O romanu „Varoška legenda“

Prva knjiga nas podseća na atmosferu iz „Tvin Piksa“, samo prenetu u provinciju u Srbiji s kraja devetnaestog veka, a druga podseća direktno na čuveni „Vij“ Nikolaja Gogolja

Pred sobom imamo jedan, za sada dvotomni, jedinstveni istraživački, kreativni, istorijski, umetnički poduhvat u našoj kulturi, posebno u onom delu kulture koju nazivamo duhovnom, u kojoj, praktično, sem intelektualnog eseja i pravoslavnog pojanja, nemamo značajnije primere u našoj skorijoj istoriji. Ovi romani na devetsto sedamdeset tri strane istovremeno su, što deluje skoro nemoguće, originalni i autentični. Ta originalnost nije proizvoljna, to nije autorska originalnost nekoga ko koristi i zloupotrebljava istoriju i svoje junake da bi govorio o onome što sanja i što misli na javi, a istovremeno, autentičnost nije konzervativna, nije zatvorena u sebe, nije već viđena i nije esej koji je samo prerušen u roman.

Ova neobična simbioza tradicionalnog i autentičnog predstavlja nešto po prvi put čitano u srpskoj književnosti, ali i u svim kulturnim oblicima srpske civilizacije uopšte. Fantastično napisano. Savršena artikulacija na prvi pogled podseća, sa jedne strane, na ono čime se bave u tom specifičnom žanru Meša Selimović i Ivo Andrić. A opet, sa druge strane, prva knjiga nas podseća na atmosferu iz „Tvin Piksa“, samo prenetu u provinciju u Srbiji s kraja devetnaestog veka, a druga knjiga nas direktno podseća na čuveni Vij Nikolaja Gogolja. Dva vrhunska primera dve potpuno različite umetnosti, savršeno skladno i originalno postavljene.

Papirni spomenik

Ko god čita Tajanine eseje, pošto je ona sada postala, bez konkurencije, vodeća autorka konzervativne misli u Srbiji, očekuje da je ovo manje književnost a više mišljenje, koje koristi formu romana da bi nam bila poslata neka poruka vezana za savremeno doba i za našu budućnost. Ničeg pogrešnijeg od toga! Rođeni književnik, savršen umetnik, ona jako dobro zna koliko je ritam važan za vođenje radnje, zbog čega je ovo idealna forma za onu vrstu televizijske serije savremene epohe koja je sada, u stvari, dominantni umetnički oblik, ali i za film, ukoliko bi se našao neko dovoljno vešt da sažme sve ove najvažnije rečenice, stranice, arome koje su ovde sadržane.

Knjige imaju naslove koji su duboko vezani za prirodu, a takav osećaj kod nas nismo odavno imali, sem u poeziji. U romanu ne. Tako da imamo prvi sneg, novembarski, a imamo i novembarske zimske ruže u drugom tomu. Dva moćna simbola kroz koje prolaze ti oživljeni junaci, naši preci koji su konačno dobili svoj spomenik. Ne onaj kameni koga možemo da obiđemo već ovaj papirni, živ kao i njihovi životi.

Mi smo ovde dobitnici jedne velike pouke o tragičnoj istoriji Srba koja nije takva samo u dvadesetom veku o čemu govorimo, svedočimo, čime se bavimo. Autorka je uzela nekoliko poslednjih godina onog prethodnog veka, i to ne na nekoj granici sa velikim bitkama – ona je uzela iz srca Pomoravlja jednu varoš sa okolnim selima, cvetnim livadama i ispričala priču kroz dva najinteresantnija književna junaka kojih se sećam u našoj književnosti.

Jedan junak je taj neobični prokletnik, čovek koji ne zna za strah i, samim tim, kao što kaže Tajana, opasan je kao sam đavo, Damjan Uzunski, a drugi je junakinja Despina, ćerka heroja sa srebrnom sabljom i osmehom koga su se plašili i Pakao i Raj. To dvoje ukletnika nas podsećaju na najbolje stranice gotske literature, viktorijanske poetike, svega onoga što se dešavalo upravo u onom vremenu koje opisuje, samo u srpskoj varijanti, naša autorka, koja nam poklanja nešto što možda nismo ni zaslužili.

Kostur političke istorije Srbije dobija sada svoje meso, svoje živce, svoju kožu, dobija svoju dušu, svoj život, van godina, politika i onih spoljašnjih sukoba koji se ovde daju osetiti samo kao preliv, kao jedna vešto postavljena zamka za čitaoce, koji će upravo uhvatiti ovu knjigu da bi nešto saznali o Milenku Vesniću, Andri Đorđeviću, generalu Belimarkoviću, Čedomilju Mijatoviću… Ali, u stvari, iza svega toga plovi nama nepoznati život, sa svim svojim strahotama.

Književnica Tajana Poterjahin sa svojim knjigama „Varoška legenda“ (Foto: Novi Standard)
Književnica Tajana Poterjahin sa svojim knjigama „Varoška legenda“ (Foto: Novi Standard)

Ovo su knjige uz koje sam ja na nekoliko mesta plakao. Na nekoliko mesta prekinuo čitanje razmišljajući o strahotama koje nas i dalje napadaju svom snagom, kao njene junake, iako sto dvadeset godina nakon njih. O tome kako ne naučiti lekcije sopstvene istorije, kako ne ponoviti greške koje su naše junake dovele do stanja živog pakla u kome oni borave, neprestano iskušavani tim osnovnim junakom, nevidljivim junakom ovih romana. Taj je junak – bledo lice u staklu. Nešto što sve junakinje i svi heroji i svi negativci i svi oni pozitivni likovi u trenucima kada počne da pada suton i kada duhovi mrtvih počinju da se mešaju u život svog potomstva, odjednom, kao u ogledalu, vide dok nastaje u tom staklu kroz koga neprekidno pada kiša i onaj lagani sneg koji nagoveštava atentat i ubistvo.

Ta slika krvi na trnu ruže ili na snegu, ta slika vrline koja se kažnjava smrću, izgnanstvom, zabranom, mržnjom i ukletošću, to je ono što prosto plaši svakog čitaoca ove knjige. Posebno srpskog čitaoca koji, dok ovo čita, u svesti ima šta se sve događalo neposredno nakon onoga što nam pripovedaju Đavolji tefter i Prvi sneg, šta se dešavalo nakon Ivanjdanskog atentata kojim se završava tih skoro hiljadu strana autorkinog pokušaja da se suoči sa nečim što je opisano, ali nije objašnjeno iz vrlo jednostavnog razloga koji ona direktno navodi u svojoj knjizi i kaže: „Ljudsku dušu niko ne može videti osim Boga. Zato dušu niko ne sme da uzme niti da osudi.

I dobijamo paradoksalnog, najstrašnijeg negativnog junaka naše književnosti, čiji je greh u njegovom moralizmu, u njegovoj prividnoj savršenosti, u njegovoj spremnosti da kažnjava sve oko sebe, da bi na kraju napunio te đavolje teftere imenima pravih i lažnih grešnika – počevši od sopstvene majke.

Ta strahota onih koji hodaju zemljom sa idejom revolucionarne pravde se ovde pojašnjava i projavljuje mnogo pre pojave SKOJ-a i svih onih koji će prosipati krv svojih sunarodnika sa tim argumentima greha, izdaje, onoga što treba kazniti. Zato je ova knjiga toliko neobično važna. Ona nije na banalan način crkvena – kada Tajana pominje Žiču i Studenicu, liturgiju, freske, ikone, Svete tajne, krštenje, ispovest, to je uvek duboko utkano u realni život njenih junaka, ostavljenih i prepuštenih samima sebi.

Šamar moralizmu

Izgubivši kontakt sa Karađorđevim ustankom i sa srednjim vekom, još uvek daleko od međuratnog doba one urbane kulturne emancipacije, oni lebde u svojim zavistima, ljubomorama, sujetama, pohlepi, želji da budu prvi u varoši i apsolutnoj ideji osuđivanja drugih i pravdanja sebe samih. Takav šamar moralizmu, najvećem grehu srpske ideje, srpske kulture i srpskog naroda mi do sada nismo imali priliku da vidimo. Ali, autorkin šamar je opominjuć, nije kazneni i zbog toga ti i takvi junaci dobijaju potpuno posebnu ulogu i posebno mesto i u našoj književnosti i u našem doživljaju prošlosti. To je pouka da su snovi đavolje igračke, da mi živimo „na međi sna i jave gde stražare duše umrlih“, da je jedino sveto zaveštanje da se produži sam život i jedini razlog da se živi.

Nikada nisam prisustvovao između korica jedne knjige tolikom broju dečijih pogreba, smrti mališana, koji pred nama promiču bezimeni, sa uplakanim majkama, sa tom hladnom zemljom koja ih prima i sa onima koji pokušavaju da zaborave smrt te dece da bi mogli da nastave da žive. U Prvom snegu bezbroj tek rođene dece koja umuknu već prvih dana ili noći dok njihove majke očajnički pokušavaju da ih ožive držeći ih u naručju i boreći se da ta dečica prežive i da budu sa svojom braćom i sestrama koji su imali tu retku sreću da dožive mladalačko doba.

U nastavku, u Đavoljem tefteru, gledamo dečake i devojčice koji samo – nestaju. Kaju, iz čijeg groba izniče ta bela ruža, jedan od značajnih simbola ovog diptiha, i onog bezimenog dečaka iz prvog reda škole u kojoj predaje naš Damjan, koji se samo jednog dana ne pojavljuje u školi, da bismo prisustvovali sceni njegove sahrane. Sa ocem toliko siromašnim da nema novca ni za pokrov, koji prebira i gužva taj kačket u svojim rukama, suočavajući nas sa grehom naših predaka, sa njihovom bezdušnošću, sa onim dukatima koji se vrte u prstima i pred svima bacaju na tas da svi vide velike donatore i zadužbinare, dok njihovi sunarodnici ječe i umiru jedan za drugim u toj kiši koja ne prestaje da pada…

Uroš Predić, „Siroče“, 1888. (Foto: narodnimuzej.rs)
Uroš Predić, „Siroče“, 1888. (Foto: narodnimuzej.rs)

Takva ubedljivost, takva snaga opisa, takva veština pronalaženja onih situacija koje nas polako hvataju u svoj zagrljaj, prate nas od prve pa do one devetsto sedamdeset treće strane ovog romana.

Kada sam ponovo počeo da čitam ove dve knjige, za ovu priliku, ja sam ih čitao čitav dan i čitavu noć i prepodne. Kao da me je neko vremeplovom prebacio u to Kraljevo uoči tog atentata gde se bore te dve podjednako grešne, rivalske opcije liberala i radikala, u borbu čija je tajna u tome da se greh liberala nadovezuje na greh radikala, što Tajana jednom kratkom rečenicom opisuje i kaže:Ako bismo se oko čega složili, propala bi varoš.“ Taj sudar devetnaestog i dvadesetog veka, strašan kao i čitav dvadeseti vek srpski, isto tako tragičan i opasan kao i sudar dvadesetog i dvadeset prvog veka, pokazuje da je nama neophodno da čitamo ono što istoriju pretvara u život koji se ne predaje, što estetiku i kulturu pretvara u taj život koji je iznad svega, koji pobeđuje i nestale grobove i zaboravljene vojske i sve postojeće nepravde i junaka bez greha, čiji je greh u tome što je svoju bezgrešnost pretvorio u poziciju dželata. On postaje najstrašniji ukletnik koji se spasava u poslednjem trenutku i dobija veliku utehu jedne plemenite laži.

To da laž može da spase dušu, ako je ima, vidi se na poslednjim stranicama drugog toma ovog čudnovatog svedočanstva nekoga ko je rođen skoro devedeset godina posle događaja koje tako ubedljivo, precizno i bez ikakvih akrobatskih, dekorativnih elemenata opisuje. Zaustaviti se onda kada ne treba nastaviti, preseći novim poglavljem upravo istrošeno, prethodno, uneti junake koji priču šire ili upravljaju njom na neki neobičan način, a sve vreme voditi računa o tome da se mrtvorođene bliznakinje, Damjanove ćerke, zovu Vera i Nada. Jer, kao što kaže autorka, nad srpskim pejzažem, maglovitim, skoro ništa se ne vidi u daljini, ali je pogled u zvezde jasan i bistar. Kao da je nebo pred nama. To je savet čitaocima da kad ne možemo da izdržimo pogled u svoje živote i ono što nas okružuje, valja nam da podignemo glavu uvis i da pogledamo prema severnjači i onim zvezdama u koje su gledali naši preci. Uostalom, to su i najlepši delovi jednog od najvećih filmova ikada snimljenih, „Senke zaboravljenih predaka“ Sergeja Paradžanova, gde se mladić i devojka vole međusobno udaljeni, pred smrt, tako što gledaju u isto nebo u istom trenutku.

Ako mi budemo zajedno sa svojim precima gledali u isto nebo, onako bistro kao što je bilo i kada su oni podizali uplakanu glavu, postoji šansa da i naši potomci budu zagledani u tu tačku spasenja koja omogućava da život, poput Ibra i Morave, i dalje teče preko svih oštrih ivica onoga u šta se pretvorio nekada davno. Ti junaci donose nam glasove koji vaskrsavaju nešto što mi više uopšte ne razumemo. To je svet reči kao što su vajat, trapovi, kačare, čatmarica, sinija, lipov lub, prošće, talpe, panađur, mehane, plotovi, dudinjaci, dunjaluk, odžaklije, tepeluci, bareš, to je drugi rečnik nekih ljudi koji više ne postoje, ali bez kojih mi ne bismo postojali i kojima smo dužni da pokušamo da ih osetimo tamo gde je to još uvek moguće. Pomalo u „Nečistoj krvi“ mog kumčeta Milutina Petrovića i mnogo, mnogo više u Prvom snegu i Đavoljem tefteru.

Taj ukleti svet ima u sebi i mitsku i jevanđeljsko-biblijsku dimenziju, da bi se ponovo stropoštao u čulno, u telesno, u ono što se oseća, u uzdrhtalo, pa se onda vratio opet na visinu mitskog, visinu antičke tragedije i svega onoga što ona sa sobom nosi. Svako poglavlje je film za sebe. I ako bismo samo ovu knjigu ostavili iz čitave srpske književnosti neki naši potomci bi mogli iz nje da rekonstruišu naš svet, naš srpski svet, našu srpsku osećajnost i ono što stoji iza srpskog stanovišta.

Uroš Predić, „Guslar“, 1882. (Foto: narodnimuzej.rs)
Uroš Predić, „Guslar“, 1882. (Foto: narodnimuzej.rs)

Jer, srpsko stanovište nije recitacija, nije ideološki stav, nije postavka, to je jedan zahtevni oblik – da svojom dušom i svojim duhom pratite ono što se događa u smrtnom telu naših pretkinja koje su poput naših sestara i devojaka, naših predaka koji su poput naše braće i onoga što smo mogli da postanemo da smo živeli na neki drugačiji, lepši i bolji način.

 

Tekst predstavlja transkript izlaganja Dragoslava Bokana sa novosadske promocije romana „Varoška legenda“ Tajane Poterjahin

 

Naslovna fotografija: Sputnjik

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Kultura
Pratite nas na YouTube-u