U Avganistanu je izgleda potvrđena ona, navodno Kisindžerova, ocjena da je „Americi opasno biti neprijatelj, ali još gore –prijatelj“. Iz toga proizlazi da je najbolje živjeti u hladovini ispod radara njene spoljne politike. Ali, kako uživati u takvoj poziciji kada su SAD svaku tačku na planeti markirale kao predmet svojih tobože bezbjednosnih interesa?
Zato odlazak SAD iz Avganistana nije nikoga ostavio ravnodušnim.
Glasna ili tiha reagovanja bila su oprečna. Evropski partneri oštro su negodovali jer su i sami participirali u dugoj i basnoslovno skupoj okupaciji, a o povlačenju su tek naknadno obavješteni. Vazalni režimi malih i slabih zemalja nemirno spavaju sa otkrićem da supersila više nije pouzdan pokrovitelj.
Rusija i Kina imaju osnova da trijmfuju zbog daljeg opadanja američke moći i kraja unipolarnog svijeta. Talibani se, naravno najviše vesele na „dan kada je iz Avganistana otišao i posljednji okupatorski vojnik“. Diskretno se raduju i oni koji hoće da budu američki prijatelji, ali i prijatelji njihovih neprijatelja, jer supersila uslovljava „ako nisi sa nama onda si protiv nas“.
Najviše je ipak ketmanskih država: klanjaju sa strahopoštovanjem, ali poštovanje iz straha proizvodi plitko potisnutu mržnju koja izbije na površinu čim oslabi strah. To objašnjava neuspjeh postepene primopredaje vlasti između proameričkog režima i talibana dogovorene u Beogradu i Dohi. Kabul se predao prije nego što su okupatori i kolaboranti stigli da se planski evakuišu prema dogovoru.
Nezaustavljiv proces
Bajdenova priča da su se SAD povukle kada su ostvarile cilj invazije da poraze Al kaidu koja je srušila dvije kule Svjetskog trgovinskog centra možda može da posluži, ali samo za unutrašnju upotrebu. Hipoteza da je Bajden Rusima i Kinezima utrapio Avganistan da ih zabavi o jadu, takođe ne pije vodu. Oni su ga sa Avganistancima zaskočili paralelnim tajnim dogovorom. I dok su zapadne diplomate trčale prema aerodromu, ruske i kineske pozvane su da ostanu.
Tek što su se poražene vratile kući, zemlje NATO-a su dalju saradnju sa Kabulom uslovile ljudskim pravima žena da se školuju, da rade, da učestvuju u javnom, životu. Rusi i Kinezi, međutim, dali su prednost principu nemiješanja u unutrašnje stvari.
Kako god bilo, SAD su poslije povlačenja iz Kabula izgubile ne samo povjerenje kod prijatelja nego i autoritet kod neprijatelja, pa je za očekivati da će se u svijetu uskoro rapidno uvećati broj „neposlušnih naroda“ i „svojeglavih država“. Naprosto, kao i svaka prethodna imperija, i američka se ljudima širom svijeta popela na vrh glave, a Srbima posebno.
Ipak, ima li razloga za likovanje u Srbiji i Srpskoj?
Da, ali…
Poslije poraza u Avganistanu, Bajden će morati da vrati unutrašnje samopouzdanje i autoritet SAD među saveznicima tako što će pokazati mišiće na nekom manjem i lakšem terenu, a Srbi su kao nacrtani širom srpskog sveta.
Da li će isforsirati priznanje Kosova pritiskom na članice EU koje ga nisu priznale i usisati ga u NATO?
Ili će prva meta za odstrel biti Dodik i Srpska?
Da li će bandoglavog Mila Đukanovića skloniti u inostranstvo i prišrafiti kolebljivog premijera Krivokapića?
Ili će biti – juče u Avganistanu, sutra u našem stanu?
Dobro, možemo računati na dalju i veću političku podršku Rusije i Kine. No, ukoliko ta podrška ne bude srazmjerna opadanju američke moći, moglo bi doći do guranja slonova na našoj nevelikoj teritoriji, što bi izazvalo razoran zemljotres. Naprotiv, kako investicije u infrastrukturu, gasovode i put svile budu napredovale, Kina i Rusija sticaće sve veće ne samo ekonomske nego i bezbjednosne argumente da se još više „maligno“ umješaju.
Ekspert londonskog Ekonomista Nil Ferguson nas plaši da bi krah američke hegemonije mogao da se pretvori u Treći svjetski rat. Poraz u Avganistanu i pad ekonomije dovešće SAD u situaciju sličnu nekadašnjoj britanskoj: Britanci su imali kolonije, a Amerikanci vojne baze u 150 država po svijetu.
„Vašington će se“, kaže, „naći pred ’mračnim izborom’ ili da se pomiri sa globalnim liderstvom Kine ili da svim sredstvima brani svoju vodeću poziciju“.
Utješno je što u ovom drugom slučaju Ferguson smatra neizbježnim jedino američko-kineski rat na Pacifiku, daleko od naše kuće, pa ćemo moći samo da navijamo.
Ali zašto povlačenje iz Avganistana tretirati kao američki krah, a ne kao konstruktivno prilagođavanje nezaustavljivom procesu rađanja multipolarnog svijeta?
Amerikanci su useljenički narod, koji svoj fascinantni prosperitet duguje i izuzetnoj prilagodljivosti na nove okolnosti. SAD su, uz neizbježna previranja u vlastitoj kući, preživjele i poraz u Vijetnamu i kasnije, padom Berlinskog zida, uspostavile globalnu hegemoniju.
Zgusnuto vreme
Najzad, kada se radi o zemljama „srpskog sveta“, SAD nemaju razloga da žure. Srpsku, kao i ostatak BiH, drže pod protektoratom sa pratećim vojnim kontingentom NATO. Na Kosovu, koje je za nas dio Srbije, imaju vojnu bazu Bondstil. I Srbija i Srpska opkoljene su članicama NATO-a, uključivši i Crnu Goru, koja je zatvorila pomorski prilaz sa Jadrana.
Po tome što SAD povremeno govore „o povratku nezavršenim poslovima“, može se zaključiti da ih smatraju uglavnom završenim i osiguranim, što im dozvoljava odlaganje i povremeno zamrzavanje. A, s obzirom na novi trend američkog prilgođavanja, moguće je i odustajanje i povlačenje ili bar prebacivanje težišta na važnije tačke u svijetu. Bajden je i rekao nema više intervencija u drugim zemljama, da ostaje samo konfrontacija sa Kinom i Rusijom.
Najzad, nastupajući multipolarni svijet nije ni svijet mnoštva suverenih nacionalnih država, nego regionalnih velesila oko kojih bi se okupljale manje i slabije. Da li je uloga Pijemonta geopolitički namijenjena nekoj velikoj Srbiji kojoj bi, pored Srpske, gravitirale zemlje sa značajnijim brojem Srba? Ali ni odnosi u porodici nisu uvijek idilični. Ili bi na širem prostoru to bila Rusija?
Rusi su naša slovenska, pravoslavna, ćirilična braća, a mi „mali Rusi“. No nisu nam ni sa njima, ne samo kao Sovjetskim Savezom, baš sva iskustva uvijek bila najbolja.
A tek Kinezi!? Čelični prijatelji, ali druga rasa, religija, kultura, civilizacija i jezik, za koji nemamo ni hiljadu dobrih prevodilaca.
Sada se guramo u nikad slabiju EU, gde nam i jeste prirodno geopolitičko mjesto, ali nas tamo očito neće.
Velike sile traže da budu poštovane i nema besplatnog pokroviteljstva. Srbi su opet skloni da se kočopere nesrazmjerno veličini i značaju, iako znamo koliko nas je koštalo herojsko avansiranje mjesta na pravoj strani istorije. Berlinski zid se nije urušio nego se prevrnuo na jednu stranu, a i analogno naglo prevrtanje na drugu takođe bi izazivalo planetarnu pometnju u kojoj mali ili opstaju, ili nastaju, ili nestaju.
Ovo je zgusnuto vrijeme brojnih iskušenja kada pravi lideri na raskrsnici više puteva prave dugoročne istorijske izbore i ostvaruju ih uz mnogo taktičkih manevara, takoreći – između kišnih kapi.
Naslovna fotografija: David Furst/AFP via Getty Images
Izvor sveosrpskoj.com
BONUS VIDEO:
