Zašto je važno raditi s mladima u RS

Njih ne smemo prepustiti ribarima ljudskih duša što ribare internetom. Ako s mladima ne budemo radili, mi ćemo ih izgubiti. Ako mlade izgubimo, izgubićemo i Republiku Srpsku

Obavještajne službe, njihovi uspjesi i afere koje su obavještajci izazvali ne gube na aktuelnosti. I ovih dana smo se uvjerili u to.

Što se tiče metodologije obavještajnog rada u minulom vijeku stvari su bile sasvim jasne. Agenturni rad, korišćenje operativne tehnike i prikrivena dejstva bile su osnovne metode djelovanja obavještajno-bezbjednosnih službi.

Oko korišćenja otvorenih izvora, odnosno medija kao izvora informacija, vodile su se polemike. Stariji operativci s gnušanjem su odbacivali ovaj metod koji su više preferirali oni mlađi. „Pisalo u novinama“ – bila je kovanica koja se koristila za obezvrjeđivanje rada operativca koji bi prenosio ono što se moglo pročitati u štampi protivnika, inače teško dostupnoj, bilo da se radilo o emigrantskim listovima ili o novinama u ratu sukobljenih strana.

Recimo, tokom ratnog dejstava u BiH, srpska obavještajna služba je različitim kanalima dolazila do časopisa koji su izlazili u Sarajevu. Tako je, uz fotografije, moglo da se vidi i pročita sve što se tiče neprijateljskih vojnih formacija i njihovih vojnih „uspjeha“. Moglo se pronaći i prilično podataka iz političkog i bezbjednosnog miljea.

Kada se informacije dobijene na osnovu korišćenja legalnih mogućnosti upotpune sa onima pribavljenim uz pomoć „živih izvora“ i prislušne tehnike – imate kompletnu informaciju. Vremenom su se obavještajne službe sve više oslanjale na „otvorene izvore“ (to je postao najčešće korišćen izraz za navedeni način prikupljanja podataka), a tamo gdje bi postojala „praznina“, ona se popunjavala izvještajima agenata ili podacima dobijenim kontrolom etera ili tuđih telefona.

Obaveštajne smicalice

Oslanjanje na otvorene izvore postalo je naročito izraženo u doba interneta, jer mediji nisu bili, kao do tada, samo novine, časopisi, radio i TV stanice, već su to postali i sve brojniji sajtovi, portali, društvene mreže. Zašto, na primjer, slati agenta na predavanje koje će održati neki ekstremista kada njegovi sljedbenici sve lijepo snime i postave na sajt ili Fejsbuk profil. Ko ima oštro oko, njemu će puno reći struktura prisutnih (starosna, polna itd), kao i reakcije publike na dijelove izlaganja.

Službe velikih zemalja, tj. one koje žele realizovati interese svojih vlada u drugim zemljama, sve više dio svojih poslova povjeravaju raznim fondovima i fondacijama, finansijski dotiraju naučne institute koje rade projekte (u obavještajne svrhe), novčano pomažu i nevladine organizacije koje sprovode istraživanja (za njihove potrebe). Sve su to ovovjekovne novine u obavještajnom radu za koje treba znati.

Novinarstvo je srodno obavještajnom poslu, a razlika je u tome što novinar žuri da što prije objavi i objelodani informacije do kojih je došao, dok izvještaje operativnih službi ne vidi puno očiju. Tako je i korišćenje novinara od strane obavještajnih službi stara i poznata priča.

Novinari na poslu (Foto: The Climate Reality Project on Unsplash)

Da kada dajete izjavu ili intervju novinarima nikada niste načisto s kim u stvari razgovarate – ponovo sam se uvjerio predizbornog ljeta 2018. godine, a vjerovatno ću i narednog ljeta (takođe izborne godine). Naime, negdje u martu mejlom mi se obratio izvjesni Bogdan Zavedevič. Predstavio se kao istraživač u Lajbnic institutu za istočne i jugoistočne studije u Regensburgu. Naveo je da istovremeno završava doktorske studije na Univerzitetu u Minhenu, te da u doktorskom radu iz kritičkog ugla istražuje ulogu međunarodne zajednice u stvaranju političkih podjela i rascjepa u Bosni i Hercegovini.

Htio je da razgovara sa mnom na temu koju obrađuje. S obzirom da kada su studenti u pitanju vodim politiku „otvorenih vrata“, prihvatio sam da razgovaramo. Zavedevič je naveo da se trenutno nalazi u Banjaluci. Besprijekoran srpski je objasnio time što je dio života proveo u Beogradu gdje mu je otac službovao u Ambasadi Poljske.

Odgovarao sam na pitanja koja su ga zanimala, a u fokusu njegove pažnje bio je ruski uticaj. Pokušao sam da ga uvjerim da je ono što je mogao pročitati u federalnim medijima na tu temu politički motivisano, kako bi se u medijima i centrima moći na Zapadu stvorio utisak da su Srbi loši momci, „ruski snajperisti“, kako to navodi Polat Alemdar u jednoj od epizoda popularne turske serije „Dolina vukova“ (igra ga Nedžati Šašmaz) emitovane i kod nas.

„Postoji strateška podrška, ali je na operativnom nivou rusko prisustvo u Srpskoj zanemarljivo. Uostalom, pogledajte zdanje u kojem se nalazi američka ambasada u Sarajevu i kuću u kojoj je ruska ambasada, i to će vam dovoljno reći“ – pokušao sam da budem slikovit. U MUP-u Srpske nema ruskih instruktora, ali je zato tu kancelarija američke agencije ICITAP (Depatrment of Justice, Criminal Division, International Criminal, Investigative Training Assistance Program).

Šta je od svega ispalo mogao sam vidjeti u tekstu koji je nakon dva mjeseca objavio Forin polisi, u kojem je moj sagovornik iznio mnoge neistine. Zavedevič je ustvdio da su u MUP-u Srpske česti ruski instruktori, a na fakultetu na kojem radim predavanja drže ruski profesori. Ukratko, po Bogdanu Zavedeviču, za sve u Srpskoj se pita Moskva.

Šta reći?

„Student“ je koristio „lažnu zastavu“ i napisao ono što je od njega neko tražio, a ne ono u šta se mogao uvjeriti svojim očima. Ali, priča ide dalje.

Pitanja iz iste „redakcije“

U drugoj polovini avgusta obratila mi se novinarka uglednog britanskog lista. Navela je da je stacionirana u Turskoj, ali „pokriva“ i Balkan. Htjela je intervju sa mnom na temu rada fakulteta na kojem sam angažovan, ali je ujedno zanimaju predstojeći izbori i bezbjednosne implikacije tih izbora u BiH. Istakla je kako je naročito zainteresovana za moje stavove o naporima turskog predsjednika Erdogana da proširi svoj uticaj u Bosni i Hercegovini, kao i refleksiji tog uticaja na bezbjednost zemlje.

I tako – Turska, izbori u BiH, rastuća moć i uticaj Erdogana, novinarka sa sjedištem u Turskoj – sve je izgledalo povezano i logično.

Prihvatio sam razgovor uz određene mjere predostrožnosti i pripremu. Iako je navela da će doći sa prevodiocem, zamolio sam kolegu koji izvrsno govori engleski da prisustvuje razgovoru. Ujedno, rekao sam mu da ćemo je pitati za dozvolu da razgovor snimamo.

Prikupio sam prilično informacija o ulozi britanskog kontingenta koji je upravo tog dana stigao u Sarajevo (čudo Božije šta sve možete „iskopati“ na internetu). Sreća moja pa je tadašnji britanski ministar odbrane bio veoma otvoren za medije (ubrzo su ga i smijenili zbog nepotrebnih i neodmjerenih izjava). I tako. Utakmica je počela.

Zamolila je da snimi intervju, na šta sam ja, naravno, pristao uz istovjetnu molbu. Način na koji je postavljala pitanja ukazao je da je riječ o vrhunskom novinaru (i operativcu). Tursku i Erdogana nije ni spomenula. Rusija i ruski uticaj u BiH, vojna spremnost MUP-a Srpske, trening centar MUP-a u Zalužanima – to su bile teme oko kojih se „vrtila“.

Pripadnici MUP-a Republike Srpske tokom obeležavanja Dana policije RS u Centru za obuku Ministarstva unutrašnjih poslova RS u Zalužanima, 04. april 2019. (Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije)

Nisam se dao. Iznio sam svoje poglede, povremeno je bombardujući podacima o „njenima“, odnosno o namjerama Britanaca u BiH. „Pomno pratite sajt britanskog Ministarstva odbrane“ – konstatovala je. „Tursku nismo ni spomenuli“ – jetko sam uzvratio na kraju. „Hoćete li“? „Nema potrebe“ – odgovorio sam.

Iako je obećala da će poslati tekst kada bude objavljen, nije to učinila. Pronašao sam ga na internetu. Ni riječ nije objavila o onome o čemu smo razgovarali. Nije me ni pomenula. Tekst je objavila kako bi imala pokriće za putovanje u Banjaluku. A s kim sam ja to u stvari razgovarao – bilo mi je više nego jasno.

Nedugo zatim javio mi se novinar vrlo poznatog francuskog lista. Pošto su ti razgovori razbijali klasičnu matricu „profesor – studenti“, postajali su mi sve interesantniji. Između ostalog, pitao me šta mislim o ruskom predsjedniku Putinu? Odgovorio sam da sam ja Trampov fan i da više pratim šta se dešava u Americi. Ni to mu se nije dopalo.

Francuz je maltene postavljao identična pitanja kao i Britanka. Nisam izdržao da mu to ne kažem. „Vi kao da radite u istoj redakciji sa Britankom koja je nedavno bila kod mene“ – rekao sam. Nije mu bilo prijatno.

Šta je objavio – niti znam, niti sam se interesovao.

„Znaju oni da ste i Vi radili u toj redakciji“ – šeretski će dobaciti Milomir Marić, kada sam mu kao gost jutarnjeg programa govorio o navedenim intervjuima.

Za Francuzom je stigla Dankinja. Za novinarke iz Bugarske i Češke nisam imao vremena. Vjerovatno su dolazile iz iste „redakcije“. Ljubazno sam ih odbio jer me „pritišću obaveze“ – septembarski ispitni rok.

Rad sa mladima

Zašto je tog ljeta toliko novinara zapadnih redakcija od mene tražilo intervju, nisam uspio odgonetnuti. Pretpostavljam da su ih privukli moji tekstovi objavljeni na Fondu strateške kulture, ruskom sajtu na srpskom jeziku, i uopšte, moje javno djelovanje. Oni stižu sa izgrađenim stavovima, ne možete ih uvjeriti u suprotno, odnosno uticati na predrasude s kojima dolaze da bi razgovarali sa „malim Rusima“.

Potrebno im je tek toliko da dođu u Srpsku kako bi dokazali da su se na terenu uvjerili da je sve onako kako su i mislili. Ali, treba javno djelovati. Ne zbog stranaca već zbog našeg naroda, naročito mladih. Njih ne smijemo prepustiti ribarima ljudskih duša što ribare internetom. Ako s mladima ne budemo radili, mi ćemo ih izgubiti. Ako mlade izgubimo, izgubićemo i Republiku.

Svečani defile pripadnika MUP-a RS tokom obeležavanja Dana Republike Srpske, Banjaluka, 09. januar 2019. (Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije)
Svečani defile pripadnika MUP-a RS tokom obeležavanja Dana Republike Srpske, Banjaluka, 09. januar 2019. (Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije)

Zato nam je potreban Dan Republike i svečani defile. U srednjim školama nam je neophodan predmet pod nazivom Bezbjednost i zaštita ili Bezbjednosna kultura. Potrebno je biti s mladima, i što više za njih učiniti.

Što se Rusa i ruskog uticaja tiče, nije mi jasno čega se zapadnjaci plaše, odnosno zašto im se Rusi priviđaju. Možda je odgovor u onoj narodnoj da Rusi sporo sedlaju, ali brzo jašu.

 

Naslovna fotografija: Ministarstvo odbrane Republike Srbije

 

Izvor sveosrpskoj.com

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u