A. Apostolovski: Laku noć, majstore

Pisao je o ratovima, vojskama i oružju, a imao je srce dečaka, nestašnog i hiperaktivnog, ovdašnja verzija Haklberi Fina koji je retko svraćao u redakciju

Bio je jedan petak, bilo je negde oko 17 časova, svi rokovi za prelom njegove kolumne su odavno istekli, redakcija je bila na ivici nervnog sloma, a ja sam čekao da se javi. „Daj, Lazo, šalji kolumnu, pa da bežim kući”, mislio sam se, ali ne postoji taj narodni heroj koji bi pustio Politiku u subotu bez njegovog teksta.

Pozvao me, smejući se kao dečak. Baš tako, kao dečak koji se najeo čokolade i ostatke želi da podeli sa svima.

„Nemam pojma o čemu ću da pišem”, tako je rekao, čime me dotukao kao da je lansirao nekakvu krstareću raketu o kojoj je znao svaku sitnicu, dimenzije, brzinu i domet kroz moje uvo, kao da je radio u projektnom birou za svemirska istraživanja Rusa ili Amerikanaca.

Predložio mi je da „guglujemo” zajedno, pronaći ćemo valjda nešto, jer na toj virtuelnoj besplatnoj prodavnici postoji sigurno nešto što će probuditi inspiraciju velikog Miroslava Lazanskog. Evo ga, NATO razmišlja da kupi nekadašnje odmaralište u Kumboru, pročitali smo, trkajući se u dvosedu, kao pobesneli Maksovi po internet magistrali.

Pola sata kasnije, stigao je njegov besprekoran tekst. Pisao je svoje kolumne po običaju, u cajtnotu, kako dolikuje najvećem novinaru koji zna da žurka počinje tek kada se on pojavi. A najveći stiže poslednji!

Da mi je ova pamet, pustio bih belu stranu samo s njegovim potpisom i slikom, jer čitaoci bi pomislili da je to jedna od njegovih genijalnih fora, nešto što je želeo da poruči. Odavno sam zaključio da je on jedan od onih majstora novinarstva koji je odlučio, ko zna kada i ko zna gde, da nikada neće pisati dosadno i da će tu ideju zaštititi svojim imenom i prezimenom. Lako se pamti. Miroslav Lazanski.

Sva novinarska pravila prilagodio je sebi i tajfunskom snagom svog talenta i upornosti odlučio je da umesto sadržaja teksta, glavna vest bude on sam. Bilo je tako i juče.

Ujutru me probudila vest. Umro je Miroslav Lazanski. Čitav njegov opus, briljantne spoljnopolitičke analize, izveštavanje iz pustinjskih ratova, intervjui sa šefovima NATO-a ili Varšavskog pakta, odlazak na premijeru filma „Top gan”, javni i tajni razgovori sa Veljkom Kadijevićem, njegovi retki ali furiozni dolasci u redakciju, kada je mažnjavao komplete novina od kolega, kako bi pokazao da se ipak pojavio, da ipak priča o njemu nije legenda, da on ipak postoji, stale bi samo u tu jednu, jedinu rečenicu. Umro je Miroslav Lazanski. Ništa više i ništa manje.

Zemlja je mogla da se okrene naopačke, moglo je da se dogodi bilo šta, ali je njegov odlazak vest dana. Laza je zaista upropastio godišnji odmor, nešto više sebi, a nešto manje meni, jer umesto da se ovako opraštam od njega, trebalo je da sedimo u nekom od dorćolskih kafića, ispijamo hladno pivo i sočno tračarimo, dok ljudi prilaze i traže da se slikaju s njim, naprave selfi ili tome slično. Bio je jedini novinar na jugoslovenskim prostorima koji je imao istinski status pop-zvezde. Bio je Zdravko Čolić srpskog i jugo novinarstva. Govorio mi je: bio je Srbin, jugonostalgičar i jugotragičar!

Pisao je o ratovima, vojskama i oružju, a imao je srce dečaka, nestašnog i hiperaktivnog, ovdašnja verzija Haklberi Fina koji je retko svraćao u redakciju, smatrajući da u kancelarijama nema ničeg naročito inspirativnog za njega, a Laza nije od tipova koji tragaju za izgubljenim vremenom, već je bio novinarski akcioni heroj u pravom smislu te reči.

U Zagrebu je započeo njegov dug novinarski marš. Počelo je ovako. Sedelo je neko društvance u zagrebačkom kafiću „Zvečka”, među njima je bio Denis Kuljiš koji je već radio u Poletu. Diskutovali su o Legiji stranaca. Mladi Miroslav im je rekao da lupetaju gluposti, a Denis mu je rekao: „Kad misliš da znaš bolje, hajde to napiši za Polet.” Lazanski je uključio forsaž, krenuo sa legionarima, a potom ih je zatrpavao novim tekstovima, da su u zagrebačkom Vjesniku zaključili da im je jeftinije da ga prime za stalno, nego da im nekakav nadobudni klinac uzima gomilu love kao honorarac.

Objašnjavao mi je da je živeo za novinarstvo, da danas nema više takve strasti i da žali što je štampa u opasnosti da izgubi trku s elektronskim medijima i portalima. Tu smo se slagali, naročito oko još jedne stvari. Uz svaki obrok, morao je na stolu da ima novine. Zaista, ko još doručkuje burek i masnim prstima drnda po displeju pametnog telefona?

Kako će takva persona ikada postati novinar koji pravi intervjue sa Vladimirom Putinom i Bašarom el Asadom, izveštava iz pustinjskih ratova, posmatrajući strane novinare sa ručnim frižiderima, ledenom koka-kolom, laptop antenama i satelitskim telefonima, dok se Laza cenjka u hladovini njihovih suncobrana. On njima proda podatak o tenkovima, oni njemu pozajme satelitski telefon, da pošalje tekst. Posmatrao je kako za Kristijan Amanpur, Si-En-En helikopterima svakog drugog dana donosi novu garderobu i šminku, dok Laki preživljava hraneći se od pilula za preživljavanje koje je uzeo od francuskih pilota na „miražima”.

Plovio je u američkoj nuklearnoj podmornici kada se našao na Havajima, pošto je komandant američke Pacifičke flote ugovarao letovanje američkih mornara u SFRJ odmaralištima, šetkao se po nosačima aviona, novinarski je isleđivao šefa sovjetskog KGB-a, ufurao se u Severnu Koreju pre Donalda Trampa i posle Denisa Rodmana. Otvarali su mu vrata na koja god bi pokucao. Veljku Kadijeviću je savetovao, posle intervjua koji je napravio, da pohapsi sve republičke lidere, zajedno sa Miloševićem.

Prešavši u Beograd devedesetih, dizajniran kao maneken vojnoindustrijskog kompleksa, ali socijalističkog, sa „rej-ban” naočarima, već je bio etabliran kao superzvezda jugoslovenskog žurnalizma. Došao je, a gde bi drugo nego u Politiku.

Licemerna beogradska čaršija, preplašena konkurencijom, i to još došljačkom, a naročito deo novinarskog esnafa koji se samoproglasio novinarskim veličinama, iako su pisali poetično kao stenografi u Službenom glasniku, odmah su mu prišili epolete, dali činove i nalepili nekoliko slojeva kontroverzi. Uzalud su pokušavali da ga provuku kroz blato, omiljeno mleko za telo u Srba!

Dok mi je davao poslednji intervju kao kolega, pošto je postao ambasador Srbije u Rusiji, pitao sam se da li je njegova ekselencija unapređena ili ražalovana. Iako je to bio Lazin oproštajni intervju od novinarstva, kasnije se nije „skidao” sa televizija, nadavao je još podosta intervjua, pa sam ga pitao kad bismo se čuli, kad će konačno umuknuti i reći: „Zbogom, novinarstvo”. Laza mi je rekao – nikada!

Znam da su ga petkom svrbeli prsti, znam da mu je pisanje za Politiku nedostajalo kao da je početnik koji sanja da mu se pojavi ime i prezime ispod teksta, znam da bi sada trebalo da pomenem kako je sa njim otišao deo mene i svih nas, znam da bi trebalo dopisati nešto prigodno u ovakvim prilikama za kraj, ali dođavola, Miroslav Lazanski i patetika nikada nisu išli ruku pod ruku. Život je posmatrao kao bajku. Možda zato što je pisao kao zmaj.

Laku noć, majstore!

 

Autor Aleksandar Apostolovski

 

Izvor Politika, 05. avgust 2021.

 

Sahrana u petak u 13 časova u Aleji zaslužnih građana

Komemoracija ambasadoru Srbije u Ruskoj Federaciji i čuvenom novinaru Politike Miroslavu Lazanskom biće održana u petak, 6. avgusta, u 10.30 časova, u zgradi Ministarstva spoljnih poslova Srbije u ulici Kneza Miloša broj 24.

Sahrana će biti održana istog dana, u 13 časova, na Novom groblju, u Aleji zaslužnih građana, saopštilo je MSP.

Knjiga žalosti povodom smrti srpskog diplomate i poznatog novinara otvorena je u Ministarstvu inostranih poslova. Građani mogu i sutra od 10 do 12 časova da se upišu u knjigu i odaju počast Miroslavu Lazanskom.

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/Novo jutro

 

Izvor Politika, 05. avgust 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u