„Učinio je to neljubazno i jetko kao da se već podsmevao sebi što se posle toliko godina vraća u Crnu Goru, uprkos saznanju da u njoj više nema nikoga ko bi mu se obradovao ili ga bar prepoznao.“
Branimir Šćepanović, Usta puna zemlje
Goran Petrović, u svom predgovoru meksičkom (čuj, meksičkom!) izdanju romana Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića između ostalog kaže: „Da li da upozorim čitaoca? Da li da kažem – čuvajte se, pazite se, ova će vas knjiga uznemiriti!“
Čitav predgovor je lijep i prikladan izdanju i autoru, ali da je kojim slučajem ograničen na ove dvije rečenice, opet bi ispunio svoju svrhu i rekao punu istinu. Ako želimo nekom umjetničkom djelu dati neki epitet, nešto što će ga zaista izdvojiti, pokazati da je u određenom smislu vanvremensko, onda je to sigurno rečenica – ova će vas knjiga uznemiriti!
Šta je to što nas iskreno uznemirava, pogotovo danas u ovom vremenu preopterećenom sadržajima? Dodajmo tome pitanje postojanja bilo kakve stvari koja nas ne samo uznemiruje, nego iznenađuje na bilo kakav način, bilo šta što možemo označiti „novim“ i shvatićemo da je to prilično prazan skup. Koliko daleko djeluje, iako su savremenici tih dešavanja među nama, padanje u trans, vrištanje, totalni haos u publici koji su proizvodili recimo nastupi Bitlsa. Danas takvu reakciju naizgled ništa ne može da proizvede. Svaki pokušaj, čak i u industriji zabave, da se bude šokantan i nov, u najboljem slučaju traje par sekundi, a i on biva forsiran od strane medija i ne predstavlja autentično iskustvo.
Kada je nakon Drugog svjetskog rata izašao Selindžerov roman Lovac u žitu, predstavljao je djelo koje je duboko uznemirivalo javnost. Danas je pak ono nezaobilazni dio istorije književnosti, ali daleko od toga da bilo koga uznemirava, iznenađuje. Čuvena je epizoda Saut parka u kom osnovci, čuvši za Lovca u žitu kreću krišom da ga čitaju, nadajući se materijalu kojim će šokirati roditelje, da bi zatim shvatili da gore stvari gledaju u crtanim filmovima u podne.
Intenzitet šoka vremenom blijedi. Zato vrijedi istražiti kako to da to nije slučaj sa Šćepanovićem, da njegovo stvaralaštvo danas nosi istu snagu kao i prije skoro pola vijeka, a u nekim aspektima je možda i snažnije. U skladu sa navedenim citatom, mogu reći da su tri stvari koje su me iskreno uznemirile u poslednjih deset godina: ulazak u nedovršeno Gaudijevo remek-djelo, katedralu Sagrada Familia; izjava mog sina nakon posjete vojničkom groblju Zejtinlik u Solunu, i ponovno čitanje romana Usta puna zemlje.
Iako se prostire (mada je i to gorda riječ) na manje od stotinu strana džepnog, jedva A5 izdanja, Usta puna zemlje nose u sebi nekoliko velikih tema, od kojih je prva pomalo skrivena, i predstavlja žal za rodnim krajem, žal potpuno iracionalan i besmislen, lišen svakog sadržaja a opet postoji.
Junak romana Usta puna zemlje želi da umre u zemlji u kojoj se rodio, ali ne objašnjava do kraja razloge za to. Na prvo čitanje Šćepanovićevog romana, koje nas je snašlo u srednjoj školi, malo ko je obratio pažnju na ovu temu, štaviše prevrtali smo očima na profesoricino insistiranje da se i o temi „žala za rodnim krajem“ priča, tražeći da što prije stignemo do one zanimljive, do sukoba između junaka i njegovih progonitelja, nerazumjevanja i nepatvorene mržnje.
Povratak zemlji
Slika iz sjećanja: Negdje oko 18 časova čuo sam zvonjavu telefona i preko melodije shvatio da se radi o Viber pozivu; čitam ime, shvatam da me zove kum, iz Australije. Polumrtvim glasom odmah poče: „Umro je, nema ga“. „Ko, šta?“, zbunih se i začudih. „Ma ćale, sad su mi javili.“ Kumov otac je bio planina od čovjeka, jedan od onih za koga se priča kako je u kasnim šezdesetim ili ranim sedamdesetim mogao napraviti trocifren broj sklekova pa onda popiti dvocifren broj zidarskih piva. No, takvih priča ima milion, zanimljiviji je njegov životopis muškarca iz velike, tradicionalne crnogorske porodice iz Kuča, koji je životni i radni vijek proveo prvo u Britaniji, a onda u Australiji.
Izjavih ja brzo saučešće, smotano kao što to uvijek biva kad vas ove vijesti zateknu, ali me kum pita kako da brzo stigne u Crnu Goru. Bilo mi je nejasno, pa mi je objasnio da mu je otac bio jako bolestan ali je uspio da, čistom snagom volje, izdrži još jedan prekookenaski let (od istočne Australije do Crne Gore vam treba makar 24 časa i tri presijedanja) i da svoj kraj dočeka, da se „predstavi“ onamo gdje je i počeo, u Kučkim Ublima, prelijepom mjestu sa kog se vide cijela Kučka korita.
Kao ni Šćepanovićevog junaka isto tako nisam razumio kumovog oca. On je doduše i imao koga da ga u Crnoj Gori dočeka, dio porodice mu je tu, ali njegova najbliža familija bila je na najmanjem kontinentu – dva sina, troje unučadi, dvije snahe, praunuče te neka dalja rodbina.
Šćepanović u svojim knjigama pokazuje šta prouzrokuje ovaj nemir u mnogima, pogotovo u trenutku kada osjećaju da im je smrtni čas blizu. Sama smrt je i jedno izbavljenje, za koje je važno da se odigra po notama onog ko će umrijeti. Tako i gospodin Goluža, jedan antipatičan lik, u trenutku kada uzima stvari u svoje ruke zaslužuje pažnju stanovnika malog grada u kom je zastao – smrt tada nije tačkica u nečijem životu, nego ekskluzivno finale, istinski događaj, spektakl.
Žal za rodnim krajem i smrt se ujedinjuju u završetku romana Usta puna zemlje. Junaka romana, neimenovanog hemičara, nalaze mrtvog, ustiju punih zemlje, pune bilja koje je usput pojeo. Misleći da će se tako izbaviti i izliječiti, on jede svu moguću travu na koju nailazi, ophrvan mirisima koji ga podsjećaju na bijeli vrh Prekornice, na selo Zagarač, na Petrovac, na mjesta iz mladosti i vrijeme u kom je bio srećan, vrijeme u kojem ništa nije ostavljao za kasnije, vrijeme u kom je bio živ.
Najevši se zemlje, on se svojom postojbinom pričešćuje, vraća se i fizičkoj zemlji koja ga je rodila, ali i onoj kulturološkoj koja ga je formirala, bilo kroz skrivanje od vukova, bilo kroz pretke – nalik na pradjeda koji je čistom snagom inata živio deceniju duže kako bi vidio da su u grob otišli oni koji su ga prerano otpisali.
Kumov otac nije u svojim poslednjim časovima unosio u sebe zemlju niti mirisne biljke rodnih Ubla kao Šćepanovićev junak, ali se vratio postojbini, napravio pun krug i ispunio sebi poslednju želju, nađubrivši tijelom rodno tle za buduću generaciju, kao što je to duhom učinio za svoju porodicu. Pošto hemičar iz Šćepanovićevog romana nije imao porodicu, on je, iako mu to nije bila namjera, učinio samo ovo prvo, tjelesno, što je možda i prikladno, s obzirom da je roman pisan u vrijeme paradigme „dijalektičkog materijalizma“.
Progonitelji i progonjeni
Čuvena je misao Lava Tolstoja da postoje samo dvije vrste priča – „čovjek odlazi na putovanje“ i „stranac dolazi u grad“. Zanimljivo je da Šćepanovićeva djela posjeduju nerijetko i jedno i drugo – i hemičar i gospodin Goluža odlaze na putovanje, ali su i stranci koji dolaze u grad. Isto se dešava i u njegovim drugim, manje poznatim ali podjednako uznemirujućim romanima kao što su Sramno leto i Iskupljenje.
Tema, koju takođe dijele sva njegova djela i koja ga je očigledno fascinirila više od bilo koje druge, jeste odnos drugih prema pojedincu. Da ste Usta puna zemlje čitali ne znajući ko je autor, i da umjesto u Crnu Goru glavni junak ide, recimo, u Alžir, odmah bi povjerovali da je roman napisao Alber Kami, ili možda Sartr, ili da je riječ o nekom zaboravljenom Kafkinom djelu.
„Drugi su pakao“, govori Garsin u Sartrovom komadu Bez izlaza, dajući tako priliku mnogima da pogrešno citiraju francuskog filozofa. Ono što je ovaj filozof egzistencije htio reći, i što podrobnije razrađuje u djelu Biće i ništavilo, jeste da nas pogled drugog čovjeka pretvara u objekat, u onog kome se sudi; drugi su pakao jer smo dovijeka zarobljeni s drugim ljudima i njihovim očekivanjima, što onemogućava da se istinski ostvarimo u bilo kom smislu. Istovremeno, i mi sami sebi postavljamo ograničenja, prihvatamo taj pogled „spolja“, i sudimo svakoj svojoj odluci, svakom činu.
U mnogim svojim djelima Šćepanović pokušava tome da oponira, njegovi junaci ne rade ono što bi se očekivalo i ispadaju iz nametnutih okvira. Tako u romanu Usta puna zemlje dolazi do sukoba na relaciji onoga ko trči i onih koji ga jure, iako su motivi za junakovo trčanje i za jurenje svetine za njim, te obostrana mržnja u trenucima susreta, nejasni.
Čitav sukob u Ustima punim zemlje počinje tipično crnogorski – dva lovca (koji su možda i izletnici) primjećuju izgubljenog junaka i žele da mu pomognu, a on, zagubljen u svoje misli i ophrvan svojom ličnom tragedijom, ne primjećuje ih, već nastavlja svojim putem, što onu dvojicu čini uvrijeđenim zbog odbijene „pružene ruke“. Vremenom se potjeri priključuje pastir kome je glavni lik ubio ovcu (ili možda psa), šumar kome je ukrao pušku, pa sve do vikendaša koji se priključuju potjeri, čisto onako. Junak ni u jednom trenutku nije pristao na „pakao drugih“ i odlučio da se ponaša „razumno“.
Identitet kao uvreda
I u drugim Šćepanovićevim djelima je prisutan ovaj motiv. U Smrti gospodina Goluže, junak, uskliknuvši „Smrt je velika stvar“, šokira mještane i mijenja i svoj pakao i njihova očekivanja.
Kamiondžija u Iskupljenju dolazi u grad u kom saznaje da mu je podignut spomenik kao palom borcu i da građani slave njegovu herojsku smrt u ratu; pokušavajući da im objasni da je on zapravo tu, da je živ, nailazi na nerazumjevanje i bijes, jer je žiteljima grada vredniji mrtav heroj nego živ kamiondžija – u taj pakao su ga smjestili.
Konačno, gospodina Isaka u Sramnom letu doživljavaju kao nekoga iz vlasti i strahuju da je došao da im se sveti zbog načina na koji su se ophodili prema njemu u prošlosti; kada se pokaže da to nisu njegove namjere, da nije žitelj pakla u kakav su ga smjestili, još žešće se okreću protiv njega.
U dvostrukom značenju svih ovih progonitelja, satanskih pomagača, pokazuje se Šćepanovićev genij i razlog zašto su ova djela (a prije svih Usta puna zemlje) Kamijevog i Sartrovog kalibra. S jedne strane lako se identifikujemo s junacima romana, vidjevši progonitelje kao nerazumnu svjetinu koja želi da nas ukalupi i nečiji identitet smatra ličnom uvredom, kojoj život prođe u namjeri da sve i svja svede na najmanji zajednički sadržalac, koja oduzima svijetu svaku posebnost, svaku boju posivi, i kojoj na kraju nije potreban živ čovjek nego mrtav simbol.
Njihovi razlozi nisu bitni kad je posledica poznata – društvo mediokriteta, onih koji ne talasaju, koji ništa ne mijenjaju. Ovo smo vjerovatno svi mislili identifikujući se sa junakom romana Usta puna zemlje. Njegov glavni lik je običan čovjek, a ne svetac ili heroj, pa opet, svjetina juri za njim, mrzi ga, da bi na kraju plakala na njegovom odru.
Takva tumačenja su lijepa, ali površna.
Drugi sloj romana, međutim, otkriva mogućnost da potjera zapravo ne postoji, već da se radi isključivo o prošlosti, o svim greškama, propuštenim prilikama, onim za čim žalimo. Pakao su naša očekivanja, naše determinacije. Junak iz priče možda nije ni mogao da umre dok nije raskrstio sa čitavim bremenom prošlosti, i možda je njegovoj pričesti morala da prethodi ispovjest.
Poslednja pouka Šćepanovićevog djela je da smo nerijetko mi oni „drugi“, da smo mi „progonitelji“, da mi tražimo od ostalih da se povinuju, da se uklope, da se „ponašaju“. Ukratko rečeno, i mi smo pakao. Ako prema nikome drugom, a ono smo baš to prema svojoj djeci – mi smo njihovi progonitelji koji ih, iz najbolje namjere, tjeramo da se „ponašaju po pravilima“.
Zato nas Usta puna zemlje (i ostala Šćepanovićeva djela) uznemirava kroz decenije, sa svakim novim čitanjem – sa 18, sa 35, sa 80 godina. Prvi put se hrabro identifikujemo s junakom koga progone svi oni koji žele da nas ukalupe, drugi put tako što smo šokirani prepoznavanjem da smo mi progonitelji koji ukalupljuju, a treći put, prevalizazeći tu dihotomiju, bivajući kao pomenuti kumov otac, čovjek koji je spreman da „zagrize“ punim ustima zemlju i vrati se prahu iz koga je nastao.
Smrt B. Šćepanovića
Branimir Šćepanović je umro u Domu za stare na Bežanijskoj kosi u novembru 2020. godine. Nije napravio to poslednje putovanje ka rodnom kraju, niti ka moru. Autor je sjajnih djela, prevođenih na veliki broj svjetskih jezika, a samo u Francuskoj je doživio 23 izdanja. Usta puna zemlje je roman sa jednim od najvećih tiraža u SFR Jugoslaviji, a Šćepanovićeve priče su uvrštene u mnoge svjetske antologije. Mnoga djela su mu i stigla na filmsko platno, autor je desetak filmskih scenarija od kojih ja za dva na festivalu u Puli dobio nagrade za najbolji scenario.
Uprkos svemu tome, nakon njegove smrti ostala je samo priča o sukobu sa Kišom (u koji ga je ionako uvukao Miodrag Bulatović) te par nekrologa koji su taksativno i hladno navodili njegova dostignuća, prikladnija sahranama gdje se navode pogoni i fabrike u kojima je preminuli bio podređen paklu drugih.
Posebno se Šćepanovića odrekla crnogorska literarna javnost koja jedva da je obratila pažnju da je umro jedan od najvećih pisaca rođenih na ovim prostorima. Nažalost, naša sklonost da radi političkog pilićarenja odbacujemo od sebe vrijedne ljude nikad ne omane. Velike književne (a i sve druge tradicije) pokušavaju sebi privući i uvući svakog koga mogu, a one male konstantno traže mane postojećima, maskirajući prosječnost lažnom ekskluzivnošću. Na isti način se crnogorska literarna javnost odrekla i Pekića, a i on i Šćepanović spadaju u najveće jugoslovenske i srpske, ali i crnogorske pisce.
Ostaće pitanje za neke naredne živote – zašto se Branimir Šćepanović nije ukrcao na voz u poslednjem času, pa izašao u nekom malom mjestu da izvrši zabunu kao gospodin Goluža, ili da jednostavno izađe između stanica na potezu Bijelo Polje-Mojkovac i da se da u trk kroz šume sjećajući se Prekornice, Zagarača, Petrovca, svega što je pogriješio, izgubio i promašio, umirući na kraju srećan, ustiju punih zemlje.
Možda se bojao da će u rodnoj Podgorici, koja se većinom njegovog života zvala Titograd, zateći svoj spomenik i ljude koji su ga već sahranili; ili možda još gore, sve one koji su ga ranije povrijedili, pa bi mu se sad odurno ulagivali. Biće da nije htio da rizikuje pakao drugih.
Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/Biblioteka Milutin Bojić
Izvor oko.rts.rs
BONUS VIDEO: