N. Kecmanović: Montgomerijeve zablude

Da bi etničkog čišćenja bilo i u stvarnosti, za Montgomerija je, izgleda, bilo potrebno da Srbi budu najpre svi poklani, pa da tek onda preventivno napuste Hrvatsku

Mnoge će iznenaditi da je sintagma „etničko čišćenje“, navodno, istorijski nastala kao koncizan naziv za srpsko protjerivanje sa ognjišta nesrpskih naroda na Kosovu, u Bosni, čak i Hrvatskoj. U zapadnoj „naučnoj“ literaturi neki autori ovaj „ekskluzivno srpski patent“ vezuju za ratove na razvalinama SFRJ, a neki njegovo porijeklo nalaze čak u četničkim operacijama tokom Drugog svjetskog rata ili, štaviše, još u balkanskim ratovima.

Među piscima takvih tekstova, odbranjenih kao doktorati na univerzitetima u SAD, nalaze se u značajnom broju bošnjačke izbjeglice, koje etničko čišćenje bez ostatka identifikuju sa srpskim progonom svojih sunarodnika. Edina Bećirević ide čak dotle da etničko čišćenje poistovjećuje sa fizičkim uništavanjam Muslimana kao naroda od strane Srba, pa ne pravi razliku između etničkog čišćenja i genocida.

Ozbiljniji autori na Zapadu ipak masovno prinudno preseljenje, deportaciju, transfer, dislokaciju i sl. pripadnika stanovništva druge vjere ili nacije registruju još kod Asiraca, Grka, Rimljana, a pogotovo u 20. vijeku kod njemačkih fašista. No, kako zaključuje Mirjana Kasapović, „stara praksa dobila je novo ime“, i to, dodali bismo, na prekinutom haškom suđenju Slobodanu Miloševiću.

Aktuelni diskurs o Bosni posljednjih godina je bio fokusiran na Srebrenicu i eventualnu „zabranu osporavanja opštinskog genocida u slučaju Krstić“ i etničko čišćenje, pa su svi ostali zločini, pogotovo nad srpskim narodom, pali u drugi plan. Međutim, nedavno publikovani Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za Sarajevo, sa zaključkom da je glavni grad BiH bio najveće etničko čistilište tokom građanskog rata ’92-’95. vratio je u igru pitanje – zašto je iz njega otišlo 150 hiljada Srba.

Intervjuom zagrebačkom Večernjem listu 15. jula u debatu se sasvim neočekivano uključio Vilijam Montgomeri, bivši ambasador SAD u Beogradu.

„Kada je poslije Dejtonskog sporazuma dio Sarajeva pripao Federaciji, sami bosanski Srbi su prisilili Srbe koji žive na tom području da odu. To je razlog zašto je Sarajevo danas bošnjački grad. Bosanskim Srbima nije bilo dopušteno da ostanu, jer ih je vođstvo bosanskih Srba natjeralo da otiđu. Apsolutno su insistirali da odu.

– Ista stvar se dogodila u Kninu. Hrvatski vojnici nisu ulazili u sela i prisiljavali ljude da odu, nego su ljudi već otišli u strahu od ostanka. Ne govorim da nisu trebali biti u strahu od ostanka. Ali, u stvarnosti je jasno da nije bilo etničkog čišćenja.“

Malo je reći – vrlo bizarna teza?!

Do sada smo već imali priliku da bezbroj puta čujemo tvrdnju zapadnih političara, diplomata i novinara kako su Srbi na Kosovu, u Bosni, pa i u srpskim krajevima Hrvatske, etnički čistili druge narode. Ali, pošto je poslijeratni popisni bilans pokazao da je manjak Srba u FBiH mnogo veći nego manjak nesrba u RS, te da su Srbi na Kosovu i u Hrvatskoj desetkovani, Montgomeri je pronašao „objašnjenje“. Po njemu su, dakle, Srbi etnički čistili ne samo druge narode nego i sami sebe!

Da tema nije tragična, na osnovu teze o etničkom samočišćenju mogli bi se izvesti komični zaključci: da su Srbi, zapravo, najprije, sa jedne teritorije prognali druge narode da bi naselili svoje, a onda sa druge teritorije tjerali svoj narod da bi ga ustupili drugima. Ukoliko bi sve te teritorije bile podjednakog kvantiteta i kvaliteta i premetanje izvodilo unutar iste zemlje BiH, čitav poduhvat bi djelovao besmisleno. Hrvatska je srednjobosanske i posavske Hrvate preseljavala iz BiH na svoje teritorije sa kojih je prethodno počistila Srbe, pa je to imalo smisao.

Rukovodstvo na Palama nije Srbima u dijelovima grada koji su u Dejtonu pripali FBiH izdalo bilo kakvu instrukciju da napuste ognjišta, pogotovo ne naređenje uz prijetnju sankcijom. Jedino što su morali da im kažu jeste da ne mogu da im garantuju sigurnost ukoliko izaberu da ostanu. Tu garanciju je na sebe javno preuzeo IFOR, koji je apelovao da ne idu. Mnogi Srbi, koji su ostali, svjedoče da su se međunarodne snage u dramatičnom momentu bošnjačkog stampeda na Ilidžu povukle u banjske hotele i podigle bodljikavu žicu.

Za srpske izbjegličke kolone sa iskopanim kovčezima svojih predaka ipak je najodgovorniji Alija Izetbegović. Tih dana on se obratio preko Radio Sarajeva sa porukom da „Srbi mogu da ostanu, ali da će biti suđeno svakom ko je nosio pušku!“ Nije mu bilo nepoznato da je i na drugoj strani fronta bila ratna mobilizacija i da su oružje nosili svi punoljetni Srbi. A ovi su, opet, znali kako su se proveli Srbi koji su tokom rata ostali u dijelu Sarajeva pod muslimanskom vlašću i čim im se ukazala prilika, njih 95 odsto trajno je otišlo. Ovi potonji čine većinu od minus 150 hiljada Srba koji više ne stanuju u Sarajevu.

Najzad, Montgomeri bi trebalo da zna da se etničko čišćenje ne izvodi tako što, kako on kaže, „vojnici uđu u selo i prisiljavaju ljude da odu“. Dovoljno je da neprijteljski vojnici upadnu u susjedno selo i pobiju jednu porodicu, ili ih „samo“ pohapse i odvedu, pa da to bude dovoljan znak za uzbunu da ostali na vrijeme bježe. To pogotovo važi za srpski narod u Hrvatskoj i Bosni koji ima iskustvo masovnog stradanja u NDH, uključiv i Jasenovac, Prebilovce, Jadovno, Novu Gradinu, Pag …

Montgomeri, međutim, zaključuje: „Ne govorim da nisu trebali biti u strahu od ostanka. Ali, u stvarnosti je jasno da nije bilo etničkog čišćenja“. Po njemu, ispada da kolektivni strah nije dio stvarnosti, iako je opravdan realnim iskustvom, nego samo subjektivno-psihološki umišljen, te da se ne može dovesti u vezu sa kolektivnim progonom.

Da bi etničkog čišćenja bilo i u stvarnosti, za Montgomerija je, izgleda, bilo potrebno da Srbi budu najprije svi poklani, pa da tek onda preventivno napuste Hrvatsku. U svakom slučaju, eks-ekselencija V. M. ostaje nam dužan za termin koji bi odgovarao fenomenu koji je zadesio Srbe u Sarajevu i Hrvatskoj.

Ako nije etničko čišenje, šta jeste? Odnosno, kako se to zove?!

Možda turistički paket-aranžman bez povratne karte.

Najzad, treba reći da je Vilijam Montgomeri vrlo kompetentan poznavalac prilika na Zapadnom Balkanu i da je, doduše tek po isteku mandata, u beogradskom Danasu pisao pronicljive i objektivne političke analize. Jeste da je kao penzioner ostao u Beogradu da se bavi biznisom, da je ženu zaposlio na ovdašnjem privatnom univerzitetu, da imaju vikendicu u Cavtatu, ali ovaj nesuvisli ispad u zagrebačkom Večernjaku djeluje kao da je više po nečijoj potrebi nego po njegovoj pameti.

Znamo i po čijoj, ali malo strpljenja i on će to potvrditi. Kao što je onomad potvrdio da su Amerikanci bili pokrovitelji Milovog šverca cigareta sa italijanskom mafijom i da je, gle baš u Cavtatu, bio spreman gliser da ga skloni od burnijih promjena u Crnoj Gori.

 

Autor Nenad Kecmanović

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/RTS Oko – Zvanični kanal

 

Izvor sveosrpskoj.com, 21. jul 2021.

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u