Zašto Rusija nudi svoje vojne baze Americi

Nedavno se u ruskom Komersantu pojavio izveštaj u kome se navodi da je Putin ponudio Bajdenu da SAD koriste ruske vojne baze u centralnoj Aziji. Šta se krije iza ovoga?

Analitičari pokušavaju da protumače izveštaj uglednog ruskog poslovnog lista Komersant od ovog vikenda koji tvrdi, pozivajući se na neimenovane izvore, da je predsednik Putin svom američkom kolegi ponudio pristup ruskim bazama u Kirgistanu i Tadžikistanu. Predlog je navodno dat tokom njihovog samita u Ženevi proteklog meseca i imao je za cilj da Sjedinjenim Državama obezbedi antiterorističke obaveštajne podatke o Avganistanu prikupljene iz bespilotnih letelica. Komersant dalje navodi da ruska strana još nije dobila jasan odgovor od SAD, koje nastavljaju da istražuju mogućnost jednostranog uspostavljanja sopstvenih vojnih postrojenja u regionu, uprkos tome što su centralnoazijske rpeublike (CARs) i Pakistan do sada to odbijali.

Kremlj još nije prokomentarisao ovaj medijski izveštaj, ali s obzirom na kredibilnost Komersanta moguće je da su ovi podaci tačni. U tom slučaju se valja zapitati zašto bi Rusija uputila ono što je neimenovani insajder opisao kao „velikodušnu ponudu“. Jedino realistično objašnjenje jeste da je Rusija ozbiljna u vezi postizanja takozvanog „pakta o nenapadanju“ sa Sjedinjenim Državama nakon sastanka njihovih lidera proteklog meseca. Razume se da obe velike sile imaju legitimne antiterorističke interese u Avganistanu nakon povlačenja američke vojske usled zabrinutosti da bi ISIS i druge međunarodne terorističke grupe mogle da iskoriste tekući avganistanski građanski rat kako bi uspostavile trening kampove, proširile regionalni uticaj i planirale napade u inostranstvu.

Rusija je takođe želela da testira strateške namere Sjedinjenih Država predstavljajući im „velikodušnu ponudu“ koja bi, ako bi bila prihvaćena, pokazala da nema skrivenih motiva u jednostranom traganju za regionalnim bazama. Moskva sumnja da Vašington jednostavno želi da iskoristi svoje legitimne antiterorističke interese u Avganistanu nakon povlačenja kao izgovor za zadržavanje vojnog uticaja u evroazijskom hartlendu, koji je sada spreman da postane središte ukrštanja koridora transregionalne povezanosti. Ti koridori predstavljaju trilateralnu železničku prugu između Pakistana, Avganistana i Uzbekistana (PAKAFUZ) čija je izgradnja dogovorena u februaru, i koja bi se na kraju mogla proširiti čak i prema severu do Rusije i „persijskog koridora“, između Kine i Irana preko Tadžikistana i Avganistana.

Američki predsednik Džo Bajden i ruski predsednik Vladimir Putin prilikom rukovanja na samitu u Ženevi, 16. jun 2021. (Foto: TASS/kremlin.ru)

Sudeći po tome da je objavljeno kako Amerika zasad nije pristala na ovu „velikodušnu ponudu“, svakako se čini da ona i dalje ima neke skrivene motive u regionu. Ipak, zamenik ruskog ministra spoljnih poslova Sergej Rjabkov otkrio je prošle nedelje da njegova zemlja komunicira sa Sjedinjenim Državama oko mogućih posledica njihovog predstojećeg vojnog povlačenja. To sugeriše da Sjedinjene Države i dalje nameravaju da pragmatično sarađuju sa Rusijom kad god poveruju da se njihovi interesi poklapaju, i pored toga što još uvek ne odustaju od potrage za zemljom koja bi bila voljna da im dopusti da zasnuju regionalnu vojnu bazu. S obzirom na verovatnoću da pomenuta potraga propadne, ne može se zanemariti mogućnost da će Vašington na kraju prihvatiti „velikodušnu ponudu“ Moskve, što bi zauzvrat moglo da postavi osnovu za postepeno popravljanje međusobnih odnosa.

Idealan scenario koji Rusija priželjkuje jeste da se Moskva i Vašington upuste u ozbiljne „međusobne geopolitičke kompromise“ svuda širom Evroazije – od Ukrajine do Sirije, Irana, Avganistana i Severne Koreje. Kremlj razume da Pentagon želi da preusmeri veliku većinu svoje pažnje i snaga prema „obuzdavanju“ Kine, zbog čega bi uticajna frakcija američke permanentne vojne, obaveštajne i diplomatske birokratije („duboka država“) mogla biti voljna da načini „politički neprijatne“ kompromise sa Rusijom. Ono što je saradnik RT-a u nedavnom uvodniku ispravno opisao kao „Ruski zaokret u sirijskom Idlibu“ može se smatrati gestom dobre volje ka tom cilju na ruskoj strani u svetlu najnovijeg izveštaja Komersanta.

Ako Sjedinjene Države pristanu na „velikodušnu ponudu“ Rusije, Moskva je uverena da Vašington u tom slučaju neće imati toliki uticaj u centralnoj Aziji kao što bi imao u slučaju uspeha u jednostranom uspostavljanju sopstvenih vojnih baza u nekoj od zemalja regiona. To bi zauzvrat povećalo održivost ukrštanja koridora transregionalne povezanosti (malopre opisanih), čime bi se ojačala multipolarnost u evroazijskom hartlendu. Geopolitička konkurencija u kojoj se igra na sve ili ništa između SAD sa jedne, i Rusije i Kine sa druge strane mogla bi se tada pretvoriti u uzajamno korisnu geoekonomsku konkurenciju, budući da Amerika razmatra oslanjanje na PAKAFUZ kako bi proširila svoj ekonomski uticaj u regionu, što je sugerisano prošlonedeljnim stvaranjem okvira kvadrilateralnog povezivanja između SAD, Pakistana, Avganistana i Uzbekistana.

Zastave Rusije i Sjedinjenih Država okačene na mostu u Ženevi uoči sastanka Vladimira Putina i Džozefa Bajdena (Foto: Mikhail Metzel/TASS)
Zastave Rusije i Sjedinjenih Država na mostu u Ženevi uoči sastanka Vladimira Putina i Džozefa Bajdena (Foto: Mikhail Metzel/TASS)

Pod uslovom da je izveštaj Komersanta tačan (što, naravno, ostaje da se proveri), onda bi „velikodušna ponuda“ Rusije Sjedinjenim Državama da zajednički koriste njene centralnoazijske baze za pribavljanje antiterorističkih obaveštajnih podataka o Avganistanu posredstvom bespilotnih letelica bio veliki pomak u smeru postizanja željenog „pakta o nenapadanju“. Lopta bi se tada našla na strani SAD, za koje bi bilo pametno da prihvate rusku ponudu jer je malo verovatno da će uspeti u nameri da uspostave sopstvene vojne baze u regionu.

Ukoliko SAD zaista prihvate ponudu, onda bi bliska vojna saradnja između ovih velikih sila mogla dovesti do sveobuhvatnijih „međusobnih geopolitičkih kompromisa“ duž cele Evroazije – od Ukrajine, preko Sirije i Irana, do Severne Koreje. Takođe bi mogla da pomogne u prelasku međusobnih odnosa u evroazijskom hartlendu iz faze geopolitičkog nadmetanja na sve ili ništa u fazu obostrano korisne geokonomske konkurencije.

 

Endrju Koribko je američki politički analitičar sa sedištem u Moskvi

 

Preveo Radomir Jovanović/Novi Standard

 

Naslovna fotgrafija: Donat Sorokin/TASS

 

Izvor oneworld.press

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u