Jučerašnji javno objavljen ruski prijedlog sporazuma sa SAD po pitanju međusobne strateške bezbednosti Zapada i Rusije i dalje je u središtu pažnje svjetske politike i medija.
Vašington još nije odgovorio na prijedloge o bezbednosnim jamstvima koje je iznijela ruska strana, a sudjelovanje Brisela u pregovaračkom procesu je nepotrebno, izjavio je u ponedjeljak, 20. decembra, zamjenik ministra spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Rjabkov.
Kazao je kako Moskva još uvijek čeka službeni odgovor američke strane i da, za sada, vidi samo „različite javne izjave, uglavnom ne predstavnika Sjedinjenih Država, ali da je glavna stvar, naravno, vidjeti šta nam govore iz Vašingtona.”
Komentarišući jučerašnju izjavu šefa EU diplomatije Žozepa Borela o potrebi obveznog učestvovanja EU u raspravama o bezbednosnim jamstvima, Rjabkov je objasnio kako Rusija polazi od premise da se kontakti o bezbednosnim jamstvima trebaju odvijati u bilateralnom formatu sa SAD.
“Primili smo na znanje, pogledaćemo”, rekao je. „Potvrđujem ono što je s naše strane rečeno juče: predlažemo da SAD i Rusija vode bilateralne pregovore na tu temu. Što se tiče ostalih formata, želje pojedinih figura, predstavnika određenih struktura, naravno, uzimamo ih u obzir, ali to ne znači da mijenjamo stav. Nastavljamo govoriti u prilog bilateralnog pregovaračkog procesa s Vašingtonom.”
Prema Rjabkovu, malo je vjerovatno da će Vašington odbiti pregovore s Moskvom, ali će ih pokušati odugovlačiti i osigurati uslove.
“… Mislim, da budem iskren, da odbijanja kao takvog neće biti, nego će se nastojati da se naš pristanak napuni svakojakim željama, uslovima, dodatnim idejama. Samo da prebace loptu na našu stranu. To bi bio prirodan pomak sa stavova koje su zauzeli Amerikanci. Mislim da će sve to pokušati pretočiti u tromi proces, a nama to treba hitno, jer je situacija jako teška, akutna, teži se dodatno zakomplikovati, tako da ne možemo oklijevati, spremni smo odmah krenuti u te pregovore“, kazao je zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova i osoba koja će de fakto voditi pregovore s ruske strane. Radi se o iskusnom diplomatu koji je godinama radio u SAD, uvijek odmjerenih stavova, koje je, međutim, u posljednje vrijeme, kako je postalo jasno u koliko ubrzano opasnom smjeru ide razvoj američko-ruskih odnosa – krajnje zaoštrio u retoričkom smislu.
Tako je u jučerašnjem javnom obraćanju nakon službene objave ruskog prijedloga sporazuma o strateškoj bezbednosti poslatog u Vašington (što je presedan, jer se prijedlozi bilo kakvih sporazuma nikada javno ne objavljuju i što samo ukazuje koliko je stanje ozbiljno i koliko Moskva smatra da više nema niti vremena niti potrebe za formalnošću i starim pravilima igre) kazao kako to nije „meni“ s kojeg će Vašington moći uzeti samo ono što mu odgovara, već se radi o dokumentu koji predstavlja jedinstveni paket mjera po načelu „uzmi ili ostavi“. Takođe je kazao kako je krajnji rok za Moskvu oko postizanja sporazuma 14. januar iduće godine, nakon kojeg će ona, ako do njega ne dođe, sama osigurati svoju stratešku bezbednost bez SAD. Tada će to, kako je kazao, umjesto diplomata odraditi “kolege iz (ruskog) Ministarstva odbrane”. Više o toj temi možete pogledati ovdje.
Rjabkov je danas takođe izjavio kako je uvjeren da će se, ako pregovori sa Sjedinjenim Državama ipak počnu, njihovi odnosi s Rusijom poboljšati. Istovremeno, odluka Vašingtona o nacrtima sporazuma o bezbednosnim jamstvima koje je predložila Rusija ne uslovljava direktno stav Moskve o moratorijumu (kojeg je jednostrano proglasila u znak dobre volje nakon što su SAD i, posljedično, odmah potom Rusija donijeli odluke o povlačenju iz sporazuma o raketama malog i srednjeg dometa) na raspoređivanje raketa malog i srednjeg dometa (INF).
“Nemamo nikakvu odluku za ukidanje ovog moratorijuma, naprotiv – moratorijum nastavlja važiti. I najavljen je kao mjera koja ostaje na snazi do trenutka kada se pojave slični (vojni) sistemi američke proizvodnje u ovoj ili onoj regiji svijeta”, naglasio je ruski visokopozicionirani diplomata. Dodao je kako je glavni “dug” Sjedinjenih Država u odnosima s Ruskom Federacijom ravnopravan dijalog i percepcija Rusije kao ravnopravnog partnera u dijalogu s uzajamnim poštovanjem. Rusija, kazao je dalje, u ovom trenutku polazi od činjenice da su Sjedinjene Države svjesne teške bezbednosne situacije.
Rusija s “vječne” strateške defanzive prešla u stratešku ofanzivu i izazvala nervozu Zapada
Ovdje treba podsjetiti kako je Bijela kuća izjavila da će se o ruskom prijedlogu konsultovati sa svojim evropskim saveznicima i da bez njihove saglasnosti neće donijeti nikakvu odluku. U istom smislu važno je konstatovati kako su nakon javne objave ruskog prijedloga zaređali telefonski razgovori na bilateralnoj osnovi između čelnika najvažnijih evropskih država i ruskog predsjednika Vladimira Putina, između ostalih i britanskog premijera Borisa Džonsona koji je lično nazvao ruskog čelnika. Iako se ti razgovori u zapadnim medijima redovno tumače u svjetlu kako im je cilj sa strane evropskih zvaničnika upozoriti Putina na ozbiljne posljedice i nedopustivost njegove moguće agresije na Ukrajinu, teško je vjerovati da je upravo to razlog tih poziva, niti da bi Putin na iste pristao da im je isključivo to bila namjera.
Međutim, definitivno je činjenica kako je Moskva svojim gorenavedenim potezom, koji je gotovo ultimativnog karaktera, prouzrokovala tektonski poremećaj na Zapadu i rijetko viđenu nervozu unutar kreatora njegove spoljne i bezbednosne politike. Naime, Zapad je, do sada, od završetka Hladnog rata, uvijek bio onaj koji je diktirao dinamiku i imao stratešku inicijativu, dok je Rusija bila ona koja je uvijek odgovarala na poteze suprotne strane tj. bila u strateškoj defanzivi (izuzetak je Sirija, a pripajanje Krima, iako izgleda kao izuzetak, ipak je samo posljedica prethodno pokrenute američke “operacije Ukrajina” – dakle, ruski iznuđeni odgovor). Stvar dodatno otežava činjenica da je svima jasno kako Moskva u ovom slučaju ne blefira tj. da je odlučna za postizanje sporazuma, odnosno osiguranje svoje strateške bezbednosti po svaku cijenu i da od toga neće odustati.
Ovim se “igra” u potpunosti promijenila i na nju kolektivni Zapad nije navikao. Otuda i očigledno nesnalaženje, pa i kontradiktorne izjave s njegove strane kada je u pitanju odgovor na ruski prijedlog. To je vidljivo iz konfuzije na istočnom krilu EU, prije svega u Poljskoj i baltičkim državama bivšeg SSSR-a koje pozivaju na zauzimanje čvrstog, sankcijskog i konfrontirajućeg stava prema Moskvi, prije svega u odnosu na pitanje mogućnosti ukrajinskog ulaska u NATO savez, čemu se Moskva oštro protivi. S druge strane, ključne članice EU odbacuju ishitreni i oštar odgovor i sada traže svojevrsnu stratešku pauzu, izražavajući spremnost za nastavak dijaloga s Rusijom uz već uobičajene prijetnje oštrim sankcijama ako Moskva vojno interveniše u Ukrajini.
Razlika u tim stavovima i pristupima je principijelnog, a ne političko-deklarativnog karaktera – i samo potvrđuje svu složenost nastalog stanja po Evropu, prije svega EU, NATO i Ukrajinu. SAD su po tom pitanju, za razliku od njih, u prilično komotnoj poziciji. Stvar koju Vašington sada po sebe mora osigurati primarno je reputacijskog karaktera, tj. mora iznaći način kako očuvati ugled u očima svijeta da sve ovo na kraju ne bi poprimilo izgled njegovog povlačenja pred Moskvom, a da se, opet, spriječi opasna radikalizacija bezbednosnog stanja i američki vojni sukob s Rusijom kojeg on pod bilo koju cijenu ne želi, niti će to ikada dozvoliti (nije teško zamisliti kome bi takav rat najviše odgovarao, naravno, pod uslovom da ne dođe do globalne nuklearne kataklizme, i ko bi nakon njega postao neprikosnoveni svjetski lider – naravno, riječ je o Kini).
Pa, iako i taj zadatak po Vašington ne izgleda nimalo lak, do njega je ipak moguće doći jer Rusija za to iskazuje spremnost. Žrtvovati, pritom, ulazak u NATO jedne Ukrajine ili Gruzije ipak je samo stvar načela, a ne stvarnog poremećaja strateške bezbednosti na štetu Zapada, čak i uz eventualno osiguranje njihove spoljnopolitičke neutralnosti. Zbog toga je za Ameriku ili ključne zemlje Evrope ulazak u rat s Rusijom ipak teško zamisliv. Ovo više nije stanje kao pred Prvi ili Drugi svjetski rat iako ima gotovo sve identične geopolitičke pretpostavke za to. Jer, sada postoji jedan novi, ali presudni moment u odnosu na ta razdoblja: snažni nuklearni vojni potencijali koje niko ne može ignorisati osim ako se ne želi krenuti u samoubistvo, a to se ne želi.
Neko će reći da će u tom slučaju (eventualnom dogovoru Vašingtona s Moskvom) doći do opasnog poremećaja odnosa između SAD i njegovih evropskih saveznika. Međutim, lično mislim kako je to isključeno i da će svi oni na kraju zdušno pristati upravo na ono što odluči Vašington. Uostalom, evropske elite u svom pragmatizmu, “plesanju po žici” i istorijskom koketiranju s različitim, pa i “najcrnjim” ideologijama na svom terenu sigurno nemaju premca i znaće se prilagoditi i, štaviše – sve prikazati kao njihov uspjeh.
Dakle, smatram kako će sve zavisiti isključivo od Vašingtona, odnosno njegovog (ne)postizanja sporazuma s Moskvom – o čemu će se vjerovatno razgovarati “ispod stola” – i čemu će se, htjeli to ili ne, svi sa druge strane Atlantika morati prilagoditi.
Autor Zoran Meter
Naslovna fotografija: Mikhail Metzel/TASS
Izvor geopolitika.news, 20. decembar 2021.
BONUS VIDEO:
