Američki Vidovdan ili borba za narativ

Kakvi motivi se kriju iza iznenadne Grenelove čestitke Vidovdana Srbima i proglašenja istog datuma za zvanični praznik grada Čikaga ustanovljenog ukazom gradonačelnice?

Vidovdan kao praznik i simbol ima pored nespornog značaja za nas Srbe i povremeni planetarni značaj (poput onog 1914. godine), a zauzima i naročito bitno mesto u odnosima Srbije i Zapada. „Dan Kosova – to je nacionalni dan Srbije“ (Kosovo Day is the Serbian National Day), glasile su reči dobro poznatog plakata autora Bernarda Partridža, koji je objavio „Komitet Dana Kosova“ (Kosovo Day Committee) iz Londona 1916. godine, u sklopu savezničkih hvalospeva koji su tih godina dolazili iz zemalja Antante, prvenstveno zbog toga (nemojmo se zavaravati) što je „srpski front“ u Prvom svetskom ratu za sebe vezivao stotine hiljada neprijateljskih vojnika koji bi u suprotnom bili u rovovima preko puta naših saveznika i time njima dodatno zakomplikovali ratne napore.

Vrhunac slavljenja Srbije na Zapadu tih godina bilo je isticanje srpske zastave na Beloj kući 28. jula 1918. godine, tačno četiri godine otkako je Austrougarska objavila rat Srbiji i tako označila početak dotadašnjeg najvećeg sukoba u istoriji čovečanstva – Velikog rata. Tadašnji predsednik Vilson naredio je da se srpska zastava istakne na Beloj kući, na zgradama svih javnih institucija, crkvama itd. Sa jedne strane je to bio lep gest i izraz zahvalnosti Srbiji za veoma značajan doprinos savezničkoj pobedi u Prvom svetskom ratu, na šta je verovatno uticala i činjenica da je bio lični prijatelj sa Mihajlom Idvorskim Pupinom.

Sa druge strane ne treba prenebregnuti činjenicu da je Vudro Vilson prema mnogima začetnik onoga što se danas podrazumeva pod terminima „liberalni međunarodni poredak“ i „liberalni intervencionizam“ i da je stoga i ovaj gest dobre volje prema Srbiji, kao i njegovih čuvenih „14 tačaka“ te sve što je pokušavao da sprovede u delo tokom i posle rata u smislu kreiranja novog međunarodnog poretka (gde bi novostvorene države poput Kraljevine SHS bile težišne poluge američke moći i uticaja), u krajnjoj meri rezultovao onim što imamo i dan-danas – jako američko prisustvo u Evropi, koje je tada počelo, kom se ne nazire kraj u skorije vreme, naprotiv.

Kosovski boj 21. veka

Ne treba biti previše racionalan pa shvatiti da niko, ni tada ni danas, nije slavio Srbiju, Kosovo i Vidovdan zbog toga što gaji iskrene i tople simpatije prema nama i želi nam sve najbolje, već iz prostog razloga – zarad ostvarivanja sopstvenih ciljeva. Ovo naročito važi kada su u pitanju velike sile. Velike sile (imperije) ne dopuštaju sebi „emotivne izlete“ i iskrena, srdačna prijateljstva sa drugima, osim naravno na deklarativnom nivou, iza čega se uvek krije mnogo ozbiljnija, perfidnija i dugotrajnija strategija. Zato kada danas, kao i tada, neko zajedno sa nama, „slavi“ i raduje se na naše praznike, ne radi to zbog nas nego zbog sebe i zbog toga šta želi (da dobije) od nas.

Tako je bilo sa Vilsonom, tako je i sa Ričardom Grenelom, koji se našao u situaciji da mu je Vidovdan, kao i mnogim strancima pre njega, „došao glave“. Ovaj istaknuti američki diplomata, bivši ambasador SAD u Nemačkoj, privremeni rukovodilac i koordinator svih američkih službi bezbednosti i (za naše prilike najvažnije) specijalni izaslanik (tadašnjeg predsednika SAD Donalda Trampa) za pregovore Beograda i Prištine našao se, „ni kriv ni dužan“, usred još jednog virtuelnog „balkanskog rata“, ovaj put oko pitanja Vidovdana.

„Trampov čovek od poverenja“, kako se često Grenel naziva, tvitovao je na Vidovdan poruku sledeće sadržine:  „Danas se sećamo vidovdanskih heroja. Na današnji dan 1389. godine počela je bitka protiv Otomana na Kosovu. Danas je dan sećanja na svetog kneza Lazara i svete srpske mučenike.“ Ovakva poruka, krajnje pristojne sadržine, koja izražava poštovanje ka jednom srpskom (ali i opšteevropskom i opštehrišćanskom) prazniku i govori o opštepoznatim činjenicama, dočekana je od strane fanatičnih, srbofobnih i pseudoistoričnih Albanaca na Tviteru „na krv i nož“, kao više od uvrede, kao izraz Grenelove pogrešnosti, pristrasnosti, neukosti po pitanju „elementarnih istorijskih činjenica“ o boju na Kosovu polju 1389. godine i uopšte Grenelove duboke potpalosti pod zablude „velikosrpskog šovinizma i genocidizma“. Kao glasnogovornik ovih izopačenih tendencija istupila je ni manje ni više nego bivša ambasadorka „Kosova“ u SAD, Vljora Čitaku, odbrusivši Grenelu: „Ovo teško da je bila srpska bitka; balkanska armija se borila protiv otomanskog osvajanja. Ova bitka je postala temeljni mit koji nastavlja da hrani srpski nacionalizam od 19. veka i drži nas sve kao taoce.“

Njena izjava je ništa novo, ustaljena praksa globalističkog novogovora, koji su svesrdno preuzele njegove balkanske ispostave i ekspoziture, nastavljajući u pravom maniru svojih mentora i finansijera „obrnuto“ tumačenje srpske istorije sa unapred učitanom, predominantnom komponentom presuda iz Haga, Miloševića, Srebrenice… i svega ostalog što služi za konstrukciju ovog narativa.

Specijalni izaslanik predsednika SAD Donalda Trampa za dijalog Beograda i Prištine Ričard Grenel tokom konferencije za medije u Beogradu (Foto: Tanjug/Dragan Kujundžić)
Specijalni izaslanik predsednika SAD Donalda Trampa za dijalog Beograda i Prištine Ričard Grenel tokom konferencije za medije u Beogradu (Foto: Tanjug/Dragan Kujundžić)

Grenel joj je odgovorio u najboljem maniru Trampove spoljnopolitičke prakse – ekonomija kao prethodnica rešavanja krupnih političkih pitanja; „Previše ste uvredljivi. Mora biti iscrpljujuće nalaziti uvredu u svemu. Ljudi žele poslove i rešenja – pružite ruku.“ Ova „rasprava o istoriji“ je završena Vljorinim odgovorom Grenelu, posle kog se on više nije oglašavao ovim povodom: „I ja želim poslove i rešenja! Ali izjava ispod je jednostavno istorijski netačna!“

I dok su se u komentarima ispod Grenelovog prvobitnog tvita ređali srpski glasovi podrške i odobravanja, uporedo sa albanskim vređanjima i nipodoštavanjima Grenelovog „neznanja“ i „zabludelosti“, našle su se i brojne uvrede pa i pretnje smrću upućene ovom (i dalje) visoko pozicioniranom američkom državnom službeniku. Paradoks je da su Grenelu pretili smrću oni koji bez pomoći njegove države ne bi ni imali sopstvenu „državu“ i čija je „država“ faktički neodrživa bez svesrdnog zalaganja i pomoći one Grenelove – Amerike. I to sve zbog toga što je čestitao Srbima Vidovdan. Grenel je i ranije bio percipiran kao „prosrpski“ nastrojen, iako je u pregovorima zastupao ravnopravan i principijelan stav, što je, uzevši u obzir ustaljenu praksu postupanja američkih kreatora politike prema ovom prostoru i vašingtonskih birokrata prema Srbima u poslednjih 30 i više godina, zaista začuđujući i „prosrpski“ akt.

Sada je „pogodio žicu“ Albancima ovom čestitkom, nesvesno naravno i bez namere za provokacijom bilo kog tipa. To je sve zbog toga što Albanci, uprkos svemu, shvataju značaj istorije i identiteta kao dugoročne „tapije“ na zemlju na koju pretenduju. To zna i Vljora Čitaku, to znaju i mnogi drugi. Jer jedno je proterati Srbe, popaliti im kuće, imanja, porušiti crkve i manastire, pa potom proglasiti svoju državu na tom prostoru a nešto sasvim drugo (i mnogo teže) dokazati istorijski, kulturni i identitetski kredibilitet i legitimitet za postojanje tako nečega što se naziva „Republika Kosovo“. Tu na scenu stupa bitka za narativ, bitka za identitet, Kosovski boj 21. veka.

Vidovdanska Tviter kampanja Vljore Čitaku i svih ostalih je samo obrazac i šablon po kom oni deluju i kojim se rukovode. A Grenelova čestitka, iskazana u krajnjoj meri iz istih namera iz kojih i Vilsonovo slavljenje Srbije 1918. godine, pokazala je još jednom koliko je bitno sačuvati pravne, istorijske i sve druge tapije na sve naše zemlje i koliko istorijski narativ kao glavna legitimacijska osnova za bilo koji teritorijalni (i gotovo svaki drugi) spor igra veliku ulogu. Uostalom, jasno je koliko falsifikovana (globalistička, srbomrzačka i autošovinistička) istorija devedesetih godina prošlog veka igra značajnu ulogu u kreiranju i sprovođenju politike na ovim prostorima danas, što je tema za jednu posebnu analizu, pomenuta ovde samo usputno, u prilogu opštoj tezi; ko kontroliše istorijski narativ, kontroliše i politički diskurs.

Borba za glasove

Drugo američko „čestitanje“ Vidovdana Srbima došlo je od gradonačelnice Čikaga Lori Lajtfut. U prigodnoj čestitci (Proklamaciji) ona je obznanila kako je od tog dana Vidovdan stavljen na listu zvaničnih praznika tog grada. Pošto se ova vest brzo proširila, a mnogi su (sa pravom) posumnjali u njenu verodostojnost, sve sumnje su otklonjene kada je američka ambasada u Beogradu na Tviteru napisala: „Hvala vam, gradonačelnice Čikaga, zbog priznanja bogate i ponosne tradicije srpske zajednice u vašem gradu. Naša američka nacija je jača zbog imigranata.“ Hvala gradonačelnici Lajtfut na tome, ali se ponovo ne treba zanositi niti percipirati ovu formalnost kao izraz ogromne svečanosti i iskaz američke privrženosti srpskoj tradiciji i kulturi.

Gradonačelnica Lori Lajtfut dolazi iz redova Demokratske stranke, koja u proteklih nekoliko decenija ima proklamovanu strategiju većeg zastupanja (i korišćenja, čitaj zloupotrebljavanja) manjina u javnom životu američke države i društva, radi postizanja zacrtanih političkih ciljeva. A u Čikagu i okolini živi najveći broj Srba na čitavoj teritoriji SAD, gde ih ukupno ima više od jednog miliona, što je glasačka sila čiji se potencijal ne sme zanemariti. Srbi u Americi su, u skladu sa svojom ukorenjenošću u veri i srpskoj kulturi, bliži konzervativnoj Republikanskoj stranci i vrednostima koje ona zastupa, negoli „liberalnoj“ i pomahnitaloj ideologiji Demokratske stranke koja predstavlja oazu „progresivizma“ (u negativnom smislu) i koja baštini najgore od koktela postmodernih ideoloških komponenti, sa sve kombinacijom neoboljševizma i neotrockizma uz transordnu ideologiju i diktaturu političke korektnosti čiji je najviši domet „kultura poništavanja“ (cancel culture), borba protiv slobode govora i uopšteno protiv „normativne Amerike“ (ukorenjene u porodici okupljenoj oko Biblije, privatnog poseda, ličnog naoružanja i američkog patriotizma), koja je viđena kao inherentno i nepopravljivo rasistička, tlačiteljska i robovlasnička, te joj je stoga neophodna radikalna transformacija sistema vrednosti i njegova zamena gorepomenutim „progresivnim“ komponentama. S te strane se ovaj „akt dobre volje“ gradonačelnice Lajtfut pre treba tumačiti u svetlu privlačenja srpskog biračkog tela u Čikagu i okolini, uzevši u obzir to da Ameriku naredne godine očekuju „srednjoročni“ (midterm) izbori za mesta kongresmena i senatora na američkom Kapitolu.

Gradonačelnica Lajtfut je u svojoj zemlji trenutno najpoznatija po skandaloznim izjavama. Tako je u maju izjavila kako će povodom dvogodišnjice svog upravljanja gradom davati intervjue samo „obojenim novinarima“ tj. nebelcima, zbog čega ju je partijska koleginica i bivša kandidatkinja na unutarstranačkim izborima Demokratske stranke za predsednika SAD Tulsi Gabard optužila za „antibelački rasizam“. Lori je mesec dana kasnije proglasila rasizam za „problem javnog zdravlja“ i izdvojila čak 10 miliona dolara iz federalnog fonda za saniranje posledica pandemije za borbu protiv ove pošasti. Da je imala na umu prvenstveno (verovatno i isključivo) belački rasizam, ne i rasizam uperen ka belcima (ili bilo koji drugi), ne treba posebno naglašavati.

FILE - In this Friday, March 20, 2020, file photo, Chicago Mayor Lori Lightfoot listens to a question after Illinois Gov. J.B. Pritzker announced a shelter-in-place order to combat the spread of the COVID-19 virus, during a news conference in Chicago. A protest and march against Lightfoot is scheduled for Thursday, May 20, 2021. (AP Photo/Charles Rex Arbogast, File)
Gradonačelnica Čikaga Lori Lajtfut (Foto: AP Photo/Charles Rex Arbogast)

Ričard Grenel i Lori Lajtfut znaju zašto su čestitali Srbima Vidovdan; prvi da bi ih „privoleo“ carstvu zemaljskome i „konačnom rešenju“ kosovskog pitanja, a druga da bi ih „privolela“ da na izborima naredne godine daju glas podrške njenoj stranci. Ovo bi trebalo i mi da znamo i da se ne zanosimo kao što često imamo običaj. U svakom slučaju, hvala im na čestitkama i proklamacijama. Od koga je, dobro je. Možda i mnogo.

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/desdenotanlejos.files.wordpress.com

 

Izvor Pečat

 

BONUS VIDEO:

Politika
Pratite nas na YouTube-u