P. Ćeranić: „Srpski zetovi”, geopolitičke i obaveštajne igre

„Kada zapadni diplomata ističe da je srpski zet i da to nešto treba da nam znači – to treba da nam bude samo razlog da u ophođenju sa njim budemo dodatno oprezni“

Nedavno je jedan zapadni diplomata tokom posjete Beogradu izjavio da se više od svega raduje ručku kod punice i čuvenoj srpskoj kuhinji. Čovjek je htio dati do znanja da je srpski zet pa to podrazumijeva da nam je blagonaklon. Bez namjere da dovodim u sumnju dobre namjere našeg zeta, iznijeću jedan interesantan događaj koji pripada obavještajnom miljeu, a na određen način se tiče naših, srpskih zetova.

Pad Zapadne Slavonije prvih dana maja 1995. godine bio je praćen talasom izbjeglica, koje su se mahom zadržale u Novoj Topoli kod Gradiške, dok se dio odmah uputio ka Srbiji. Banjalučki centar Službe državne bezbjednosti postavio je mobilne prislušne punktove u Gradišci i na planini Motajici, kako bi bio u toku namjera i planova protivnika koji je u Okučanima imao jake vojne snage.

Radio-telefoni koji su u to vrijeme bili posljednje čudo tehnike, a imali su ih samo važniji ljudi u politici i policiji, nama su bili koristan izvor informacija. Čudo je šta može domaća pamet da improvizuje i napravi u situaciji kada se nema kud. Tako smo i mi koristeći vlastitu tehniku saznali za dešavanja koja su prethodila hrvatskoj vojnoj akciji, i bili u toku pometnje koja je nastala nakon što se u Ujedinjenim nacijama razmatrala mogućnost uvođenja sankcija Hrvatskoj.

Informacije su se prenosile političkom vrhu i svi su panično tražili „Peru”, odnosno Pitera Galbrajta, američkog ambasadora u Hrvatskoj, da spriječi najgore. „Pero” je Tuđmana i ubijedio da vojno interveniše protiv Srba, naširoko mu objašnjavajući da treba djelovati brzo i svijet dovesti pred svršen čin.

Tako su vojno pali Okučani, odnosno Zapadna Slavonija, teritorija pod srpskom upravom, a kolone izbjeglica preko Save ušle u Republiku Srpsku. Vlada Srpske se potrudila da izbjegle smjesti i pruži neophodnu pomoć u hrani i lijekovima. Vojska Republike Srpske brižno je motrila šta se dešava na drugoj obali Save.

Iz Knina, odnosno iz Službe državne bezbjednosti Republike Srpske Krajine zamolili su nas za uslugu. Naime, tražili su da prihvatimo jednu njihovu ‘poziciju’, inače službenika UN, i pomognemo mu u prikupljanju informacija o zločinima Vojske Hrvatske nad Srbima. Radilo se o državljaninu jedne od skandinavskih zemalja, koji je bio srpski zet, odnosno oženjen Srpkinjom, što je trebalo da glasi kao garancija da „radi za nas”.

„Zeta” smo prihvatili i omogućili mu pristup izbjegličkom kampu. Ubrzo smo shvatili da ga izbjeglice pretjerano ne interesuju, jer se uputio ka Banjaluci i svojim pravim ciljevima. Nije trebalo dugo da uvidimo da kontaktira osobe i zalazi u objekte pod paskom naše Službe. Kao da je imao spisak lica i objekata koje treba posjetiti i kontaktirati. Naletio je i na našu tehniku.

Sve nam je postalo sumnjivo te smo mu ozvučili hotelsku sobu i toplo preporučili prevodioca, inače našu poziciju. I tada smo zaista imali šta čuti. „Zeta” je sve zanimalo više od srpskih stradanja. Banjalučkoj operativi, „naoštrenoj” tokom raščišćavanja sa paraobavještajnom grupom „Tajfun”, nije trebalo puno.

„Zetu” je saopšteno da će biti specijalni gost DB-a, oduzeti su mu laptop i flopi disk, tada pouzdan medij za skladištenje podataka. I dok se zet „kiselio” u hotelskoj sobi pod budnim okom dvojice operativaca, analitički tim je čitao izvještaje koje je naš zet slao, ko zna kome.

Vrlo precizne analize političke i bezbjednosne situacije u Banjaluci bile su jedino čime se bavio. Informacije je prikupljao brzo i išao prema od nekoga postavljenim ciljevima. Radilo se o ozbiljnoj službi. Nismo trošili vrijeme na njegovo ispitivanje. Ono što smo mu u računaru pronašli bilo je dovoljno da vidimo šta je i za koga je radio. O diletantizmu kolega iz Knina ne treba trošiti riječi. Državu više od vojske čuva ozbiljna i organizovana obavještajna služba.

Velika Britanija je u svim svojim kolonijalnim posjedima formirala policiju, a u policijske redove regrutovala lokalno stanovništvo. Britancima je bilo logično da policajac mora biti čovjek istog mentaliteta i iste boje kože. Ne boli manje udarac pendrekom kada te tuče tvoj a ne stranac, ali je to politički bezbolnije.

Međutim, jedna druga logika bila je prisutna kada je riječ o obavještajnim službama. Ni u jednoj koloniji Britanci u obavještajne strukture nisu uvodili lokalce, a pogotovo nisu stvarali obavještajnu službu koja bi domaćim, kooperativnim vlastima bila na usluzi. Jer, posao obavještajaca je da otkriju skrivene namjere protivnika i upozore na njih.

Naš zet je bio zbunjen negostoljubivošću na koju je u Banjaluci naišao. U Kninu je izgleda sve bilo na „izvolte”. Međutim, svojima je bio veoma važan. Već sutradan protestovali su iz UN-a povodom hapšenja njihovog službenika u Banjaluci.

Procijenili smo da će se oko našeg zeta podići velika „dreka” te smo kontaktirali kolege iz Knina i zamolili da dođu po „svoju poziciju”. Kada ih je vidio, prvi put se nasmijao. Mi smo tada shvatili da je Knin izgubljen i da će i Banjaluka biti napadnuta. Ubrzo se Jasuši Akaši, generalni sekretar UN, javno oglasio i rekao da je njihov službenik pušten na slobodu i da se već nalazi na putu za Knin.

Jedan drugi naš zet, svojevremeno visokopozicioniran u OHR-u, krio je da je oženjen Srpkinjom. Dan uoči povratka u domovinu i odlaska sa pozicije na kojoj se nije proslavio, s obzirom na to da mu je glavni posao bio sastavljanje liste Srba koje treba politički sankcionisati i ukloniti, u pravoslavnoj crkvi je krstio sina i otišao ne pozdravivši se ni sa kim.

U Sarajevu valjda nije popularno biti srpski zet niti imati bilo kakve veze sa Srbima.

Bez namjere da stvari generalizujem, želim samo ukazati da kada zapadni diplomata ističe da je srpski zet i da to nešto treba da nam znači – to treba da nam bude samo razlog da u ophođenju sa njim budemo dodatno oprezni i da se ništa ne podrazumijeva. Jer, njegovi znaju zašto ga šalju u tazbinu – on treba da pokaže lojalnost svojoj zemlji, a ne našoj.

E sad, to što Srbi drže da ona narodna „odakle si – odakle mi je žena” u geopolitici može pomoći – to je već druga priča.

 

Autor Predrag Ćeranić

 

Naslovna fotografija: Medija Centar Beograd

 

Izvor sveosrpskoj.com, 17. jun 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u