Заставице БиХ и ЕУ (Фото: Mario Salerno/consilium.europa.eu)

N. Kecmanović: Uzaludne pretnje ratom

Iako se pozivaju na metafizički državni kontinuitet BiH od prije prvih ljudskih naseobina na Balkanu, Bošnjaci ne daju da protektorat ode i prizivaju NATO da dođe

Nekoliko dana unazad, EU i NATO usvojili su dokumente o BiH u kojima se više ne pominju konstitutivni narodi. „Sitnica” kojom se višenacionalna BiH transformiše u građansku državu možda bi i promakla da se evroparlamentarci nisu oglušili o prigovor predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića.

Zapadni imperijalni novogovor obiluje terminima koji nameću laž kao istinu. Lansira ih i onda sistematski koristi u medijskoj komunikaciji sve dok ne postanu nova realnost. Recimo, samovolja SAD i vazalnih zemlja EU predstavlja se kao „stav međunarodne zajednice”, koja obuhvata stotinak zemalja. Bombardovanje osiromašenim uranijumom postaje operacija Milosrdni anđeo. Tri naroda u BiH nazivaju se jednim imenom – Bosanci ili sada, evo, građani. Tri jezika u Haškom tribunalu krste se kao jedan – BHS.

Jedan od tih obmanjujućih termina koji se odomaćio u zapadnom diskursu o Bosni, pa je prihvaćen i kod nas, jeste i „reintegracija države”. Stavićemo u zagrade činjenicu da BiH nikada nije bila država, jer i kada je u proljeće 1992. primljena u članstvo UN nije imala unutrašnji suverenitet, i zato se i danas nalazi pod protektoratom, što znači da nije suverena i zadržaćemo se na „reintegraciji Bosne”.

Sve što tzv. međunarodna zajednica 25 godina čini u BiH (duh umjesto slova Dejtona, reforma ustava, funkcionalizacija, Dejton plus …) podvodi se pod lažnu sintagmu „reintegracija”. Međutim, i formalno-logički gledajući, reintegrisati se može samo nešto što je ranije bilo integrisano pa se hoće vratiti u status quo ante integrisanosti. A svi znamo da ono što prethodno nije bilo integrisano ne može se naknadno reintegrisati.

U konkretnom slučaju Bosne – postavlja se pitanja kada je to tokom poznate istorije Bosna bila integrisana? Da li pod komunističkom jednopartijskom diktaturom proletarijata kada se društvo dijelilo na avangardu, arijergardu i retrogardu? Da li pod NDH kada su hrvatske i muslimanske ustaše u BiH radile na konačnom rješenju za Srbe? Da li pod šestojanuarskom diktaturom kada je Bosna bila podjeljena na banovine? Da li pod katoličkom kaundka aneksijom koja je podilazila muslimanima? Da li pod Osmanlijama kada se dijelila na islamizovani begovat i hrišćansku raju? Da li iscjepkana na srednjovjekovne kneževine?

Ne, Bosna nikada nije bila integrisana, nego, naprotiv, hronično dezintegrisana. Nacijom ili samo vjerom „Bosanci” su u svim istorijskim fazama bili na različitim stranama i više ginuli od komšijske kame nego od osvajačkih kuršuma. Zlatno doba za jedne bilo je doba mraka za druge. Istorijski datumi koji jedni slave kao dane nacionalnog trijumfa, drugi obilježavaju kao komemoracije žrtvama. I, niko se nije stidio svoje sramote, niti se iko ponosio komšijskim uspjesima.

Građanski rat ’92 –’95. bio je vrhunac dezintegracije Bosne. Inostranih podsticaja je itekako bilo, ali inostrana vojska nije okupirala zemlju, a Muslimani i Hrvati su prethodno odbili ustavnu i običajnu obavezu da se demokratski i ravnopravno dogovore sa Srbima o budućnosti Bosne, a tzv. međunarodna zajednica je kumovala zločinu protiv mira.

Dejtonski sporazum je bio vjerovatno posljednja šansa za postepenu mirnu integraciju na bazi striktnog poštovanja Ustava i ostalih aneksa osnovnog sporazuma. Međutim, poslije tri i po godine građanskog rata nastupilo je četvrt vijeka revizije Dejtona i dezintegracije BiH pod pritiskom njegovih američkih kreatora. Štaviše, na djelu je paradoks da su otuđivanjem od zajedničke BiH dezintegraciji najviše doprinijeli upravo Bošnjaci, kojima je do integracije bar deklarativno najviše stalo.

Kako su Bošnjaci dezintegrisali BiH? Stari Izetbegović je, uz sav svoj islamistički fanatizam, pokazivao više osjećaja za bosansku realnost nego sekularni nacionalisti. U različitim prilikama znao je narodski jednostavno da kaže: „Nema Bosne ako je neće Srbi i Hrvati”, ili „Muslimani će uzeti onoliko Bosne koliko mogu prosperitetno kontrolisati”. Želio je još za života da po receptu Islamske deklaracije stvori šerijatsku državu. Potpisao bi da bude i mala ko avlija, jer ju je vidio tek kao djelić globalne ume od Maroka do Indonezije.

On je bio musliman, a ne Musliman i odbijao je da svoj narod nazove Bošnjacima. Na zaokret ka cjelovitoj i jedinstvenoj multikulti Bosni, u kojoj će muslimani vladati kao većina, navukao ga je Cimerman. Kako je 70-ih, povodom priznanja muslimanske nacije, izjavio sociolog Esad Ćimić: „Muslimani su zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija jer su im nedostajali neophodni atributi nacije”.

Sekularni nacionalisti bliski komunističkom režimu, koji su sve do ’94. bili u sjeni Alijinih prvoboraca, iskoračili su na Prvom bošnjačkom saboru kada je Alija bio razapet na tri fronta. Alija Isaković, Muhamed Filipović, Rusmir Mahmutćehajić, Nijaz i Enes Duraković, Muhsin Rizvić, Atif Purivatra, Smail Čekić, Senadin Lavić i drugi, u pozadini fronta nadoknađuju deficit nacionalnih atributa.

Preimenovali su Muslimane u Bošnjake, konstruisali bosanski jezik, formirali Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU), od Srebrenice napravili osnivačku žrtvu, napisali svoju bošnjačku verziju istorije. Sve po zapadnim standardima. Dok su bili dijelom Srbi, dijelom Hrvati, dijelom neopredijeljeni, više su znali šta nisu nego šta su, oni su svoj nedovršeni identitet vezivali za islam i za Bosnu, te predstavljali posredujući element i vezivnu komponentu između Srba i Hrvata te zato bili miljenici svake vlasti koja je htjela da je sačuva od dezintegracije i podjele između Srbije i i Hrvatske.

Zaokružujući se kao bošnjačka nacija po modernim zapadnim standardima, izgubili su status ekskluzivnog branioca integralne Bosne i postali jedna od tri ravnopravne strane u BiH,sa teritorijom spolja omeđenom srpskim entitetom i hrvatskim kantonima i institucijama sve tri grane vlasti u okviru federalne FBiH. I, paradoksalno, tako su stvorili pretpostavke da se BiH ili konfederalno integriše ili dezintegriše u zasebne države.

No, to je njihovo pravo u koje Srbi i Hrvati ne treba da diraju. Za hrišćanske komšije u RS i HB to ne bi bio problem da su se zaustavili na zakasnjelom nadoknađivanju nacionalnih atributa i zaokruživanju nacije. Ali, istovremeno se kod njih javio još jedan, da parafraziramo profesora Ćimića, „preuranjeni” zahtjev za bošnjačkom državom, i to megalomanski – na teritoriji cijele BiH.

Na bazi izmišljene istorije razvili su političke imperative da oslobode RS i HB kao privremeno okupirane teritorije u kojima žive „genocidaši Srbi” i „agresori” Hrvati, da stvore građansku državu u kojoj bi igrom brojeva jednako dominirali u većinskoj demokratiji kao i u islamskoj teokratiji. Uz to se ne libe da prijete drugom fazom građanskog rata u kojoj bi oni pobijedili i tako silom integrisali Bosnu.

Naravno, sve je to nerealno u svijetlu reda činjenica: da je predratna nacionalna mješavina uzajamnim etničkim čišćenjima raščlanjena na tri teritorijalno-etnička entiteta i kantone; da je u Dejtonu potpisana i garantovana konfederalna struktura; da RS i Herceg Bosna (treći entitet, zajednica hrvatskih kantona) postoje već 30 godina, da Srbi i Hrvati u BiH imaju zaleđe u Srbiji i Hrvatskoj, koje nijedna vlast u Beogradu i Zagrebu ne može da im uskrati.

Svega toga su u muslimanskom Sarajevu sasvim svjesni. Kada čuju da Srbija i Hrvatska modernizuju naoružanje, oni ne dižu dreku zbog toga što misle da susjedne države imaju teritorijalne pretenzije na pet bošnjačkih kantona, nego zato što to obeshrabruje njihove ambicije da, kako su govorili još tokom rata, „oslobode i posljednju stopu BiH od VRS i HVO”.

Svjesna je bošnjačka politička elita svih stranačkih boja i političkih oblika da za tu megalomansku ambiciju nemaju snage i zato su sve njihove oči uprte u inostranstvo, od Bliskog istoka do dalekog Zapada, od Al kaide (akademik Ibrahim Bušatlija) do Bajdena (Bakir Izetbegović). Iako se pozivaju na metafizički državni kontinuitet BiH od prije prvih ljudskih naseobina na Balkanu, ne daju da protektorat ode i prizivaju NATO da dođe. A sve da bi im neko spolja (re)integrisao Bosnu kakvu neće ni Srbi ni Hrvati sa više od pola populacije i na 75 odsto teritorije.

I nije da se oko toga u Vašingtonu, manje u Briselu, nisu trudili, ali sa promjenljivim elanom i u skladu sa vlastitim nikad sasvim jasno definisanim interesima. I bez odgovora na pitanje zašto bi nefunkcionalna BiH bila bolja od funkcionalnih RS, HB, BB, odnosno zašto bi Velika Bosna bilja bolja od Velike Srbije i Velika Hrvatske. Da li su UN, EU, PIK, v.p. sve sa bonskim ovlašćenjima, a prije svega SAD, išta doprinijeli integraciji ili, naprotiv, doprinijeli dezintegraciju BiH?

Umjesto iscrpne i iscrpljujuće evidencije o aktima prisilne centralizaciji brojnih entitetskih nadležnosti, nametanja zakona, smjena izabranih funkcionera, dovoljno je da konstatujemo opštu saglasnost svih unutrašnjih i spoljnih aktera da je Bosna danas manje integrisana nego uoči rata. Supersila ipak ne odustaje, ali dok se ranije govorilo da ima prečih poslova i da joj se ne žuri da se vrati nedovršenim poslovima u Bosni, rapidnim opadanjem moći u odnosu na globalnu konkurenciju, sada joj se izgleda sve više žuri.

„Savez demokratskih država”, kako je Bajden onomad krstio novi dil SAD i EU protiv „autoritarnih” Kine i Rusije, kao da se najprije osjetio u Srbiji, Srpskoj i pograničnim Crnoj Gori i Hrvatskoj gdje živi veći broj Srba i koje čine „Srpski svet”. Okidač je bio spektakularan uspjeh Srbije u borbi protiv pandemije i kooperacija sa Rusijom i Kinom u domaćoj proizvodnji vakcine. Velikodušan gest solidarnosti s komšijama, koji su izvisili za projekat Kovaks, kao da je prelio čašu, a prvi spolja sinhronizovani atak je krenuo preko Srpske.

Crnogorska skupština je donijela rezoluciju o zabrani osporavanja genocida u Srebrenici. Hrvatski dužnosnici su zaprijetili da će i Srbija to morati ako hoće u EU. Bošnjaci su na poklon vakcine i besplatno vakcinisanje u Srbiji, „zahvalili”, i to iz vrha i vlasti i opozicije, da je „Srbija zaradila na vakcinama”, „slala im viškove sa kojima nije znala šta bi”, „prevarila ih”.

Najzad, Šmit je doputovao na dužnost v.p. u BiH bez propisane saglasnosti SB UN i uprkos protivljenju Srpske i Rusije. I to sigurno još nije kraj spolja koordinisane serije udara na Srpsku i Srbiju iz regiona pociničnoj vašingtonskoj formuli da „nacionalna manjina u južnoj pokrajini treba da prizna državu Srbiju”. Da li će to integrisati Balkan, Srbiju, Bosnu?

U BiH je pukla i jedna od svega četiri nadležnosti koje po izvornom Dejtonu pripadaju zajedničkim organima. Ministarstvo inostranih poslova, pod rukovodstvom Bisere Turković iz SDA otkazalo je poslušnost predsjedavajućem Predsjedništva BiH koji joj je po Ustavu neposredno pretpostavljeni. Pošto su po gotovo svim spoljnopolitičkim pitanjima (NATO, izraelsko-palestinski sukob, odnosi sa Srbijom, Kinom i Rusijom itd.) članovi Predsjedništva imali oprečne stavove, ona je sprovodila isključivo bošnjačke u ime cjele BiH.

Poslije nekoliko javnih ograda, srpski član Predsjedništva naložio je ambasadorima BiH iz Srpske da više ne slijede njene instrukcije. Štaviše, prilikom trojnih istupa na međunarodnim skupovima, članovi Predsjedništva međusobno polemišu. Zato BiH iznutra ne postoji sem kao vježbaonica dezintegracije u sarajevskim zgradama zajedničkih organa koje su u vlasništvu grada, a spolja jedino postoji na jarbolu ispred palate UN.

Zemlje EU pak, iako su pristupile Bajdenovom Savezu demokratskih država, teško da će postići konsenzus oko operativne politike za BiH i još je uskladiti sa SAD. A i da hoće, kojim konkretnim sredstvima spolja integrisati „državu” koju su Bošnjaci dominacijom trajno ogadili i Srbima u BiH a Hrvatima u FBiH? Fantazije o reintegrisanoj (jedinstvenoj, unitarnoj, centralizovanoj, građanskoj) Bosni poslije četvrt vijeka dezintegracije i dalje dijele Bošnjaci i Amerikanci, ne bi uspjele, pokazalo se, ni pod bombama NATO ni uz šargarepu EU. A danas bi na bombe reagovale i Rusija i Kina, ako ne u Bosni onda negdje na drugom mjestu koje bi Zapad više zabolelo.

Aktuelno rukovodstvo Srpske odavno se izjasnila da neće u NATO, ali neće ni u EU ukoliko je ulaznica odricanje od slobodne i samostalne Republike i srpske ravnopravnosti u zajedničkim organima BiH u Sarajevu. Na kraju ostaje pitanje: zašto u Vašingtonu i Briselu govore o reintegraciji usred nepovratne dezintegracije? Ili, zašto zanemarivanjem konstitutivnosti naroda hoće da nametnu građansku Bosnu u kojoj se 99 odsto stanovnika prvenstveno identifikuju kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci?

Upravo zato da bi se ono što nije, ono što nikad bilo nije, i čega ni na vidiku nema, učinilo bar prividno realnim i dohvatljivim, a Šmitu je povjerena nemoguća misija da samoispunjavajuću prognozu pretvori u stvarnost. Jedini rezultat biće da će se bivši Muslimani i aktuelni Bošnjaci preko noći „postati” anacionalni građani koji glasaju za SDA ili bilo koju od drugih koje sve hoće i dalje da biraju hrvatske predstavnike i ukinu Srpsku. Srbi i Hrvati pak će sa još više motivacije i koordinacije raditi na dezintegraciji takve Bosne.

 

Autor Nenad Kecmanović

 

Naslovna fotografija: Mario Salerno/consilium.europa.eu

 

Izvor sveosrpskoj.com, 27. jun 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u