Srpsko pitanje danas, kao i u prošlom vijeku, prevazilazi granice Srbije i srpstva. Ono se odnosi i na narode sa kojima živimo izmiješani, te susjedne narode i države. Utiče na međunarodni poredak, tiče se interesa velikih sila na Balkanu i šire. Ovo i danas otvoreno pitanje proizvodi posljedice (tako nas barem uči istorija) koje je teško sagledati, predvidjeti i regulisati. Ovo bi trebalo da imaju u vidu arhitekte globalne politike.
Poredak uspostavljen devedesetih godina prošlog vijeka vidno se kruni. Iskušenja pred koje nas je stavio prošli vijek ostavila su bolne tragove u kolektivnoj svijesti nacije. Sve je to postalo više nego očigledno u posljednjih dvadeset godina. U tom istom periodu svijet se suštinski promijenio. Kakav je naš odgovor na nove vjetrove koji duvaju i sa Istoka i sa Zapada? Nema više jednopolarnog svijeta. Na scenu stupaju novi igrači – Rusija i Kina. Evropska unija je u krizi: sukob globalista i suverenista, izlazak Velike Britanije iz Unije, migrantska kriza koja je Uniju duboko podijelila, u grupi G7 nema više jedinstvenih rješenja za nagomilane svjetske probleme, upražnjeno je mjesto glavnog kormilara Unije itd…
Na drugoj strani je BRIKS i njegov nesumnjiv značaj. Šangajska organizacija za saradnju postaje sve privlačnija jer ne postoje nikakvi uslovi za učlanjenje, a unutar nje svi su ravnopravni, za razliku od Evropske unije koja počiva na dominaciji i unifikaciji uz stalno uslovljavanje i izvjesno neizvjesnu budućnost članstva u istoj.
Da li će 21. vijek biti stoljeće srpskih integracija i spajanja, građenja nove kohezije i premošćavanja svih nametnutih podjela unutar srpske nacije, nasuprot mučnom 20. vijeku?
Odgovor na ovo pitanje zavisi dobrim dijelom od nas samih. Na početku, mi moramo jasno da saopštimo šta mi zapravo hoćemo.
Dvostruki standardi
Razapete između zova Evropske unije, za čije melodije imaju sve manje sluha, i Rusije – Srbija i Srpska, zapravo naš narod, idu nestabilnim korakom u susret novom vremenu.
Imamo dovoljno iskustva i znanja da bismo shvatili da se članstvo u EU koristi kao poluga za iznuđivanje neprekidnih koncesija Srbije. Sve što važi za druge ne važi za Srbe. Logika duplih standarda primjenjuje se u kontinuitetu od raspada bivše države do danas (Badinterova komisija, pravo naroda na samoopredjeljenje, nepovredivost republičkih granica, institut referenduma, privatna svojina, dijalog kao osnovni princip rješavanja problema itd).
Kosovo treba da ode iz Srbije, a Srpska mora da ostane u BiH. Ova kontradikcija vrijeđa zdrav razum. To su ti dvostruki standardi koje nad nama sa neskrivenim žarom i upornošću primjenjuju zapadni pravednici i usrećitelji više od tri decenije sa istim objašnjenjem. U ime demokratije i pravde kao uzvišenih civilizacijskih načela. A šta tek reći za objašnjenje istih – ta dva slučaja ne treba povezivati, vele moćnici. To dobrim dijelom generiše krizu na postjugoslovenskom prostoru.
Dok zapadni centri moći pod firmom funkcionalne i demokratske države, zasnovane na vladavini prava i evropskim standardima, podržavaju centralizaciju, čitaj unitarnu Bosnu, bošnjački lideri u Sarajevu to perfidno pakuju u građansku opciju (jedan čovjek, jedan glas – kud ćeš demokratskije – svi smo jednaki). To u praksi direktno dovodi u pitanje temelje dejtonske BiH (konstitutivnost naroda), na kojima ona počiva i na kojima je jedino moguća.
Tako su se, nažalost, ne prvi put, na istoj strani našli Bošnjaci i neki zapadni centri moći. Cilj je razvlašćivanje Republike Srpske i njeno utapanje u unitarnu BiH, kojoj nastoje obući „građansko i demokratsko ruho“. I jedni i drugi pokušavaju i, nažalost, uspijevaju da za izvođenje ovih radova pronađu saučesnike u pojedinim opozicionim liderima u RS (Ivanić, Šarović, Borenović).
Da stvar bude još složenija, tu su problemi u samoj Federaciji BiH, gdje još poslije posljednjih izbora nije formirana vlada, a nove izbore Hrvati uslovljavaju promjenom izbornog zakona. Tako, na jednoj strani imamo dva konstitutivna naroda koja se osjećaju ugroženim, a na drugoj Bošnjake muslimane koji ne mare za druge argumente i principe konsenzusa i konstitutivnosti, na kojima se jedino može održati državna zajednica. Umjesto da forsiraju dijalog i kompromis između sve tri strane, moćnici su stali na stranu Bošnjaka, potpirujući proizvodnju neizvjesnosti i straha od rata.
Stanje koje danas imamo u BiH posljedica je krize koju je izazvala međunarodna zajednica preko visokih predstavnika (strana uprava) i bošnjačko preuzimanje pravnih institucija (Ustavni sud i tužilaštvo). Sve što radi vlast u RS u stvari je reakcija i odgovor na ono što se nameće. U odbrani svojih interesa i prava, Republici Srpskoj ostao je Ustav BiH i Dejton, tj. dejtonsko uređenje kako bi se zaustavilo potpuno razvlašćivanje RS i vratile (većinom silom) oduzete nadležnosti.
Poslije Inckovog nametanja zakona o negiranju genocida, dolaskom Kristijana Šmita, čiju legitimnost osporavaju RS, Rusija i Kina, odluke Ustavnog suda BiH koje zadiru u pravo RS da gazduje poljoprivrednim zemljištem i šumama, te desetina nadležnosti i zakona koje su visoki predstavnici nasilno prenijeli sa RS na BiH, izazvale su aktivnosti koje su u toku u Srpskoj.
Dok jedni pozivaju na razgovor i politički dijalog o otvorenim pitanjima i problemima, pritom ne dovodeći u pitanje teritorijalni integritet BiH, drugi prijete ratom i ukidanjem RS, tražeći međunarodnu intervenciju (ulazaka NATO trupa u Brčko i na Drinu). Na drugoj strani, Dodik odbacuje sukob kao mogućnost i poziva međunarodnu zajednicu da te mehanizme oduzme svima u BiH. Kako je moguće one koji u mirnoj demokratskoj atmosferi, pozivajući se na ustav, žele da riješe probleme u BiH – krstiti najvećom opasnošću i rušiteljima BiH, a one koji pozivaju na rat, prizivaju stranu intervenciju i izbjegavaju razgovor razumjeti kao konstruktivne i osloboditi ih bilo kakve odgovornosti za stanje u BiH? Ovde je logika protjerana – prestaje svako zdravorazumsko prosuđivanje činjenica.
Da budemo sasvim jasni: suština problema nalazi se u megalomanskoj muslimanskoj ambiciji da poslije izdvajanja BiH iz jugoslovenske države, uz pomoć Hrvata i suprotno volji Srba kao konstitutivnog naroda i bez referendumske odluke (nedovoljan procenat izašlih), ostvare neupitnu hegemoniju posredstvom unutrašnje organizacije koja bi vodila centralizaciji. Objašnjenje je prosto: Srbi imaju svoju matičnu državu Srbiju, a Hrvati Hrvatsku – Bosna je naša.
Zato muslimanski faktor uporno predlaže ukidanje oba entiteta (čitaj RS) i stvaranje, navodno, građanske državne organizacije „na dobrobit svih njenih građana“. Kako kažu, mi samo želimo primjenu evropskih civilizacijskih standarda i ništa više.
Kad Srbi zagovaraju dijalog – i to je nepoželjno. Jedino je poželjno rješenje koje su drugi smislili za nas, što u prevodu znači – priznajte nezavisno Kosovo i centralizovanu BiH. Oni koji ne žele da razgovaraju, zapravo, ne žele BiH. Zaboravljaju da više ništa nije isto kao devedesetih godina prošlog vijeka. Sve se promijenilo. Aktuelni odnosi između Istoka i Zapada sve više ukazuju da su, u nedostatku istinske vojne premoći koja bi obezbijedila da se ključno utiče na globalna dešavanja, u igri političke čarke, kombinovane sa svim mogućim oblicima uslovljavanja – od ekonomskih do političkih.
„Nezavršeni poslovi“
Brisel, London i Vašington hoće što prije da riješe otvorena pitanja na Balkanu. Potreba da se ti „nezavršeni poslovi“ konačno riješe zbog dominirajućih strateških interesa suočiće Srpsku i Srbiju u narednom periodu sa dilemom šta i kako dalje.
Cilj Amerike je da ovaj prostor potpuno oslobodi uticaja Rusije i Kine.
Otvoreno podržava sve one u Republici Srpskoj koji se suprotstavljaju Dodiku. Insistira na dijalogu ravnopravnih država Srbije i „Kosova“ koji treba da dovede do uzajamnog priznanja (kakav cinizam!). Traži da se Srbija ne miješa u pitanja Crne Gore pomažući svoj narod. Dakle, ostali su isti ciljevi i nedovršeni zadaci, s tom razlikom što su se sada okolnosti promijenile. Za razliku od devedesetih, Srbija je uspjela da preokrene godine propadanja. Ekonomski mnogo stabilnija i sa novom energijom zagovara „mini-Šengen“ (slobodan protok ljudi, robe i kapitala) pozivajući stalno na dogovor za brži razvoj i bolji život građana. To za mnoge nije opcija.
Briga Srbije za očuvanje identiteta (očuvanje jezika, pisma, istorije i tradicije) našeg naroda koji je ostao da živi u novoformiranim državama podigla je region na noge. Strah od imaginarne dominacije Srba i Srbije, protkan mržnjom, postaje politička platforma političkih elita u okruženju. Srpski svijet je zamjena za Veliku Srbiju (što je isto, vele oni) i o toj „opasnosti“ obavještavaju Brisel i Vašington. Za njih Srbija, srpska Crkva i „maligni“ uticaj Rusije predstavljaju najveću prijetnju miru u regionu.
A, zapravo, prijetnja regionu dolazi od zapadnih kolonijalnih sila koje na Balkanu demonstriraju razbojničku ćud kolonizatora, čija je maksima „zavadi pa vladaj“.
Da li je ideja zapadnih sila da dok još traje dominantan uticaj Amerike i Zapada na vrijeme obuzdaju „male Ruse“ u Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori, dok ne stignu „veliki Rusi“ u ovaj region? Želja za što bržim rješavanjem otvorenih pitanja mora se posmatrati i kroz ovu prizmu. Takozvana međunarodna zajednica ocrnila je Srbe da su krivi za sva zla na Balkanu od raspada Jugoslavije do takozvanog genocida u Srebrenici.
Satanizujući Srbe u kontinuitetu više od tri decenije možda su sračunali da je ovo pravi trenutak koji treba iskoristiti – Srbi nemaju kredibiliteta da bilo šta traže i ostvaruju, jer je Haški tribunal pravosudno zapečatio našu sudbinu. Za portretisanje Srba koristi se stara, prevaziđena retorika o velikosrpskom hegemonizmu i imperijalizmu, sa tom razlikom što je sada dodata i Srpska pravoslavna crkva kao najopasniji instrument svega toga.
Nerealna zastrašivanja
Možemo li mi ovaj novi nalet pritiska sa Zapada iskoristiti da homogenizujemo naciju u borbi za nacionalni identitet, da prestanemo da se izvinjavamo na sve strane i da se stalno nekom prilagođavamo? Zapravo, treba li da kažemo sebi i drugima šta to mi hoćemo i da radimo na realizaciji toga u narednom periodu? Za početak da se zaštitimo od medijske manipulacije i instrumentalizacije. Manifestacije povodom proboja Solunskog fronta i Dana nacionalne zastave probudile su zapretano nacionalno dostojanstvo i povratile ponos. Iskustva litija u Crnoj Gori pokazuju da je volja naroda jača od režima iza koga stoji najmoćniji vojni savez u istoriji. Tako je otvoreno srpsko pitanje na najdemokratskiji način.
U Republici Srpskoj, u ovom momentu, Moskva sprečava prekomjerene evroatlantske pritiske i potencijalne „narandžaste udare“ na Banjaluku. To je dovoljan okvir da među Srbima na predstojećim izborima nepokolebljivo trijumfuje nacionalno odgovoran državotvorni duh. U Srbiji nijednom zdravorazumskom čoveku ne pada na pamet da svoju južnu pokrajinu, bez obzira na pritiske, prizna za samostalnu državu. Srbija kao najveća nacionalna država srpskog naroda pokazuje da je uistinu voljna i sposobna da štiti njegove nacionalne interese. I dok Srbija i Srpska pozivaju na dijalog – „valjda je i to evropska vrijednost“, da se tako rješavaju svi problemi – dotle bošnjački i šiptarski lideri to zdušno odbacuju, čak i ono što je već dogovoreno i potpisano, pozivaju na rat, nastoje da izrežiraju nove Markale ili Račak kao povod za već viđen scenario, a poslije toga novi Rambuje i Dejton, da još poboljšaju status paćenika i stradalnika od srpskog svijeta.
Istini za volju, oni mogu računati na to da su američki ciljevi ostali isti – dominacija na Balkanu, Srbija i BiH u NATO, a to je prilika da i oni idu dalje u realizaciji svojih ciljeva (priznato Kosovo i unitarna Bosna). Jedina prepreka za to su – Srbi.
Njihova priča o povratku na Balkan teško je ostvariva. Srbija ima potpisane strateške ugovore sa Rusijom i Kinom, a i sama se dovoljno promijenila. Naprosto, ništa više nije isto kao devedesetih. Zato je teško, da ne kažem nemoguće, ponoviti „humanitarnu intervenciju ili rat za vrijednosti u ime političke korektnosti“, kako oni zovu bombardovanje osiromašenim uranijumom, odnosno agresiju na Srpsku i tadašnju Jugoslaviju. Sada idu na zastrašivanje (Eskobar), ali nisu realna njihova očekivanja da će ponovo držati dizgine u svojim rukama i vući poteze u željenom pravcu. Podsetimo da je rat devedestih počeo američkim aksiomom – Srbiji ne treba dozvoliti da sačuva državu koju je stvarala poslednjih 200 godina i treba sistematski raditi na promeni svesti i vrednosti kod Srba. Šta će vam istorija, od nje se ne živi. Budi kooperativan, kosmopolita, zaboravi tradiciju itd… .
Najveća sila na svijetu koja nam je razgradila državnu granicu i otela dio teritorije želi da nam ponovo zapriječi budućnost. To svi znamo i o tome ćutimo – jedni iz straha, drugi iz blagonaklonog strahopoštovanja prema agresoru, okupatoru, a treći, samoporicatelji, mondijalisti i konvertiti, da pokažu svoj „kosmopolitizam“.
Da li je naša opcija pretjerano oprezno i smjerno iščekivanje, pasivno prepuštanje sudovima i lekcijama sa strane?
Neumitna je istina da živimo na trusnom području, gdje prošlost nije prošla a istorija se doživljava svakodnevno i u svakom trenutku može postati budućnost.
Pravo i obavezu na misaono pregnuće i posmatranje činjenica iz vlastitog ugla niko nam ne može oduzeti, ponajmanje Incko. Tim pre jer vjerujemo da je vrijeme rasrbljavanja iza nas, a da naciju i njene probleme treba gledati kao cjelinu i rješavati ih bez obzira iz kojih dijelova srpskih zemalja oni potiču.
Milimir Mučibabić je univerzitetski profesor i senator Republike Srpske. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Ministarstvo odbrane Republike Srbije
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO:
