S. Kostić: Slikar svetlosti u vremenu tame

Ustaški zločinci su dana 30. avgusta 1942. godine na brutalan način ubili jednog od najvećih srpskih umetnika svih vremena – Savu Šumanovića. Ovo je podsećanje na njegov lik i delo

„Štovana gospođice Julkice, nemojte se suviše žalostiti Francuske i Pariza radi. Niti ko to može svojim željama da izmeni, a ni svojom žalošću da popravi. Svakako da nije ugodno sve to, a najviše iz razloga toga što će sada sile pobednice da prekrajaju Evropu po svom ukusu, pa će Nemačka po svoj prilici porušiti i Trijanonski ugovor o miru, kao što je porušila i Versajski, da svojoj saveznici Mađarskoj isposluje od nje željene korekture. Pa ćemo i mi, kao i Rumuni, stradati kod tog novog deljenja. Nikakvo uvlačenje u ljubav Nemaca neće nam koristiti, a odupreti se vojno tome bilo bi ne samo očajan nego i fatalno hrđav čin, koji bi nam doneo propast naše nacionalne slobode.“

Ovako 20. juna 1940, samo nedelju dana nakon što je Hitlerova vojska ušla u Pariz, piše slikar Sava Šumanović u pismu upućenom Julijani Julkici Bošković, nastavnici iz Beograda, koja je živela u Profesorskoj koloniji u ulici koja se tada zvala Jelačića Bana.

Ovo Šumanovićevo pismo, kao i još pet pisama sa istim adresatom, pisanih 1939. i 1940, do sada je bilo nepoznato javnosti. Pisma se nalaze u vlasništvu su porodice Vereš. Do njih je došao nekadašnji diplomata i kolekcionar, pokojni Milan Vereš.

Ljubaznošću porodice Vereš, koja je RTS-u ustupila svih šest Šumanovićevih pisama, čitaoci Oko magazina sada mogu da ih pročitaju i pogledaju na ovom linku.

Šumanovića i Julkicu Bošković spajao je zajednički šidski zavičaj. Ona je od njega naručivala slike sremskih pejzaža i molila ga da naslika vinograde njenog dede Perice. U pismima Sava joj piše o slikarstvu, ali ona su zanimljivij i zbog jedne druge stvari – ovo su retka pisma, ako ne i jedina, u kojima Sava Šumanović piše o politici.

Tako, u istom pismu iz juna 1940. godine Šumanović piše:

„Putevi istorije su takovi, da na njima samo je sila koja prolazi glatko, a slabi kako drugi dosude. To što mogu naredni dani, pa i godine, da donesu nama, može biti katastrofalno po naše katoličke Jugoslavene, dok mi Srbi ćemo se održati i kao pokoreni eventualno, zahvaljujući našem pravoslavlju. Prem i to samo parcijalno, jer u Makedoniji neće nam ni pravoslavlje pomoći. Tu će sve zahteve Bugara, Italija i Nemačka pomoći, a katoličke Slavene će po svoj prilici jedna i druga pre ili kasnije sebi pridružiti. To su crne vizije ali bolje je u napred znati šta se može da desi, nego u odsudnim trenucima drhtati i žaliti.“

Samo dve godine kasnije Hitler, odnosno ustaštvo kao najgori derivat njegove ideologije, dovešće do tragične smrti Save Šumanovića.

Na Veliku Gospojinu 1942. godine, rano ujutru, u kuću porodice Šumanović došla su dva ustaška agenta i uhapsila ga. Dva dana kasnije, 30. avgusta, zajedno sa još 120 Šiđana, odveden je i streljan na pravoslavnom groblju u Sremskoj Mitrovici. Pokopan je u masovnoj grobnici i njegovo telo nikada nije identifikovano.

Autoportret slikara u mladosti

Od rođenja Save Šumanovića navršilo se 125 godina. Rođen je 22. januara 1896, u Vinkovcima, u Austrougarskoj, u dobrostojećoj građanskoj porodici. Otac Milutin bio je šumarski inženjer, upravnik šumarije u Vinkovcima, dok je majka Persida, rođena Tubić, završila ženski licej u Pečuju i Beču. Roditelji su bili iz Šida, gde su se vratili 1900, kad je Sava imao četiri godine, pošto se Milutin zbog bolesti prevremeno penzionisao.

U početku, porodica je htela da Šumanović postane pravnik. Međutim, još dok je učio gimnaziju u Zemunu krenuo je na časove slikanja kod profesora Isidora Junga, koji mu je otkrio slikarstvo Sezana i Van Goga. Ovaj zemunski učitelj izvršiće veliki uticaj na četrnaestogodišnjeg Savu, u opredeliti ga za slikarstvo.

„Zanimljivo je“, pisao je Momčilo Stevanović, „da se 1910. godine, kada je Beograd stajao zbunjen pred platnima Nadežde Petrović i kad je ona prvi put u svojim kritikama proslovila Sezanovo ime, preko, u Zemunu, našao neki gimnazijski nastavnik da još u školi puni sremačkoj deci glavu uznemirujućim pričama o slikarstvu Sezana i Van Goga!“

„Kraj toga, mnogo sam naučio od mog školskog druga Slavka Vorkapića“, pisao je kasnije Šumanović o svom prijatelju iz mladosti koji će kasnije napraviti filmsku karijeru u Americi. „Kroz tog prijatelja naučio sam tehniku olovkom i lepo crtanje po prirodi.“

Na početku velikih svetskih lomova, Šumanović 1914. upisuje Višu školu za umjetnost i obrt u Zagrebu. Tu uči slikarsku tehniku, druguje s rano preminulim slikarom Milanom Štajnerom i pesnikom Antunom Brankom Šimićem, oduševljava se pisanjem Kandinskog, i van škole, koja neguje akademizam, slika po ugledu na impresioniste.

Kao još nesvršeni student, 1918. godine, priredio je u Zagrebu svoju prvu izložbu, a zatim 1920. i drugu. Ove izložbe mladalačkih slika na tragu secesije i simbolizma naišle su uglavnom na pozitivan prijem.

„Izložba je imala lep moralan a i dobar materijalan uspeh, zahvaljujući ljubaznosti gospodina Grivičića koji je otkupio veći broj radova“, pisao je Šumanović. „Kritika me je metnula u red prvih slikara sveta i ja sam bio okružen dosta velikom ljubaznošću i pažnjom. Nažalost, Zagreb nikada više nije bio za mene mesto od nekog interesa posle te izložbe. Ja svoj renome nisam mogao zadržati u tom gradu iako sam činio sav mogući napor da budem uvek na ‘visini’. Oni su imali svoj vidokrug, a koji se usudi da radi ono na šta Zagrepčani nisu naviknuti, toga se oni odreknu. Kako su veoma neelastični duhom, moda je kod njih uvek sa 10 godina zakašnjenja.“

Tražeći svoj slikarski put i želeći da izbliza upozna savremena umetnička strujanja, u jesen 1920. Sava napušta Zagreb i odlazi u Pariz koji je bio ono što će Njujork postati posle Drugog svetskog rata – umetnički centar sveta.

Naši u Parizu

Nakon Prvog svetskog rata, naši studenti, dotad usmereni na Beč ili Minhen, okrenuli su se Parizu. Među njima je bio i Sava Šumanović.

„Pariz je postao privlačan srpskim studentima početkom 20. veka, a posebno posle 1908, kada su, iz protesta zbog aneksije Bosne i Hercegovine okrenuli leđa bečkim i minhenskim akademijama“, piše istoričarka umetnosti Ljubica Miljković u eseju uvrštenom u nedavno objavljeni zbornik Knjiga o Šumanoviću koji je objavila Srpska književna zadruga. „Tradicionalno prijateljstvo između Srba i Francuza, ojačano i savezništvom protiv germanskog osvajačkog pohoda, doprinelo je da obdareni pohrle u Grad svetlosti, tada svetski umetnički centar, uvereni da će u njemu naći mesto za vrednosti koje su želeli da ponude čovečanstvu. Većina je brzo prihvatila srž i smernice francuske umetnosti, ali malo njih se duže zadržalo ili trajno ostalo. Odlazili su da ‘prebole Evropu’, kako je govorio Rastko Petrović, da bi ‘bolesni dolazili iz nje’, kako je zaključio dr Lazar Trifunović, i svoju metaforu potkrepio izjavom dugovečnog slikara i akademika Milana Konjovića: ‘Onoga momenta kada sam u Parizu osetio da nosim različit svet od onoga na Zapadu i da je moje korenje na Balkanu bio je to vrhunac i ujedno kraj moga lutanja’.“

Sava Šumanović nije bio naš prvi slikar u Parizu, ali je prvi koji je uspeo da se Parizu prilagodi, kaže Vesna Burojević, direktorka Galerije slika „Sava Šumanović“ u Šidu. On se upisuje na akademiju kod čuvenog likovnog pedagoga Andrea Lota, koji je svoje stavove formirao na odjecima kubizma.

„Sekretar te akademije bio je Kolja Poljakov, ruski emigrant koji je učio umetničku školu u Beogradu, i pošto je on znao srpski, pretpostavlja se da su i zato, ne samo zbog njegove pedagogije, naši studenti hrlili kod Andrea Lota“, navodi Ljubica Miljković. „Među južnoslovenskim učenicima Sava Šumanović je bio, po Lotovim rečima, njegov najtalentovaniji učenik.“

„Lot je uplivisao na mene puno“, govorio je kasnije Šumanović, „ali ne i isključivo, jer je bilo upliva i Pikasovog i Gromerovog.“

Tokom boravaka u Parizu, sve adrese Save Šumanovića bile su u okolini Monparnasa i kafana u kojima su se okupljali umetnici, podseća Vesna Burojević. „Tada je Pariz stvarno posedovao posebnu atmosferu, a sve se događalo na Monparnasu, Sava Šumanović nije bio u nekom predgrađu Pariza, on je imao finansijskih mogućnosti – njemu je porodica omogućila da bude na pravom mestu.“

Estetika suviše stvarnog

Nakon nepunih godinu dana provedenih u Parizu, Šumanović se leta 1921. vraća u Zagreb, gde priređuje izložbu slika nastalih pod Lotovim uticajem. Međutim, publika sada nije imala razumevanja za njegove oštro nacrtane polukubističke slike.

„Nisam bio originalan, ali se je moja svaka stvar oštro razlikovala od njihovih“, svedočio je Šumanović. „Kada sam došao natrag u Zagreb, publika je bila zaprepašćena tim slikama, a kritika nije smela da piše od straha pred nepoznatim, ali zato su se ‘dobro građani’ koji su bili na vlasti ogradili protiv takvoga shvaćanja (koje je u ono vreme bilo već u Francuskoj priznato kao umetnost, za koju država ima interesa, jer ih je većina od tih bila u reprezentaciji francuske umetnosti na izložbama na strani, a i muzeji u unutrašnjosti kupovali su njihove slike), pa su za mene bila zatvorena vrata za svako nameštanje. Bio sam duboko uvređen svim time, jer sam bio svestan svoje vrednosti.“

„Mislim da je to bilo sasvim normalno za to vreme“, kaže Tijana Palkovljević Bugarski, upravnica galerije Matice srpske u Novom Sadu. „Ono što je bilo trend u Parizu nije moglo biti prihvaćeno u Beogradu, Zagrebu ili bilo kojoj našoj sredini. Moderne tendencije su se toliko brzo smenjivale i toliko brzo su ti izmi išli jedan za drugim, da publika nije mogla da se navikne na njih. Još uvek je dominantan mejnstrim bio klasicizam, akademsko slikarstvo. Ono što su radili Paja Jovanović, Uroš Predić ili Vlaho Bukovac bilo je 1920-ih godina prihvatljivo i razumljivo čoveku bez obzira gde živeo. Šumanović je vrlo smelo ušao u eksperiment sa umerenim kubizmom, vrlo spretno je uspeo to da primeni na različite teme, kako one francuske, kao što to pokazuje slika Mornar na molu, tako i na seoske idile u nekoliko varijanti.“

Jedan od onih koji su odmah razumeli Šumanovićeve slike bio je Rastko Petrović, koji se sa slikarom sprijateljio u Parizu. On je već 1921. pisao o Savinoj estetici suviše stvarnog. „Sava Šumanović je uveren da niti je čovek jedan eksperiment, niti je mehaničko delo kakva ilustracija osećanja i raspoloženja umetnikovog, još manje isečak iz velike konstrukcije svemira. Slika je pre svega doživljaj, koji se zbio izvan pravila po kojima živi naš sunčani sistem, prema tome on je za nj samo avantura, jer jednom zarobljen, najsadržajniji momenat opšteg pokreta u prirodi upotrebljen je da oplodi novu realnost: jednu od mnogobrojnih mogućnosti nekog paralelnog sveta sa ovim. Tako je slika umetnikova svet koji sadrži u sebi osobeni sunčani centar…“

Sava u Beogradu

Tijana Palkovljević Bugarski podseća da, iako u Zagrebu nije dobro prošla, izložbu Save Šumanovića je u celosti je kupio jedan privatni kolekcionar, da bi ove slike Galerija Matice srpske 1950. uspela da ih otkupi. „Tako da mi imamo tu sreću da smo zaokružili rane Šumanovićeve radove u celini koja na najbolji način pokazuje prelaz od kubističkih i konstruktivističkih ideja ka onome što će Šumanović postati kasnije, u pejzažima ili ženskim portretima.“

Godine 1922. Šumanović izlaže u Beogradu na Petoj jugoslovenskoj izložbi. Njegov beogradski nastup je, za razliku od prethodnog zagrebačkog, srdačno primljen. Otkupljene su mu tri slike, među kojima i velika kompozicija Berba, jedno od njegovih najznačajnijih ranih dela, danas u Narodnom muzeju. Dobar prijem u Beogradu ohrabruje Šumanovića.

Promišljajući svoj umetnički put, Sava Šumanović u jednom tekstu iz 1924. piše: „Duh vremena, civilizacija koja napreduje, razvili su smisao za ekonomiju u životu, a i u umetnosti. Mi osećamo danas jednostavnu lepotu linija automobila. Mislim da nema čoveka koji bi bez stida seo u kočiju iz vremena Luja XIV da svrši svoje dnevne poslove. Kočija iz 17. veka je lepa za svoje vreme (a i za naše kad je gledamo u muzeju), a auto je lep zato što odgovara potpuno potrebama našim i duhu vremena. Naš auto koji bi bio imitacija muzejske kočije, bio bi ludost, koja ne bi bila lepa ni za nas danas, a za budućnost bi bila dokaz naše nemoći. Slično je to i u umetnosti. Sezanova je veličina u tome da je znao pojednostaviti sredstva u slikanju…

Mi kad tražimo siže za sliku, zadovoljavamo se oblicima čovečijeg tela ili predmetima koji su tako načinjeni da ih ni priroda ne bi mogla ekonomskije načiniti (boca u obliku valjka). To nam je dosta za našu inspiraciju. Mi slikamo crkve, te nismo prisiljeni da uzmemo alegorije, mi ne pravimo historijske slike (to je bez smisla, jer kinematograf dade puno savršeniju rekonstrukciju prošlosti), ne slikamo more u buri (kino dade pokret), ne imitiramo ničiji odraz (fotografska leća i svetlo to čine egzaktnije), već slikamo našu slikarsku predodžbu sveta, tj. mi pokušavamo stvarati novi svet u granicama našeg platna, koji ima tek toliko veze sa vanjskim što ga je pravio čovek i što je primenio na svojoj slici one zakone koji su i u kosmosu.“   

U jesen 1925. godine ponovo odlazi u Pariz. Ovaj drugi pariski period, koji će potrajati do 1928, biće najvažniji za opus Save Šumanovića.

Pariski krug

Tokom drugog pariskog perioda Šumanović dostiže svoj najveći uspeh na umetničkoj sceni francuske metropole.

Milana Kvas, kustos Spomen-zbirke Pavla Beljanskog u Novom Sadu, skreće pažnju da o njemu tada pohvalno pišu književni kritičari poput Florana Felsa i Žaka Gena: „Fels, koji je bio urednik poznatog pariskog umetničkog časopisa L’Art Vivant, istakao je da je za njega Šumanović jedan od najdarovitijih i najinteligentnijih umetnika koji dolaze iz Jugoslavije.“

Francuska vlada je na Jesenjem salonu 1926. otkupila tri Šumanovićeve slike. Jedna, Akt, završila je u muzeju u Monpeljeu, dok su druge dve, istovetno naslovljene Kupačica, završile u Muzeju „Ežen Buden“ u Onfleru i Umetničko-istorijskom muzeju u La Rošelu. Ove druge dve slike otkrivene su u depoima ovih muzeja tek 2013. godine.

„To su prve slike Save Šumanovića koje su dobile mesto u nekom muzeju – prvo u Francuskoj, pa tek onda u Srbiji“, podseća Vesna Burojević

„Francuska je zemlja velike kulture, tradicije i teško je bilo biti prihvaćen u Parizu, pored svih tamošnjih umetnika, i francuskih i onih koji su došli“, kaže Tijana Palkovljević Bugarski. „On je ipak uspeo da uđe u umetničke krugove, i o tome govore najviše zidne slike koje stoje u kafani Kupol (La Coupole), na Bulevaru Monparnas, čiji su vlasnici želeli da stvore umetnički ambijent i angažovali slikare da dekorišu enterijer, Među izabranim slikarima bio je i Šumanović. Dan-danas, kad odete u kafe Kupol, na jednom stubu stoje četiri Savine figure. I to pokazuje da on jeste imao svoje mesto na pariskoj umetničkoj sceni.“

Pogled unutra

Šumanović se po svojim životnim navikama veoma razlikovao od tadašnje „pariske šarolike boemije“.

„Nije trebalo dugo pa videti da se on, i kao čovek i kao umetnik, umnogome razlikuje od svojih slikarskih drugova“, svedočio je o njemu Milan Kašanin. „Izuzetno tamne puti, zažarenih očiju, pognut, vazda zamišljen, koračao je brzo, i još brže govorio, kao da oduvek nekud žuri i kao da neće stići da iskaže što misli. Spolja nije ličio na slikara, još manje na zanatliju, i po odevanju, i po držanju, i po govoru, videlo se da je građanin i intelektualac.“

„Krupne crne oči koje su više gledale unutra nego u svet oko sebe“, zapisao je o njemu istoričar umetnosti Lazar Trifunović. „Učtiv, pedantan, čist, gotovo uvek u belom mantilu, više je ličio na naučnika nego na slikara, odan francuskoj umetnosti i kulturi, ali vezan za rodni kraj.“

Doručak na travi

U drugom pariskom periodu nastale su neke od najprepoznatljivijih slika Save Šumanovića. Tada je naslikao Doručak na travi, očito neposredno inspirisan Maneovom istoimenom slikom. Danas se ovo platno nalazi u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu.

Milana Kvas objašnjava kako je slika došla do Novog Sada:

„Ona je izlagana na Jesenjem salonu u Parizu 1927, i tada je dobila odlične kritike francuske štampe, a naredne godine biće izložena i na prvoj velikoj Šumanovićevoj samostalnoj izložbi u Beogradu, održanoj na Novom univerzitetu. Upravo na toj izložbi nju će, kao i skoro sva izložena dela, otkupiti poznati beogradski trgovac i kolekcionar Alkan Ašerov Đerasi, da bi od njega sliku nabavio Pavle Beljanski, godinu ili dve kasnije. Slika na neki način sumira ono što je najbitnije u Šumanovićevom stvaralaštvu iz prethodnog perioda i najavljuje ono što će umetnik potom raditi u Šidu.“

Ipak, Šumanović nije uspeo da napravi veći iskorak u Francuskoj, kaže Ljubica Miljković: „Ti krugovi su prilično zatvoreni, treba da budete Pikaso, da tamo živite neprekidno, da imate beskrajan talenat, a i takvu energiju, da učinite nešto. Sava Šumanović nije uspeo. On je morao svakih šest meseci da se javlja policiji, da traži produžetak boravka, što njemu i njegovim živcima nije odgovaralo.“

„Mislio sam, poznat sam kao frankofil, imam već prilično puta citirano ime u francuskoj štampi (ja sam slao na izložbe Jesenjeg i Nezavisnog salona svake god, slike iz Zagreba), kao i jedna prodaja moje slike u ‘Jesenjem salonu’, pomoći će mi da ću moći, koliko i mnogo drugih stranaca, da si stvorim zaradu slikarstvom u Parizu“, opisivao je Sava Šumanović svoje neprilike s francuskim vlastima. „Ali ne lezi vraže… Dali su mi vizu samo za šest meseci, i nisam ih mogao namoliti da mi dadu običnu vizu za ulazak. Pozivao sam se na moje frankofilstvo, na moju propagandu za Francusku, a na koncu i na moj prilično osigurani dohodak od kuće. Sve nije pomoglo. Oni koji su putovali koju nedelju za mnom nisu imali neprilike do ja, koji sam bio nameran da postanem, od svoje preterane ljubavi za Francusku, njezinim građaninom.

„Došao sam u Pariz da živim na milosti pariske policije sa po 6 meseci dozvole, bilo je to u početku, pa onda ankete, pa rad u nervozi, hoću li moći ostati u Parizu, pa zabranjivanje da prodajem slike, pa konačno dozvola boravka samo kao ‘đaku’. Rekao sam si, tako postupate sa mnom i snizili ste me na đaka, a svakom strancu koji vas možda nije ni voleo dajete dozvolu boravka i nudite državljanstvo, i dajete mesta u svojim kolekcijama njihovim slabašnim i ‘antifrancuskim’ slikama, dobro – ja ću kod vas đakovati, ali onda za navek neka bude kraj tome.“

O tadašnjem boravku u Parizu Šumanović je napisao: „Đakovao sam ponovo kod Andre Lota, učio sam ljubazno slikarstvo Fragonara, upotpunjavao svoje znanje o slikanju Sezanovu i Renoarovu, divio se Matisu, a kraj toga sam izlagao u Salonima Jesenjem i Nezavisnom. Sve je išlo dobro dok moja umorna glava i oslabeli nervi, od tih svih šikana nisu podlegli jednoj groznici, koja je kod mene provocirala ludilo. Došao je Salon Nezavisnih, ja sam imao sliku ‘Pijani brod’ i jednu krajinu. Slika je bila diskutovana, a ja sam poludeo.“

Pijani brod, slika koja se danas nalazi u kolekciji Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, jedno je od najpoznatijih Šumanovićevih dela i predstavlja prekretnicu u njegovom opusu.

Sava Šumanović je ovu sliku krajem 1927, za sedam noći, kao u groznici, inspirisan istoimenom Remboovom pesmom, koju je tada prevodio i recitovao njegov prijatelj Rastko Petrović, i Žerikoovim Splavom Meduza.

Dobro umetničko delo je otvoreni simbol i svako vreme može da ga tumači drugačije, tako i Pijani brod.

„Šumanović nije bio političar ni ideolog, pa ni u slikarstvu on nije bio ideolog, ali kad je 1927. radio Pijani brod, on je na neki način možda nesvesno načinio sliku tadašnjeg sveta koji se sve većom brzinom pretvarao u ono što pijani brod tadašnje civilizacije i jeste bio: više se ne zna ko je kapetan – ili su svi kapetani – a brod se prevrće čas na jednu čas na drugu stranu“, kaže istoričar Milan Ristović, inače zaljubljenik u delo Save Šumanovića. Ova Šumanovićeva slika, smatra on, može se pročitati i kao anticipacija fašizma koji će uskoro gurnuti svet u katastrofu.

Slovo „i“

„Sava Šumanović je išao ispred svog vremena, ali je i anticipirao vreme koje dolazi. Rastko Petrović je rekao kako mnogi nisu shvatili njegovu estetiku ‘suviše stvarnog'“, kaže Ljubica Miljković i podseća na deo pomenutog Rastkovog teksta iz 1921, u kom on piše:

„Pada mi napamet jedna narodna pitalica. U odaji su devojka i dragan; devojka izađe kroz vrata, dragan iskoči kroz prozor, ko ostaje u sobi? Odgovor je obično: niko! Ne, odgovara pitalica: u sobi ostaje ‘i’! ‘I“ je zaista bilo vrlo važno ovde; ono je odnos koji postoji između datih jedinica, bez njega bi taj dragan bio samo prosti mladić, slučajno zadešen u istoj odaji s nekakvom devojkom; takvo bi stanje nastalo, tj. smisao zadovoljavajućeg bio bi upropašćen da je kojim slučajem mesto mladića i devojke iz sobe iskočilo samo ‘i’; ja ne znam vrednost njega usamljenog, ni da li ona uopšte nije apsurdna, ali da se prema njemu vrše uređivanja za novu realnost, to je izvesno.“

„E, to ‘i’ bez kojeg ne bi bilo mladića i devojke – u njemu je enigma umetnosti“, kaže Ljubica Miljković. „To je shvatio Sava Šumanović, i to je vrlo dobro shvatio Rastko Petrović.“

Pijani brod je jedno takvo „i“.

Pijani brod je najbujnije, najsilovitije, najrazmahanije delo Save Šumanovića, pisao je Miodrag B. Protić, slikar, likovni kritičar i osnivač i prvi upravnik Muzeja moderne umetnosti u Beogradu. „Ekspresionizam oblika, žestok potez četke, jedinstvenost postupka nikada se više ponoviti u toj meri… Po snažnom ritmu i jedinstvu, po toplom plamenu koji gori u ovoj slici, to je zenitna tačka Šumanovićeve stvaralačke strasti, koja će se kasnije postepeno smirivati. Ali pre nego što se smirila, ona je Šumanovića odvela u bolest, nervno rastrojstvo, ludilo.“

Slom

O slomu koji je doživeo u Parizu Šumanović je napisao:

„Čitav moj život u Parizu od 1925. bio je oštra borba u sebi samom, protiv žalosti, sentimentalizma, te sam radio slike u vedrom tonu, sa veselim koloritom. Ali sve to nije pomoglo, predživot je bio toliko ružan, toliko ogavan i žalostan, da je dostajala jedna jaka groznica, pa da svu moju ‘odbranu’ sruši.“

O toku i razvoju bolesti, Miodrag Protić piše:

„Tok Šumanovićeve bolesti može se pratiti blagodareći njegovim pismima starom prijatelju iz Zagreba i Pariza, kritičaru, pesniku i diplomati Rastku Petroviću. Prepiska traje od 1921. do 1930. Krajem 1927. kod premorenog Šumanovića razvija se osećanje da ga progone. Izmišlja nekog Vojka (Miku) Petrovića, tobožnjeg Rastkovog rođaka, koji ga prati i zlostavlja. Tu imaginarnu ličnost on naziva ‘velikim hipnotizerom’ i smatra je izvorom svoje bede.“

„Čisti Kafka“, reći će Protić. „Međutim, borba protiv izmišljenog Rastkovog rođaka pretvara se postepeno u mržnju i gnev protiv samog Rastka. Sava ga naziva najgorim imenima… Krajem 1930. reći će svome prijatelju da mu pisma ne piše ‘po svojoj volji, nego onako kako je usud odredio u jednoj igri fantazije’. U njima ima tuge, promašenosti, skrušenosti i potpune propasti…“

Šumanovićev slom bio je jedan od motiva TV filma Šumanović – komedija umetnika, koji su u produkciji Televizije Beograd i po scenariju Branka Vučićevića 1987. režirali Branimir Dimitrijević i Boris Miljković. Šumanovića u filmu igra Ljubivoje Tadić, a Rastka Petrovića Srđan Šaper. Zanimljivo je da u ovom filmu igraju i brojni muzičari beogradskih novotalasnih grupa, među kojima i Dušan Kojić Koja, Goran Čavajda Čavke, Zdenko Kolar i Nebojša Krstić.

Bez napadne vidljivosti

U proleće 1928. Šumanović se vraća iz Pariza, odlazi na oporavak u Šid. Od leta počinje da slika sremske pejzaže.

U septembru 1928. na Novom univerzitetu u Beogradu održana je njegova samostalna izložba. Izložba je imala velikog uspeha. Kritičari pišu hvalospeve, a sve slike, uključujući Pijani brodDoručak na travi i šidske pejzaže, prodate su.

Uspeh izložbe kao da je preporodio Savu. Iako se nije sasvim oporavio od bolesti, uskoro ponovo odlazi u Pariz, poslednji put.

U Parizu nastavlja da slika, ali na njegovim slikama javljaju se novi tonovi. „Jedan moj znanac mislio je da su bolje neg one što sam radio kad sam bio zdrav“, reći će.

„Kako sam u letu 1928. iako teško duševno bolestan počeo nanovo da slikam, i to sasvim realističkim stilom, sremske krajeve, i kako su te stvari, iako rad jednog duševnog bolesnika, bile gledane kao potpuno normalne na mojoj izložbi 1928. u Beogradu, to sam hteo da nastavim taj stil i u Parizu… Za mene su ostali isti ciljevi kao i u Sremu, naslikati ono što vidim tako kako svako vidi, a uneti u svoj rad sve ono što se smatra najvišim u slikarstvu, ali bez napadne vidljivosti. Moram reći, da, kome god sam običnom čoveku te stvari pokazao, našao je da su lepe, a tako isto i veoma čuveni slikari. Beznačajni su ih nalazili da su suviše obične.“

Šumanović se u Parizu kreće epicentrom tamošnje umetničke scene, o čemu i sam svedoči: „Mada sam bio bolestan, taj boravak mi je bio najlepši, jer sam zahvaljujući prodaji u Beogradu mogao da drugujem sa Krogom, Kojonagijem, da se upoznam sa Derenom, da budem redovno u društvu dama Kiki, Tereze Trez i Fernard Berej, te Hermine David i pokojnog Paskina, za koga me vezivalo neko ‘balkansko’ prijateljstvo.“

Jedan od njegovih modela je i pomenuta Kiki, rođena kao Alis Pren, „krunisana kraljica Monparnasa“, slikarka, pevačica, glumica, muza velikih umetnika, kojoj je predgovor za autobiografiju napisao Ernest Hemingvej. Ona se nalazi na tri Šumanovićeve slike iz 1929. godine.

Povratak kući

„Pisao je i o jednom interesantnom događaju u kafani“, priča Vesna Burojević, „kada je članica jednog žirija naglas pričala kako je odbila jednu sliku rađenu po Sezanu, pretpostavljajući da je to njegova slika. Njegov prijatelj je tada dobacio da je Šumanović odneo pravog Sezana, koga ona nije prepoznala, na šta je članica žirija unezvereno napustila kafanu, misleći da je zaista napravila veliku grešku. Uzalud je Sava ponavljao da je reč o šali. Taj događaj je veoma značajan za njega, što i on navodi. Sava je tada shvatio da Francuzi nisu toliko veliki poznavaoci umetnosti kako je on mislio, pošto čak ni jedna članica žirija ne može da prepozna pravog Sezana. Tako da je to jedan događaj koji je uticao na njega da se okrene sebi, da ima više poverenja u sebe i svoje mogućnosti, i da se opredeli šta će da radi u budućnosti.“

Miodrag Protić navodi da je karakteristična slika tog perioda Predeo iz okoline Pariza, sa crnim psom u prvom, i usamljenom vilom u drugom planu. Slika je, kaže, „puna nekog tajanstva; mada pritom realna, jedna irealna nota, podneblje neizrecivog, prisutna je u njoj. Šumanović je hteo veselost, a izrazio je melanholiju; hteo je izvesnost, a našao je misteriju.“

Uskoro dolazi do pogoršanja njegovog stanja, i nakon drugog napada bolesti, marta 1930. majka dolazi po njega u Pariz i odvodi ga kući.

Kako znam i umem

Šumanović se više nije vraćao u Pariz. Po povratku u zemlju tri meseca se leči u jednoj beogradskoj klinici, i za to vreme, lečeći se, pravi akvarele s pejzažima Voždovca, a zatim delimično oporavljen odlazi rodnoj kući u Šid.

Sremska ravnica i Šid ostaće do kraja glavno mesto u njegovom životu i slikarstvu. Pariz je ostao iza njega.

„Moja bolest me vezala za selo, a bolestan um, koji je patio od zaboravnosti, premora radi, učinio je da su pariske uspomene izbledele, a želja je prestala da me vuče da izlažem u Parizu“, pisao je. „Za mene je to umrla moja mladost, gde sam sa oduševljenjem gledao na beznačajne tvorevine Parižana.“

Okrenuće se sada traganju za sopstvenim stilom i izrazom, ali će ono prvih godina biti otežano bolešću i nevoljama svake vrste.

S vremenom, njegov izraz će se smiriti. Na njegovim platnima sada dominira svetlost, boja sremske ravnice, zelenilo, proleće. Najviše slika pejzaže i aktove, i slika u ciklusima.

„Šumanović je – izuzevši nekoliko pariskih pejzaža – slikao isključivo predele iz Srema“, pisao je Milan Kašanin. „Ne mareći za prošlost, ni za njene istorijske spomenike, zvonike i manastire, Šumanović je slikao seoske kuće i ulice, polja objesen i s proleća, puteve i padine Fruške gore, s njihovim blagim prevojima i granatim drvećem. Prazni putevi i ulice, u njega, ne znaju za prolaznike, kao da na svetu nema ljudi, ili da je život i srećniji i lepši tamo gde ih nema. Za Savu Šumanovića zemlja sremska nije samo njegov slikarski motiv, nego i njegova uteha i njegova ljubav i, nesrećnom kakav je bio, njegovo blaženstvo. Ni vehementnih pokreta ni jarkih boja na njegovim pejzažima, kao što je gotovo redovno slučaj u naših pejzažista. Neočekivano, u očima Šumanovićevim, u očima čoveka unezverene duše, priroda je mirna i harmonična, i on je svu vidi, kao posvećenu, u srebrnoj i zlatnoj atmosferi. Ni na čijim pejzažima u srpskom slikarstvu nema kao na Šumanovićevim takve nevesele skladne tišine i bele melanholije.“

Šidijanke

Prvih nekoliko godina u Šidu, Šumanović je slikao i aktove, i to na osnovu pariskih skica, pošto nije mogao da pronađe model za akt u Šidu. A onda je 1935. izvesna Slovenka Ema, koja je pevala u lokalnoj kafani, pristala da mu pozira. Šumanović će kasnije reći da mu je taj model bio bolji od svih koje je imao u Parizu. Nastaće tako njegov najpoznatiji ciklus – Šidijanke ili Kupačice. Danas se nalazi u Galeriji slika Save Šumanovića u Šidu.

Čitav ciklus Šidijanke nastao je za dve godine. Umnožavanjem jednog modela koji se ponavlja i do sedam puta, Šumanović je uspeo da postigne jedinstvo stila koji je u muci izgradio. Naglašavao je da se ciklus ne zove Šiđanke, nego Šidijanke. Razlog tome je što na slikama nisu prikazane devojke iz Šida, Šiđanke, jer se one na potoku Šidina u stvarnosti ne kupaju („u potoku se kupaju samo deca i kadgod koja devojka sakrivena džbunjem“, pisao je), te je zato kupačice sa slika nazvao „Šidijankama“, da bi bilo jasno da je reč o devojkama iz njegove mašte, kaže Vesna Burojević.

Šidijankama je Šumanović dokazao, kako je Lidija Merenik konstatovala parafrazirajući njegove reči, da moderan „slikar može dati ritam starih majstora a da ih ne imitira“ i da, ako želi da bude moderan i večan, „nikada ne sme da bude zaveden od sporednosti„.

„Ciklus Šidijanke predstavlja i odnos Save Šumanovića prema istoriji civilizacije“, kaže Vesna Burojević govoreći o ovom nizu slika dugačkom 31 metar. „Mi pričamo o preplitanju epoha i o umetnicima na koje je mislio kad slikao, pa se tako na slikama može prepoznati i antika i renesansna, Botičeli i Engr. Na primer, sandale su jedan mali simbol koji spaja epohe. Naime, antičke i savremene sandale su potpuno iste – tim jednim malim detaljem preskaču se vekovi i gledalac se prebacuje u savremeno doba… Na pozornici života, koju ove slike predstavljaju, uočavamo draperije, smenjuju se epohe, ali ono što je nepromenljivo – to je žena. Veoma je lepo biti žena u Galeriji slika Save Šumanovića.“

Poslednja izložba

Aleksandar Deroko je nagovorio Šumanovića da u Beogradu priredi retrospektivnu izložbu kakvu dotad još nijedan slikar nije napravio. Izložba je otvorena 1939. godine, i na njoj je, među 410 izloženih slika (što je do danas ostao najveći broj na jednoj samostalnoj izložbi, bio i ciklus Šidijanke. Za tu priliku piše poznati autobiografski tekst Mesto predgovora, koji smo ovde više puta citirali.

Izložba je bila veoma uspešna. Tokom izložbe Sava je prodao 115 i poklonio 30 slika.

Pišući o ovoj izložbi, Pavle Vasić je napisao:

„Šumanović je slikar velikog talenta i sigurnog zanata. Ali protivrečnosti u njegovom delu ostavljaju utisak neke tragične dezorijentacije. Ta nejednakost, međutim, objašnjava se time što je on jedan od onih koji uvek traže nove puteve. Takvu avanturu, svakako, ne savetuje plašljiva opreznost ljudi koji spokojno uživaju u prosečnim rezultatima. Jer mnogi umiru idući za otkrićima – kao Ikar u sonetu Deportovom – ali drugi, kao Šumanović, produžuju svoj put koji će jednog dana, možda, biti jednoglasno priznat kao otkrovenje jedne nove stvarnosti.“

A jedna nova, zlokobna stvarnost upravo se pomaljala.

Slučaj je hteo da poslednja izložba Save Šumanovića bude otvorena onog dana kada je počeo Drugi svetski rat, odnosno na dan francuske i engleske objave rata Nemačkoj – 3. septembra 1939. godine.

„Sava Šumanović je govorio i pisao neke stvari za koje vi kad ih čitate, prosto se pitate šta je tu istina, a šta nije“, priča istoričarka umetnosti Ljubica Miljković. „Ne samo da je predvideo svoju smrt, on je rekao da će kralj Aleksandar umreti 1934. godine! Da li je to slučajno ili ne, ja ne znam, ali pošto je dobro govorio nemački, čitao nemačke novine još u vreme Austrougarske monarhije, on je rekao da se protiv Nemaca mora oprezno, jer ako se ne ophodi oprezno u ‘duševnom saobraćaju’, kako kaže, onda će ga, kako je u jednom pismu iz 1934. napisao – oni će ga ubiti 1942. godine. Sad, da li je to slučaj ili prosvetljenje, ne znam, ali on to jeste rekao.“

„On je čovek u političkom i svakom drugom pogledu potpuno povučen u svoju umetnost, od strahota koje se oko njega odigravaju, on beži u svoje slikarstvo“, kaže Milan Ristović. „On tada radi seriju velikih slika sa ženskim likovima Beračice, što je neka vrsta izgubljene utopije – on traži nešto što više ne postoji, oko njega postoji samo strahota rata. I treba naravno i njegovu umetnost čitati – kroz te svoje slike on iskazuje svoju strahovitu potrebu za nečim što je normalnost, za nečim što je neka vrsta izgubljenog raja, koji on idealizuje kroz slike.“

Znao je gde ide

S napadom Nemaca na Jugoslaviju i nakon komadanja zemlje, Srem postaje deo Nezavisne države Hrvatske.

Sava Šumanović je još 1928. prestao da se potpisuje na francuskom, raskrstivši s prethodnim periodom. Sada prestaje da se potpisuje i ćirilicom, zabranjenom u NDH. Na njegovim slikama sada stoji samo godina: 1941.

S početkom rata Sava se trudi da vodi dotadašnji život i da slika.

Šiđani kažu da je 28. avgust 1942. godine najtužniji dan u istoriji ovog mesta. Opisuju ga rečima: „Onda kada su ih odveli.“

Ristović objašnjava istorijski kontekst: „Tada se u Sremu sprovodila velika akcija ‘čišćenja teritorije’, koja je došla kao nastavak one tragedije srpskog naroda na Kozari nekoliko meseci ranije. Od avgusta do septembra traje velika ustaško-nemačko-mađarska akcija suzbijanja partizanskog pokreta uz masovni pokolj civila. U Sremu je oko 6.000 ljudi stradalo u toj akciji. Jedna od žrtava bio je i Sava Šumanović.“

Dva ustaška agenta došli su u kuću Šumanovića u pet sati ujutru.

„Kad su došle ustaše u kuću“, priča Milan Ristović, „oni su videli da je to čovek koga ne treba tući, ne treba vezivati. On je znao gde ide.“

Zamolio je da mu daju malo vremena da se okupa, obuče, zatim se pozdravio s majkom poljubivši je u ruku i otišao da se ne vrati.

U ateljeu, na stalku, ostala je njegova poslednja slika iz triptiha Beračice, čije se boje još nisu bile osušile. Dovršena je dva dana ranije, 26. avgusta.

Na kraju puta

O okolnostima Šumanovićeve smrti, direktorka Galerije u Šidu Vesna Burojević navodi i svedočenje jedne komšinice kuće Šumanovića: „Ona nam je pričala da Savina majka Persida i Sava (otac Milutin je umro 1937) nisu smatrali da treba da se sklanjaju, zato što se nisu bavili ničim osim svojom zemljom, a Sava slikarstvom. Plaćali su uredno sve obaveze, a imali su i veze u Zagrebu, jer je Svetislav, rođeni stric Save Šumanovića, bio uticajan u političkim krugovima u Zagrebu.“

Svetislav Šumanović bio je član prvog Upravnog odbora Srpske banke u Zagrebu i jedan od osnivača te banke, zatim hrvatski podban u vladi Kuena Hedervarija, a onda u više navrata zastupnik u hrvatskom Saboru. U Saboru NDH, formiranom u februaru 1942. bio je jedan zastupnika.

Persida je pokušala da mu se obrati za pomoć kako bi spasila sina, međutim, pošto je akcija bila dobro pripremljena, veze su bile u kvaru i ona nije mogla da mu pošalje telegram. Uzalud je molila. Uspela je ustaškim vlastima da pošalje molbu tek nekoliko dana posle.

Dva meseca kasnije stigao je odgovor:

Nezavisna država Hrvatska,

Ustaška nadzorna služba,
Ured i Broj; 62695-IIb-3-42.
Zagreb, dne 15. rujna 1942.

Predmet: Šumanović Savo, odpust iz zatvora, Župska redarstvena oblast, Vukovar.

Persida, ud. Šumanović iz Šida zamolila je pri Poglavniku, da se njezin sin Sava pusti na slobodu. Uvidom u očevidnost Ureda I, ustanovljeno je, da je Šumanović Sava kao talac, po Višem redarstvenom povjereničtvu osuđen na smrt i strijeljan 30. VIII 1942. g. Uslijed toga molbi se ne može udovoljiti, o čemu naslov neka obaviesti moliteljicu.

Za Dom spremni!

Upravitelj Šaban, v. r.

Obćinsko poglavarstvo trgovišta u Šidu,
Broj; 8587/42
Šid, dne 20. X 1942.
G. Šumanović Persida, Šid.

Dostavlja Vam se prednje radi znanja.

Za Dom spremni!

Bilježnik (potpis) Načelnik (potpis)

U filmu Putevi (1958) Aleksandar Saša Petrović je snimio Persidu Šumanović koja je ispričala potresnu priču o Savinom hapšenju i stradanju. U filmu se navodi i da je Sava bio još živ kada su ga, kao i ostale uhapšene Srbe, ustaše posule živim krečom u jami, a onda ih, bez belega i obeležja, zatrpani.

Smisao Beračica

Poslednja Šumanovićeva slika, triptih Beračice tumačio se dosad na razne načine, a direktorka galerije u Šidu dala je jedno moguće objašnjenje njegove simbolike.

„Ova berba grožđa po mnogo čemu odudara od realnosti – na slici korpe nose žene, a ne muškarci, dok u realnosti žene beru, a muškarci nose korpe; u berbi burad nikad nisu na zemlji, kao na slici, jer se napunjena ne bi mogla podići na kola; u septembru kada se grožđe bere niko nije bos, kao što su bose beračice na slici“, kaže Vesna Burojević.

„Na triptihu uočavamo dvanaest figura mladih snažnih žena koje nose korpe puno crnog grožđa. Od crnog grožđa se pravi crno vino, koje je, kao što znamo, simbol krvi Hristove. Kroz sredinu slike puca pogled i vidi se zrelo žito; žito je hleb, telo Hristovo, još jedan simbol hrišćanstva. Žito i grožđe nikad nisu zreli u isto vreme, osim, kako piše u Bibliji, na kraju vremena, kada ne postoji neplodno doba godine te prinosi sustižu jedni druge. Sam broj 12 asocira na 12 apostola. Devojke su bose, a u prvom planu čak dva puta su naslikana čista stopala – koja simbolično predstavljaju čistoću duše. U prvom planu, dakle, vidimo 12 figura, kojima se pridružuju dve figure – što nije slučajno jer Sava Šumanović je naslikao 14 čokota vinove loze. To znači da se broj čokota vinove loze, koji su simbol Isusa Hrista, slaže sa brojem figura koje je naslikao. Prosto je neverovatno da je Sava Šumanović slučajno došao do svih ovih detalja i da je sve nastalo spontano. Mi želimo da verujemo da je Sava Šumanović za kraj nama ostavio poruku, i da je to razlog zašto je na kraju života naslikao ovaj triptih.“

Amanet

Savina majka Persida je ostala u Šidu i preživela rat. U oktobru 1944. godine, dok su se vodile žestoke borbe na Sremskom frontu, sedela je u porodičnoj kući i čuvala slike svog sina. „Davala sam im i vina i slanine, samo da mi Savine slike ne diraju“, govorila je kasnije.

Ona će 1952. godine pokloniti Šidu 417 sinovljevih slika koje je sačuvala, porodičnu kuću i osam jutara zemlje za osnivanje galerije posvećene delu Save Šumanovića.

„Smatrajući životnu želju svog sina svojom materinskom i ljudskom obavezom“, piše u uvodnom delu Darovnog ugovora Perside Šumanović, „ostvarujem je danas kao naš zajednički cilj poklanjajući Savino životno delo rodnom mestu koje je on ovekovečio kroz svoju ljubav, učinio poznatim i slavnim svojim slikama. Posle nesrećne i nagle smrti moga sina, kao amanet sam zadržala toliko puta ponovljenu želju da njegova umetnost nađe mesto i bude sačuvana u našem rodnom kraju. Ispunjavajući taj amanet, uverena sam u duboko razumevanje i ljubav kojom će biti prihvaćen kako od građana Šida, tako i budućih naraštaja…“

Krista

Stric Svetislav nije mogao Savi Šumanoviću da pomogne 1942. godine. Ali njegova ćerka Hristina Krista Đorđević, rođena Šumanović, pomogla je da 1952. stane na noge Galerija slika Save Šumanovića u Šidu.

Savina sestra od strica Krista bila je udata za Đuricu Đorđevića, jednog od osnivača Medicinskog fakulteta u Beogradu i dvorskog lekara kraljevske porodice Karađorđević. Između dva rata bila je dvorska dama kraljice Marije Karađorđević, pomagala je umetnike, učestvovala u izgradnji paviljona „Cvijeta Zuzorić“, a preko prijatelja Ive Lole Ribara upoznala je i Josipa Broza u međuratnoj ilegali. On je nekoliko puta boravio u njenom stanu, i s njim će se Krista sprijateljiti i postati njegov čovek od poverenja. Tito joj je krajem februara 1941. lično poverio na čuvanje veće količine zlatnika koje je dobio od Kominterne za potrebe KPJ, ali pošto je njena kuća srušena u aprilskom bombardovanju, ovi zlatnici, kao i partijska radio-stanica koju je skrivala, stradali su. Posle rata, Krista je unajmila radnike koji su raskopali ruševine njene kuće i pronašli ispod njih deo zlatnika pretvorenih u veliki grumen zlata pomešan s malterom i ugljenisan – i vratila ih Titu. „U ratu ilegalska i partizanska saradnica, u miru pomajka, a svagda Gospođa“ – tako ju je opisao Dobrica Ćosić. Nakon rata bila je dugogodišnja posleratna predsednica Crvenog krsta SFRJ, načelnica Ministarstva socijalne politike SFRJ, osnivač Društva prijatelja Narodnog muzeja, član Komisije za kulturne veze sa inostranstvom.

Njenim posredovanjem, u martu 1965. Josip Broz Tito obišao Galeriju slika „Save Šumanović“ u Šidu, kada je posetio i njegovu tada devedesetdvogodišnju majku Persidu. Savina majka je umrla 1968. godine.

Bilans

Zahvaljujući Persidi Šumanović, danas u Šidu postoji Galerija slika „Sava Šumanović“, koja čuva 417 njegovih dela. Neke slike čuvaju Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti u Beograda, dok se druge slike, skice i pisma Save Šumanovića danas nalaze i kod kolekcionara u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu… Jedini trag Šumanovića u Parizu danas je na stubovima kafea Kupol.

Ako treba da Savu Šumanovićem upoređujem s nekim slikarem, to bi bilo s Nadeždom Petrović“, kaže Ljubica Miljković. „Ne samo zbog kolorističkog ekspresionizma, nego zato što se preko njihovih leđa lomi epoha. Nadežda Petrović održava u potpunosti svoje doba, kao i Sava Šumanović. Jedina razlika je u tome što je Nadežda bila angažovani slikar, borila se za emancipaciju žena, učestvovala u ratovima, i na kraju u ratu umrla, dok je Sava Šumanović nasuprot tome bio posvećen svojoj ‘pasiji’, kako je on govorio o svom slikarstvu, na neki način izolovan od sveta, koji je odlično razumeo, ali u potpunosti i prisutan u njemu. Uroš Predić je još u 19. veku rekao jednu veliku istinu. Naime, po njegovim rečima, on je izbegavao kafane jer su tamo dolazili naši umetnici koji su demokratizaciju shvatili kao vulgarizaciju. U priličnoj meri mi sada živimo vulgarizaciju svega, tako da i u tom smislu Sava Šumanović, zahvaljujući svom delu, ostaje kao kristal čist.“

Sumirajući Savinu sudbinu i delo, Milan Kašanin je napisao: „Nema veće razlike nego između Šumanovićeve mračne smrti i njegovih kristalno jasnih slika! Na kartonima i platnima nijednog našeg umetnika ne vidi se toliko belih boja – belih ženskih tela, belog cveća, belih kuća, belih ulica u snegu. Tragičan čovek mračnog uma, Sava Šumanovića je naš najveći slikar svetlosti.“

Krvava Hrvatska i Tužna Bosna

„Tih strašnih dana, kada sam bio u tim mučnim trzajima, nastale su te slike koje ja nazivam zverskim, a koje zahvaljuju svoj izgled ne kakvom študiju Francuza, iako im nešto liče nego nevolji“, pisao je Šumanović. „Podloga je bila rađena cinkovim belilom na podlozi koja ne upija. Pa su zato nastajali tokom rada ‘bregovi’ i ‘žile’ i ‘podebljanja’ na slikama i uvek je bio nov problem kako da ih dovršim. Ja sam u šali zvao te slike ‘Krvava Hrvatska’, ‘Tužna Bosna’ itd., a u stvari to je bio komad moga tužnog i gadnog života. Taj stil sam u muci osvojio pa je on moj, kao i svi sledeći, koje sam radio u svome selu. Bio sam nameran da izdržim do kraja tu borbu i da sav materijal, kao i svo gledište na slikanje izradim sam, ne mnogo drugačije od opšteg i onog što se radi u savremenom slikarstvu, ali da bude osvojeno kroz moj trud i da postane tako moje. Originalnost pod svaku cenu nisam hteo imati, jer ta mi se gadila, kao suvišna jeftina i prosta i dobra za ‘Pariz’, neg sam hteo originalnost istinsku i ozbiljnu… Danas radim stil koji zovem sam pred sobom imenom ‘kako znam i umem’ – stil koji nije ni akademičan a ni levičarski, neg onakav kako mi ga motiv, moje znanje i moje raspoloženje diktira.“

 

Autor Stevan Kostić

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/rtvslo.si

 

Izvor oko.rts.rs, 16. februar 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u