Dečaci u raljama feminizma

Jedna od nuspojava feminizacije obrazovne i uopšte javne sfere jeste povećani pritisak na roditelje i društvo da se prirodno ponašanje dečaka tretira kao određeni vid poremećaja

Početkom devedesetih, američki feminista i psiholog Kerol Giligan uzbunila je javnost dramatičnim tvrdnjama da djevojčice u svakom pogledu zaostaju za dječacima u američkom društvu. Od uspjeha u školi, preko stepena samopouzdanja, pa do mogućnosti koje im se pružaju u okviru višeg obrazovanja, a kasnije i zapošljavanja, američke djevojčice bile su sputane i ograničene, u najvećoj mjeri samim društvenim sistemom u kojem su se nalazile.

Nedugo nakon što je Giliganova objavila svoju knjigu Drugačijim glasom (In different voice), pojavili su se naslovi sa identičnom tematikom, kao Oživiti Ofeliju – spasavanje sopstvenosti adolescentnih djevojčica (Reviving Ophelia: Saving the Selves of Adolescent Girls), Djevojčice u školi – samopoštovanje i jaz u pouzdanju (Schoolgirls: Self-Esteem and the Confidence Gap), te Neuspjeh u pravednosti – kako američke škole obmanjuju djevojčice (Failing at Fairness: How America‘s Schools Cheat Girls). Feministički kolumnisti iz Njujork tajmsa, kao što je bila Ana Kvindlen, te Elizabet Glejk iz Tajma spremno su se nadovezale na ponuđeni narativ dajući mu dodatni medijski prostor, samim time stvarajući utisak društvene krize.

Obojenost patetikom i emotivnošću predstavljala je jednu od ključnih karakteristika tekstova na ovu temu. U članku za Vašington post, pisac Karolin Si se ne ustručava napisati kako „najneustrašivija, najgracioznija, najviše junačka i najizmučenija ljudska bića u ovoj zemlji mora da su djevojčice između 12 i 15 godina“.[1]

Pored već značajnog stepena pažnje koji su mediji širom zemlje posvetili ovoj temi, narativ postavljen od strane Kerol Giligan privukao je pažnju Asocijacije američkih žena na univerzitetima,[2] feminističke nevladine organizacije koja je u cilju promocije dotične krize sponzorisala nekoliko studija koje su sve redom potvrdile prvobitne navode Giliganove, te koje su mediji objeručke prihvatili bez ikakvog kritičkog osvrta na njihov sadržaj. Kao što se moglo i očekivati od feminističke organizacije, zaključeno je da se radi o široko rasprostranjenoj seksističkoj diskriminaciji djevojčica u američkim školama, te da je neophodno mijenjati sistem.

S druge strane, u toku čitave kampanje, dječaci su, po samoj prirodi prvobitnih argumenata, bili prepoznati kao privilegovani pol, te oni kojima je društvo bilo više naklonjeno. Oranizovan je čitav niz konferencija i promotivnih aktivnosti, problemi djevojčica postali su jedna od glavnih društvenih tema, te su se i političke strukture u Sjedinjenim Državama uključile u promociju narativa. Štaviše, zastupanje teze da se djevojčice suočavaju sa nepremostivim preprekama krunisano je 2009. godine kada je osnovan Savjet Bijele kuće za žene i djevojčice.[3] Na osnivanje identičnog organa za potrebe muškaraca i dječaka još uvijek se čeka.[4]

O muškoj „privilegovanosti“

Kao što možemo uočiti, iznenadna pojava svijesti o problemima djevočica dovela je do nastanka brojnih knjiga, naučnih članaka, medijskih reportaža i okruglih stolova, aktivizma od strane građana, novih zakonskih rješenja, te zainteresovanosti kako nevladinog sektora tako i zvaničnih političkih predstavnika. Ništa od ovoga ne bi bilo problematično da osnovni temelji na kojima počiva čitav narativ krize djevočica nisu, najprostije rečeno, nepostojeći. Istraživanje na kome je zasnovana navodna kriza je upitno i ograničeno do te mjere da je sasvim opravdano krizu djevojčica nazvati izmišljenom.[5]

Kritika struke na račun Giliganove i njene teze stigla je sa više strana, iako prekasno i bez dovoljno snage da privuče kritičnu masu medijske zainteresovanosti. U svojoj knjizi Rat protiv dječaka Kristina Hof Samers kritikuje Giliganovu navodeći potpunu nepouzdanost podataka koje je Giliganova koristila, kako zbog veoma ograničenog broja učesnika i upitnih istraživačkih metoda tako i zbog nemogućnosti pristupa originalnim podacima istraživanja koje Giliganova i dalje odbija da pruži na uvid.[6] Voker, Džafe i Hajd odbacuju tvrdnje o postojanju krize među djevojčicama na osnovu nedostatka empirijskih dokaza koji bi podržali stavove Kerol Giligan.[7] Činjenica da je samo pedeset osoba učestvovalo u njenoj studiji se koristi kao dodatni argument u svrhu isticanja ograničenosti i površnosti samog istraživanja, te upitnosti njegovih rezultata. Članak „Moć, otpor i nauka“ Naomi Vajstajn donosi kritiku Giliganove i njenog rada dovodeći u pitanje objektivnost „feminističke psihologije“ koja pretpostavlja potpunu jednoobraznost ženske psihologije u odnosu na različite društvene kontekste.[8]

Slučaj Kerol Giligan može poslužiti kao ilustrativan primjer djelovanja feminističkog lobija u svrhu promocije sopstvene ideologije bez obaziranja na šire društvene posljedice ili pak istinitosti „argumenta“ korišćenih prilikom date promocije. Iako nije jedini uzrok problema o kojem govorimo, feministička ideologija pripada grupi uzroka s obzirom da je zarad sopstvenog ideološkog narativa sa namjerom zanemarila stvarnu situaciju i probleme sa kojima su se dječaci susretali.

Naime, više zvaničnih istraživanja je na različite načine potvrdilo, od početka devedesetih godina dvadesetog vijeka pa sve do danas, da su zapravo dječaci grupa u krizi, iz više razloga. Jedan od najboljih pokazatelja negativnog stanja dječaka u SAD, kada se govori o sferi obrazovanja, jeste Nacionalna procjena obrazovnog napretka (National Assessment of Educational Progress – NAEP).[9] Ovaj program, započet još davne 1969. godine u Sjedinjenim Državama, nudi detaljan pregled i mjeru učeničkih postignuća u svim stepenima obrazovanja. Ovim putem između 70.000 do 100.000 učenika, odabranih iz četrdeset četiri različite savezne države, testira se u uzrastima od devet, trinaest i sedamnaest godina iz oblasti čitanja, pisanja, matematike i nauke.

Dečaci tokom učenja u školi u Mogadišuu (Somalija) (Foto: Ismail Salad Osman Hajji dirir on Unsplash)

Polovinom devedesetih, kada je narativ o krizi djevojčica grčevito potresao američko društvo, sedamnaestogodišnji dječaci su u oblasti nauke i matematike bili bolji od djevojčica za osam i pet bodova, dok su djevojčice istog uzrasta u čitanju i pisanju bile ispred dječaka za 14, odnosno 17 bodova.[10] Komentarišući ove rezultate u magazinu Nauka (Science), Leri Hedžes i Ejmi Nouel istakli su kako je zaostajanje djevojčica u matematici malo, no ne i beznačajno, te da bi moglo negativno uticati na broj žena u oblastima nauke i tehnologije. S druge strane, zaostajanje dječaka u pogledu pismenosti i sposobnosti čitanja okarakterisano je kao alarmantno. Hedžes i Nouel su prije više od dvadeset pet godina upozoravali da će postojanje velikog broja muškaraca sa niskim rezultatima iz čitanja i pisanja imati negativnog odraza na javne politike, s obzirom da će osobe sa niskom stopom pismenosti imati značajnih poteškoća u pronalasku zaposlenja unutar ekonomije zasnovane na obradi podataka i informatici.[11]

Prema studiji[12] Toma Lavlesa, iz 2015. godine, veoma malo stvari se promijenilo po pitanju sposobnosti čitanja i pisanja između dječaka i djevojčica u međuvremenu. Iako je njegova studija uočila postojanje ove razlike u zemljama koje imaju potpuno drugačije obrazovne sisteme, političko uređenje, te kulturne obrasce, učinivši tako ovaj fenomen globalnom pojavom, mogući razlozi i rješenje nisu ponuđeni. U istraživanju veoma sličnom onom koje je sproveo gospodin Lavles, autori Dejvid Rajli, Dejvid Njumen i Glenda Endrus ističu „da su, u prosjeku, djevojčice ispred dječaka u pogledu sposobnosti čitanja i pisanja, te da se ove polne razlike, suprotno našoj tezi, nisu smanjile u vremenskom periodu koji je razmatran (1988-2015)… Naša studija je takođe ispitala razlike kod učenika mlađih nego što su bili oni iz Hedžisovog i Nouelinog istraživanja, pronalazeći da razlika postaje drastičnija kako učenici napreduju kroz svoje obrazovanje. Ova otkrića imaju obrazovne implikacije za akademski uspjeh studenata u toku osnovnog i srednjeg obrazovanja, kao i po akademsku spremnost za početak studija.“[13]

Kao što se može uočiti, fenomen ženske prednosti u pogledu čitanja i pisanja, u svim stepenima obrazovnog procesa, nije nešto sa čime se društvo tek sada susreće, već je problem koji, po svemu sudeći, ima dublje korijene i koji će, ako je suditi prema predviđanjima većeg broja stručnjaka, negativno uticati na mušku populaciju, a samim tim i čitavo društvo. Samo postojanje ovog pitanja nije razlog za kritiku. Kroz istoriju ljudske civilizacije različiti problemi su se nametali, uzrokovani čitavim spektrom uzroka. Međutim, ono što se može i mora kritikovati jeste svjesno i, do određene mjere, plansko zanemarivanje ove problematike kako ne bi došlo do narušavanja narativa, mahom izgrađenog od strane feminističkih lobija, o djevojčicama potlačenim od strane društva, te dječacima koji su na svaki način privilegovani u tom istom društvu.

S obzirom da, prema različitim izvorima iz Sjedinjenih Država, 97 odsto stradalih u vojnim operacijama čine muškarci, da samo 17,8 odsto očeva dobije starateljstvo nad sopstvenom djecom, da čak 77 odsto žrtava ubistava pripadaju muškom polu, da je broj žena koje zlostavljaju djecu skoro pa dva puta veći od broja muških nasilnika, da su dvije trećine beskućnika muškarci te da su oni žrtve u skoro 80 odsto slučajeva samoubistva i 93 odsto smrti koje se dese na radnom mjestu, u najmanju je ruku je neukusno govoriti o nekakvoj muškoj „privilegovanosti“.

Nuspojave feminizacije

Jedan od uzroka krize dječaka je sve izraženija feminizacija svih stepena obrazovanja, sa posebnim naglaskom na najranije faze u kojima se formiraju navike i očekivanja, kako po pitanju samog obrazovnog procesa tako i po pitanju odnosa sa ostalim učesnicima u istom, drugim učenicima i učiteljima.

Rasprava o uticaju ženskih učitelja u školama, posebno u zapadnom svijetu, vodi se duže od 150 godina, i od samog početka uključivala je kako zagovornike tako i kritičare. Nesumnjiva činjenica je da su žene već duže vremena dominantni pol kada se govori o učiteljskim pozicijama, posebno u srednjoškolskom i osnovnom obrazovanju.[14] Istovremeno, razlika u stilovima predavanja između muških i ženskih učitelja i profesora je dokumentovana, te mora biti uzeta u obzir.

U studiji koja se bavila feminizacijom osnovnih i srednjih škola u njemačkoj saveznoj državi Baden-Virtemberg, Jurgen Šmude i Saša Džekiš ističu činjenicu da su „od 1990-ih djevojčice u njemačkim školama postajale sve uspješnije u odnosu na dječake, uz istovremeno povećanje broja ženskih učitelja. Osnovna pretpostavka je da feminizacija učiteljske profesije vodi ka nedostatku muških uzora što može imati negativne posljedice na ponašanje i akademski uspjeh dječaka… U svojoj ELEMENT studiji, Helbig je pokazao da dječaci zaista dobijaju lošije ocjene iz matematike i shodno tome su u nešto manjoj mjeri preporučeni za srednju školu u onim ustanovama sa visokim udjelom ženskih učitelja. Pored toga, djevojčice imaju razvijeniju sposobnost čitanja u školama sa više ženskih učitelja.“[15]

Praksa uzimanja u obzir ponašanja učenika prilikom ocjenjivanja znanja postala je svakodnevna u Sjedinjenim Državama, te u daleko značajnijoj mjeri negativno utiče na dječake negoli djevojčice. Analiza podataka prikupljenih od 6.000 učenika širom SAD, obavljena od strane Nacionalnog centra za obrazovnu statistiku 1999. godine, utvrdila je da su prilikom ocjene akademskih sposobnosti učenika iz matematike, čitanja i nauke predavači u samu ocjenu uračunavali i ponašanje đaka u toku nastave, iako bi po logici ove dvije kategorije trebalo da se posebno posmatraju. Ovakvo ponašanje učitelja na kraju je dovelo do toga da su djevojčice dobijale bolje ocjene od dječaka, ne na račun svoje akademske spremnosti, već zbog toga što su u prosjeku imale 15 odsto bolje ponašanje.[16]

Posebna problematika koja se manifestovala kao jedna od nuspojava feminizacije obrazovne sfere jeste i povećani pritisak na roditelje i društvo uopšteno da se prirodno ponašanje dječaka tretira kao vid poremećaja najčešće okarakterisan terminima kao što su hiperaktivnost i nedostatak pažnje. Za razliku od djevočica, dječake karakteriše energičnije i aktivnije ponašanje, potreba za takmičenjem, izraženija potreba za igrom koja je bučna i obično uključuje fizičku aktivnost, koja nije uvijek bezopasna, te ponašanje koje je, uopšteno gledano, manje pomirljivo sa izraženijom sklonošću testiranja utemeljenosti autoriteta, bez obzira jesu li u pitanju roditelji ili pak učitelji.

Dečaci tokom igranja fudbala (Foto: NeONBRAND on Unsplash)

Ovakvo ponašanje dječaka nije nikakva novina i može se pronaći u različitim kulturama i nacijama širom planete. Štaviše, do relativno nedavno, ovakvo ponašanje bilo je prihvaćeno kao normalno od strane društva i mehanizmi koji su kolektivno razvijeni nisu bili usmjereni prema iskorijenjivanju ili pak potiskivanju prirodnog ponašanja dječaka, već ka njegovom konstruktivnom integrisanju u već postojeće društvene obrasce čime je jačano samo društveno tkivo, a potencijalno destruktivne forme muškog ponašanja onemogućavane u svom ispoljavanju.

Kada se sagleda ponašanje obrazovnih institucija i socijalnog sistema u Sjedinjenim Državama stiče se utisak da su ove klasične lekcije odjednom zaboravljene. U modi je trenutno praksa kojom se prirodno ponašanje dječaka klasifikuje kao psihološki poremećaj, te se tretira putem lijekova. Poremećaj koji, prema zvaničnim statistikama, pogađa 20 miliona američkih dječaka prije negoli krenu u srednju školu[17] poznat je kao ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder), odnosno „poremećaj smanjene pažnje i hiperaktivnosti“.

Simptomi ovog poremeđaja uključjuju „kratak raspon pažnje (posebno za dosadne zadatke), hiperaktivnost (koja može biti fizička, verbalna i emotivna), impulsivnost (koja se može pojaviti u obliku lakomislenosti), nemirnost, neorganizovanost i poteškoće prilikom hijerarhizacije zadataka, slabo korišćenje vremena, česte promjene raspoloženja, zaboravnost (slaba radna memorija), problem obavljanja više zadataka odjednom (multitasking), nesposobnost kontrole bjesa i frustracije, problem prilikom završavanja zadataka, problemi sa čekanjem na svoj red“.[18]

Iako neki od ponuđenih simptoma navodnog poremećaja mogu zaista ukazivati na određeni vid psihološke mane, značajan dio njih zapravo predstavlja ponašanja koja su tipična za djecu. Impulsivnost, nemirnost, neorganizovanost, slabo korišćenje vremena, nesposobnost kontrole bjesa i frustracije, hiperaktivnost – sve su ovo oblici ponašanja koja su djeca pokazivala kroz istoriju, koja su držana pod kontrolom ili pak ublažavana razvijanjem smisla za odgovornost kod djece, te insistiranjem na principu disciplinovanog ponašanja u skladu sa društvenim normama.

Kada pogledamo ponuđeni spisak simptoma, te uzmemo u obzir ranije opisanu prirodu normalnog ponašanja dječaka, sa relativnom lakoćom se može razumijeti zašto dječaci čine ogromnu većinu onih kod kojih se ovaj poremećaj uočava.[19] Iako je ova problematika u značajnoj mjeri zastupljena u glavnim medijskim tokovima, što samo po sebi može biti indikativno, postoji značajan broj osoba, kako među običnim građanima tako i među intelektualnom i naučnom elitom, koje ističu upitnu prirodu navodnog poremećaja, posebno na osnovu simptomatike, te koje naglašavaju pogrešnost terapije koja se, u suštini, svodi na korišćenje lijekova.

U članku za Eskvajer, pod naslovom „Drogiranje američkog dječaka“ Rajan D’Agostino skreće pažnju da sami proizvođači ADHD stimulansa priznaju da su ovi lijekovi „povezani sa iznenadnom smrću kod djece sa srčanim problemima… Oni mogu uzrokovati bipolarni poremećaj kod djeteta koje nije pokazivalo nikakve simptome istog prije negoli je terapija stimulansima počela. Povezani su sa novim ili drastičnijim oblicima agresivnog ponašanja. Mogu izazvati nove simptome psihopatskih (kao što je pojava glasova ili slijepo vjerovanje u stvari koje nisu istinite) ili maničnih oboljenja. Obično uzrokuju uočljivi gubitak tjelesne težine i nesanicu… Jedna studija je otkrila da djeca koja koriste ove preparate osjećaju strah od druge djece, te razmišljaju o samoubistvu“.[20]

Status ovog, navodnog drastičnog, poremećaja je, u najbolju ruku, upitan, te ga je često nemoguće razlikovati – kada pogledamo simptome u pitanju – od normalnog ponašanja djece koja su i bučna, aktivna, brzopleta i nestrpljiva, te koja su uvijek raspoložena za igru.

Mržnja prema muškosti

U članku koji se bavi upravo temom obrazovanja i navodnog poremećaja pažnje, Geri Garibaldi ističe rašireno i otrovno prisustvo feminizma, ne u smislu feminizacije same profesije predavača, već kao političke ideologije.

Opisujući svoje učiteljsko iskustvo sa dječakom pod imenom Brendon, Garibaldi navodi kako su „već nekoliko decenija, bijeli anglosaksonski muškarci – Brendonovi preci – suočeni sa žestokim napadom obrazovnih specijalista zadojenih feminizmom i multikulturalizmom. Naoružani zlobnim moralisanjem, njihov cilj je da prerežu Brendonov istorijski doseg, da oklevetaju, zakopaju, pomute… kako bi potom izvršili rekonstrukciju. U savremenim političko korektnim udžbenicima, Niki Đovani i Toni Morison stoje rame uz rame sa Markom Tvenom, Vilijamom Foknerom i Čarlsom Dikensom iako su oba ženska autora, u najboljem slučaju, drugorazrednog kvaliteta. Čak i u njihovim površnim aspektima, ovi udžbenici promovišu namjeru izdavača da se ulaguju postojećim politički korektnim stavovima. Knjige u pitanju sadrže stranicu za stranicom zdravih i radosnih djevojčica u pobjedničkim portretima. Dječaci (posebno bijeli) će se najčešće pronaći u pozadini slika, biti odsutni u potpunosti ili pak prikazani kako sjede u invalidskim kolicima. Brendonu ne promiče glavna poruka. Njegov oštri mladi um čita između redova i uočava glupost svega što mu je rečeno da mora prihvatiti.“[21]

Bez feminističke ideologije, sama feminizacija profesije učitelja, odnosno predavača, možda i ne bi bila tako problematična po šire društvene strukture, no ranije spomenuta Kristina Samers ističe feminizam kao upravo jedan od glavnih razloga za probleme sa kojima se dječaci susreću, te koji su i doveli do nastanka trenutnog stanja.

Ilustracija (Foto: Moises Gonzalez on Unsplash)

Navodeći primjere strukovnih obrazovnih institucija, kao što su Blekstoun Veli Tehnološka škola, te Avijatičarska srednja škola, koje pohađaju i djevojčice no čije učeničko tijelo većinom čine dječaci, Samersova ističe da feminističke organizacije ovim ustanovama predstavljaju najveće probleme, potkrepljujući svoje navode izvještajem iz 2007. godine, izrađenim od strane Nacionalne koalicije žena i djevojčica u obrazovanju (NCGWE) koji je škole poput ranije navedene dvije optužio kao žarišta „seksualne segregacije“, te „diskriminacije na osnovu pola“. Činjenica je da su sve struke u potpunosti pristupačne djevojčicama. I pored toga, ogromna većina učenica ipak bira da nastavi obrazovanje u nekoj od oblasti vezanih za djecu, zdravlje ili pak kozmetologiju.

Kao što pokazuju jasne razlike u svom ponašanju, te različita interesovanja kroz život, dva pola, prepuštena sama sebi u oblasti obrazovanja, jasno pokazuju naklonosti za različite oblasti. Naučno je potvrđeno da se ova različitost interesovanja uočava već u prvoj godini života, kada dječaci u ogromnoj većini pažnju posvećuju stvarima, mašinama i mehanizmima, dok djevojčice pokazuju interesovanje za osobe i živa bića.

Istovremeno ne treba smetnuti su uma da Nacionalna koalicija žena i djevojčica u obrazovanju nije bilo kakva feministička organizacija već predstavlja krovnu strukturu za više od pedeset lobističkih grupa čiji osnovni cilj jeste zastupanje prava djevojčica u obrazovanju. Kao što se može uočiti, veoma snažni feministički lobiji, pod parolom borbe za prava žena u obrazovanju, vrše direktne napade na one institucije koje, po prirodi oblasti na koje se fokusiraju, izgledaju daleko privlačnije dječacima negoli djevojčicama. Kada se ovo uzme u obzir onda se mogu shvatiti i stalni nasrtaji feminističkih grupa na oblasti koje su u engleskom jeziku poznate pod akronimom STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematics).

Osnovni razlog, a moguće i jedini, zbog čega su oblasti nauke, tehnologije, inženjerstva i matematike u takvoj mjeri ciljane od strane feminističkih aktivista jeste činjenica da većinu zaposlenih u ovim djelatnostima čine muškarci. Autor je u više navrata ranije pisao o fenomenu feminizma, te se i kroz ovaj primjer ističe da osnovni pogonski element savremene feminističke ideologije nije nikakva briga za prava žena, koja su osigurana širom svijeta osnovnim ustavnim aktima, već patološka mržnja prema muškosti i muškarcima kao osnovnim nosiocima njenih karakteristika.

Institucionalna trepljivost prema ovakvom društveno-degenerativnom djelovanju ne može a da se ne odrazi na samo zdravlje dotičnog društva i njegovu sposobnost za prilagođavanjem i samoočuvanjem. Ilustrativan primjer nam dolazi od Andreja Martjanova, ruskog vojno-političkog analitičara, koji se u svojim knjigama prevashodno bavi pitanjima razvoja novih vojnih tehnologija, te njihovim uticajem na ratnu vještinu.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi Stvarna revolucija u vojnom djelovanju Martjanov navodi veoma zanimljivo opažanje. Naime, Međuagencijski izvještaj o američkoj proizvodnji iz 2018. godine, koji se inače podnosi predsjedniku Sjedinjenih Država, upozorava da „američkom sektoru alatnih mašina nedostaje siguran pristup dovoljnom broju kvalifikovane radne snage. Veliki broj trenutno kvalifikovanih radnika napušta polje zbog starosti, dok je istovremeno premalo tehničkih obrazovnih programa putem kojih bi se obučile njihove zamjene. Bez usaglašenog djelovanja koje bi osiguralo spremnu radnu snagu i neprekidno podmlađivanje iste putem uvođenja novih zaposlenih, Sjedinjene Države neće moći da održe veliki, aktivan i raznolik sektor alatnih mašina, neophodan za stvaranje zadovoljavajućeg broja i tipa proizvoda po potrebi.“ [22]

Iako se knjige Kristine Samers i Andreja Martjanova bave potpuno različitim tematikama, nije teško povezati tačke i uočiti kako su decenijska nastojanja feminističkog lobija da osigura jednakost ishoda u svim oblastima obrazovanja uticala na stvaranje situacije koja neposredno i negativno utiče na stanje američke nacionalne bezbednosti. Svakako, feminizam nije jedini uzrok ovakvog stanja, te se kao jedan od nekoliko razloga može navesti i izmještanje industrijskih kapaciteta iz Sjedinjenih Država u druge zemlje svijeta gdje su troškovi niži, no ne može biti sumnje da je feministička ideologija, neprijateljski nastrojena prema dječacima, te njihovim obrazovnim potrebama i interesima, odigrala svoju ulogu u opadanju stepena nacionalne bezbednosti.

Kriza dečaka

Pojedinci, ozbiljno posvećeni problemima sa kojima se susreću američki dječaci, ponudili su i određena rješenja, no u većini slučajeva ona počivaju na logičkoj pretpostavci postojanja stepena različitosti između polova što je neprihvatljivo feminističkim grupama koje, kao dio svojih aktivnosti, podrazumjevaju suprotstavljanje bilo kakvim reformama obrazovnog sistema koje bi uključivale uspostavljanje ravnoteže između načina usvajanja znanja kod dječaka i djevojčica.

Postoji veći broj mogućih rješenja, od kojih su neka primjenjiva u toku čitavog obrazovnog procesa, među koje spadaju preispitivanje prirode razvojne nastave, odnosno prenaglašavanja „saradničkog i konsezusnog stila učenja“ u okviru metodologije predavanja koja mnogo više odgovara djevojčicama negoli dječacima, potom uvođenje razreda zasnovanih samo na jednom polu što se pokazalo kao kvalitetna i logična metoda u prenošenju istog znanja muškim i ženskim učenicima kroz polno prilagođene pristupe. S obzirom da su djevojčice više sklone saradnji kao strategiji učenja, dok su dječaci više orijentisani ka nadmetanju, jedno od ponuđenih rješenja predviđa program nastave koji vrši sintezu dva pristupa kako bi svaki učenik, pojedinačno i u okviru svog pola, pronašao motivaciju za učešće u procesu nastave.

Dečaci tokom borbe za loptu u ragbi utakmici (Foto: Philippa Rose-Tite on Unsplash)

S obzirom da među dječacima i djevojčicama postoji stvarna prirodna razlika u ranim godinama života koje su istovremeno i početne godine obrazovnog procesa, predlaže se odlaganje instrukcija iz čitanja i pisanja dok se mozak dječaka ne razvije dovoljno. Naime, naučna istraživanja razvoja moždanih tkiva kod djece utvrdila su da je centar za sjećanje i shvatanje jezika ne samo za dvadeset procenata veći kod djevojčica, već se kod njih ranije i razvije, što iz perspektive preranih evaluacija čitanja i pisanja stavlja dječake u nepovoljan položaj. Dječaci imaju više problema sa početnim zahtjevima obrazovnog procesa upravo jer biološki razvoj njihovog mozga u ranom djetinjstvu kasni par godina za djevojčicama.

Prilagođavanje časova iz različitih oblasti različitim stilovima učenja dječaka i djevojčica takođe se javlja kao jedno od rješenja koje naglašava neophodnost različitog pristupa različitim polovima kako bi se dobili najbolji rezultati, te kako bi većina djece učestvovala u obrazovnom procesu i imala koristi od istog.[23] Stimulacija zapošljavanja više muških učitelja i profesora može se posmatrati kao jedan od segmenata ukupnog rješenja ovog pitanja.

Problemi sa kojima se dječaci susreću u oblasti obrazovanja predstavljaju samo dio ukupne krize. U svojoj knjizi pod naslovom Kriza dječaka autor Voren Farel ističe višedimenzionalnu prirodu ove problematike putem podataka koji jasno ukazuju da se dječaci suočavaju sa ozbiljnim problemima u oblasti fizičkog i psihičkog zdravlja, ekonomskih mogućnosti, te da odsustvo oca u porodici na dječake ostavlja traumatične psihološke posljedice. Iako se Farel osvrće većinom na slučaj Sjedinjenih Država, ranije u tekstu smo već istakli da ovaj fenomen nije ograničen isključivo na Ameriku.[24]

Iako se negativni uticaji koje trenutna atmosfera u obrazovanju ima na dječake, posebno dugoročno gledano, mogu značajnim djelom smatrati izvorom problema u drugim oblastima, odsustvo očeva ima istu, ako ne i veću, težinu u pogledu degenerativnog uticaja na razvoj dječaka tokom čitavog djetinjstva, a posebno u toku prve dvije godine života.

Koristeći se podacima na koje se poziva Tomas Edsal,[25] Farel ističe da su „i naše kćeri ili osakaćene odsustvom ili pak ojačane prisustvom očeva u mnogo više pogleda nego samo po pitanju dužine života, no uticaj na dječake je mnogo izraženiji – ne samo u toku njihovog djetinjstva i rane mladosti, već i tokom ostatka života. Ovo se ne odnosi samo na ekonomsku budućnost dječaka, već i na njihovu emotivnu inteligenciju i bračni potencijal – kategorije koje su sve međusobno neraskidivo povezane“.[26]

Odsustvo očeva može se posmatrati kao početni katalizator u generisanju krize dječaka s obzirom da se ovaj nedostatak odražava na dijete prije negoli ono započne svoj proces obrazovanja. Nema sumnje da je feministička ideologija dovela do kvarenja legalnog sistema i privilegovanja žena u njegovim okvirima, posebno u slučajevima brakorazvodnih parnica i starateljstva nad djecom, gdje se majka po automatizmu prepoznaje u skoro svim slučajevima kao bolji i važniji roditelj. Iako za ovakvu privilegovanost žena, po pitanju podizanja djece, ne postoji niti društveni, niti naučni osnov, feministički lobi i društvo koje je dobrim djelom feminizovano uporno, već decenijama, insistiraju na ovakvom ishodu.

Opasna patologija

Svako logičan, kada bi posmatrao pitanje podizanja djece i odgoja, odnosno njihove integracije u društvo, pretpostavio bi da otac i majka igraju uloge koje, svaka za sebe, imaju veliki značaj u pogledu zdravog razvoja potomstva. Različite uloge roditelja ne moraju biti jednako zastupljene u svakom trenutku dječijeg života, niti je njihov intezitet isti, no suštinska pouka jeste da su stilovi odgoja i načini ponašanja oca i majke prema djeci komplementarni i uzajamno povezani. Za potrebe ovog teksta nećemo ulaziti u dublje karakteristike roditeljstva oca i majke no, uopšteno gledano, konsenzus je da su majke sklonije ispoljavanju brige za potomstvo putem emocija, dok očevi to čine postavljanjem sistema pravila i zahtjevanjem discipline u njihovom poštovanju.

Iz perspektive samog djeteta, majčin pristup uvijek se čini kao bolji s obzirom da je zasnovan na ljubavi i posvećenosti potrebama samog djeteta, no manje popularan metod očeva igra izuzetno bitnu ulogu u procesu socijalizacije djece i razvijanju shvatanja da postojanje u društvenoj zajednici, te zadovoljavanje potreba dolaze zajedno sa određenim odgovornostima i pravima. Uklanjanje oca u ranom djetinjstvu obično vodi ka različitim poremećajima ponašanja, kako kod djevojčica tako i kod dječaka.

Otac i sin tokom šetnje (Foto: Szilvia Basso on Unsplash)

Ženska djeca odrasla u porodicama koje čine samohrane majke obično su sklonije upuštanju u nezaštićene i jednoročne intimne odnose koji mogu dovesti do trudnoće, čime se zlokobni krug samohranog majčinstva ponavlja s obzirom da očevi djece začete u ovakvim uslovima u većini slučajeva ne preuzmaju svoj dio odgovornosti. S druge strane, dječaci koji odrastaju u porodicama bez očeva svoju neprilagođenost društvenoj stvarnosti ispoljavaju na drugačije načine, od kojih su najdrastičniji primjeri pucnjava u školama širom Sjedinjenih Država za koje su obično odgovorni dječaci koji pohaćaju dotične škole, koji imaju problema sa snalaženjem u feminizovanoj učionici i koji potiču iz porodica u kojima otac kao jedna od ključnih roditeljskih figura ne postoji.[27][28]

Čak 75 odsto počinilaca napada na škole, od 25 najpoznatijih slučajeva ovakvih zločina u Americi, čine dječaci iz uništenih porodica unutar kojih je otac u potpunosti odsutan. Za svaku zajednicu koja drži do sopstvenog opstanka ovo bi trebalo da su jasni i alarmantni pokazatelji postojanja veoma opasne patologije unutar društvenog tkiva.

Norman Rajder, demograf sa Univerziteta u Prinstonu, slikovito objašnjava da „postoji godišnja invazija varvara koji nekako moraju biti civilizovani i pretvoreni u osobe koje doprinose ispunjenju različitih funkcija neophodnih za društveni opstanak.“[29] Invazija varvara, kako je Rajder naziva, zapravo obuhvata proces sazrijevanja mladog naraštaja određenog društva, koje Rajder prepoznaje kao osobe između 14 i 24 godina. Proces socijalizacije „varvara“ mora započeti i ranije, štaviše porodica i kuća bi trebalo da su prvi, temeljni izvor društvene socijalizacije na koji se kasnije nadovezuju sistem obrazovanja i šire društene norme i mehanizmi. Problem sa trenutnom socijalizacijom, barem u okviru Sjedinjenih Država i određenog broja drugih zemalja Zapada, jeste ženskocentrični fokus date socijalizacije unutar koje se dječaci jednostavno ne pronalaze s obzirom da njihova suštinska priroda ima veoma malo dodirnih tačaka sa datim procesom.

Uzevši u obzir da se ovaj proces feminizovane socijalizacije nastavlja kroz više stepene obrazovanja, te na radnom mjestu, ne začućuju sve izraženije tendencije muškaraca da napuštaju sferu rada,[30] obrazovanja[31] i zasnivanja porodice.[32] Stabilno društvo podrazumjeva razuman stepen učestvovanja oba pola u njegovom funkcionisanju, te vrednovanje njihovih specifičnih doprinosa datoj zajednici. Stabilno društvo je sposobno da samo sebe prvenstveno biološki obnovi, a potom, putem socijalizacije mlađeg naraštaja, prenese sebi specifične tradicije, te tako osigura nacionalnu, odnosno kulturnu obnovu.

Rajder sa razlogom govori o varvarima, jer djeca lišena socijalizacije razvijaju forme ponašanja koje možemo nazvati varvarskim. Dječaci, prepušteni sami sebi, skloniji su ovakvom ponašanju i u tome im feminizovani odgoj i obrazovni sistem neće pomoći, štaviše društveni procesi koji će uzimati u obzir samo potrebe ženskih članova zajednice neminovno će dovesti do indiferentnosti muške populacije koja vremenom može prerasti u otvorene oblike agresije prema takvom sistemu ili nezainteresovanost za njegovo očuvanje.

Ilustracija (Foto: Tim Marshall on Unsplash)

Za zdravo društvo, da se poslužimo kovanicom Eriha Froma, neophodno je da dječaci uzore pronalaze u zrelim muškarcima svoje zajednice koji mogu poslužiti kao uzori, te da se u društvo integrišu putem procesa i mehanizama koji su prilagođeni njihovim potrebama. Društvo koje odluči da zanemaruje potrebe polovine svoje populacije neminovno će morati da plati cijenu takvog ponašanja.

 

Ljubiša Malenica je diplomirani politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard.

________________________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] https://www.washingtonpost.com/wp-srv/style/longterm/books/chap1/waragainstboys.htm#:~:text=In%201990%2C%20Carol%20Gilligan%20announced,to%20support%20this%20alarming%20finding.

[2] https://www.aauw.org/

[3] https://obamawhitehouse.archives.gov/administration/eop/cwg

[4] https://whitehouseboysmen.org/

[5] https://journals.sagepub.com/doi/10.1037/a0019024

[6] https://www.worldcat.org/title/war-against-boys-how-misguided-policies-are-harming-our-young-men/oclc/907448379

[7] https://www.jstor.org/stable/23086381?seq=1

[8] https://archive.newpol.org/issue22/weisst22.htm

[9] https://nces.ed.gov/nationsreportcard/

[10] https://www.washingtonpost.com/wp-srv/style/longterm/books/chap1/waragainstboys.htm#:~:text=In%201990%2C%20Carol%20Gilligan%20announced,to%20support%20this%20alarming%20finding.

[11] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/7604277/

[12] https://www.brookings.edu/research/girls-boys-and-reading/

[13] https://www.apa.org/pubs/journals/releases/amp-amp0000356.pdf

[14] https://link.springer.com/chapter/10.1007/978-3-030-18799-6_17

[15] https://link.springer.com/chapter/10.1007/978-3-030-18799-6_17

[16] https://www.today.com/parents/boys-classroom-behavior-impacts-grades-study-finds-1B8308131

[17] https://www.esquire.com/news-politics/a32858/drugging-of-the-american-boy-0414/

[18] https://www.additudemag.com/adhd-symptoms-checklist/

[19] https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3101894/

[20] https://www.esquire.com/news-politics/a32858/drugging-of-the-american-boy-0414/

[21] https://www.city-journal.org/html/how-schools-shortchange-boys-12949.html

[22] https://www.amazon.com/Real-Revolution-Military-Affairs/dp/1949762076

[23]https://www.aasa.org/SchoolAdministratorArticle.aspx?id=5642#:~:text=The%20feminization%20of%20our%20schools,education%20institutions%20competing%20with%20men.

[24] https://www.youtube.com/watch?v=Qi1oN1icAYc&t=109s

[25] https://www.nytimes.com/2017/03/16/opinion/the-increasing-significance-of-the-decline-of-men.html

[26] https://www.amazon.com/Boy-Crisis-Boys-Struggling-About/dp/1942952716

[27] https://www.heritage.org/marriage-and-family/commentary/the-crisis-fatherless-shooters

[28] https://www.sun-sentinel.com/opinion/fl-op-mass-shootings-fatherless-homes-20180227-story.html

[29]https://books.google.ba/books?id=KcWE32X8DRQC&pg=PA110&lpg=PA110&dq=Norman+B.+Ryder+speaks+of+%E2%80%9Ca+perennial+invasion+of+barbarians+who+must+somehow+be+civilized+.+.+.+for+societal+survival.&source=bl&ots=MC2Kk_Y7zp&sig=ACfU3U1ZWgSghwBHPO4_dxIwbmAiMdXhtQ&hl=en&sa=X&ved=2ahUKEwioprePhbrwAhVVhv0HHbYyC30Q6AEwAHoECAMQAw#v=onepage&q&f=false

[30] https://ilostat.ilo.org/men-are-dropping-out-of-the-workforce-heres-where-the-numbers-are-highest/

[31] https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-creativity-cure/201603/the-silent-epidemic-young-men-dropping-out-college

[32] https://www.regain.us/advice/marriage/why-are-men-not-marrying-these-days/

 

Naslovna fotografija: Annie Spratt on Unsplash 

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Društvo, Kolumna
Pratite nas na YouTube-u