U UK Parobrod otvorena je izložba „Svetovi van sistema“, na kojoj su izloženi radovi ukupno 11 umetnika: Predraga Peđe Miloševića, Ivane Aranđelović, Vladimira Mojsilovića, Marije Knežević, Dragana Azdejkovića, Milene Maksimović Kovačević, Jovana Marinkovića, Dragana Radovića Matičnog Čiče, Milana Aleksića, Nataše Škorić i Maje Milovanović.
Ove umetnike različitih generacija i poetskih opredeljenja povezuje jedna, na prvi pogled, neobična pretpostavka koju su izneli organizatori, umetnici sami: ono što ih povezuje, naime, nije program, ideologija, interes ili bilo koja pragmatična ili apstraktna ideja, nego to što se radi o umetnicima koji „jedni druge poštuju“.
Umetnici na ovoj izložbi zadržavaju svoje izrazite stvaralačke individualnosti i autonomije, dakle svoju jedinstvenu i neponovljivu stvaralačku ličnost (a kakva je to uopšte ličnost ako nije stvaralačka?), i povezuje ih jedno prepoznavanje koje njihovo zajedništvo postavlja na nivo istinskog vida komunikacije ne kao puke razmene informacija, nego zajedničarenja, svojevrsne sabornosti koja očuvava i potvrđuje svaku pojedinačnu ličnost, a ne, poput legiona, od individua čini točkiće u određenom ideološkom, proizvodnom ili ma kom drugom mehanizmu.
Svet za sebe
Kako naslov izložbe sugeriše, ovi umetnici sebe vide „van sistema“, što ne podrazumeva da su van svakog sistema, jer to ne bi bilo moguće, već van sistema (ili sistema u množini) određenih ideja i vrednosti, pa i mehanizama kontrole i dominacije, propisanih, sprovođenih i reprodukovanih od strane dominantnih centara moći u određenom trenutku. Umetnici van sistema nisu nužno osuđeni na represiju ili ekonomsku propast, ali njihova planski i sistematski održavana manja vidljivost ima implikacije ne samo na njihov ekonomski i time društveni status, što nije zanemarljivo, već i na mogućnost njihovog uticaja i delovanja u kulturi, njihove mogućnosti da oblikuju i obogaćuju kulturu koliko bi inače mogli, samim tim i na njihov samorazvoj.
Takođe, ti umetnici su, kako naslov opet sugeriše, ne neka organizovana grupa koja sebe vidi kao konkurenta dominantnoj eliti, na čije bi mesto želela da dođe, nego je svaki od tih umetnika svet za sebe i svojim delom stvara jedan poseban i do tada nepostojeći svet. Ideja umetnika koji stvara sopstveni svet odnosi se na stvaraoce koji na dovoljno jedinstven i upečatljiv način preoblikuju i preobražavaju svet oko sebe i svoj unutrašnji svet (svetove), da njihova delatnost dobija dejstvo posebnog entiteta koji deluje na druge ljude, njih same, odnosno na samu umetnikovu ličnost, koji se stvarajući samoostvaruje i sastvarava sa drugim ljudima i, potencijalno, samim izvorom stvaranja i ljudske stvaralačke mogućnosti.
Ideja o mogućnosti umetničkog stvaralaštva da stvara zasebne svetove polazi od ideje jedinstvenosti i neponovljivosti ljudske ličnosti, njegove apsolutne pojedinačnosti, koja poseduje od Boga datu sposobnost stvaralaštva, kroz obraz i podobije, gde se obraz može videti kao potencijal, a podobije kao pre put nego cilj nikada zapravo dovršenog samoostvarenja, koji za hrišćane može biti prepoznat jedino u liku Hrista. Takođe, ova ideja oslobađa umetnost od robovanja stvarnosti, datosti palog sveta, u ime slobode, ali i od proizvoljnosti i samodovoljnosti, u ime smisla.
Činjenica da ti posebni svetovi mogu da se međusobno „poštuju“, razumeju, podstiču, nadahnjuju i podržavaju jeste najveća tajna čoveka i sveta, ali i umetnosti, kao nečega, kako reče izloženi slikar Jovan Marinković, „čime se ljudi najdublje prepoznaju“.
Poziv za sve nas
Ove umetnike, ipak, povezuje i nešto malo konkretnije, a to je njihova vera u sliku i umetnost, u njen trajniji i dublji smisao nego što bi bio onaj puki ideološki ili tržišni, njen smisao egzistencijalni, pa i ontološki, u njenu sposobnost da nešto važno znači ljudima, da nadahnjuje, održava i osvežava zajednicu, da menja svet dublje nego što bi ga mogao promeniti bilo koji ideološki motivisan poziv na akciju. Povezuje ih i odgovoran odnos prema tradiciji, gde se ona ropski ne sledi i ne oponaša, niti negira i ništi, već traži živ i produktivan, unutrašnji dodir sa njom, koji ne ograničava nego afirmiše našu slobodu. Najzad, povezuje ih i uverenje da se vredi boriti, pa i podnositi žrtve, ne samo za sopstveno pravo na postojanje i delovanje, nego i pravo na postojanje (i delovanje!) sopstvenih svetova, svidelo se to nekom ili ne.
Svaka od izloženih slika traži poseban odnos i dijalog sa posmatračem, ali sve zajedno čine jedno jedinstvo, energetsko rekli bismo, koje od ove izložbe čini nešto znatno više od zbira, makar i odličnih, radova – jedinstvo koje ima nadahnjujuću i preobražavajuću snagu za našu kulturu i naše živote.
Bilo da nude potpuno neočekivan i svež pogled na poznatu stvarnost, da nam otvaraju prozor u neke unutrašnje i/ili drugačije i tajanstvene svetove koji tek ovlaš podsećaju na nas, bilo da aktivno, ali u dijalogu sa tradicijom polemišu sa dominantnim vrednostima našeg vremena ili primat daju „pogledima“ ili čistoj likovnosti oslobođenoj narativnosti i ilustrativnosti, izloženi umetnici provociraju nešto u nama, naše unutrašnje granice i ograničenja, koje bismo morali da prestupimo ako iz lažnog sveta sujeta i ponašanja želimo da iskoračimo u istinske svetove, one za koje smo stvoreni i koje bi trebalo da smo kadri da stvorimo.
U tom smislu, ova izložba je poziv na slobodu, upućen svakom od nas pojedinačno, ali i svima nama kao zajednici, za oslobođenje od epigonstva i osećanja niže vrednosti prema bilo kome i bilo čemu, poziv za stvaranje jedne nove, bogatije i podsticajnije kulture, koja će na pravi način reprezentovati celinu i punoću našeg istorijskog, kulturnog i egzistencijalnog iskustva, a ne da budemo samozaljubljeni i autistični, ali poslušni izvršilac kolonijalnih naloga koji određuju naše mesto u svetu moći.
Umesto borbe za svoje malo mesto u svetu moći, treba se boriti za svoj glas u svetu slobode, za jedan veliki hor koji hrli ka opštem preobraženju, gde svaki glas baš svojom obogaćujućom neponovljivošću doprinosi jednoj jedinstvenoj melodiji, melodiji koju tvore energije ljubavi i preobraženja, koje istovremeno, odnekud, drugde i iznutra, makar i prigušeno, odjekuju i u našim životima i u istoriji. Ako bi svako od nas u tome dao makar delić onoga što su ponudili umetnici na izložbi „Svetovi van sistema“, živeli bismo daleko bolje nego sada.
Pa onda, zašto da ne?
Vladimir Kolarić je prozni i dramski pisac, teoretičar umetnosti i kulture, autor knjige „Hrišćanstvo i film“. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: ukparobrod.rs
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO: