Milan Ružić: Čekićajući ćirilične table

Glupo bi bilo potpuno poreći da Hrvatska ima svoju kulturu, ali je još gluplje misliti kako je veća od srpske i kako soko koji se vinuo u nebesa svetske kulture može da zavidi glisti koja prašina negde dole pod njim

„Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje“ ovih dana je briljirao u onom dirljivom revizionističkom tonu koji se u Hrvatskoj neguje od njenog postanja.

Institut je oštro kritikovao zvanični Beograd da, kako tvrde, prisvaja dubrovačku književnost i da je zakonskim rešenjima dodatno učinjen „agresivan korak“ posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom.

Institut smatra, kako navode, „prozirnim i krajnje neprimerenim takav perfidan čin jer su dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili i ostaće isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske hiljadugodišnje kulturne baštine“.

S obzirom na to da je ova tema ogromna, u najkraćim crtama ću reći kako Hrvatska po starom dobrom običaju optužuje Srbiju za ono što sama radi, poput onoga kad neko dobije batine, pa se šali na račun svojih modrica da drugari ne bi mogli da ga zezaju. Institut, a to je i zvanično mišljenje većine u Hrvatskoj, kaže kako Srbi prisvajaju dubrovačku književnost, a zaboravljaju da su upravo Hrvati prisvojili Dubrovnik. Da ne objašnjavam, postoji nešto što se zove istorija, a što hrvatski istoričari, tačnije revizionisti, a naročito političari, slabo čitaju, jer žele da pišu novu kako bi njihova kultura dobila na značaju.

Kada pričaju o jeziku i pismu u Dubrovniku, zaboravljaju da su sami Dubrovčani svoj govor nazivali lingua serviana i da su u pisanju korišćeni glagoljica i ćirilica, a tek od 15. veka latinica potiskuje ova dva pisma. Ćirilica je korišćena za korespondenciju sa vladarima, koristila se među stanovništvom, pa čak i među katoličkim klerom čemu svedoči i molitvenik iz 1512. godine na kom stoji da je pisan „srpskim pismom i jezikom“, a valja pomenuti i zbornik religijskih tekstova „Libro od mnozijeg razloga“ iz 1520. godine. Ne znam zašto jedan narod koji tvrdi da je ćirilica njihovo pismo toliko zatire isto to pismo čekićajući ćirilične table, izloge i znakove.

Što se književnosti tiče, podsetimo se da se većina dubrovačkih pisaca osećala Srbima, a jedan od razloga je sigurno ogromna srpska kultura kojoj su svi želeli da pripadaju, jer hrvatska kultura je postojala, međutim, njen domet je bio možda do Lokruma. Mnogi Dubrovčani su ostavljali pisane tragove o svojoj narodnosti, posebno u književnim delima. Navešću samo nekoliko. Luka P. Primojević, član jedne od najuglednijih dubrovačkih porodica, 1514. godine pišući molbu Senatu da mu dozvoli otvaranje štamparije, obećavao da će u njoj štampati srpskom azbukom, onom kakvu upotrebljavaju srpski kaluđeri i kojom se štampa u štampariji Crnojevića. Ivo Gundulić, jedan od dragulja iz krune dubrovačke književnosti, u Osmanu stihove posvećuje, a ima ih skoro 11.000, Srbima u Srbiji, Makedoniji, Hercegovini i Bosni. Medo Pucić, dubrovački pesnik, rekao je da je „srpska vila nadahnjivala dubrovačke pjesnike“, a napisao je 1848. godine i pesmu „Srpskoj zemlji staroj“.

Da ne spominjemo slučaj Marina Držića oko kog se Hrvatska uvek najbučnije angažuje kada se spomene da je srpski pisac.

Gunduliću je čak i spomenik 1892. godine podignut na predlog Srpske dubrovačke omladine, ali u prilog tome koliko Hrvati vole figure iz „svoje“ kulture dovoljno govori i podatak da je prilikom otkrivanja spomenika na proslavu došao i austrijski cenzor koji je iz svih govora izbacivao sve ono što je govorilo o srpstvu Dubrovčana i srpskim dinastijama. Njemu su, naravno, u tim, valjda „kulturnim“, aktivnostima zdušno pomagali i članovi hrvatske „Partije prava“, verovatno negujući pravo na ugrožavanje prava Srba.

Da ne spominjemo brojne obračune sa srpstvom u Dubrovniku i „kulturno-prosvetiteljsko“ delovanje Nikše Svilokosa koje je uključivalo uništavanje srpskih škola, novina, stanova, paljenje zastava, lomljenje svakog srpskog simbola.

Tim delovanjima Hrvatska „gradi“ svoju kulturu.

Gorepomenuti institut smatra da vezivanje Srbije za hrvatsku kulturu i njeno prisvajanje dolazi otuda što, kako navode, garantuje „nekakvu evropsku kulturu i nasleđe koje inače (Srbi) ne bi imali“…

Kada pijavica krene da pije krv, ona tu krv smatra svojom. Tako je i sa Hrvatima i hrvatskom kulturom. Kako bi pokazali, tačnije slagali, da su postojali mnogo pre nego što jesu, morali su da rade na poricanju kulture iz koje su preuzimali sve ono što im je bilo potrebno. Ovaj takozvani institut je rekao za Srbiju sve ono što znaju da je Hrvatska koristila u svojim beskrajnim revizionističkim slalomima. Hrvatski jezik je politička tvorevina nastala preimenovanjem srpskog jezika, a o naučnom utemeljenju dokumenta koji je blagoizvoleo priznati hrvatski jezik, tzv. „Deklaracija o zajedničkom jeziku“, dovoljno govori to što su potpisnici ljudi poput Basare i Teofila Pančića koji nisu uspeli da dobace dalje od srednje škole, a usuđuju se da raspravljaju o temi koja je naučne prirode. Nemam ništa protiv toga da Basara jezik kojim govori naziva hrvatskim, jer ionako ne izgovara ništa osim psovki.

Iz Hrvatske se stalno čuje „Za dom spremni!“, „Srbe na vrbe!“, „U proleće, kad procvate vrba, radit ćemo paprikaš od Srba!“, pa osim toga ne vidimo nikakve značajnije pomake hrvatske kulture. Navedeni pokliči su, što se mene tiče, vrhunac hrvatske usmene poezije, Tompson je pozlata na muzičkom ordenu te kulture, mrlje od srpske krvi na stenama kojima su oivičene jame je trijumf hrvatskog slikarstva, slike i retki snimci rastrgnutih jasenovačkih mučenika su najveći domet hrvatske fotografije i kinematografije, zgrade u logorima reprezenti hrvatske arhitekture, posipanje živim krečom uzlet hrvatskog vajarstva, a kama najveće dostignuće hrvatske nauke.

Glupo bi bilo potpuno poreći da Hrvatska ima svoju kulturu, ali je još gluplje misliti kako je veća od srpske i kako soko koji se vinuo u nebesa svetske kulture može da zavidi glisti koja prašina negde dole pod njim.

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/Al Jazeera Balkans

 

Izvor Iskra, 19. januar 2022.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u