bilo bi preciznije kazati da se time žele stvoriti žena, odnosno muškarac novog kova – ne „čovjek“, budući da je crvena nit ovog zakona, kako ćemo vidjeti, proizvodnja podjela između žena i muškaraca, čiji bi krajnji generički horizont samorazumijevanja pojedinaca bilo njihovo shvatanje kao ženā (potencijalno konotiranih kao žrtava muškog nasilja), odnosno kao muškaraca (potencijalno konotiranih kao nasilnika prema ženama), ali ne i kao ljudi. Utoliko, iako je, formalno uzevši, ideološka podloga ovog zakona humanistička, on je u svojoj izvedbi latentno antihumanistički.

„Osjetljivost“, koja je stvar ličnog doživljaja i preferencije, ovdje je preinačena u objektivistički termin. „Naučni feminizam“, na sigurnom tragu Marksovog tzv. „naučnog socijalizma“, postvaruje partikularno-„subjektivnu“ percepciju, interpretaciju, konstrukciju u pseudoobjektivnu realnost; radikalne feministkinje to čine sa „rodno osjetljivim jezikom“, a Marks s „klasnom sviješću“, s kojima se ophodi kao s tobože nepobitno utvrđenom istinom. Ovo nije tek slučajno podudaranje, budući da je radikalni feminizam, kao i marksizam, jedna radikalna, dakle ekstremna ideologija, koja se s pojmom istine, normativne obaveznosti, uvažavanja drugačijeg i sl. ophodi na način koji je tipičniji za totalitarizam nego za savremeno liberalno, „pluralističko“ društvo. To se, kao što vidimo na primjeru usvojenog zakona, odrazilo na tendencije u alternativnim (radikalnofeminističkim) viđenjima jezičke politike, koja je ovim zakonom postala zvanična, takoreći „mejnstrimovska“:

U srpskom jeziku najjači podsticaj stvaranju socijalnih femininativa došao je tokom poslednjih decenija, pogotovo u prvoj deceniji 21. veka, na talasu radikalne promene ideoloških i vrednosnih sistema, što je pored ostalog obuhvatilo i neke ideje novog feminizma, koji je umnogome potisnuo ideje liberalnog feminizma, u okviru kojeg su pitanja odnosa jezika i pola postavljana u odmerenijoj formi [Predrag Piper, „O socijalnim femininativima u srpskom i drugim slovenskim jezicima“, Južnoslovenski filolog 3-4/LXXII [2016], str. 35-65, ovdje: 47].

„Osjetljivost“, kao osjećajna pobuđenost za reagovanje na nepravdu („rodne“ – ne polne!) neravnopravnosti, samo je pojavno isturena lozinka, koja služi kao pragmatička obilaznica za intervenciju u politički, kulturni, kolektivni i lični identitet društva u kojem se „rodna osjetljivost“ uzima za opštu normu, kao što je učinjeno usvajanjem zakona. Pritom nije dovoljno formalizovati određene oblike društvene prakse, koji treba da obezbijede dostizanje istinske ravnopravnosti između muškaraca i žena – pri čemu se polazi od pojma (ne)ravnopravnosti koji je kontraintuitivni za zdravorazumski osjećaj o tome kod pripadnika oba pola. Zato se u zakonu traži podučavanje građanstva o tome šta je [ne]ravnopravnost, jer, valjda, „rodno neprosvjećeni/e“ nijesu kadri/e da proniknu u perfidno skrivene puteve „rodne diskriminacije“ – bez pomoći „rodno p[r]obuđenih umova“. „Avangarda rodnog prosvjećivanja“ treba „rodno“ neuke najprije da probudi, a zatim i povede u svjetlu budućnost koju će donijeti „rodna“ revolucija. Zato se, napokon, expressis verbis cilja na promjenu opšte svijesti kao glavni cilj ovog zakona.

Beograd, 9. marta 2021 - Ministarka za ljudska i manjinska prava i drustveni dijalog Republike Srbije Gordana Comic. Drugi sastanak Upravnog odbora zajednickog programa Evropske unije i Saveta Evrope "Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022". FOTO TANJUG/ ZORAN ZESTIC/bs
Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Gordana Čomić (Foto: Tanjug/Zoran Žestić)

Doduše, njegov sadašnji tekst ne predviđa direktno sankcije kada je riječ o pojedincima (za razliku od sankcija predviđenih za pravna lica – državni organi, preduzeća i stranke, za čije nadziranje u „rodno osjetljivoj“ oblasti je zaduženo Ministarstvo kulture!), ali imperativno zahtijevanje upotrebe „rodno osjetljivog“ jezika, te svega ostalog što treba voditi projektovanom cjelokupnom učinku „urodnjavanja“ srpskog društva ukazuje na to da je potencijal za sankcije u slučaju propuštanja povinovanja ovako zamišljenim odredbama napisan „nevidljivim mastilom“, što lako može postati i obavezna norma, kada se u budućnosti bude ustanovilo da „urodnjavanje“ ne ide predviđenim tempom, čije je praćenje i javno izvještavanje o tome izričito predviđeno kao obaveza nadležnih državnih organa.

„Sprovođenje postupka urodnjavanja“ (član 45), u suštini znači da se cjelokupni društveni život ima posmatrati kroz bezuslovno obavezujuću svjetonazornu paradigmu „rodnosti“, što, nije teško naslutiti, treba voditi dijeljenju ljudi na osnovu polne razlike (koju autori ili autorke zakona nazivaju „rodnom“) i tamo gdje je u svakodnevici teško dokučiti da bi mogla postojati suštinska razlika između muške i ženske perspektive („saobraćaj, energetika, zaštita životne sredine, […] javno informisanje“; član 1). Insistiranje na razlikama, s latentnom intencijom međusobnog antagonizovanja dvaju polova, u perspektivi, može obezbijediti mogućnost „beskonačnog“, a nije isključeno i vrlo unosnog angažovanja „rodno svjesnih“ aktivistkinja u procesu praćenja ostvarivanja prakse „urodnjavanja“. Kada i ako se uspije proizvesti permanentna međupolna kriza, tada će i „ekspertkinje“ za „krizni menadžment“ biti nezaobilazne. Stvaranje napetosti i antagonizama, generisanjem i zaoštravanjem žensko-muškog mikrobelicizma u svakodnevici, poželjni je partikularni cilj „rodne avangarde“, koja bi sebi time sebe socijalno-finansijski mogla obezbijediti – prema načelu: zavadi, pa zaradi…

Da je riječ o titanskom poduhvatu čiji je krajnji cilj totalna promjena kulturno uvriježenih predstava o svemu što se – stvarno ili navodno – tiče odnosa muškogā i ženskogā, vidi se iz dosta mjesta u zakonu. Tako, recimo, stoji da treba „na svim nivoima obrazovanja i vaspitanja isključiti rodnostereotipne, mizogine i mizandrijske sadržaje“, a „uključiti sadržaje vezane za rodnu ravnopravnost u cilju prevazilaženja rodnih stereotipa i predrasuda, negovanja uzajamnog poštovanja“ (član 37). Uzgred, kao što je u doba vladavine marksističkog svjetonazora usađivanje istina „proroka“ iz Trira uvijek poželjni i kointendirani cilj cjelokupnog obrazovanja, tako i ovdje „urodnjavanje“ svijesti učenika i studenata postaje krovni cilj cjelokupnog obrazovanja. Što se tiče defavorizovanja ženomrzačkih i mužnomrzačkih obrazaca, te podsticanje potrebe za uzajamno poštovanje ljudi, i kao pripadnika oba pola, to je normativno posmatrano na svaki način nesporno. No ovdje je problematično to što se uzrok postojanja muško-ženskih nesporazuma pronalazi u tradiciji, što se vidi i iz sljedećeg mjesta:

Zabranjeno je izražavanje mržnje i omalovažavanje žena i muškaraca, kao i javno zagovaranje, podržavanje i postupanje zasnovano na predrasudama, običajima i drugim društvenim obrascima ponašanja koji su zasnovani na ideji podređenosti ili nadređenosti žena i muškaraca, odnosno na rodnim stereotipima (član 44).

Nijesu, dakle, problem negativne predrasude, neprihvatljivi običaji ili pogrešni „rodni stereotipi“, već tzv. „rodni stereotipi“ kao takvi. Drugim riječima, ne samo ono što je moralno neodrživo, već čitav korpus kulturne stereotipizacije ženskosti, muškosti i njihovog uzajamnog odnosa dospijeva na klupu za osumnjičene, kao ono što je uzrok među-„rodno“ neprihvatljivih oblika izjašnjavanja, odnosno ponašanja. Zato su i „sredstva javnog informisanja dužna da prilikom izveštavanja koriste rodno osetljiv jezik i da razvijanjem svesti o značaju rodne ravnopravnosti doprinose suzbijanju rodnih stereotipa, društvenih i kulturnih obrazaca, običaja i prakse zasnovanih na rodnim stereotipima…“ (član 44). Umjesto da sredstva javnog obavještavanja istinito, vjerodostojno i nepristrasno izvještavaju (kao što bi i smisao sistema obrazovanja trebalo da bude obrazovanje, a ne profilisanje ideološke svijesti), ona treba da se bave „razvijanjem svijesti“ – valjda tako što će se novinari prethodno „edukovati“ za upotrebu „rodno osjetljivog“ novogovora. Nije važna istina, već postizanje određenih ideoloških ciljeva, kao, uostalom, i u svakom obliku totalitarizma, koji to, pored ostalog, želi postići represivnim usađivanjem novog oblika jezičkog opštenja.

Nema, dakle, loših „rodnih stereotipa“ – nasuprot prihvatljivim ili makar neutralnim, već cjelokupna tradicija kulturnog pamćenja koja se tiče razumijevanja ženskoga, muškoga i žensko-muškog opštenja, na kraju dugoročnog istorijskog projekta „urodnjavanja“ srpskog društva, treba biti potpuno iskorijenjena iz javne i privatne svijesti. („Rodna“) Revolucija koja teče… Suzbijanje rodnih stereotipa znači borbu protiv kulturnog nasljeđa, protiv pamćenja, gdje se, kao i u većini kulturnih tradicija, pretpostavlja da postoji nešto inherentno žensko i inherentno muško. Dakle, sve što se predanjski smatra samorazumljivim, istinitim kada je riječ o polju žensko-muškoga ne treba čak biti ni kritički preispitano, već u cjelosti i nemilice ima biti prebrisano i zamijenjeno drugačijim viđenjem, naime „ispovijedanjem rodne istine“. Poslije iskustava totalitarizama u 20. stoljeću djeluje suludo da neko i dalje može gajiti ovakve mesijanske ambicije u pogledu posjedovanja „istine“, daleki, ali direktni potomak radikalnog prosvjetiteljstva 18. vijeka – „dženderizam“ (englesko gender na srpski je prevedeno kao „rod“) očigledno i dalje vjeruje da je u svojoj „bogomdanosti“ dotakao „istinu po sebi i za sebe“, tako da bi im možda i sam Hegel pozavidio.

Detalj sa Parade ponosa u Ženevi, 07. jul 2019. (Foto: Delia Giandeini on Unsplash)

Zato se, kao i kod nekih istorijskih varijanti sprovođenja u djelo modernog prosvjetiteljstva, borba protiv predrasuda predviđa kao zakonska norma, s jasno definisanim kulturnim ciljevima. Kao što je ideološki predak „dženderizma“, prosvjetiteljstvo, u svojoj saznajnoj i etičkoj zaslijepljenosti, uspostavljalo lance ekvivalencija poput: tradicija → „mrak“ → zlo, zbog čega bi put do iskorjenjivanja zla u ljudskom društvu morao biti posredovan iskorjenjivanjem tradicije per se, tako i „rodno osjetljivi“ autorski „um“ koji je pisao ovaj zakonski tekst uspostavlja analogni niz: „rodni stereotip“ → nepoštovanje žena → mizoginija. Epistemološko samosljepilo je zato prava mjera duboke uvjerenosti ideološkog „uma“ u svoju ispravnost i istinitost.

Uzgred – ako ovo uopšte može i smije biti uzgredno – naš (srpski) jezik duhovno je dobro svih njegovih izvornih (srpskih i ne više srpskih) govornika, a nije vlasništvo marginalne manjine koja želi njime bezmalo da suvereno raspolaže, što im je usvojenim zakonom, uostalom, omogućeno! Srpski jezik je naš jezik, dakle jezik svih nas, a nije samo njihov, naime šačice polnoidentitetski opterećenih osoba, čija je dobronamjernost prema „ostatku“ srpskog društva – ako imamo u vidu druge aspekte i teme njihovog javnog djelovanja – uveliko upitna. Za razliku od mnogih među nama, „rodno osjetljivi“ žele da iskoriste svojim zahtjevima upodobljeni srpski jezik kao puki instrument – instrument korekcije svijesti, a ako ne bude išlo kako treba i kao pretekst za teror nad „rodno neosjetljivima“, koji su nerijetko i, primjera radi, nacionalno neravnodušni. Tako bi se „rodno osjetljivim“ disciplinovanjem cjelokupnog srpskog društva mogao postići (makar) dvostruki cilj: odnarođujuće „urodnjavanje“.

Pseudopravno bezakonje

Ako je jezik jedan od simbola i oličenja jednog naroda, tada se usvajanjem ovog zakona uvodi (za tri godine od usvajanja) „privremena uprava“ nad njime od strane „rodno osjetljive“ marginalne manjine, među kojima preovlađuju anacionalne, ili čak antinacionalne osobe. Zaista, jedan od najboljih načina da zavladate jednim narodom jeste da mu „uhapsite jezik“. Upravo se to desilo usvajanjem ovog zakonskog teksta, što je, nema sumnje, odobrio predsjednik Srbije, koji je licemjernim zaustavljanjem donošenja „Zakona o istopolnim zajednicama“ (koji je, nema sumnje, prethodno sam bio aminovao), pokazao da je imao takvu moć i kada je riječ o ovom zakonu. Ukratko, stvaranjem nove pravne realnosti srpski jezik je upućen na trajno zadržavanje – sve dok ovaj zakon ne bude ukinut – u ruke jezičkih pandura (ili je možda bolje reći: „pandurki“?), koji/e će svoju stručnu nekompetentnost[1] izdašno kompenzovati ideološkom ambicioznošću i rigidnim aktivizmom.

Inicijalni izgovor povjeravanja srpskog jezika maćehinskom starateljstvu „rodno osjetljivih“ bile su emocije – samo njihove emocije, jer druge oni/e ne priznaju. Tako se od emotivnog solipsizma došlo do „emotivističke“ diktature, s namjerom promjene kulturnog identiteta srpskog naroda. Pritom, mi zbog same prirode stvari (osjećanja) ne znamo da li su zaista nečija osjećanja povređivana upotrebom „rodno neosjetljivog“ jezika, koji pritom ne spada u tzv. „govor mržnje“. Njihova riječ o njihovom ličnom „unutrašnjem stanju“ (osjećanju) naprosto ima težinu privilegovanog stanja stvari, iz koje, kako vidimo po ovom zakonu, proističu opšteobavezujuće norme i „istine“. U najkraćem, suština perfidnog manevra pokušaja otuđenja srpskog jezika od srpskih nacionalnih ustanova, i uopšte od srpskog naroda, mogla bi se svesti na formulu: osjećam se („rodno svjesnom“), dakle vladam (srpskom javnošću). A sve se to čini u ime (privatne) osjetljivosti i (privatnih) osjećanja. Osjećanja, ili bolje (odglumljena) „osjećanja“ caruju – (raz)um klade valja…

Ako se nekada, u ranim fazama prosvjetiteljstva, govorilo o „vrhovnom biću“ (zapravo: „bivajućem“), koje je trebalo da važi kao oličenje (raz)uma, tada je u najnovijim, hibridnim varijantama (post)prosvjetiteljstva, osjećanje, poteklo od „osjetljivosti“, postalo ključni atribut pretpostavljene vrhovne referentne tačke društva i svijeta, iz koje treba da proisteknu norme i obaveze za cjelinu. No dok se razumnost konstituiše razumnim opštenjem, osjećajnost je u najboljem slučaju u ograničenoj mjeri komunikabilna. Dakle, osjećanje kao osjećanje spada u privatnu sferu, i kao takvo je u ograničenoj mjeri javno saopštivo. Ideja spolja (Zapad) oktroisanog zakona, usvojenog u nereprezentativnom, ličnoj volji jednog čovjeka (umjesto volji naroda) upodobljenom sastavu Skupštine Srbije, jeste da osjećanja i osjećajnost – i to ne „kao takvi“, već oni koji su vezani za jednu izrazito manjinsku skupinu „rodnikā“ – preuzmu mjesto opštosti. S obzirom na takav status jedne formalno i faktički partikularne instancije, posljedica normativnog sankcionisanja jedne izvedbe (socio-politički konstruisane) osjećajnosti jeste nametanje nečega inherentno privatnog kao da je opšte i javno, iako ono to u sebi i po sebi, naravno, nije.

Privatni doživljaj, privatna stvar, kao i kod zasad povučenog predloga „Zakona o istopolnim zajednicama“ (čitaj: brakovima), gdje je privatna seksualna praksa manjeg dijela stanovništva trebalo da postane javno obavezujuća za sve[2], neshvatljivim ozakonjenjem dobija prerogative nečega ne samo javnog nego i, po sili zakona, opšteobavezujućeg. Time se na racionalno neprihvatljiv, štaviše nezamisliv način, stanovište opštosti kao takvo uzurpira nečim što je u sebi privatno, da bi u sljedećem koraku, ozakonjenjem, privatna stvar postala javna, odnosno opšta obaveza. Međutim, pošto je podloga i zasad povučenog „Zakona o istopolnim zajednicama“ i „Zakona o rodnoj ravnopravnosti“ nešto što je suštinski privatno, to ono, svojim formalnim ozakonjenjem, ne može izgubiti privatni, a steći opšti karakter, već je na djelu uzurpatorsko nametanje privatno-partikularnog kao javno-univerzalnog.

Transparent na kome piše „Venčani s ponosom“ tokom jednog protesta ispred Vrhovnog suda u Vašingtonu 2019. (Foto: ipse dixit on Unsplash)

Da ne bude zabune, nešto što je u sebi posebno može biti učinjeno predmetom pravne zaštite – ukoliko se procjenom sa pretpostavljenog opšteg stanovišta, koje je regulativno epistemičko apriori zakonodavstvo, ustanovi da je to potrebno. No ovdje je riječ o tome da je sámo stanovište s kojeg se oblikovala (hipotetička) „intencija zakonodavca“ u slučaju Zakona o rodnoj ravnopravnosti – privatno, ne-opšte, nepoopštivo. Zato, ukoliko takvo, za uopštavanje nepodobno stanovište pretenduje na opštost, ono samim tim poseže za nasiljem nad umom, za „teorijskim nasiljem“. No ako se stanovište teorijskih marginalaca ozakoni – zahvaljujući volji jednog čovjeka koji sluša naloge iz Brisela i Vašingtona usmjerene na preoblikovanje javne i privatne svijesti kod Srba – tada posljedica toga postaje još kudikamo opasnije pravno nasilje. Na taj način su oni koji nijesu mogli argumentativno-teorijski ishodovati saglasnost za svoje (neodbranjivo) stanovište došli u priliku da ga faktički generalizuju – njegovim promovisanjem u pravnu realnost.

Međutim, zbog načina na koji je donijet i na čemu počiva, tekst Zakona o rodnoj ravnopravnosti suštinski jeste nezakonit, budući da je uspostavljen kršenjem onoga što bi svaki zakon trebalo da ima za podlogu – opšte stanovište na javnu stvar. Zbog toga, samo ako se prepozna da je moralna i građanska dužnost svih pojedinaca, svih ustanova, naročito onih koje se bave zakonitošću, kulturom, jezikom, porodicom, nasljeđem… – da se aktivno suprotstavljaju sprovođenju u djelo ovog pseudopravnog bezakonja spriječiće se da on postane stvar pravne svakodnevice – bilo tako što neće biti primjenjivan, bilo tako što bi bio suspendovan, odnosno opozvan.

Veliki korak unazad

Od nekadašnjeg prosvjetiteljskog pokliča da je čovjek mjera svih stvari, pri čemu je epohalno karakteristični, metonimijski ekvivalent čovjeka postao (njegov) Razum (za koji se vjerovalo da je, makar perspektivno, jedan i opšti), istorijski smo dobili da je u Srbiji „osjećajnost“ jedne ideološke manjine postala mjera svih drugih ljudi iz njihove zajednice. „Osjećajnost“ je postala novi idol, dakako samo osjećajnost jedne marginalne manjine. Osjećanja drugih nijesu važna, štaviše ovakvom „zakonskom“ praksom izričito se gaze. Nečiji lični, „subjektivni“ doživljaj prethodno je, na strani jedne marginalne ideologije, svjesno izumljen i priređen tako da se njime mogu „gađati“ ne samo ljudi drugačijih ideoloških opredjeljenja nego potencijalno i svi oni koji nijesu njihovih shvatanja.

I dalje je mjera svega (nešto) ljudsko – ne razum, već osjećanje, i ne nešto za šta bi mogli biti prijemčivi svi, ili makar većina, već „društveno konstruisana“ osjećanja marginalne manjine, koja drsko gazi preko osjećanja, razuma, interesa… svih onih koji nijesu kao oni. Kada „čovjek“ postane mjera svega, pa i svega ljudskog, tada izvjesnost „istine“ u liku nacizma ili boljševizma postaje mjera masovnih grobalja rasno ili klasno „nepodobnih“, kao što i ovdje kod nas „osjećajnost“ jedne kapriciozne, antidemokratske, latentno ili manifestno autošovinističke manjine postaje mjera ozakonjene ništavnosti svih ostalih građana.

Oni koji vode računa o rodnoj osjetljivosti/osjećajnosti, apsolutizujući ga na nivou čitavog društva, time ne samo ipso facto nego i intencionalno, u potpunosti zanemaruju osjećanja i osjećajnost „rodno neosjetljivih“, što, a fortiori, važi i za razum i za dostojanstvo većine. Argumentacija drugih, ne samo kao većine već uopšte kao ljudi, „rodno osjetljivi/e“ naprosto ignorišu. Štaviše, pošto oni sadržinski uzimaju u obzir samo vlastitu poziciju, iz čega treba da proisteknu i realne socijalne posljedice, to svjesno ignorisanje argumenata druge strane, ili nesposobnost da se oni recipiraju, a kamoli prihvate – što odlikuje ideološke fanatike, koji žive u zatvorenoj slici svijeta – vodi gaženju subjektivnosti, a napokon i dostojanstva većine.

Naslov jednog od kanonskih tekstova „postkolonijalne teorije“, koji je zbog svoje naglašene osjetljivosti za drugosti unekoliko kongenijalan „naučnom feminizmu“ (kao što je i njegova autorka i „postkolonijalka“ i feministkinja), glasi: „Mogu li subalternй[3] govoriti?“ Prema dosad izloženom, „rodno neosjetljivi“, shodno onom što je jasno nagoviještena perspektiva dalje razrade i primjene ovog zakona, neće moći, tačnije neće smjeti da govore – ako ne žele da budu izvrgnuti sankcijama, zasad neutvrđene sadržine; tačnije, ako se ozakonjeno „urodnjavanje“ ne bude na vrijeme zaustavilo, vrlo brzo će sudije i sudovi biti primorani da sude prema „rodnoj“ nepravdi.

Ako je čovjek stvorenje koje ima govor, logos, tako da se putem njegove „logosnosti“ uvijek iznova izvršava i utoliko posvjedočuje njegova ljudskost, tada je skandaloznim zakonom jedno faktički izrazito manjinsko, a načelno teško odbranjivo stanovište, izvršilo uzurpaciju javne riječi svih članova zajednice, tako da se verbalno nepodobni utjeruju u alogiju, u javnu njemost, a posljedično i ne-ljudskost.

Ovdje se, u vezi s tim, nameće prilika za jedno uputno poređenje. Ako smo u socijalizmu imali ideološku konstrukciju „moralno-političke podobnosti“, putem koje su bili obilježavani, stigmatizovani, a na koncu eventualno i proganjani svi „moralno-politički nepodobni“, tada iz duha ovog zakona slijedi da predmet pravnog sankcionisanja mogu postati svi „džendersenzitivno“ verbalno nepodobni. Razlike između ove dvije situacije postoje, pri čemu na štetu zakona donesenog u jednoj „liberalnoj demokratiji“. Prvo, „moralno-politička nepodobnost“ nikada kao takva nije postala predmet krivičnopravnog progona, već „samo“ u formi „zlonamjernog i neistinitog prikazivanja društveno-političkih prilika“ (socijalizma), shodno „famoznom“ članu 133 Krivičnog zakonika SFRJ, kojim se sankcionisao tzv. „delikt mišljenja“.

Justicija, rimska boginja pravde (Foto: Tingey Injury Law Firm on Unsplash)

Dakle, pravno je bila sankcionisana institucionalno ustanovljena namjera djelovanja protiv socijalističkog sistema, dok je moralno-politička nepodobnost koja je izlazila iz okvira „zlonamjernog djelovanja“ bila predmet javnog stigmatizovanja i društvenog ograničavanja koje nije imalo oblik pravnog progona. Donošenjem ovog zakona, međutim, podobnim za progon, u perspektivi, postaje onaj koji ne koristi propisani jezik – nezavisno od svoje namjere. Dakle, krivim se postaje iako se ništa loše (u smislu razlike dobro-zlo od koje polazi „rodna korektnost“) nije mislilo, namjeravalo – već se samo „loše“, nedovoljno „rodno budno“ izrazilo.

Dok je u socijalizmu progonu podlijegalo „samo“ intencionalno mišljenje, u postpetooktobarskom, „tranzicionom“ „liberalizmu“, koji se na ovaj način sigurno kreće ka antiutopiji, sankcionisanju može podlijegati – to je prilično uočljiva intencija zakonskog teksta – neintencionalno govorenje. Pritom ovdje nije riječ o progonu zbog tzv. „govora mržnje“, koji je takođe odveć difuzan i stoga smišljenim ideološkim manipulacijama podložan pojam. No ako i pođemo od toga da javna ispoljavanja mržnje treba suzbijati, odnosno sankcionisati – što bi, makar idealtipski, moglo biti u redu, iako u realnosti to često znači oduzimanje slobode javnog govora inomislećima od strane onih koji ograničavaju tuđe slobode zahvaljujući djelotvornom raspolaganju mehanizmima društvenog žigosanja – ovdje se pojam neprihvatljivog, progonu podobnog govora širi do bezobalnosti, tako da nečiji lični, privatni, „subjektivni“ (samo)doživljaj postaje besprizivna instancija istine i etičke mjerodavnosti.

Na osnovu toga postaje moguće i da razne vrste „zlosrećnih“ („alternativnih“) oblika polne identifikacije (mimo dviju standardnih) budu društveno normalizovani pod vidom suverenizovanog (auto)interpretacionizma, prema „načelu“: mnijevam/ osjećam da sam takav, dakle takav i jesam. „Znanje“ i „istina“ se prema ovakvoj logici izvode iz „prava“ da se ne bude „diskriminisan“ (npr. nepobitnim zdravorazumskim sudovima), iz čega slijedi lično „pravo“ (odabranih manjina i manjinskih stanovišta – nikako svih!), da njihovo lično mnijenje postane istina“ za sve. Na taj način, sve skupa uzevši, izrazito manjinski, ne samo „neortodoksni“ nego i u ovom ili onom obliku ekstremni oblici samoosjećajnosti postaju neuporedivo značajniji i važniji od osjećanja dostojanstva i pravne sigurnosti većine – i pojedinačno i kolektivno. Kada neznanje i ignorancija uzurpiraju (upražnjeno) mjesto znanja, tada se pokazuje da poluinteligentni uzurpatori vrlo brzo iskazuju sklonost da svoje mnijenje izdaju za znanje, što je tipično za ideološko stanovište.

Sve vladajuće političke ideologije, naročito one radikalne na različite ili slične načine pribjegavaju pokušajima upravljanja javnim govorom, što donekle vodi i upravljanju javnom sviješću, a time, posljedično, i privatnom govoru i privatnom sviješću. Ali čak ni totalitarni politički sistemi, kao socijalizam kod nas, kada su takođe pokušavali da preoblikuju javni govor, nije pribjegavao direktnom legislativnom dekretiranju razlike između ideološkog „pravozbora“ i „krivozbora“, stavljajući u izgled sankcionisanje „rodno“ nepodobne gramatike, čak i ako je ona u skladu s pozitivno ustanovljenom i ozakonjenom normativistikom srpskog jezika. Ako je Niče kazao da se nećemo osloboditi Boga dok se ne otarasimo gramatike, borba protiv pravopisa „rodno osjetljivih“ predstavlja najozbiljnije posezanje u društvenu strukturu, društvene odnose, tradiciju, sjećanje, opštenje. Zato se bez imalo ustezanja može reći da ovakav zakon predstavlja veliki korak unazad u odnosu na pravnu praksu jednog totalitarnog sistema kakav je bio jugoslovenski socijalizam.

Razobručeni besmisao

Na kraju, treba reći da je osobenost Zakona o rodnoj ravnopravnosti to što on ne reguliše ante legem već postojeće odnose i društveno opštenje među građanima, kao pripadnicima oba pola, već se svi pojedinci najprije interpretativno rekonstruišu u pripadnike različitih „rodova“ (zasad, pretpostavljamo iz taktičkih razloga, „samo“ ženskog i muškog), da bi se na osnovu tog izuma jedne sociokonstruktivistički usmjerene teorijske pozicije zakonskopraktički sprovodila u djelo novoobjavljena „rodna istina“. Međutim, to da je „rod“ samo jedna hipoteza jedne teorijske pozicije (uzgred odveć zahtjevna i nedokazana, ili čak nedokaziva), a ne realnost i istina, malo ko će se u akademskoj humanistici usuditi da javno iznese – iako je to, iz ličnih kontakata se lako ustanovljava, rašireno mnijenje, zato što bilo kakav pokušaj kritičkog preispitivanja temeljā „rodne“ teorije, koja u praksi uveliko djeluje kao „rodna“ ideologija, zagovornice posljednjih ne samo doživljavaju kao lično ugrožavanje već nerijetko obasipaju kampanjom javnog etiketiranja, pa i harange protiv onih koji su tobože „protiv žena“, a za neprihvatljive represivne oblike društvene i privatne prakse prema njima.

Dakle, „dokazivanje neoborivosti“ glavnih hipoteza iz „rodnog“ miljea ne odigrava se za akademski svijet standardnim putem, već posredstvom moralne ucjene i javnog žigosanja koje katkad prelazi zamišljene granice tzv. „govora mržnje“, protiv čega bi upravo zagovornice „roda“, za očekivati je, trebalo da se zalažu. U takvim okolnostima, budući da je na Zapadu, upotrebom mehanizama proizvodnje i utjerivanja rodnopolitičke korektnosti, u javnom prostoru odavno slomljena bilo kakva ozbiljna opozicija „zapovijestima rodno svjesnih otkrovenja“, ta ideologija je faktički (bespravno) osvojila mjesto istine. Zato agresivni javni govor „rodno svjesnih“ i upadljivi izostanak kritičkih prigovora na račun novog ideološkog totalitarizma čine simbiotički simptom stanja kritičkog mišljenja na postsekularnom Zapadu. Ovim zakonom, koji predohranski djeluje i spram moguće akademske kritike svjetonazora „rodnosti“, takav trend se preliva i na našu zemlju.

Napokon, ljudi su skloni da, dejstvom određenih psihičkih mehanizama, prihvataju realnost nečega što je uspostavljeno kao „nedodirljivo“, vremenom i privatno normalizuju diskurzivnim nasiljem uspostavljene „istine“ – naprosto da sebi ne bi pravili probleme u karijeri i životu javnim iznošenjem razumnih sumnji. Kada se to desi, oni koji su dotad ćutali – prestaju da primjećuju svoje ćutanje. Kada nastupi zaborav ćutanja – totalitarizam je odnio istorijsku pobjedu. Istorija marksizma-lenjinizma, fašizma, nacizma daje pregršt rječitih primjera toga.

Detalj sa freske Dijega Rivere „Čovek na raskršću“ na kome su prikazani Trocki, Marks i Engels u Palati likovnih umetnosti u Meksiko Sitiju (Foto: Wikimedia/Éclusette,CC BY 3.0)
Detalj sa freske Dijega Rivere „Čovek na raskršću“ na kome su prikazani Trocki, Marks i Engels u Palati likovnih umetnosti u Meksiko Sitiju (Foto: Wikimedia/Éclusette, CC BY 3.0)

Osim toga, ovaj zakon je u svojoj osnovnoj intenciji – postizanju ravnopravnosti među polovima – u najboljem slučaju promašen, jer se ravnopravnost može pravno regulisati samo naspram eventualno postojećih slučajeva ili makar realnih mogućnosti društvenog pojavljivanja pravno uslovljene, odnosno pravno ustanovljive neravnopravnosti među polovima, ili pak ukoliko to područje nije pravno uređeno. Kao što znamo ničeg sličnog u Srbiji odavno nema. Zato je bilo neophodno izumjeti „rod“, te odgovarajući „rodni“ pojam „neravnopravnosti“ (akademik Piper to naziva „idejom apsolutne polne ravnopravnosti“; već navođeno, str. 47).

Ideološkim pojmom „ravnopravnosti“ ignorišu se sve prirodne razlike između muškaraca i žena, sve što je kulturno-istorijski uspostavljeno kao bliže ženama, odnosno muškarcima, da bi se apsolutnim i bezuslovnim izjednačavanjem cjelokupne prakse ženskosti i muškosti potvrdila ova radikalno-ekstremistička predstava o ravnopravnosti, koja sa zdravorazumskim, odnosno sa standardnim konceptualnim značenjem tog pojma nema mnogo zajedničkog, osim imena.

Ovakav ideološki konstrukt, da je tako nazovemo, „hiperravnopravnosti“ ne tretira nikakva realna, pravno relevantna stanja stvari, već se instrumentalno-intrevencionistički bavi kulturnom svakodnevicom, predubjeđenjima ljudi, običajnošću… – jednom riječju onim dijelom ljudske stvarnosti koji „govori“ drugačijim jezikom od prava i zakonodavstva. Otuda i utopijska, ili bolje: antiutopijska ambicija da se ljudski stavovi, kulturne navike, lični nazori pravno regulišu, odnosno da se putem „materijalnih“ pravnih normi djeluje korektivno – zapravo nasilno – na sferu duha.

Uostalom, usvojene obavezujuće zakonske norme u ophođenju s jezikom – ali i s onim što se tim jezikom označava, a to je gotovo cjelokupna ljudska stvarnost – protivne su duhu srpskog jezika, i uopšte, taj zakon predstavlja antiduhovni akt koji je protivan prirodi jezika kao tvorevine objektivnog duha, a ne nekakvog komesarskog diktata. Iz tog razloga profesor Piper zapaža: „Doslednost primene zahteva za punom jezičkom rodnom ravnopravnošću najvidljivije pokazuje njihovu apsurdnost“ (isto, str. 52).

Svoju zbirnu ocjenu on uvjerljivo potkrepljuje sljedećom tezom, podržanom jednim ilustrativnim primjerom: „Ako je i socijalni maskulinativ i socijalni femininativ u subjektu, dodatno isticanje različitosti u polu i oblikom predikata [što bi bilo neizbježno ako bi se načelo ‘rodnojezičke osjetljivosti’ dosljedno sprovodilo – Č. K] toliko bi promenilo strukturu srpske rečenice da ne izgleda verovatno da će se takve rečenice ikad upotrebljavati (npr. Sve hirurginje i svi hirurzi bile su i bili su spremne i spremni za operacije pacijentkinja i pacijenata)“ (isto, str. 53). Da li bi baš kod „prvoborkinja rodnojezičke osjetljivosti“ stajalo hirurginja ili hirurškinja – manje je važno. Ključna stvar da je ovdje na djelu razobručeni besmisao koji je ideološki fanatizovana, marginalna manjina spremna da sprovodi nad svima nama, po bilo koju cjenu.

Da se ovim naopakim zakonom želi proizvesti stvarnost, koja se zatim namjerava urediti – budući da „roda“ nema u društvu i kulturi, već samo u pojmovnim fantazmagorijama jedne teorijski sporne pozicije – vidi se i po tome što se u ovom neobičnom zakonskom štivu u članu 6 uvode osnovni pojmovi „rodne“ konceptualnosti, i to ne kao u zakonskom tekstu, već kao u leksikonu. To je učinjeno valjda zato da bi oni koji bi trebalo da ga sprovode uopšte imali predstavu o čemu je riječ, pošto inače, s pravom se pretpostavlja, zbog svoje „neurodnjenosti“, mogu biti uskraćeni za predstave „rodnojezičke“ ezoterije, koja je „saznajno-praktička“ podloga ovog zakonskog teksta. Još jednom se ispostavlja da ovaj zakon smijera na promjenu svijesti, koju najprije empirijsko-tehnički moraju da na sebi izvrše („najbolje“ prisilnom „edukacijom“) oni koji treba da ga sprovode, da bi njegova primjena uopšte bila moguća. „Obrazovanjem“ i „prosvjećivanjem“ – do nove žene/novog muškarca, i svih „ostalih“ polno-„rodnih“ varijeteta, koji, poznato je, na afirmativan način stoje u horizontu „rodno osviješćenih“.

U pomenutom, „leksikonskom“ članu zakona tzv. „rod“ definiše se na sljedeći način: „Rod označava društveno određene uloge, mogućnosti, ponašanja, aktivnosti i atribute, koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce, uključujući i međusobne odnose muškaraca i žena i uloge u tim odnosima koje su društveno određene u zavisnosti od pola“. „Rod“ je, dakle, društveno-istorijski konstrukt, dok je pol prirodna datost – iako postoje ekstremne zagovornice džender-ideologija, u Srbiji predstavljane i kao eminentne „teoretičarke“, koje i prirodnu datost polnosti dovode u pitanje. Pošto je društveno-kulturni aspekt ženskosti i muškosti – što je jasno i iz ove definicije proistekle iz teorijski diskutabilnog, ali zato ideološki kanonizovanog socijalnog konstruktivizma – stvar društvene dodjele uloga, to u tom, „rodnom“ aspektu onoga što spada u polne (a ne „rodne“) identitete nema ničeg datog, prirodnog, ili makar kvaziprirodnog, već je cjelokupna nefizička sadržina ženskosti i muškosti društveno konstruisana.

Ukoliko se pođe od takve pretpostavke, tada je, imanentno posmatrano, moguće dekonstruisati, odnosno destruisati sve društveno-kulturne „rodne“ relacije i identitete – ako se primijeni samo dovoljno snažna i istrajna sila, ukoliko već mjere „rodnog prosvjećivanja“ ne budu djelotvorne. Uzgred, ako se već polazi od toga, ne bi li onda bilo cjelishodnije u socio-kulturnom ophođenju s „rodnošću“ nastojati da se kulturno-istorijski proizvedene i zatečene podjele i razlike između žena i muškaraca smanjuju, da se ide ka gradnji „međurodne saglasnosti“, kada već za to nema nikakvih prirodnih prepreka? To se, međutim, kod zagovornica džender-ideologije ne dešava – da li stoga što ipak naslućuju da se polnost ne svodi samo na fizička svojstva, što je kod nekih ljudi, u vremenu sveopšteg bujanja artificijelnosti u zapadnjačkoj civilizaciji i izvor ličnih frustracija (na koje neki reaguju radikalnim ideološkim, „rodnim“ angažovanjem), da li stoga što proizvodnja razlika, kao i u mnogim drugim društvenim poljima, može biti unosan „posao“ – o tome možemo samo da nagađati…

Ilustracija (Foto: Tim Mossholder on Unsplash)

No bilo kako bilo, temelj ovakvog angažovanog istorijskog aktivizma leži u njegovoj antropološkoj i kulturalnoj ignoranciji, kao, uostalom, i kod njegovog pretka, prosvjetiteljstva 18. stoljeća, čije su ponekad sulude antropo-kulturalne „teoreme“ desetine miliona ljudi u 20. stoljeću platili glavama u eksperimentalnim sprovođenjima „emancipatorskih“ projekata. Zato i „dženderizam“ jeste revolucionarna ideologija koja svoju latentnu socijalnu violentnost – koja počiva na (manifestnoj) diskurzivnoj nasilnosti – prikriva institucionalizovanjem, kakvo je i njegovo činjenje ozakonjenom istinom u vidu nedavno donesenog Zakona o rodnoj ravnopravnosti.

________________________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] Pogledati stručno mnijenje Odbora za standardizaciju srpskog jezika.

[2] O ovome vidjeti u našem tekstu.

[3] Potčinjeni drugi, obično iz drugih, neevropskih kultura – prim. Č. K.

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Tara Radovanović

 

Izvor Stanje stvari

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u