J. Delić: Deobe kao usud ili povodom 100 godina od rođenja D. Ćosića

Dobrica Ćosić se 1966. javno suprotstavio Titu, što će se uskoro pretvoriti u otvoren politički sukob i razlaz s politikom Saveza komunista, Broza i sa konceptom konfederalizacije zemlje

U dnevničkoj bilješci od 21. maja 1999. godine Dobrica Ćosić je zapisao i ove dvije rečenice: „Biti pripadnik malog naroda na putu velikom, prirodna je nesreća! Biti Srbin, to znači biti istorijski nesrećan čovek…”

Ma koliko ovaj Ćosićev iskaz bio izazvan „malim svetskim ratom protiv Srbije” – varvarskim bombardovanjem od strane devetnaest „najrazvijenijih zemalja” svijeta, koje su, vjerovatno i za samog Dobricu Ćosića, samo deceniju ranije, bile oličenje demokratije i nade u oslobođenje od totalitarizma – ma koliko ovaj iskaz nastao u graničnoj situaciji jednog narodića pod bombama, on izvanredno osvjetljava Ćosićevu viziju istorije, ostvarenu u njegovim romanima, i istorijsku i geopolitičku poziciju zemlje Srbijice i njenog narodića, koji nije samo „moravsko čovečanstvo”.

Nalazeći se na granici različitih religija i civilizacija, a boreći se za svoj identitet, slobodu i goli fizički i duhovni opstanak, ta Srbijica i njen narodić vjekovima su na putu i meta velikih, kako hrišćana koji su nadirali prema istoku – Drang nach Osten – tako i muslimana koji su jurišali na Beč i Peštu, odnosno na Evropu, a pogotovu onih koji su željeli, ili žele, da cio svijet vide i drže, kao svoju prćiju. To je tako od Krstaških ratova, Marice i Kosova, pa do danas, i teško da se ta ukleta pozicija naroda na međi može promijeniti, a da se ne izgubi identitet i milenijumska tradicija. Otuda je Ćosićeva Srbijica ruža ratova, a njenom narodu je „istorija kao sudbina”. Otuda je istorija dominantno tematsko polje cjelokupne srpske književnosti i Ćosićeva romansijerska, publicistička i dnevnička opsesija. Otuda piščev napor da otkrije „neka univerzalna svojstva tragizma na srpskoj zemlji”.

Nema tragedije bez čvrstog sistema vrijednosti niti bez stradanja i žrtvovanja za te vrijednosti. Ćosić je taj sistem vrijednosti imao, jer ga je imao njegov narod u svojim stradanjima u 20. vijeku – od vremena smrti do vremena zmija. „Univerzalna svojstva tragizma na srpskoj zemlji” – to je vjerovatno najbolje autopoetičko određenje onoga što Ćosić čini u svojim romanima, u najvećem i najboljem dijelu publicistike i u dnevničkim zapisima. Ćosićeva vizija istorije nesumnjivo je tragična. Zbog te ostvarene, književno uspjele tragične vizije istorije, Ćosića je visoko cijenio jedan od najznačajnijih srpskih pisaca druge polovine 20. vijeka – Borislav Pekić. Ni Ćosić Pekiću nije ostao dužan – smatrao ga je za najvećeg srpskog pisca druge polovine 20. vijeka.

Život za roman – tako je, tačno, duhovito i efektno, naslovila Ana Ćosić Vukić projekat o svome ocu, koji je doista uložio svoj život u književnost, prije svega u roman. Dobrica Ćosić se posvetio romanu, odnosno književnom radu, „životno i profesionalno”, što će reći – sudbinski. Romane su pratila publicistička djela, autopoetički radovi i dnevničke zabilješke.

Rad na Delima Dobrice Ćosića, u izdanju „Filipa Višnjića” (2000-2004), unio je periodizacijski red u piščevo stvaralaštvo. To je moralo biti urađeno sa piščevom saglasnošću i uz njegovu saradnju. Dela su raspoređena u četiri kola; a svako kolo zaokružuje jednu fazu u Ćosićevom stvaralaštvu. Što se romana tiče, ovo izdanje treba smatrati kanonskim. Publicistička djela su narastala i zahtijevaće nove priređivačke zahvate.

U prvom kolu – odnosno, u prvoj stvaralačkoj fazi – su romani: Daleko je sunce (1951), Koreni (1954), Deobe (1961) i Bajka (1966). Uz njih je štampana publicistička knjiga Nada i akcija i dnevničke zabilješke Piščevi zapisi I (1951-1968). Iako prva, ova je izuzetno važna faza u Ćosićevom razvoju: Romani Koreni i Bajka biće presudni za dalje njegovo stvaralaštvo…

U naslovu Ćosićevog prvjenca Daleko je sunce intonacioni i smisaoni akcenat je na leksemi daleko, što znači – teško dostupno, pa i nedostupno. Već je ovaj, često olako osporavani, prvi Ćosićev roman isturio u prvi plan arhetip dioba: narod je podjelama tragično iskomadan, a njegovi dijelovi međusobno smrtno suprotstavljeni. Dva dugogodišnja, bliska školska druga iz klupe srešće se u ratu kao nepomirljivi neprijatelji. Partizanski komesar Pavle optužuje zarobljenog četničkog komandanta Vasića za izdaju, a Vasić mu, svjestan da će uskoro biti likvidiran, odgovara:

„Pre svega, ja nisam izdajnik! Ja se borim za svoju otadžbinu, a ti nemaš otadžbine. Tvoja otadžbina je boljševički SSSR. Ja sam nacionalista i borim se za Srbiju i svoga kralja, a ti ubijaš Srbe za nekakvog Tita i Staljina. Izdajnik si ti, a ne ja…”

Koreni su kratak poetski roman koji unosi tok svijesti, unutrašnji monolog, poliperspektivizam i višeglasje u srpski roman sredinom pedesetih godina 20. stoljeća. Iako koristi lirska ponavljanja, lajtmotive i simbole (crni jasenovi, brest, bagrem, klen, dren, jabučar i jabuke, vrba), roman je sav u sukobima i dramskoj napetosti unutar porodice Katić, kroz koju se prelamaju socijalno-politički potresi vremena, mitski sukobi među braćom, sukob oca sa sinovima, erotska drama i drama rađanja, drama bezdjetnosti i produžetka porodice, drama straha i strasti. Sam Ćosić je Korene ocijenio kao svoju sudbinsku knjigu, kojom je postao pisac, i to jedan od vodećih srpskih i jugoslovenskih pisaca svoga vremena…

Mada su se već u Korenima sukobi i diobe spustili u porodicu, pretvorivši kuću Katića u „hajdučko pozorište”, tek će trotomni roman Deobe, već svojim naslovom, aktivirati arhetip kojim će se označavati srpski nacionalni usud kroz vjekove i vremena, iako će dočarani događaji biti prostorno i vremenski lokalizovani na Drugi svjetski rat i samouništavajući nacionalni sukob između partizana i četnika. Ideološki i vojnički nacionalni raskol i građanski rat spustio se u porodicu, među oca i sinove, i doveo je u porodični zločin i samouništenje… Izvanredno dobro pogođen naslov Deobe urezao se u kolektivnu svijest srpskog naroda kao istorijski arhetip, uz naslov Seobe Miloša Crnjanskog, i zračiće vječno kao opomena i strah od tragičnog ponavljanja istorije…

Četvrti roman iz prve Ćosićeve stvaralačke faze – Bajka – sasvim je tipološki različit od prethodnih, ali i od onih koje će kasnije napisati. Ćosićeve stvaralačke zaokrete, a posebno njegovu bogatu i dragocjenu publicistiku, lakše je razumjeti na tonu piščeve izrazito netipične biografije. Dobrislav Dobrica Ćosić rođen je od oca Živojina i majke Radmile u selu Velika Drenova faktički 4. januara 1922, a voljom djeda Jeftimija oficijelno 29. decembra 1921. godine. Završio je Voćarsko-vinogradarsku školu u Aleksandrovcu, pa srednju poljoprivrednu u Bukovu kod Negotina, gdje će postati skojevac i napisati prve članke. Od 1941. „aktivan je” u partizanskom pokretu otpora, prvo kao ilegalac, pa kao komesar Rasinskog partizanskog odreda. Od 1944. je u Beogradu, zanesen politikom u kojoj je vrlo brzo napredovao do člana Centralnog komiteta Komunističke partije Srbije i republičkog i saveznog poslanika (dvanaest godina).

Pripadao je najužem krugu saradnika Milovana Đilasa, koji je na Ćosića ostavio snažan utisak. Milovan Đilas je za Dobricu Ćosića govorio da je „najznačajniji Srbijanac posle Drugog svetskog rata”. Odlazi 1952. godine na Goli otok sa planom da piše roman o informbirovcima, ali se vraća zgrožen viđenim i doživljenim, i o svojim utiscima izvještava državni i partijski vrh, tražeći da se prekine s metodom ubijanja ljudske duše.

Oktobra 1956. pošao je na susret sovjetskih zemalja u Budimpeštu i pridružio se mađarskim piscima i revolucionarima iz „Kluba Petefi”. Ćosićeve zabilješke iz Budimpešte (Sedam dana u Budimpešti) štampane su u visokom tiražu u listu Borba i poslužili su Titu u razgovoru sa Hruščovom u vezi sa intervencijom u Mađarskoj. Ćosić postaje član komisije za pisanje Programa Saveza komunista Jugoslavije i tada dolazi do ideološkog sukoba i razlaza sa Edvardom Kardeljom. Ćosić je branio jugoslovenstvo kao integralnu i trajnu ideologiju Jugoslavije viđene kao čvrste državne zajednice, a Kardelj je pripremao konfederalistički koncept zemlje kao privremene i prolazne zajednice.

Ćosić je već početkom šezdesetih godina prepoznao separatističke težnje zapadnih jugoslovenskih republika i energično im se javno suprotstavio. Kasniji Titov sukob s Aleksandrom Rankovićem i njemu bliskim ljudima vidio je kao rezultat procesa konfederalazicije i razaranja Jugoslavije, iznutra i sa samoga vrha. Početkom šezdesetih Kardelj će identifikovati Ćosića kao ključnog i opasnog idejnog neprijatelja i pripremaće njegovu političku likvidaciju. Šta je onda drugo ostalo Dobrici Ćosiću nego da se brine o svojoj Srbijici i njenom narodiću, a to je bio dovoljan razlog da mu protivnici zalijepe ideološku etiketu srpskog nacionaliste i da mu „obezbijede” stalno policijsko praćenje i nadziranje.

Romanu Bajka, raskidu s komunističkom ideologijom i sukobu sa Josipom Brozom prethodila su i dva Ćosićeva putovanja. Prvo je putovanje sa Titom na brodu „Galeb” u svojstvu člana državne delegacije koja je obilazila afričke zemlje od 4. februara do 26. aprila 1962. Na „plovećem dvoru” pukla je raselina u piščevoj duši do samoga dna:

„Na Galeb sam stupio kao socijalist sa sumnjom i nadom, a sa Galeba sam sišao opljačkan, prebijen i ponižen, bivši komunist zgađen na banalnost i kič plovećeg dvora brionskog mornara, admirala naše eskadrile mira.”

Poslije ovog otrežnjujućeg putovanja slomljeni komunista osjeća snažnu pobudu da vidi Dahau i Hitlerovu kuću sa bunkerom u Berghofu. Tu je doživio novi i drugačiji potres i novo dramatično saznanje o svom vijeku – vijeku koji je ubio Boga i čovjeka; o zvijer-vijeku. Poslije ta dva putovanja Dobrica Ćosić je postao drugi čovjek, preobražen u pobunjenika i kritički usmjerenog intelektualca; u pisca koji drugačije gleda na čovjeka i istoriju…

Ćosić, dakle, pristupa pisanju romana Bajka s iskustvom dva razočaravajuća i otrežnjujuća putovanja i sa osjećanjem da je njegova socijalna utopija ljuta varka, a da je vijek koji živi zvijer vijek. Utopiju je smijenila antiutopija, pa je i po tome Ćosić blizak Pekiću, zapravo njegov preteča. Bajku piše pobunjeni anđeo otpadnik. Otuda pohvala Anđami i razumijevanje za njega. Otuda i viđenje Boga Starca kao prevaranta koji pokorava sve ravnopravne duhove, što jeste satirična aluzija na Josipa Broza, koga su zvali Stari…

Dobrica Ćosić se 1966. prvi javno suprotstavio Titu, što će se uskoro pretvoriti u otvoren politički sukob i razlaz s politikom Saveza komunista, Broza i sa konceptom konfederalizacije zemlje. Definitivan raskid dogodio se na XIV plenumu CK Saveza komunista Srbije 1968. godine, kada je Ćosić kritikovao nacionalizam u politici SK Jugoslavije, a posebno albanski separatizam na Kosovu i Metohiji, teror nad Srbima i njihov progon. CK Srbije je proglasio Ćosića za srpskog nacionalistu, ogradivši se od svih njegovih stavova, pa i onih o Kosovu, Metohiji i Albaniji…

U drugom kolu, odnosno drugoj stvaralačkoj fazi, je teatralogija romana Vreme smrti I-IV, (1972-79), publicistička knjiga Stvarno i moguće i Piščevi zapisi II (1969-1980). Vreme smrti je najpuniji Ćosićev epski zamah u dočaravanju – kako reče pjesnik Ivan V. Lalić – nikad dopevanog Prvog svjetskog rata. U slavističkim krugovima i izvan Srbije roman je prepoznat kao srpski Rat i mir, a Ćosić kao srpski Tolstoj. Stvari stoje, ipak, nešto drugačije: Ćosić je Vreme smrti gradio na principu kontrapunkta različitih viđenja i glasova u romanu – višeglasja koje se već u Korenima moglo prepoznati.

Ovaj naš samouki pisac čitao je mnogo i usavršavao se brzo. U polifoničnosti i poliperspektivizmu Korena uočljiva je bliskost sa Dostojevskim i Foknerom; po generacijskom sukobu očeva i sinova blizak je Turgenjevu; u lirizaciji i poetizaciji jezika – naročito u Korenima – Oskaru Daviču; u odnosu čovjeka i prirode i projektovanju emocija na drveće – Milošu Crnjanskom, dok je inspiraciju za cikluse romana i „roman reku” nalazio u zapadnim književnostima…

Trećoj Ćosićevoj fazi, odnosno III kolu Dela, pripada trilogija Vreme zla koju čine romani Grešnik (1985), Otpadnik (1986) i Vernik (1990), publicistika Srpsko pitanje I i Piščevi zapisi III (1981-1991)…

Četvrtom kolu Dela, odnosno četvrtoj fazi, pripadaju roman Vreme vlasti I, publicistička knjiga Srpsko pitanje II, knjiga portreta Prijatelji, knjiga intervjua Razgovori, Piščevi zapisi IV (1992-1993). U vrijeme pripremanja Dela Ćosić nije vjerovao da će zatvoriti i zaokružiti svoj romansijerski i publicistički opus, ali se vratio započetom romanu Vreme vlasti II i objavio ga 2007. godine, pa taj roman prirodno pripada ovoj fazi…

I ovom prilikom treba reći da je u vrijeme osnovanja višestranačkog sistema ostao partijski neangažovan. Juna 1992. prihvatio je dužnost predsjednika SR Jugoslavije, a smijenjen je 31. maja 1993. Svoje poglede na rješenje kosovsko-metohijske krize izložio je u knjizi Kosovo (2004), a knjiga Prijatelji – „svojevrsna autobiografija o drugima”, bliska Mihizovoj – rasprodata je u tiražu od 100.000 primjeraka. Veliki uspjeh imala je i publicistička, dnevnička knjiga U tuđem veku, u kojoj pisac svjedoči o početku 21. vijeka do smrti Zorana Đinđića, a u njenom nastavku U tuđem veku 2 (2015) do 2010. Početak ovoga stoljeća i milenijuma vidio je kao tuđ i zastrašujući. Ćosić je vodio dnevničke bilješke od 1951. godine, pa sedma knjiga vjerovatno najdužeg dnevnika jednoga pisca gradi Ličnu istoriju jednog doba. Ćosićeva publicistika će biti nezaobilazna građa pri stvaranju bilo kakve ozbiljne slike 20. i početka 21. vijeka…

„Knjige Dobrice Ćosića dospele su u svaku kuću. Mora da je u njima nešto ozbiljno pogodio kad je tolike čitaoce usrećio, a režim unesrećio i nagnao da na najjače uključe sve alarme”, rekao je Matija Bećković, pa dodao i ovo: „Oni koji bi hteli da procene njegovu vrednost, teško da će ikad moći da utvrde koliko je značio svom narodu i zemlji u kojoj je voleo svaku lisku i senku, javor i šljivu, svakog čoveka i svaki cvokot leda.”

(Odlomci iz besede „Modelovanje vremena” o Dobrici Ćosiću na Danu Matice srpske)

Poslednji rukopis

Te noći 17. maja 2014. godine sjeo je Dobrica Ćosić za svoj radni sto čvrsto riješen da dovrši rukopis knjige s kojom se u posljednje vrijeme nosio. Završavati posao – to je bila jedna od njegovih radnih lozinki, naslijeđena od predaka. Što možeš uraditi danas, ne ostavljaj za sjutra. Sjutra je nepouzdano i nesigurno. Sjutra je varka. Ako ne završiš za dana, pred tobom je noć – idealno doba za suočavanje sa sobom, sa vijekom, sa istinom. Za stolom je ostao do tri ujutro, već 18. maja. Bio je umoran i zadovoljan. Rukopis je završen. Tačka je stavljena. Može da krene na zasluženi počinak.

Legao je koji minut iza tri, s osjećanjem čovjeka da je završio ovozemaljske poslove. Nema nedovršenih rukopisa; ima nesređenih i nedorađenih. Bila je to prva noć, već jutro, da liježe s tim neobičnim osjećanjem.

Šta je Dobrica Ćosić doživljavao u snu između tri i osam 18. maja 2014. niko nikad neće pouzdano znati. Izvjesno je da se u tih pet ranih jutarnjih sati, u snu, preselio na onaj svijet. Gotovo istovremeno stavljena je tačka na posljednji rukopis, još tajanstvenog naslova i sadržine, i na život.

Zabranjene knjige

SANU je izabrala Dobricu Ćosića za svog dopisnog člana 1971. godine, u vrijeme zabrane njegove publicističke knjige Moć i strepnja, a za redovnog 1979. godine. I knjiga političkih eseja Stvarno i moguće takođe je zabranjena (1982), ali je ilegalno preštampavana u desetine hiljada primjeraka. Prethodno je vlast osujetila pokretanje opozicionog časopisa Javnost (1980).

Celovitost srpske kulture

Kao predsjednik Srpske književne zadruge (1969) Ćosić je okupio u Upravnom odboru najuglednije, kritički usmjerene intelektualce, zalažući se za cjelovitost srpske kulture i srpskog kulturnog prostora, što je komunističko rukovodstvo Srbije beskompromisno napalo kao stvaranje opozicione partije i prinudilo Ćosića i Upravu na ostavke. Od tada Ćosić djeluje kao opozicioni intelektualac, udružujući se s otpuštenim profesorima Beogradskog univerziteta i zagrebačkim „praksisovcima”.

 

Autor Jovan Delić

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/Stevan Kragujević/CC BY-SA 3.0 RS

 

Izvor Večernje Novosti, 4. jul 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u