Strane banke i mi

Kako je propao pokušaj da se „autentičnim tumačenjima“ zakona sudska praksa preokrene u korist banaka i zašto moramo da delimo iste vrednosti da bismo zaštitili naše ekonomske interese

Kao što je javnost već obaveštena, povučena su čak tri predloga poslanika SNS-a za donošenje autentičnih tumačenja u Skupštini Srbije. Svrha tih predloga je bila da omogući bankama da poraze sudski sistem Srbije. Posledično, i građane Srbije koji su s bankama u brojnim sporovima. U ovom tekstu pokušavam da dam odgovore na dublje razloge lobi grupe stranih (zapadnih) banaka za ovakav manevar, i kontradiktorno postupanje vlasti u Srbiji.

Pre nego što pređemo na glavnu temu, da pojasnim šta je to uopšte „autentično tumačenje“ zakona.

Ponekad, u primeni zakona, naročito kada više zakona reguliše istu materiju, svaki iz svog ugla, dolazi do bitne neujednačenosti u pojedinačnim odlučivanjima. Kada se radi o neujednačenosti koja traje duže vreme, i samo onda kada je reč o važnim pitanjima, sam zakonodavac pribegava autentičnom tumačenju da bi dodatnim pojašnjenjem otklonio nedoumice u praksi šta je pravi smisao propisa. Narodski rečeno, da saopšti „šta je pisac hteo da kaže“.

Autentično tumačenje

Ključna razlika između postupka u kome bi Skupština prosto izmenila propis i definisala normu tako da ona bude „jasna“, i postizanja istog cilja autentičnim tumačenjem, sastoji se u tome da promenom zakona ta nova norma deluje samo ubuduće. Ne može se primenjivati na odnose koji su već nastali u prošlosti. U našem posmatranom slučaju, na već zaključene ugovore između banaka i korisnika kredita izmena ne bi imala dejstvo.

Naravno, moguća je i retroaktivna primena zakona, ali samo izuzetno, u skladu s odredbom člana 197 Ustava Srbije, kada je reč o pojedinačnim odredbama zakona (dakle, ne može ceo zakon), i samo onda kada to nalaže opšti interes. Kako je previše čak i za neokoloniju da se naplata troškova obrade kredita podvede pod „opšti interes“, pokušalo se kroz institut autentičnog tumačenja promeniti zakon (štaviše, odredbe iz tri zakona).

Kada se autentično tumačenje koristi u skladu s pravilima struke, to nije nikakav problem. Ali kada se taj institut zloupotrebljava, onda se „tumačenjem“ zapravo donosi nova norma koja deluje retroaktivno, a da nisu ispoštovana ustavna ograničenja o zabrani retroaktivnosti. I što je još gore, političari na vlasti na taj način preuzimaju u svoje ruke suđenje, pošto su prethodno ili oni ili njihovi štićenici u regularnoj sudskoj proceduri izgubili spor (sporove). Ova zloupotreba dramatično urušava i vladavinu prava i, naročito, podelu vlasti.

Sednica Narodne skupštine Srbije (Foto: Tanjug/Rade Prelić)
Sednica Narodne skupštine Srbije (Foto: Tanjug/Rade Prelić)

Upravo zato su autentična tumačenja u našoj praksi bila izuzetno retka. Kako nema baze podataka za period pre 2001. godine, govoreći po sećanju kao neko ko je profesionalno vezan za pravosuđe od 1986. godine, ne sećam se da je u tom periodu bilo autentičnih tumačenja, a svakako nije bilo nekih koja bi predstavljala zloupotrebu ovog instituta. Od 2001. do 2012. godine ukupno je bilo jedno autentično tumačenje.

Ali onda, od 2012. godine do danas, sledi „eksplozija“ autentičnih tumačenja, tako da smo ih u tom periodu imali već 19 (nije greška, i slovima: devetnaest). Koji su sve interesi bili iza tih „autentičnih tumačenja“ može biti predmet neke zanimljive doktorske disertacije, a mi se vraćamo poukama koje smo dobili u ovom slučaju.

Sudska praksa

Budući da je praksa sudova potpuno ujednačena u slučajevima tzv. bankarskih kredita, pa prema tome nema osnovnog preduslova da se uopšte razmišlja o potrebi autentičnog tumačenja, isključujem mogućnost da su predlagači, tri poslanika SNS-a, sami provodili dane mozgajući o smislu normi (od kojih neke važe i duže od 40 godina a da nikad niko nije došao na ideju da je norma nejasna), moreći se nad pitanjima koja niko drugi u pravnoj javnosti ne vidi. I polazim od ničim dokazane pretpostavke da je preko njih delovao lobi stranih zapadnih banaka u Srbiji.

Da je lobi delovao, vidimo i po izjavama Marka Čadeža (predsednika Privredne komore Srbije) koji je duboko zabrinut za položaj stranih banaka u Srbiji koji, po njemu, ugrožavaju niko drugi do sudovi te iste Srbije. Čije interese štiti Čadež nije potrebno dodatno objašnjavati, ali zašto je on tako istaknut u našoj javnosti i na mestu koje po definiciji treba da vodi računa o našim, a ne stranim interesima, to, po mom mišljenju, uopšte nije slučajno.

Kako su troškovi obrade kredita uglavnom mali, dve do tri hiljade dinara, pa i ako ih pomnožimo s milion slučajeva, vidimo da to nije iznos koji bi stvarno mogao da zabrine strane banke. Što i navodi na zaključak da se pravi problem krije u tome što je u Srbiji jedna državna struktura, sudstvo, stala u odbranu građana, a nasuprot stranim interesima. To je nedopustivo. I to se ima slomiti.

Table sa natpisima sudskih institucija na ulazu u zgradu Višeg suda u Beogradu (Foto: bg.vi.sud.rs)

Strane banke uvek zaračunavaju više kamate, tvrdeći da je to posledica rizika koji u poslovanju u Srbiji imaju. Iako zapravo preko kontrole državne strukture, a naravno i političke jer jedno bez drugog ne ide, strani kapital sve bitno u Srbiji kontroliše i za njega nikakvog rizika uopšte i nema. Uzimaju veće kamate zbog navodnog rizika iako te rizike ti isti strani poverioci kontrolišu, što direktno što indirektno (preko „evropskih integracija“, MMF-a, Svetske banke, Svetske trgovinske organizacije, bilateralnih ugovora…) i time zapravo inkasiraju ekstraprofit. Ukratko, dodatno eksploatišu neokoloniju.

Vraćanje suvereniteta

I sada je Srbija pokazala trunku suvereniteta u odnosu na strani kapital. I upotrebila deo svog državnog aparata protiv istog. Pa, to je iz ugla stranih zapadnih banaka pobuna, to je revolucija. To je ponašanje koje strani interes mora da iskoreni. Ne zbog neposrednih troškova nego zbog toga što se na tom principu uvažavanja sopstvenih građana može izroditi čitav pokret za obaranje neokolonijalnih gospodara.

A dodatna nevolja za strane banke je u tome što mi nismo u Evropskoj uniji. Jer da jesmo, kolonizatori bi bili sasvim smireni. Pokrenuli bi postupak pred Sudom pravde EU (sa sedištem u Luksemburgu, ne treba ga mešati sa Sudom za ljudska prava iz Strazbura) koji je konačni arbitar u pitanjima tumačenja prava EU i naročito u tome da li neki propis države članice krši norme EU. Ali avaj, taj sud je nadležan samo za punopravne članice, a ne i za kandidate kao što je Srbija.

I onda je strani kapital, po mom mišljenju (ne tvrdim da je to i činjenično tačno), upregnuo predstavnike vladajuće partije i preko njih pokušao da progura tri „autentična tumačenja“ da bi sud bio nateran da sudi u korist stranih zapadnih banaka i da bi građani shvatili da ne mogu da se suprotstavljaju inostranom kapitalu.

U SNS-u je naknadno došlo do razumevanja da je reč o mnogo neposredno zainteresovanih građana, da su izbori previše blizu i da makar u ovom trenutku ne može da se udovolji želji stranog kapitala, makar im Čadež ostao razočaran, poslanici osramoćeni, a cela partija bila kratkotrajno na „stubu srama“. Ostale sitnice, kao što su oduzimanje sudske nadležnosti sudovima, vladavina prava, ukidanje principa podele vlasti, za SNS i inače ne predstavljaju značajnije vrednosti, što su već prethodno dokazali najmanje 19 puta.

Strane zapadne banke su odavno ujedinjene. Da bismo na drugoj strani zaštitili svoje interese, da bismo postali „mi građani“, neophodno je da delimo osnovne vrednosti. Uvek i uporno. A među tim vrednostima je i da nema veće instance od sudova Srbije. Da parlament mora raditi u interesu nas, građana. Da strani kapital ne donosi sreću, nego to pre svega može da nam donese oslanjanje na sopstvene snage. I da svako ko postupa drugačije zaslužuje da bude kažnjen.

Čovek tokom podizanja novca na bankomatu (Foto: Eduardo Soares on Unsplash)

Možda su nam banke pomogle da se pokrenemo ka nama samima. Da izrastemo u „Mi“ i kada su naši ekonomski interesi u pitanju.

 

Naslovna fotografija: Emil Kalibradov on Unsplash 

 

Izvor Pečat

 

BONUS VIDEO:

Ekonomija
Pratite nas na YouTube-u