Veliki istoričar Erik Hobsbaum je za pravi početak „kratkog 20. veka“ uzeo pucanj Gavrila Principa u Sarajevu na Vidovdan 1914. godine. Ipak, možda je 20. vek ipak počeo nešto ranije, 8. februara 1904. u Mandžuriji, s prvim pucnjem neznanog Japanca na Ruse u Port Arturu.
Japan je dva i po veka, u doba vladavine šoguna iz klana Tokugava, dremao u samoizolaciji, da bi njegovo buđenje sredinom 19. veka osetio ceo svet. Zato je i srpski kralj Milan Obrenović odmah po svom krunisanju 1882. uputio pismo japanskom caru Meiđiju u kojem ga, na francuskom jeziku, obaveštava o postojanju države Srbije koja je stekla nezavisnost četiri godine ranije. Japanski car na to odgovora kralju Milanu pismom na japanskom jeziku i u francuskom prevodu. Ovo se smatra i početkom diplomatskih odnosa Srbije i Japana.
Za razliku od male Srbije, uticaj Velike Britanije i Sjedinjenih Država na Japan bio je mnogo veći. Ove dve sile u Japanu vide partnera koji može da pomogne u stvaranju protivteže potencijalnoj dominaciji Rusije na Dalekom istoku, naročito posle 1898. kada Rusi od Kineza na 25 godina uzimaju u zakup luku Port Artur, gde grade pomorsku bazu za svoju ratnu flotu. U tom trenutku saveznici Rusije bili su i Francuska i Nemačka, pa je noćni napad japanskih razarača na ruske brodove ukotvljene u Port Arturu za sve bio šok. Bio je to, zapravo, pravi početak prvog pravog svetskog rata.
Port Artur i Komovi
Ko ne veruje neka čita Korta Maltezea, čije ime se prvi put pominje u knjizi Port Artur japanskog admirala Nagumoa. U stripu „Mladost“ Hugo Prat u Rusko-japanski rat šalje mlađanog mornara probušenog uveta i sa urezanom linijom sreće na dlanu da tamo upozna Džeka Londona, američkog ratnog izveštača, i ruskog dezertera i bitangu Raspućina.
Ko ne veruje da je reč o svetskom ratu neka čita Miljenka Smoju. „Ništa neka vas ne zbunjuje ča je Split periferni gradić na drugome kraju svita, ijadama milja udaljen od toga ratišta“, piše Smoje u Velom mistu. „Jer to je takav gradić da su topovske kanonade sa Dalekog istoka rebumbavale u njemu i potresale ga isto toliko, ako ne i više, nego Tokijo i Moskvu. I dok se na Dalekom istoku vodu krvave bitke, kakve svit dotad nije vidija, isprid općinske palacine na Pjacu drži se proruski zbor, piva se ‘Božje carja brani’ i skupjaju se pinezi za pomoć Rusima. U isto vrime, dok prorusi pivadu ‘Božje carja brani’, projapanci se skupjadu isprid funtane na Rivu i viču: ‘Živija Mikado! Doli bili car!’ Pedeset krun se skupilo i Splićani, projapaneži, trčedu na poštu i šaju pozdravne telegrame Mikadu u Tokijo. Po trafikama prodaju se karte geografike Dalekog istoka, traži se di je ta Mandžurija, di je Pori Artur i Dalnji. Po splitskim kaletama čuje se: harašo, ničevo i banzaj.“
Ko ne veruje, zar misli da se baza i epicentar beogradskog književnog života, onaj sto u hotelu „Moskva“ na Terazijama za kojim su se urnebesno nadgornjavali Raka Drainac i Tin Ujević, i za njim, pored ostalih, sedeli Vinaver, Rastko, Ćipiko, Krakov, Toša Manojlović, Moni de Buli, Dada Aleksić, Tokin, Miša Đurić, Crnjanski, Andrić, slučajno zvao – Port Artur.
Šta tek reći za Crnu Goru? Tamo i danas pričaju legendu o tome kako je Crna Gora 1904. objavila rat Japanu. Priča se i kako je Aleksandar Lekso Saičić iz Berana u tom ratu posekao samuraja, te kako su se junački na strani Rusa a protiv Japanaca borili imenom i Anto Gvozdenović, Jošo Ražnatović, general Andrija Bakić i mnogi drugi, koje zbog ograničenog prostora nećemo nabrajati. Crnogoraca je, dakle, sigurno bilo na strani Rusije u ratu protiv Japana, a da li je malena Crna Gora zaista objavila rat velikom Japanu ili je samo tako protumačen telegram podrške knjaza Nikole jednom puku ruske vojske do danas nije sasvim jasno.
Zna se da je mirovni sporazum između Rusije i Japana potpisan 5. septembra 1905. u Portsmutu, ali u njemu se Crna Gora ne spominje. Otud ima onih koji smatraju da su dve zemlje ostale u ratnom stanju i to još 101 godinu, sve do 21. juna 2006, kada se crnogorsko-japanski rat simbolički završio posetom specijalne izaslanice japanskog premijera Akiko Jamanake Crnoj Gori i japanskim priznanjem crnogorske nezavisnosti.
Ono oko čega nema zbora jeste da u Crnoj Gori, u Komovima, postoji selo koje se zove Japan.
Evropa i Azija
Japan je, dakle, napao Rusiju 1904, iznenadavši rusku mornaricu u Port Arturu. Prvi put u istoriji tada su u pomorskim borbama korišćena torpeda. Japan je želeo da proširi svoje carstvo na Mandžuriju i Koreju, ili bar da zaustavi rusku ekspanzionističku politiku u Istočnoj Aziji. Rat se vodio na teritoriji današnje Kine, naravno bez kineskog pristanka, ali je svejedno na desetine hiljada Kineza stradalo.
U genijalnom filmu Bože Nikolića „Tri karte za Holivud“ brica koga igra Danilo Lazović izabrao je da i u Trećem svetskom ratu bude kao i u prethodnom – na obe strane. Tako i u Japanu postoji legenda o jednom kineskom berberinu koji se osim šišanjem i brijanjem bavio i špijunažom i koji je navodno jedan od najzaslužnijih za japansku pobedu.
Ovaj rat je bio prvi i po tome što je jedna evropska nacija poražena od jedne azijske sile. Naravno, Rusi će reći da je to za Japance bila „izgubljena pobeda“ jer je Rusija priznala poraz u trenutku kada su japanske snage bile sasvim iscrpljene; procene govore da je u ovom ratu stradalo čak 554.000 Japanaca (samo na jednom groblju u Tokiju ih je sahranjeno 60.000) i da je nastavak rata mogao da donese katastrofu Japanu.
Japanska vojska je zarobila skoro osamdeset hiljada ruskih vojnika dok su, s druge strane, Rusi zarobili jedva dve hiljade Japanaca. Ova razlika potiče verovatno od japanskog kodeksa časti koji se naziva Bušido, i koji samoubistvo pretpostavlja predaji. Rusija je, osim podviga svojih mornara, u tom ratu na svojoj strani imala Francusku, Nemačku i potpisan sporazum sa Kinom, dok je Japan imao podršku Velike Britanije i reč američkog državnog sekretara Tafta da će Amerika ući u rat, ali i uticaj na ruskom dvoru koji je vodio „amorfnu i nerazgovetnu politiku“ – mnogi misle zahvaljujući delovanju agenata sa Zapada.
Kako god bilo, mirom u Portsmutu Japan je anektirao Koreju a Mandžurija je podeljena, tako da se Japan osećao kao veliki pobednik a Rusija kao gubitnik. U Kini i Koreji, koje su Japan smatrale okupatorom, to je dovelo do snažnih antijapanskih osećanja, a u Rusiji do velikog nezadovoljstva, štrajkova i pobuna koje će dovesti do prve od revolucija koja će označiti početak kraja carske Rusije. „Japan igra našu igru“, izjasnio se o Rusko-japanskom ratu američki predsednik Teodor Ruzvelt koji će za posredovanje u sklapanju mirovnog sporazuma u Porstmutu 1906. godine dobiti i Nobelovu nagradu za mir.
Slučaj komedijant je hteo da se baš dva „dobitnika“ Rusko-japanskog rata, republikanci Taft i Ruzvelt, nađu u izbornoj trci za predsednika Amerike 1912. i da tako podele republikanske glasove da se desi nešto za to vreme neverovatno: da pobedi demokrata Vudro Vilson, a onda da posledično nastanu Liga naroda i ostali derivati Prvog svetskog rata među kojima i Jugoslavija.
Zbog svega ovoga, Rusko-japanski rat može da se uzme kao nulta tačka 20. veka, događaj iz koga se može iščitati sve ono što će nas zadesiti u kratkom i krvavom stoleću. A kad već ispravljamo istoriju, da upišemo onda i da je najduži rat u 20. veku, za godinu duži od veka, bio onaj između Japana i Crne Gore. Pa neka je i samo legenda da su Crnu Goru zaboravili u Portsmutu kad je potpisivan mir između Rusije i Japana, pa se zato crnogorsko-japanski rat odužio još 101 godinu, ona živi kroz običaj iz crnogorskih vrleti po kome dva čobana razgovor počinju pitanjem: „Hoćemo li o ruskom ili japanskom caru?“
Ili što reče najveći crnogorski pesnik posle Njegoša: „Ja ne trpim kad drugi priča. Zamaram se kad ćutim. Đe reče Japan?“
Naslovna fotografija: Wikimedia/Le Patriote Illustré/loki11
Izvor oko.rts.rs
BONUS VIDEO: