Zapad više nema stratešku politiku

Zapad je izgubio mogućnost da vodi stratešku politiku. Rusija, Kina i Iran su samo „slike“ čija vrednost se ceni prema pontecijalu da proizvode emotivne naboje u zapadnom kulturnom ratu

Da li ste pratili vesti ove nedelje? Obavezne vakcinacije na sve strane: države jedna za drugom hitaju da nametnu ili pravno primoraju kompletno stanovništvo na vakcinaciju. Ove obaveze nameću se zbog ogromnog rasta zaraze kovidom – i to najviše u mestima gde su  eksperimentalne mRNK genske terapije masovno primenjivane. I gle slučajnosti, ova prekretnica nastupa baš u momentu kada saznajemo da je broj Amerikanaca umrlih od kovida u 2021. godini premašio onaj iz 2020. godine. Ovo se dogodilo uprkos činjenici da prošle godine nije bilo vakcinisanih Amerikanaca, dok je u ovoj godini 59 odsto njih vakcinisano. Očigledno ova mRNK navala nije panacea.

Naravno, i farmaceutski establišment zna da vakcine nisu panacea. U igri su „viši interesi“. Stvari zapravo pokreće strah od propuštanja šanse za implementaciju niza „promena“ u Sjedinjenim Državama i Evropi. Bajden se još uvek muči da progura svoj „veliki“ plan društvenih izdataka i agendu zelene tranzicije kroz Kongres pre izbora za njegov sastav, koji se održavaju za tačno godinu dana. A rast inflacije mogao bi da potopi čitavu Bajdenovu „Build Back Better“ (VVV) agendu.

Vremena je malo ostalo. Izbori za Kongres udaljeni su svega 12 meseci, nakon čega će se legislativni manevarski prostor zatvoriti. Zelena „tranzicija“ takođe je zaglibila (usled brige da će prebrzi prelazak na obnovljive izvore energije ugroziti električne mreže i drastično uvećati troškove grejanja), a farmaceutski establišment će zaključiti da je novi soj B.1.1.529 napravio veliki evolutivni skok od 32 mutacije na svom spajk proteinu. To ga čini „očigledno veoma različitim“ od prethodnih varijanti, što bi moglo da pokrene nove talase infekcije, koji bi izbegavali „odbranu izgrađenu vakcinacijom“.

U prevodu: možda se nalazimo pred novim talasom restrikcija, novim zatvaranjima i – konačno – novim bilionima dolara stimulativnih mera. Čovek ne može da se ne zapita – šta li će tek tada biti sa inflacijom?

Gas do daske

Sjedinjene Države i Evropa, u kojim se pandemija vratila svom silinom, u trci su da sprovedu svoje agende reseta, pre nego što novi sojevi preuzmu stvar u svoje ruke i napune bolnice vakcinisanima i nevakcinisanima, ulice neredima, a Božićne vašare maskama (ako ih uopšte bude). Veliki korak unazad zloslutno su najavile ovonedeljne vesti: stiže obavezna vakcinacija, kao i nova zatvaranja, čak i u oblastima u kojim je većina vakcinisana. A ljudima se to ne dopada.

Izgleda da brzo nestaje prostor za „reset“. Jedan posmatrač, komentarišući sve frenetičnije aktivnosti elite, zapitao se: „Jesmo li konačno stigli do pika (vrhunca) Davosa?“ Da li je zaokret ka autoritarizmu u Evropi znak očaja pred strahovima od toga da se brojne „tranzicije“ planirane pod kišobranom „reseta“ (finansijska, klimatska, vakcinaška i menadžerska ekspertska tehnokratija) možda nikada neće impplementirati?

Da skratimo priču, planovi izdataka bivaju sputani rastućom inflacijom, klimatska tranzicija ne uspeva da se zalaufa u siromašnijim državama (pa ni kod kuće), tehnokratija biva sve više diskreditovana neželjenim ishodima pandemije, a moderna monetarna teorija udara o zid zbog – pa, opet zbog inflacije.

Novčanice od 100 dolara prilikom štampanja u Birou za graviranje i štampu u Fort Vortu (Teksas), 24. septembar 2013. (Foto: AP Photo/LM Otero)
Novčanice od 100 dolara prilikom štampanja u Birou za graviranje i štampu u Fort Vortu (Teksas), 24. septembar 2013. (Foto: AP Photo/LM Otero)

Da li me pratite? Velika „tranzicija“ koncipirana je kao veoma skup prelazak ka obnovljivim izvorima energije i ka novom, digitalizovanom, robotizovanom korporativizmu. Međutim, potrebno joj je veliko (inflatorno) finansiranje kako bi se izglasala, kao i ogromni paralelni (takođe inflatorni) izdaci za socijalnu pomoć kako bi je odobrio i Kongres. Socijalna pomoć je neophodna kako bi se primirili svi oni koji će posledično ostati bez posla usled klimatske „tranzicije“ i preorijentacije na digitalizovanu korporativnu sferu. Ali, neočekivano za neke „eksperte“, inflacija je udarila najjače u poslednjih 30 godina.

Postoje moćni oligarhijski interesi iza Reseta. Oni ne žele da vide propast Zapada, niti da dozvole da na Zapad padne senka njegovih „konkurenata“. Tako da izgleda da će, umesto odustajanja, da daju gas do daske kako bi svom biračkom telu usadili poslušnost. Neće biti tolerancije za neslaganje.

Novo „disciplinovanje“

Esej iz 1978. godine pod nazivom „Moć bespomoćnih“, koji je napisao tadašnji disident a kasniji predsednik Češke Vaclav Havel, podsmešljivo počinje sledećim rečima: „Utvara hara Istočnom Evropom, utvara onoga što se na Zapadu naziva ‘neslaganjem’“. „Ova utvara nije se pojavila niotkuda. To je prirodna i neizbežna posledica trenutne istorijske faze sistema koji biva progonjen njome“. E pa danas, kako to Majkl Evri iz Robobanke primećuje, „Zapad ima polarizaciju, masovne proteste, nerede, govorkanja o obaveznoj vakcinaciji u Evropi i Janisa Varufakisa koji govori da je kapitalizam već mrtav, a da vreba tehno-feudalizam“. Ono što sada nameće još veću urgentnost jesu predstojeći američki izbori za Kongres. Trampov povratak (makar i ograničen samo na Kongres), odsekao bi noge BBB agendi i ohladio i sam Brisel.

Međutim, upravo tehnološka revolucija na koju Varufakis skreće pažnju jeste ono što je istovremeno redefinisalo demokratsko biračko telo i pretvorilo tehnološke oligarhe u milijardere. Algoritamsko stvaranje klastera istomišljenika na društvenim mrežama je istovremeno uništilo intelektualnu radoznalost i stvorilo „neinformisanu klasu“, oličenu u današnjoj menadžerskoj klasi. To je klasa akreditovane meritokratije koja sebe gordo tretira kao „pobednika“ dolazeće ere, nevoljna da rizikuje pogled iza zavese, da proveri izdržljivost svog „sigurnog prostora“.

Da stvari budu još perverznije, ovaj kadar akademika, analitičara i centralnih bankara razvrstanih u torove svojih profesija insistira na potpunoj veri u dogmu da je njihov tehno-pristup istovremeno i efektan i koristan za čovečanstvo, pri čemu su potpuno nesvesni disidentskih gledišta koja se roje oko njih, u dubinama interneta.

Glavna uloga takvih dogmi danas, bilo da ih izdaje farmakološka „komanda za vakcinaciju“, „komanda za tranziciju“ moderne monetarne teorije, „komanda za energetsku tranziciju“ ili svetska menadžerska tehnokratija, jeste da se izgradi „Mažino linija“ – defanzivna ideološka granica, „Veliki narativ“, između „istine“ koju definišu vladajuće klase i svih drugih istina koje su u suprotnosti sa njihovim narativom. Takoreći, sve se svodi na poslušnost.

Naširoko se smatra da bi sve ove tranzicije preokrenule uvrežene ljudske načine života koji su drevni i duboko ukorenjeni, što izaziva otpor – pa će zato biti potrebni novi oblici društvenog „disciplinovanja“. Interesantno je da rukovodstvo EU već naziva svoje zvanične odluke o novim obavezama „naređenjima“. Takvo disciplinovanje sada se testira u Evropi pomoću obavezne vakcinacije, iako naučnici govore da vakcine ne mogu biti „srebrni metak“ za kojim svi žude. Kako je primetio jedan član „visoke lože“ koji simpatiše globalno upravljanje – da bi se ljudi naterali da prihvate takve reforme, moraju biti zastrašeni.

Punkt za vakcinaciju građana protiv virusa COVID-19 u Le Kaneu (Francuska), 19. januar 2021. (Foto: Reuters/Eric Gaillard)

Da, kolektiv „tranzicija“ mora imati svoj „veliki sveobuhvatni narativ“, ma kako šuplje on delovao (npr. borba da se demokratija odbrani od autoritarizma). Ali je priroda današnjeg kulturnog rata takva da njegova sadržina na kraju postaje jedva nešto više od retoričke ljušture, bez ikakve iskrenosti u svojoj srži.

On, u principu, služi kao dekoracija za projekat „višeg reda“: očuvanje globalnih „pravila igre“, uokvirenih tako da reflektuju interese Amerike i njenih saveznika, kao baze iz koje se kandže „tranzicije“ mogu podići do globalnog poretka koji štiti uticaj elite i njenu kontrolu nad svim najznačajnijim sredstvima.

Ova politika izmišljenih, akreditovanih narativa je tu da ostane, i danas se nalazi svuda. Odavno je prevazišla partijske podele. Šira poenta jeste da se mehanika narativne mobilizacije projektuje ne samo na zapadnu „kuću“ (na mikro planu) nego i na inostranstvo, kroz američku „spoljnu politiku“ (tj. makro-plan).

A baš kao i u domaćoj areni, u kojoj se ideja politike uverljivosti gubi (pomoću obavezne vakcinacije nametane vodenim topovima i policijom za razbijanje demonstracija), isto tako se gubi i ideja spoljne politike vođene argumentima i diplomatijom.

Veoma rizična igra

Zapadna spoljna politika postala je manje zainteresovana za geostrategiju, nego se prvenstveno fokusira na tri „velika ikonična problema“ – Kinu, Rusiju i Iran – koje može iskoristiti da stvori emotivni naboj za profitabilno mobilisanje određenih delova biračkog tela unutar američkog kulturnog rata. Sve američke struje igraju ovu igru.

Cilj je pogurati svest Amerikanaca (i njihovih saveznika) ka mobilizaciji povodom nekog pitanja (poput više protekcionizma prema kompanijama protiv kineske konkurencije) ili, alternativno tome, kako bi se delegitimisali protivnici ili opravdali neuspesi. Ove mobilizacije se grade ne da bi imale stratešu svrhu, već da bi obezbedile domaću partijsku podršku.

Kada je ovaj narativni rat uzeo maha u SAD, milioni ljudi već su živeli u realnosti u kojoj činjenice nisu imale nikakvog značaja, u kojoj su se zvanično dešavale stvari koje se zapravo nikada nisu desile, a druge stvari koje su se očigledno desile zvanično se nikada nisu desile. Ili su označavane kao „ultra-desničarske ekstremističke toerije zavera“, „lažne vesti“ ili „dezinformacije“, iako su ljudi znali da to nije tačno.

Demonstrant sa transparentom „Defundirajte policiju“, Njujork, 07. jun 2020. (Foto: Ira L. Black/Corbis via Getty Images)

Rusija i Kina se, tako, suočavaju sa realnošću u kojoj evropske i američke elite idu u suprotnom smeru od epistemološke čistote i dobro zasnovane argumentacije. To znači da nova normalnost podrazumeva generisanje mnoštva kontradiktornih realnosti, ne samo kontradiktornih ideologija nego pravih, uzajamno isključivih „realnosti“ koje nikako ne bi mogle istovremeno da postoje, a kojima je cilj da zbune protivnike i dezorijentišu ih.

Ovo je veoma rizična igra, jer primorava targetirane države da zauzmu stav otpora, htele to one ili ne. Ovde se podvlači to da u politici više nije bitna strategija, nego spremnost na to da SAD dožive strateški, pa čak i vojni poraz, da bi ostvarile političku pobedu. To znači postizanje efemerne pobede kroz izazivanje povoljnog nesvesnog psihičkog odgovora američkih birača.

Rusija, Kina i Iran su samo „slike“ koje imaju vrednost u onoj meri u kojoj imaju potencijal da se napune emotivnim nabojima u zapadnom kulturnom ratu (u kojem, uzgred, ove države i ne učestvuju). Rezultat je taj da ove tri države postaju antagonisti američkoj pretpostavci o definisanju globalnih pravila igre koja svi moraju da poštuju.

Rusija, Kina i Iran u potpunosti shvataju svrhu ovih pravila: da im se nametne poslušnost kako bi se povinovale „tranzicijama“, ili da, u protivnom, trpe izolaciju, bojkot i sankcije – na sličan način na koji se ovakvi izbori nameću onima na Zapadu koji ne žele da se vakcinišu (bez vakcine nema posla).

Ovaj pristup reflektuje pokušaj Bajdenovog tima da nastupa „na oba koloseka“ sa ovim trima „ikoničnim državama“: saglasnost u pitanjima tranzicije se pozdravlja, ali se bilo kakvo neslaganje sa pravilnikom koji dovodi do tranzicije na nacionalnom i supranacionalnom nivou dočekuje krajnje neprijateljski.

No, da li američki praktičari narativne politike shvataju da reaktivno delovanje Rusije i Kine nije nikakva slična kontramobilizacija kako bi se „dokazala poenta“? Da se njihova vizija zaista razlikuje od „pravila“? Da li uviđaju da bi njihove „crvene linije“ mogle doslovno da postanu crvene linije? Da li je Zapad sada toliko zavisan od sopstvenih narativa da više nije u stanju da prepozna prave nacionalne interese?

Ruski predsednik Vladimir Putin i kineski predsednik Si Đinping tokom sastanka u Pekingu, 26. april 2019. (Foto: TASS/kremlin.ru)
Ruski predsednik Vladimir Putin i kineski predsednik Si Đinping tokom sastanka u Pekingu, 26. april 2019. (Foto: TASS/kremlin.ru)

Ovo je ključno: kada Zapad govori, on uvek gleda preko ramena na domaće posledice svog „dokazivanja poente“ (poput uvežbavanja napada nuklearnih bombardera što je bliže moguće granicama Rusije). A kada Rusija i Kina kažu „ovo su naše crvene linije“, to nije šuplja priča – one stvarno tako misle.

 

Preveo Vladan Mirković/Novi Standard

 

Naslovna fotografija: Francois Lenoir / Reuters

 

Izvor Strategic Culture Foundation

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u