Č. Koprivica: U očima Zapada mi smo šahovske figure

„Ovi prostori konstantno se tretiraju kao nešto što treba kontrolisati, pa samim tim i narodi koji ovde žive bivaju upotrebljeni kao objekti za manipulisanje i to tako što će oni tim silama biti direktno potčinjeni“

Pristajanje na “balkansku perspektivu”, a koja se forsira kako spolja tako i iznutra, nije dobro za narode koji žive na ovim prostorima, zato što ih stavlja u jednu vrstu geopolitičkog koša, odnosno internata za kužne, koji su po prirodi stvari nesposobni da sami upravljaju svojim životima i sudbinama.

I sve dok je tako, narodi sa ovih prostora biće poput šahovskih figura u rukama velikih sila koje vijekovima pokušavaju da na tzv. zapadnom Balkanu ostvare kontrolu i svoje geopolitičke i geostrateške interese, a koji su, po pravilu, na štetu onih na čijim prostorima se te igre igraju.

Kaže ovo u intervjuu za “Glas Srpske” profesor filosofije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, Časlav D. Koprivica, analizirajući političke neprilike na ovim našim prostorima.

– Tek kada Balkan prestanu tako zvati ti zapadni centri moći ovi prostori će prodisati punim plućima, jer je taj izmišljeni i nametnuti naziv, a koji je nastao još u tursko doba prije 200 godina, u stvari sinonim za prostor kojim se upravlja spolja. Čak je i ona famozna krilatica “Balkan – balkanskim narodima” perfidno osmišljena u Beču kako bi se preventivno djelovalo prema rastućem uticaju Rusije u jugoistočnoj Evropi. Pogledajte samo i naziv “zapadni Balkan”, to nije ništa drugo do neka vrsta mentalnog mapiranja. Jednostavno, ono što još nije “zapadni svijet” doživljava se kao nešto drugačije, pa samim tim se onda i prema narodima sa ovih prostora drugačije ophodi, kao prema sredstvu ili predmetu. Iz perspektive te “prve”, odnosno zapadne Evrope, ovaj prostor će uvijek biti nešto što treba kontrolisati iz raznih geopolitičkih razloga, na šta se onda nadovezala i ideja da se utiče i na svijest ovdašnjih ljudi. Tu je riječ o načelu transepohalne solidarnosti obrazaca imperijalnog mišljenja i djelovanja prema jugoistočnoj Evropi. Kada je ova paradigma bila dominantna, nama se ovdje nije dobro pisalo. Naravno, postoji i alternativna imperija, to je ruska, koja znatno drugačije percepira prostor jugoistočne Evrope, a posebno nas Srbe, odnosno pravoslavne slovenske narode. Mišljenja sam kako mi Srbi ne treba da vodimo računa o tome kako će drugi, naši susjedi, da vode svoje politike. Treba da pronalazimo prijatelje gdje god se oni nalazili i da sa njima gradimo međunarodne i prijateljske odnose. To je jedino rješenje, a ne, na primjer, izumijevanje nekakvog “Otvorenog Balkana” unutar kojeg Srbija ukida granice s jednom Albanijom, gradeći s njom maltene savezničke odnose, dok ta država istovremeno nastavlja da otvoreno i drsko otima dio srpske teritorije – istakao je Koprivica.

Kako gledate na situaciju u BiH koja nikako da se smiri, te jedan dvoličan stav dijela međunarodnih aktera prema RS koja se optužuje za secesionizam zbog pokušaja da BiH vrati na dejtonsko fabričko podešavanje?
– Ovi prostori konstantno se tretiraju kao nešto što treba kontrolisati, pa samim tim i narodi koji ovdje žive bivaju upotrijebljeni kao objekti za manipulisanje i to tako što će oni tim silama biti direktno potčinjeni. Kada se to ne uspije, onda se narodi okreću jedni protiv drugih. I u tom pogledu, Srbi su za njih “problem” više od 200 godina – i to ne zato što smo mi stvarno problematični. Jednostavno, za tu paradigmu gledanja i djelovanja prema jugoistočnoj Evropi nekako ispada da od svih naroda koji ovdje žive da se samo Srbi ne uklapaju u njihovu matricu. I to je zato što imaju stav da žele sami da uređuju svoju kuću, bez potčinjavanja, ulagivanja i služenja interesima tog i takvog Zapada. Ovo predstavlja i najvažniji dio geneze neprijateljstava nekih okolnih naroda prema nama, koja je nametnuta i instrumentalizovana spolja. Ta mržnja je, poput virusa, ubačena sa strane, a primila se najviše kod izmišljenih nacija. Jednostavno, neko je imao potrebu da se razvije ta mržnja prema Srbima, a kako bi ovdje imali figure na terenu – kao na jednoj šahovskoj tabli, da bi mogli permanentno pritiskati one koji su “osumnjičeni” zbog bliskosti sa Rusima. Od nas zato prave “male Ruse”. U stvari, radi se o jednom drugačijem kulturnom mentalitetu koji se ne uklapa u geopolitičke postavke velikih sila. Kada je u pitanju BiH, smatram kako je tu u pitanju jedan nezavršeni zapadni projekt. Iz perspektive pseudoimperijalnog geopolitičkog Zapada, Republika Srpska, odnosno srpski narod, je, da citiram Franju Tuđmana – “remetilački faktor”. To je Tuđmanova poznata sintagma, koju je on samo preuzeo. To je, u stvari, krilatica pseudoimperijalnog Zapada. Zato kada god Srbi dignu glavu, to se na Zapadu doživljava kao razlog za uzbunu. Iz njihovog ugla gledano, jedini način da se stvari na ovim prostorima stabilizuju jeste da Srbi prestanu da budu to što jesu.

Kako objašnjavate to što je situacija u BiH dovedena do usijanja nakon dolaska na vlast Džoa Bajdena, a onda i Zelenih u Njemačkoj?
– Kada je u pitanju Njemačka, može se vidjeti da je njihov diskurs o Srbima od početka razbijanja Jugoslavije veoma sličan onom koji su imali kao i u vrijeme Hitlera i cara Vilhelma Drugog. Oni nas i danas gledaju kao na nešto što treba da bude tretirano kao predmet potkusurivanja, pokazujući potpuno negatorski stav prema svim egzistencijalnim pitanjima Srba. I to nije novost, već se to samo ponekad naglašenije akcentuje u dnevnoj politici i istoriji.

Zanimljivo je da takve stavove zastupaju i predstavnici navodno “lijevo-liberalne” ideološke paradigme u Njemačkoj, ponavljajući konzervativne imperijalne obrasce prema Srbima, ali i Rusima. Srbe doživljavaju kao smetnju, a Ruse kao neprijatelje. Da li je to svjesno ili nesvjesno? Ako je ovo drugo, onda to govori kako je riječ o jednom dubinskom slavofobno-srbofobnom kulturnom mentalitetu koji prethodi i samoj njihovoj geopolitičkoj paradigmi.

Kada je u pitanju Amerika, u BiH nije bilo “veselo” ni prije Bajdena. Istina, postojao je jedan predah koji se ogledao u tome da je Vašington manje insistirao na nekim stvarima iz svoje geopolitičke agende, a koje se sve američke vlade pridržavaju od razbijanja Jugoslavije. Mislim da smo mi bili previše naivni, očekujući nešto od republikanaca. Promjene koje su sada nastupile posljedica su povratka na političku scenu kadrova koji su i početkom 90-ih krojili kapu na ovim prostorima. Vjerujem da će oni i dalje nastaviti sa negiranjem svih srpskih egzistencijalnih interesa, na svim tačkama na kojima živimo. To je standard SAD, ali i Njemačke.

Američki državni sekretar Entoni Blinken nedavno je rekao kako istorija pokazala da kad Rusi uđu u nečiju kuću, teško iz nje izlaze. Reklo bi se da je baš suprotno?
– Amerikanci su znali ući u nečiju kuću tako što bace atomsku bombu na Japan ili naprave genocid kao u Koreji. Blinken je jedan od političara koji pokazuje izrazitu rusofobiju i on je upravo iz tog jata nekadašnjeg drugog ešalona onih koji su smatrali da treba držati te geopolitičke akcente kako na Rusima tako i na Srbima. On nije neko za koga bi se moglo reći da je neinteligentna osoba, ali je zanimljivo to njegovo sljepilo.

Upitao bih šta je to Amerika do sada radila širom svijeta? Ne treba zaboraviti da je to zemlja koja je u 20. vijeku bila gotovo neprekidno u nekakvim ratovima. A ratovali su pod sloganom širenja demokratije. Oni, jednostavno, ne mogu bez rata, kako u mentalnom smislu tako i kada je riječ o geopolitici. Naravno, ne treba da zaboravimo spomenuti i njihov vojno-industrijski kompleks. Amerika je imperija čiji uticaj ne počiva toliko na vrijednostima, već prije svega na vojnoj sili. Ako izuzmemo Hitlerovu Njemačku, onda Amerika sigurno ima najagresivniju spoljnu politiku u 20. vijeku.

Dio međunarodnih aktera skinuo je sa štapa šargarepu i počeo s njim mahati i prijetiti. Kuda BiH može odvesti neko novo uvođenje sankcija protiv preduzeća i pojedinaca iz Srpske?
– BiH je duboko podijeljena i kao država, ali i kao društvo, i ako je već takva situacija, sankcije sigurno ništa ne mogu postići. Vidimo to i na primjeru Rusije. One su bile kontraproduktivne. A ako bi se one ipak pooštrile prema Republici Srpskoj, čini mi se da u ovoj situaciji, kada više ne živimo u okolnostima iz 90-ih, da bi to moglo samo ići u jednom smjeru – daljeg odvajanja Republike Srpske od BiH, i to ne samo u mentalnom smislu. Kada bi se na tragu Renanove ideje o “svakodnevnom plebiscitu”, koji je fiktivan, napravio realan referendum, mislim da bi on jasno pokazao da BiH u ovakvom obliku ne može opstati. Riječ je o jednoj vještačkoj tvorevini, a čije temelje trese iritantno ponašanje muslimanske političke i kulturne elite, od Dejtona pa do danas. Namjerno potiskivanje i potiranje Republike Srpske vodi samo ka destabilizaciji političkih prilika u zemlji. Da zaključim, ako bismo govorili o razlozima i uzrocima nestabilnosti BiH, to je onda zbog muslimanskog, ali i zapadnog faktora koji ne želi da prizna realnost da su Srbi zapadno od Drine veličina s kojom treba da računaju, razgovaraju i dogovaraju, a ne da im se prijeti.

Zašto se toliko insistira na ukidanju etničkih principa u BiH? Da li međunarodne diplomate znaju šta se uopšte krije iza toga ili svjesno žmire zbog nekih svojih interesa?
– Ma šta mislili o američkim diplomatama, ali i pripadnicima briselske administracije koje uglavnom čine drugorazredni političari, mišljenja sam da oni sve to vrlo dobro znaju. Znaju i računaju s tim kako je navodno bolje paktiranje sa nekakvim “umjerenim islamom”. I to je jedna paradigma koju su ustoličili Britanci, Ali oni zaboravljaju da u islamu ne postoji umjerenost. Ne postoji sekularni islam. Umjereni islamista sigurno nije Bakir Izetbegović. Ako on to jeste, kako onda izgleda kada je neko radikalan.

Britanci nikada nisu imali dilemu s kim sarađivati, da li sa pravoslavnim elementom ili islamom. Uvijek su birali ovo drugo. To znači da ne treba očekivati da će oni preko noći i naprasno promijeniti ove svoje stavove i dosadašnje obrasce ponašanja. Zapadne sile vjeruju da bi im unitarna BiH više odgovarala. U Vašingtonu, Londonu i Berlinu sanjare kako je moguće radikalizovane muslimane staviti u jedan obrazac tzv. umjerenog islama – koji ne postoji, ali i smatraju kako u BiH nema dovoljno muslimana da im prave veće problem. Za njih su oni samo jedna figura na terenu kako bi se završio posao sa Srbima, a koji su na ovim prostorima jedini realni samostalan geopolitički igrač.

Kako da se Republika Srpska postavi u toj šahovskoj igri?
– Aktivnom odbranom, ali pri­ tome im ne treba davati nikakvog povoda za eventualnu radikalnu intervenciju. Taj otpor treba da bude konstantan, a on bi trebalo da se ogleda u stavljanju do znanja da je osnovna srpska agenda vraćanje na izvorni Dejton, da su bonska ovlašćenja nelegitimna i nelegalna, te da sve što je proisteklo iz njih treba da se u dogledno vrijeme ukine. Ako Zapad na to ne pristane, onda ih treba uslovljavati odanošću Republike Srpske ovakvoj fiktivnoj BiH, jer ono što imamo na terenu jeste “nedejtonska” BiH. Srpska treba da se drži tih principa. Mora se staviti do znanja da ne važi “princip” da ono što je suprotno Dejtonu jeste nešto o čemu se ne može pregovarati i dogovarati. U toj borbi srpska strana treba da bude aktivna i da ona ispostavlja zahtjeve, a što je dobar način da se obesmisle i oslabe pritisci koji dolaze sa Zapada.

Utisak je i kako bi Brisel mogao da riješi pitanje zapadnog Balkana ukoliko bi u paketu primio u EU zemlje iz regiona. Zašto to ne učine?
– Kao što sam već pomenuo “zapadni Balkan” ne postoji, već je to jedna geopolitička konstrukcija osmišljena od strane velikih sila – radi bolje kontrole prostora koja počinje već njegovim arbitrarnim preimenovanjem. Da li iko ikada pomene južni, sjeverni ili istočni Balkan? Ne. To je sintagma iza koje se krije radna teza da je to područje geopolitički nekonsolidovano. Kada je riječ o EU, ona je pokazala da prema Srbima ima poseban tretman. I na kraju, pokazalo se ova zajednica potkopava suverenitet pojedinih svojih članica, a što se najbolje može vidjeti na primjeru Poljske i Mađarske.

Dakle, što se mene tiče, daleko je od poželjnog ideja da srpske zemlje, odnosno Srbija, Republika Srpska i Crna Gora, treba da budu članice EU. To bi, možda, imalo smisla iz perspektive EU, kako bi mogli i dalje da kontrolišu ove prostore. To smo, uostalom, najbolje mogli da vidimo na primjeru Rumunije i Bugarske, koje su primljene u ovaj savez iz geopolitičkih razloga i motiva. Brisel je na taj način samo napravio jednu vrstu rampe prema Rusiji. Na sličan način, pretpostavljam, mogli bi da urade i sa nekim drugim državama u regionu.

Novi američki ambasador na KiM je Džef Hovenijer, bivši saradnik Martija Ahtisarija. U Beograd pak stiže Kristofer Hil, nekadašnja desna ruka Ričarda Holbruka. Šta Srbija može očekivati od ovog dvojca, te šta bi trebalo da bude crvena linija Beograda?
– Što se mene tiče, crvena linija je da se ne dâ saglasnost na imenovanje Hila za ambasadora, jer je to čovjek koji se vraća na mjesto zločina. On je učestvovao u formiranju i sprovođenju američke spoljne politike na Kosovu i Metohiji i u BiH, a poznat je i po svojim srbofobnim stavovima. On fanatično radi na suzbijanju srpskog elementa na ovim prostorima. Taj institut davanja saglasnosti da neko postane ambasador obično je formalnost, ali ona može da se pokaže i kao suštinska stvar ako bi Srbija uradila ono što bi trebalo da uradi. Naravno, to može predstavljati rizik i reakciju druge strane, ali u principu bila bi kudikamo manja šteta nego da nekoga ko je dokazani neprijatelj Srbije i srpskog naroda, a što se može i dokumentovati, pustite da se vrati u Srbiju. Vjerujem da će on nastaviti sa tradicijom koju je svojevremeno primjenjivao i sam Ričard Holbruk.

 

Autor Veljko Zeljković

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

Izvor Glas Srpske, 16. januar 2022.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u