O. Darko Đogo: Prolegomena za jednu srpsku istoriosofiju

Naš opstanak, naša životna sila, naša mogućnost da ne izumremo sa umirujućom civilizacijom zaista leži u našoj još ne sasvim ugasloj mogućnosti da budemo drugačiji od sebe danas

Govor o jednoj srpskoj filosofiji istorije danas je dvojako – kulturološki i filosofski – neophodno započeti najprije otklanjanjem jedne semantičke višesmislenosti: naime, ukazivanjem da pod srpskom filosofijom istorije ne mislimo na filosofiju istorije kod Srba tj. na misao o smislu istorije kod filosofa koji su sasvim slučajno i Srbi već upravo na mišljenje o smislu srpskog naroda u istoriji ili o istoriji srpskog naroda kao konkretno življenom iskustvu kao utemeljujućem egzistencijalnom načinu pronalaska logosa u životu čovjeka.

Dakle, nije posrijedi jedna filosofija istorije koja bi bila i akcidentalno srpska već istoriosofija koja bi podjednako i ravnočasno bila supstancijalno i istorijska i filosofska i srpska. Potrebu za otklanjanjem ove višeznačnosti indikuje ne samo metodološki obzir – potreba da ukažemo da nije po srijedi proširenje odrednice iz oba izdanja Žunjićeve Istorije srpske filosofije koja sadrži odrednicu „Filosofija istorije”.

Ovo otklanjanje višeznačnosti još više iziskuje kulturološki konsenzus savremenog fragmentisanog kulturnog obrasca ili kakofonije savremenih slučajnosrpskih kulturnih obrazaca čiji je jedini zajednički, pa i međusobno integrativni uvid onaj da je „nacionalno” u najboljem slučaju „akcidentalno” i irelevantno, ako već nije – a u glavnom toku srpske književnosti i filosofije često jeste – nacionalno identifikovano sa destruktivnim i kulturološki primitivnim i retrogradnim.

Dakle, otklanjanje slučajnosti srpskog karaktera jedne istoriosofije signalizuje uspostavljanje dostojanstva srpskog stanovišta kao ne samo legitimnog već presudnog za autentičnost jednog teofilosofskog ili književnog govora danas: kako su pseudouniverzalistički porivi postmodernističke razistorije i razidentitetije zajednički svim govornicima globalističkog esperanta, oni i nisu u suštini u stanju da doprinesu bilo kakvom životnom iskustvo: ono nikada i nije bilo njihovo, ni njihovih očeva, niti može biti njihove djece.

Baš zbog toga i vlada sumorna opsjednutost nametnutim iskustvima koja su sve lažnije što se više upiru da nam dočaraju svoju potresnost, svoju humanost, svoju dubinu, svoju doživljenost ljudskog stanja: fabrikovana empatija u korporativnoj industriji misli i književnosti zauvijek je ograničena svojim industrijskim, konfekcijskim porijeklom[1]. Otuda je kao osnovni preduslov autentičnosti neophodno započeti jednu srpsku filosofiju istorije kao istovremeno lično-autentično, istorijski konkretizovano i teoontološki sveobuhvatno tj. u hrišćanskom doživljaju Boga, čovjeka i Bogočovjeka utemeljeno kazivanje o telosu, logosu i entelehiji mog, srpskog, srpskoslovenskog i srpskohrišćanskog povijesnog iskustva.

Onoliko koliko je neophodno da srpska teoistoriosofija bude istovremeno i kompatibilno srpska, povijesna i logosna/smislena, za nju je, u trenutku u kome govorimo važno da bude integrativna, zavjetna i vitalna. Opet: posrijedi je ujedno dvojakost potrebe da ona takva bude da bi integrisala, zavijetno osmislila i oživotvorila sadašnjost, ali i da bi se integrisala, zavijetno osmislila i pronašla životnu silu u povijesti. U izvjesnom smislu, svi njeni aspekti podrazumijevaju jedan drugi te su prije svojevrsni vidikovci, perspektive, nego posebne realije jednog kompleksnog fenomena: zavijetni karakter upravo ima integrativni karakter jer predstavlja etičko-hermeneutičku metapoziciju u kojoj se smisao postojanja daje u cjelini naše egzistencije, kao što integritet perspektive podrazumijeva i predpostavlja ucjelosnjenje života koji živimo kao život.

Opet: bez životne sile za kojom danas vapijemo i koju, kao najpreči zadatak smisla i egzistencije, moramo što prije pronaći u cjelosnosti Zavijeta, svaki naš govor jeste i biće uzaludni šapat posljednjih izdisaja jedne bivše zajednice. Zato: kada god govorimo o srpskoj istoriosofiji, u tom govoru su sadržana pitanja cjeline našeg postojanja, smisla našeg postojanja i postojanje samo.

Dakle, da bismo uopšte mogli da govorimo o jednoj srpskoj istoriosofiji, najprije je neophodno da prihvatimo danas ni izbliza samorazumljivu duhovnu poziciju i egzistencijalni stav, a to je onaj da mišljenja i života ima, a ne samo govora i postojanja. Ili, još određenije: da smisla i to takvog smisla koji nadilazi nas same ima u našem postojanju, u dijahroniji našeg bića, u porijeklu i budućnosti nas kao ljudi i nas kao naroda. Ukoliko se ne samo postoji već i ukoliko se živi, pa još: ukoliko znamo da vrijedi živjeti, onda je pred nama i dalje pitanje „kako živjeti?” koje implikuje da to pitanje obuhvata i ono „kako“ naših predaka i naših potomaka.

Samim tim, unutar arhea i telosa našeg postojanja već je implikovana jedna inherentna integralistička metafizika istorijskog: ona nije ni konsekvenca ni pratilja holističke hrišćanske teohumanističke ontologije već njena egzistencijalno-etička (ili možda etičko-egzistencijalna) konkretizacija, jedan istovremeno lični i kolektivni τρόπος της υπάρξεως koji nas poziva na eshatološku integraciju svetih i svijeta, ali kako „vaskrsenja ne biva bez smrti“ prije nego što zemlja proslavi svoga Stvoritelja neophodno je proživjeti kosmičko-polisnu dramu ovog fragmentisanog bivstvovanja koje svakim trenom biva razbićevstvovano još više i još sladostasnije u postmodernističkoj sladostrasnosti koju krhotina osjeća daljim krunjenjem.

Dakle, ako filosofija ima smisla onda je smislotvorenje našega i moga života njena suština i njen zadatak, a ako je ona poziv na smisao, onda je ona nesumnjivo ujedno metafizički i istorijski integrativna. Ovdje nije posrijedi nikakav „nagli skok” od jedne integrativne metafizike ka integralističkoj istoriosofiji, nekakav nabačaj potrebe za ucjelosnjenjem srpskog polisa na ličnu egzistenciju svakoga od nas koji se sa njime identifikujemo. Najozbiljnije, najtemeljnije iskustvo i nas pojedinačno i kolektivno, kao ljudi i naroda jeste takvo da smo fragmentisani, rasparčani, raskomadani, fizički, psihosomatski, vrlo često i identitetski parcelisani u kulturne, lokalne, pseudo-državne i dijalekatske mirko-identitete i tribalno-horijatičke zajednice.

Jedan trenutak moguće integracije propustili smo 1918.godine, ne pojmivši da je integrisanje bez zavjetne identitetske perspektive – uvod u tragediju. Danas, kada su nas tragedije identitetski okumile i biološki samljele, mi imamo identitet koja na ličnom i svakom drugom planu nema preči zadatak od integrisanja u cjelinu, dijahronijsku i prostornu, u kulturnu, jezičku, duhovnu i nacionalnu zajednicu srpskog naroda/Crkve.

Način ostvarivanja dijahronijske, istorijsko-eshatološke teleologije kao konkretizacije istorije i naše egzistencije identifikujemo sa Zavjetom tj sa zavjetnom dimenzijom srpskog identiteta. Sama teofilosofska semantika srpskog tj kosovskog, vidovdanskog zavjeta već je toliko pomno svjedočena u našoj novijoj misli (osobito kod Žarka Vidovića, ali i ranijih mislilaca, još od 19. vijeka do danas) da se čini da se zapravo malo toga i ima novoga reći o vidovdanskom zavjetu kao integrativnom identitetskom hronotopu naše istorije, njenog smisla ali, sve do nedavno, i zalogu naših životnih obnova.

Ipak, vrijedi napomenuti da upravo jedan mali ekskurs od nacionalne dimenzije vidovdanskog Zavjeta – ekskurs već načinjen u međuratnom vidovdanskom integralnom jugoslovenstvu – svjedoči da, ma koliko nacionalno bilo nemoguće svrhovito integrisati bez zavjetne perspektive, sama zavjetne perspektiva koja bi izgubila svoju srpsku dimenziju, zarad projektovane „širine”, a naročito zarad indukovanja (nacionalnoj perspektivi navodno „stranih” i „neprijemčivih”) sadržaja hrišćanske metafizike i etike, ne samo da je neuspješan misaoni eksperiment već uvod u dramu jedne metafizičke naivnosti Prebilovaca, Pive, Korita, Gline, naroda koji ne razaznaje lica stranca, komšije i krvnika.

Danas kada, recimo, pogledamo primjedbe Đoka Slijepčevića na izvrsnu knjigu Miloša Crnjanskog o Svetom Savi – primjedbe koje oponiraju, sasvim nepotrebno nacionalno i etičko (koje je Crnjanski objedinio) prema hrišćanskom i duhovnom, a sve zarad poduhvata da se demitologizovanjem „nacionalnog Save” izgradi „nadnacionalni” „hrišćanski Sava” koji bi zatim postao jugoslovenski pa i sveslovenski ideal – mi ne možemo da se sa bolom ne osvrnemo na ovaj, za srpsku misao inače nekako karakterističan, suvišak destruktivne „hrišćanstvenosti”.

Na sličnom tragu i Vladimir Vujić suprotstavlja njegoševsko redukovanje Sv. Save samo na, po njemu nikada sasvim hrišćanski, patriotski ideal, nasuprot koga već Vujić gradi jedan „istorični model“ (B. Šijaković) opet kako bi ovo pražnjenje od nacionalnog poslužilo kao uvod u punjenje simboličko-semantičke praznine jugoslovenskim sadržajem. Tragični bilans jedne fluktuacije unutar zavjetnog Svetosavlja lišenog svog srpskog konteksta tj na silu odvojenog od svoje integrativne moći pokazuju nam i danas da naše fusnote, eseji i nesporazumi mogu zaista postati krici naše braće nad hercegovačkim i velebitskim jamama.

Kada govorimo o potrebi za vitalističkom perspektivom u srpskoj cjelosnoj (integrativnoj) zavjetnoj istoriosofiji, u isto vrijeme zazivamo obnavljanje sjećanja na filosofiju života kao, prema istraživanjima B. Šijakovića, nesumnjivo važnu komponentu dosada najviše promišljene istoriosofije – one filosofije Svetosavlja između dva svjetska rata. Međutim, koliko je okretanje na bergsonovske korijene svetosavlja epohalno značajno i pedagoški indikativno i za nas danas, toliko je, uz sve paralele, pa i uz činjenicu da i dalje trajemo unutar špenglerovskog polurasapada zapadne civilizacije, naša duhovna situacija danas bitno različita, pa nam je, unutar svetosavskog integralizma potreban novi, drugačiji vitalizam.

Naime, dok je stara filosofija života na koju su se naslanjali srpski i jugoslovenski vidovdanski integralisti međuratnog perioda mogla da računa sa biološki tj demografski vitalnim ali ne uvijek sasvim modernistički prosvećenim stanovništvom, mi danas moramo da računamo sa postmodernistički možda sasvim ideologizovanim, fragmentisanim, hiperseksualizovanim ali demografski potpuno ne-vitalnim stanovništvom. Dok je za M. Đurića, na tragu Bergsona, osnovni opozit životnog zahvata bio onaj prema intelektualnom, mi danas ne možemo računati da je opozicija intelektualno-intuitivno temeljno govoreći za pitanje zavjetne integracije vitalne sile u egzistenciju nas samih.

Kao ponešto pogodnija diskurzivna ravan na kojoj možemo da sagledamo problem stoji ona tržišno-ekonomska, ali ne u svojoj najpopularnijoj, linearnoj iteraciji, u kojoj se ponavljaju empirijski i idejno besmislene fraze o direktnoj zavisnosti demografske vitalnosti od reindustrijalizacije srpskog etničkog i kulturnog prostora: ne samo da je industrijalizacija upravo igrala ključnu ulogu u slomu srpskog vitalizma i zavjetnog pamćenja, već je i globalni fenomen koji je vaspostavio nereproduktivnu panseksualnost kao surogat svim smislodajućim praksama čovjeka – seksualna revolucija – opravdano posmatrana u vizuri potrošačke slike svijeta: „demonstracije 1968.godine su bile… potrošačke demonstracije, koje su upotrebom narkotika i promovisanjem slobodne ljubavi sugerisale nameru da ukinu nametnuta ograničenja potrošnji (tela)”.[2]

Iako je vrlo teško očekivati da će se srpski narod odjednom otrgnuti izvan trenutne duhovne situacije u kojoj smo, očigledno, inkorporirani u negativne prakse i kulturološka očekivanja projektovana u prvom svijetu sa kojim dijelimo i nedostatak životne sile, a istovremeno smješteni u trećesvjetsku geopolitičku i politoekonomsku situaciju, ne smijemo gubiti nadu da Bog u istoriji nalazi načina da narod koji bi potražio smisao u svom postojanju sačuva u smislotražećem životu.

Naš opstanak, naša životna sila, naša mogućnost da ne izumremo sa umirujućom civilizacijom zaista leži samo i jedino u našoj još ne sasvim ugasloj mogućnosti da budemo drugačiji od sebe danas, da opet nađemo konkretan zavjetni i integrativni praksis. Da svaki dan sami sebe i čitav život svoj posvetimo jednom cjelovitom etičnom, zavjetnom nacionalnom radu i predavanju drugima. Da ostvarimo život koji jeste i biće istorija. Jer, nije uzalud Andrić odgovorio Selimoviću, na prigovor o nesavremenosti nobelovčevih tema: prošlost je ono što ostaje. Prošlost je ovdje očigledno mišljenja kao vječnost. Ne moramo da dijelimo poeto-ontološke uvida srpskog pisca da ipak jasno saznamo: mi imamo budućnost samo ako integrišemo prošlost, sebe, zavijet, etiku i život.

________________________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] Vladušić virtuelni stanovnik megalopolisa

[2] Vladušić, 33

 

Autor Otac Darko Ristov Đogo

 

Naslovna fotografija: Radomir Jovanović/Novi Standard

 

Izvor IN4S, 08. jul. 2021. 

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u