A. Pavićević: Savremeni izazovi pravoslavnog misionarenja

Prenaglašavanje (kroz neprestano reklamiranje i medijsko eksponiranje) kulta tumanskih svetitelja i tome slične pojave prete da kult odvoje od celine života crkve i od njene vere u Božije sveprisustvo

Godina je devedeset i neka. Stoleće dvadeseto. Tri prijatelja – dva ikonopisca i jedan ikonograf – kreću na put. Magistrala ih vodi do manastira Tumane kod Golupca. Tamo će fresko-tehnikom, u vizantijskom stilu, oslikati Crkvu Svetog arhangela Gavrila. Biće to prvi živopis te vrste u Srbiji, posle dugog perioda seko-slikarstva i dominacije barokne i realistične ikonografije. U manastiru ih dočekuje sestrinstvo, sastavljeno mahom od vremešnih, ali vedrih starica. Igumanija Matrona će, tokom naredna dva leta, koliko je trajalo oslikavanje, biti mati ne samo svojim monahinjama već i spomenutim beogradskim umetnicima.

Štedljivo sakupljajući novac samo od priloga koji su posetioci manastira ostavljali na celivajućoj ikoni, uspela je da obnovi crkvu i spolja i iznutra. Na njoj – novi bakarni krov, u njoj – „neovizantijski ekces”, kako je, afirmativno, živopis manastira Tumane opisao jedan istoričar umetnosti. Pantokrator, Bogorodica, arhijereji, praznici, svetitelji – svakog jutra sve veći broj žitelja nebeskog carstva dočekuje monahinje koje dolaze na jutarnju službu. Tu je i novi, zidani ikonostas, oslikan ikonama koje, kao i čitav živopis podsećaju na Kurbinovo, Svetu Sofiju, Studenicu… Nakon molitve, slikari nastavljaju posao. U kratkim stankama slušaju duhovite pouke monaha Save – starca koji je živeo u izdvojenoj kućici pored manastira. Na kraju svakog meseca, mati poziva svoju najmlađu decu – slikare, u keliju, da im da platu, da nose kući ženama i deci. Novac stoji u kutiji od cipela, ispod njenog kreveta. U njoj su uredno složene nemačke marke i švajcarski franci – po jedan, dva, pet, deset. Sitni apoeni, ali, sve je tu. Plata za vredne radnike ne sme da izostane. Uoči dana posvećenog Svetom Zosimu Tumanskom, sinajskom monahu, koji se podvizavao u pećini u blizini manastira, stižu i pojci iz slikarsko-živopisačkog bratstva Svetog Jovana Damaskina.

Nova era

Osvećenje živopisa prati istočno crkveno pojanje. U sveukupnosti liturgijskog doživljaja sreću se istorija i eshaton, vreme i večnost. Sutradan, divna matuška ispraća svu tu decu, darujući ih dobrim željama i zahvalnošću. Posećivali su je još neko vreme, dok ih životne obaveze nisu odvukle na drugu stranu. Posle nekoliko godina čuli su da se upokojila, u svojoj rodnoj kući, jer sestre nisu mogle da je neguju. Vreme provedeno s njom, u tihom i toplom porodičnom ambijentu manastira Tumane, ostalo je utisnuto u srcima svih tih, tada mladih bogotražitelja. Tragajući za duhovnim utočištem i skloništem od svetskog meteža i zastrašujućih nacionalističko-folklorno-paganskih ideologija koje su vitlale Srbijom toga doba, oni su započeli dug i trnovit put hrišćanskog podviga. Mnogi među njima kasnije su i sami postali monasi, sveštenici, episkopi, misionari i graditelji, nastojeći da ostanu verni skromnosti i ljubavi koju su iskusili gledajući mati Matronu i slušajući od nje o svetosti Svetog Zosima.

U međuvremenu, manastir je naseljen mladim monasima. Obrazovani, puni fizičke, intelektualne i duhovne snage, „podižu” nivo i graditeljske i misionarske delatnosti. Uređuje se crkva, zidani ikonostas se zamenjuje mermernim, niču nove manastirske zgrade, raste ekonomija. Na mestu Zosimove pećine zida se veća kuća. Osniva se i gostoprimnica za okrepljenje sve većeg broj poklonika, a za najmlađe posetioce tu je i zoološki vrt. Godine 2014. moštima Svetog Zosima pridružuju se i novootkriveni netruležni zemni ostaci Svetog Jakova, tumanskog podvižnika i mučenika s polovine 20. veka.

Time počinje i „nova era” ovog manastira. Broj posetilaca se umnogostručava i gotovo svakodnevno se u njega sliva reka ljudi koji satima stoje u redu ne bi li celivali mošti. Na njima i oko njih se neprestano dešavaju čuda – isceljenja od najtežih bolesti, lečenje bezdetnosti, rešavanje porodičnih problema, razvezivanje lanaca magijskih čini, po kojima je ovaj kraj Srbije poznat. O dešavanjima u manastiru, o narodno-crkvenim saborima, proslavama i priredbama, a posebno o čudima, zainteresovani mogu da saznaju na veoma savremeno dizajniranoj veb-stranici.

Hteli ne hteli, poređenje se nekako neizbežno nameće. Ne samo da je današnja atmosfera u manastiru Tumane daleko od one koja je ovde vladala u vreme skromnog igumanstva mati Matrone već je daleko i od pustinjačkog zaveštanja Svetog Zosima i tihovanja koje se pripisuje Svetom Jakovu. S druge strane, ne treba osporavati misionarsku ulogu manastira. Oni su je oduvek imali, održavajući plamen molitve i hrišćanske pismenosti u najtežim istorijskim trenucima. U tom smislu, manastir Tumane je bio i ostao važno duhovno pojilište za sve putnike namernike, nevoljnike, hrišćane. Uostalom, nije li bolje da se ljudi isceljuju verom u čuda tumanskih svetitelja, nego da pomoć traže kod raznih vračara i gatara? Nije li bolje da narod boravi u manastiru nego na većima bezbožničkim kojih danas ima na svakom koraku?

Međutim, treba biti oprezan i mudar, kako poklonjenje ovoj svetinji ne bi izašlo iz okvira hrišćanske pobožnosti i učenja crkve i skliznulo u mnogoboštvo koje je, kako piše Šmeman, oduvek pretilo svakoj religiji.

Za verujućeg čudo ne postoji

Prvo, ne treba zaboraviti da svaka crkva počiva na moštima svetitelja i da je svaka liturgija bogojavljenje, bilo gde na kugli zemaljskoj. Drugo, za verujućeg čoveka, čudo ne postoji. Čudo je dokaz Božijeg postojanja, a verujućem taj dokaz nije potreban. I treće, odnos koji ovdašnji poklonici imaju prema relikvijama često sadrži u sebi dozu idolopoklonstva u čijoj se suštini nalazi magijski odnos prema predmetu obožavanja. Hodočašće i celiv tako ne predstavljaju više samo vrstu prinosa i izraz poštovanja, već način da se tumanski svetitelji, kao kakva paganska božanstva, umilostive da bi uslišili molitve i želje onih koji im se obraćaju. „Nikakvo ocrkovljenje samo po sebi nije bilo garancija čistote hrišćanstva, nijedna ’forma’ – pa ni ona najhrišćanskija – nije spasavala ’magijski’, ako nije bila ispunjena duhom i istinom kojima služi. Mnogoboštvo nije bilo samo religija koja je hronološki gledano prethodila hrišćanstvu i bila od njega uništena, već određeni, ’prirodni’ stožer same religije i u tom smislu večita opasnost… Paganstvo je zapravo bilo odvajanje forme od sadržine, njeno izolovanje kao samostalne vrednosti i cilja za sebe. To je bilo vraćanje prirodnoj religiji, veri u formulu i u obred, nezavisno od njihovog sadržaja i duhovnog smisla. Ali onda su i sam hrišćanski obred i sama hrišćanska svetinja lako mogli da postanu predmet jednog čisto paganskog obožavanja i sobom zaklone ono radi čega su uopšte postojali: oslobađajuću silu istine”, dodaje Šmeman.

Prenaglašavanje (kroz neprestano reklamiranje i medijsko eksponiranje) kulta tumanskih svetitelja i tome slične pojave prete da kult odvoje od celine života crkve i od njene vere u Božije sveprisustvo („Koji si svuda prisutan i sve ispunjavaš…”). To sveprisustvo, međutim, ne treba mešati s panteističkim shvatanjem o oboženosti tvari. Takvo shvatanje pripada opet paganskom konceptu sveta u kojem je čovek podređen duhovima i stihijama prirode. Božije sveprisustvo u hrišćanstvu jeste prisustvo razumnog principa koji čoveka poziva na sastvaralaštvo, na saradnju, koji prepoznaje u njemu kreativne potencijale i bogočovečanskim primerom ga bodri da ostvari najviši ideal slobode. Ona se pak ostvaruje posredstvom ljubavi i poverenja koji postoje između Boga i čoveka i koji su uzajamni.

 

Autor Aleksandra Pavićević

 

Naslovna fotografija: Vikipedija/Vanilica, CC BY-SA 4.0

 

Izvor Politika, 04. novembar 2021.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u