D. Božanić: Da li je presudom generalu Mladiću presuđeno i MSP BiH?

Da li uopšte Sarajevo može da ima i vodi jedinstvenu spoljnu politiku? Da li je poslednja presuda haškog suda donela konačnu presudu i Ministarstvu inostranih poslova BiH?

Savjet bezbjednosti UN požurio je da odmah, nekoliko sati po izricanju konačne presude „svog suda u Hagu“ komandantu srpske vojske u građanskom ratu u Bosni i Hercegovini, generalu Ratku Mladiću, potvrdi kao „potpuno opravdanu“ konačnu presudu na doživotni zatvor. Zapravo to su izrekle odabrane diplomate u ime svojih država članica ovog tijela najviše međunarodne organizacije. S tim što su se u tom izjašnjavanju ponovo bezobzirno i bez trunke objektivnosti, u navodnom pokušaju da pomognu konačnom vraćanju povjerenja u mirnu budućnost onih koji još žive u Bosni i Hercegovini, najviše istakli predstavnici upravo onih država koje su i osnovale ad hok Tribunal da bi sudile Srbima, nekada  ,,najboljim saveznicima u svjetskim ratovima dvadesetog stoljeća“.

A predstavnici država nestalnih članica SB učinili su to, teško je ne izreći takvo uvjerenje, u skladu sa već ovjerenim „stavom“ svojih donedavnih kolonijalnih gospodara, a da, čini se, čak ni ne znaju „gdje je ta, da prostiš Bosna“, tj. država u kojoj se dešavalo nešto što ne valja.

Istupi predstavnika Rusije i Kine, s druge strane, samo su potvrdili da će se uprkos njihovim naporima da pomognu gašenju balkanskih zgarišta, koja se i poslije četvrt vijeka još dime, njihov dijalog sa kolegama, predstavnicima preostalih velikih sila, nastaviti istim manirom kao da razgovaraju sa gluvim i slijepim te da se nije odustalo od dvostrukih aršina i nepristrasnosti i da će tako, nažalost, biti i u budućnosti.

Dobronamjeran, uprkos novim neuvjerljivim i nepotkrijepljenim osudama Srba, Republike Srbije i Republike Srpske, bio je govor srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Njegov još konkretniji napor, njegovo ponovno zalaganje za poštovanje rezolucija i drugih odluka najodgovornije mećunarodne organizacije za odbranu mira i bezbjednosti, poštovanje prava i ustava, državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država regiona, kao i ispružena ruka Republike Srbije susjedima za bezuslovnu saradnju na svim poljima ostali su bez odgovora.

No, ne treba se zavaravati. Javnost je u direktnom televizijskom prenosu imala priliku da vidi kako otprilike izgledaju sjednice ovako važnih međunarodnih tijela poput Savjeta bezbjednosti. Već napisana izlaganja, utvrđeni tvrdi stavovi i ocjene i – nema odstupanja. Jedino tokom opasnih međunarodnih kriza veliki igrači – oni koji su vladali svijetom i koji se nisu nikog bojali jer su iza sebe imali moćne države, ili oni koji se nisu bojali nikog jer nisu imali čega da se plaše do za vlastitu zemlju ili vlastitu glavu – smjeli su u Njujorku da lupe cipelom o govornicu ili mašu prstom svojim protivnicima. Ne, ovo nije bila ta prilika.

Za veliki svijet maleni Zapadni Balkan ponovo je ostavljen da se krčka u vlastitom loncu što potvrđuju prvi komentari ove sjednice SB i konačna presuda nasljednika haškog suda. Objektivnom posmatraču zbivanja u našem dvorištu nije teško da zaključi (ali ne onom koji se za svoj „nepristrasan“ sud izrečen u medijima i dalje uredno nagrađuje na jaslama moćnika Zapada ili nevladinih organizacija) da ovi poslednji događaji neće smiriti nego ponovo de/stabilizovati stanje: u Bosni i Hercegovini će se makar nakratko objediniti i srpska i bošnjačka pozicija i opozicija u odbrani svog naroda (Hrvati će po običaju sačekati da vide rezultat novog sučeljavanja državnih partnera te novih neutemeljenih antisrpskih prozivki hrvatske države na sjednici SB), dok će u Srbiji opozicija dobiti vjetar u jedra za nove napade na „nemoćnu“ državnu vlast da odbrani Srbiju od narednih prozivki za genocid.

Ipak jedan novi spoljnopolitički presedan na sjednici Savjeta bezbjednosti mogao bi da ima dalekosežnije posljedice po Bosnu i Hercegovinu. Najavio ga je predsjednik Srbije: ambasador Bosne i Hercegovine u Savjetu bezbjednosti, rekao je Vučić u svom govoru, nije dobio mandat da govori na sjednici jer nije dobio odobrenje Predsjedništva BiH. Izgleda da ga bosanskohercegovački ambasador nije ni tražio što je potvrdio član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Dakle, ponovo je jedan visoki diplomata BiH učinio nešto čemu se, tu nema nejasnoće, oštro suprostavlja srpska strana u dvo-entitetskoj i tro-konstitutivnoj državi. Odnosno, ambasador je iznio stav koji ne odražava niti zajedničko mišljenje niti dogovoreni stav Bosne i Hercegovine.

O počiniocu ovog novog diplomatskog skandala ne treba trošiti riječi. Osim prezimena koje je naslijedio od jednog velikog jevrejskog vjerskog dostojanstvenika, erudite-intelektualca i duhovnog ujedinitelja jevrejskog naroda Jehuda Alkalaja, rođenog u Sarajevu, koji je pola vijeka živio u Zemunu i družio se sa Srbima na krajnjem istoku Austrougarske monarhije, na pragu buduće srpske prijestonice Beograda, a koji je umro na tlu budućeg Izraela, ovaj bosanskohercegovački diplomata, ambasador i bivši ministar inostranih poslova nema mnogo dodirnih elemenata.

Kao vjerni sljedbenik bošnjačke politike od početka devedesetih godina, a u osvit i tokom ratnih godina, a posebno poslije rata, Sven Alkalaj je bio puki izvršitelj želja njegovih gazda, prvo Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića pa sve do današnje ministarke Bisere Turković. No ovdje prestaje priča o ambasadoru Alkalaju – njegovo je pravo da misli i radi kako mu je želja. Ali ne i kao predstavnik Bosne i Hercegovine, složene državne zajednice koja ima i previše problema osim da ne poštuje usaglašeno djelovanje najvišeg državnog predstavništva. A to je Predsjedništvo. Ambasador je tačno znao da ne postoji dogovor članova Predsjedništva BiH za sjednicu Savjeta bezbjednosti. A ipak je govorio: sa simbolom srebreničkih žrtava na reveru dozvolio je sebi da govori nedogovoreno o presudi generalu Mladiću, nedovršenom suđenju za zločin na Tuzlanskoj kapiji generalu Đukiću itd .ercegovine

Nije naravno ovo jedinstven slučaj, niti je ambasador Alkalaj prvi koji nije poštovao osnovni postulat Dejtonskog mirovnog sporazuma – dogovor. Hrvatski, a češće bošnjački ministri i druge visoke diplomate imali su problematične istupe na međunarodnoj sceni, direktno se stavljajući na jednu (čitaj: „svoju“) stranu u tumačenju ratnih zbivanja ili porođajnih muka nikad do kraja dovršene zajedničke države „tri naroda i dva entiteta“. Za istupe srpskih ministara spoljnih poslova teško se može sjetiti da su imali neke izlete u nedogovorene oblasti spoljnopolitičkog predstavljanja zajedničke države – prije se može reći da su često bili prozivani u Banjaluci (od svih političkih strana) kao previše revnosni u predstavljanju „Dejtonskim sporazumom dogovorene zajedničke BiH“ koju, eto,  ne poštuju druge dvije strane.

Kao opasni presedani o nepoštovanju člana Predsjedništva BiH u vođenju spoljne politike mogu se navesti još dva primjera – otvoreno odbijanje dvije bošnjačke ambasadorke u Njujorku i Hagu Mirsade  Čolaković i  Mirande Sidran da proslijede zahtjev srpskog člana Predsjedništva međunarodnim prestavnicima u kojem se precizirao srpski stav o bosansko-hercegovačkim dokumentima koje su one već isporučile Savjetu bezbjednosti, odnosno Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu.

Sankcionisanja tako brutalnog nepoštovanja člana Predsjedništva, koji po Dejtonskom mirovnom sporazumu zajedno sa druga dva člana ima isključivu nadležnost za sprovođenje dogovorenih spoljnopolitikih ciljeva države (a ne ministar inostranih poslova koji je samo prvi  izvršilac dogovorenog!), nije bilo ni tada ni u drugim slučajevima.  Samo je u nekoliko navrata javno komentarisano da krivica za ovakav rad Ministarstva inostranih poslova Bosne i Hercegovine i odustajanje od strogog kažnjavanja počinilaca u dobroj mjeri stoji na srpskoj strani. Tako se i desilo da su ambasade i neposlušni ambasadori nastavili da rade po svom da bi im se u posljednje vrijeme potpuno otvoreno pridružila i ministarka Bisera Turković zastupajući bez zazora stavove svoje Stranke demokratske akcije, čiji je drugi čovjek, odmah iza Bakira Izetbegovića.

Po pravilu, ministri inostranih poslova predstavljaju stav vlade dotične države i stranke kojoj pripadaju. Ali dejtonska Bosna i Hercegovinu niti ima vladu (već Savjet ministra), niti ministar ima odriješene ruke da samostalno kreira spoljnu politiku, već je isključivo, kako rekosmo, zadužen za sprovođene dogovorenog ili usaglašenog na sjednicama Predsjedništva. Zato su stavovi koje u jedan glas govore gospođa Turković i drugi bošnjački predstavnici u situacijama kakva je ova povodom najnovije odluke haškog suda o generalu Mladiću često na ivici novih krupnih sučeljavanja kako u BiH tako i sa susjednom Srbijom, a u posljednje vrijeme i Hrvatskom.

Kako je ovo moguće, i da li uopšte Bosna i Hercegovina može da ima i vodi jedinstvenu spoljnu politiku? Da li je ova konačna presuda haškog Rezidualnog mehanizma za krivične sudove, kako se zove preostala institucija haškog suda za ratne zločine, donijela konačnu presudu i Ministarstvu inostranih poslova BiH?

To je na Miloradu Dodiku i svim drugim najvišim predstavnicima Republike Srpske u koje treba svrstati predstavnike drugih stranaka osim vladajućeg SNSD-a. Ono što je pušteno da ide niz vodu godinama kada se morao precizno ustrojiti način rada u teškom mukom ujedinjenom ministarstvu poslije rata, odnosno kada je propušteno da se dogovori način odlučivanja i sprovođenja spoljnopolitičkih odluka, i kada su za to rukovođenje ministarstvom šansu imali i srpski kadrovi iz SNSD-a, SDS-a i naročito PDP-a (imali su dva svoja ministra) sada će izgleda biti vraški teško nadoknaditi i vratiti na normalan („legitiman“) kolosjek.

Taj legitiman put dogovaranja znači – konsenzus. Ono što je Dejton označio kao suštinu opstanka Bosne i Hercegovine. Dogovor, a ne nadglasavanje, suština je opstanka zajedničke države, a to, paradoksalno, praveći se da ne vide opasnost uporno ne podržavaju oni međunarodni moćnici koji su zaustavili rat i napisali Dejtonski mirovni sporazum.

Da je konzensus nepotreban ustvrdio je i uz pomoć međunarodnog visokog predstavnika realizovao tadašnji lider SDP-a Zlatko Lagumdžija za vrijeme svog prvog ministarskog mandata u MIP-u (2001-2002. godine). „Ukinuo sam dvovlašće/trovlašće u ministarstvu“, samodobitno je izjavio Lagumdžija kada je izdejstvovao da se za MIP briše suštinska odrednica mirovnog sporazuma o radu ministarstava u Savjetu ministara – da ministarstvima ravnopravno rukovode ministar i dva zamjenika iz tri konstitutivna naroda – dakle da rade bez preglasavanja jer im je sporazum davao pravo veta.

Predstavnici Republike Srpske nisu dali previše značaja ovoj nelegalnoj i nelegitimnoj odluci,  čije se posljedice sada vide, a osjetila su ih i neka druga ministarstva čiji je broj od tri dogovorena Dejtonskim sporazumom u međuvremenu utrotručen. Vrlo brzo se pokazalo da su se srpski lideri preračunali: istina je da je Srpska imala svoje  ministre na čelu MIP-a i priliku da vodi samostalnu spoljnu politiku kao i Bošnjaci i Hrvati, ali se u praksi brzo pokazalo da će učinjeno u jednom srpskom mandatu lako biti poništeno tokom dva druga mandata predstavnika Bošnjaka i Hrvata, pa i ako se ministar potrudi.  (Priliku da nešto učini u ministarstvu još rjeđe je imao sada po jedan zamjenik). A desilo se da su srpski ministri više putovali svijetom, dok su ministarstvom vladali Bošnjaci.

Posljedica toga je bilo potpuno „zapušteno“ ministarstvo, malo brige za važna diplomatska rukovodeća mjesta, neravnoteža u imenovanjima diplomata na bitnim pozicijama u regionalnim i drugim međunarodnim organizacijama itd. Uz to je spoljnom politikom ovladao opasan virus uhljebljenja stranačkih kadrova pa su na značajnim pozicijama u diplomatsko-konzularnim predstavništvima osvanule  i „diplomate“ sa malo ili bez ikakvog iskustva. Da se ne upotrijebe teže riječi, jer je ova bolest redom zahvatila sve diplomatije post-jugoslovenskih država.

Tako se dogodilo da je za dogovoreno i objektivno predstavljanje srpskih interesa u spoljnoj politici ciljeva u ovakvoj složenoj državnoj zajednici kakva je Bosna i Hercegovina preostalo malo pravih profesionalnih kadrova, a namjerne greške srpskih kolega i neposlušnost sve češća praksa.

Jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina će teško, a možda i nikad, imati zajednički stav o pridruživanju NATO-u i Evropskoj uniji, sankcijama prema Rusiji ili  ruskom gasovodu, kineskom svilenom putu ka evropskim zemljama, udomljavanju bliskoistočnih izbjeglica na njihovom putu nade ka bogatoj Evropi ili jevrejsko-palestinskim krvavim nesporazumima, itd. Ali partneri na međunarodnoj sceni će i dalje od Sarajeva tražiti usaglašeno mišljenje.

Pa onda, kako treba reagovati na tvrdoglavost i profesionalnu neposlušnost visokih bosansko-hercegovačkih diplomata poslanih na važne međunarodne pozicije koji neće da predstavljaju makar minimalno dogovorenu Bosnu i Hercegovinu? Odgovor nije tako težak.

Samo ovoga puta ne može biti greške: da li je presudom u Hagu presuđeno i Ministarstvu inostranih poslova Bosne i Hercegovine? Odgovor na to pitanje moraju dati najviši srpski predstavnici.

 

Autor Dragan Božanić

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/Bernard Gagnon, CC BY-SA 4.0

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u